Rakova obratnica

1-a-blaz

Piše: Blažo Davidović

Bilo je to mučno obrazovanje, nikako završiti, a nema ni zgrade, ni klupa, a svi nastavnici, nema roditeljskog sastanka, i sve na asfaltu, kurve, ubice, dileri i smežurani profesori, inženjeri licemjerja i magistri cinizma, akademici laži, velemajstori dezinformacija, a nikako završiti školovanje, pa se umorim, mislim umrijet ću od umora, pa malo počinem, i opet, ajd, ajd još malo… I tako. I eto, rekoh, ja sam doktorirao filozofiju.
Jebemese – filozofiju. I zato ti velim: neću! Mrzim vas, nemate pojma. Neću da me bombardirate, moje stanice su moje i ajd zajebi priču. Znam ja sve. Apsolutno me nije briga. Umirem sa šeširom. Ne bojim se smrti.
Ali mi je žao.
Mislim, baš bezveze… Šta sad znači nešto malo, jel? Godina, dvije… I oprosti, imam sina, imamo sinove, znaš sve… Evo broj, tu je i fiksni, poštanska adresa, mail i sve. Ono, javi, pa drži na oku.
I ne laži.
Vještice.
Tako si jaka. Sakrijete se tamo i nešto šapućete.
Jebemese.
Ali mi je bezveze.

Vježbao sam tekst u sebi.Miriše na smrad. Lijena masa na ulici, Rumija pritiska leđa na pudlici, Gledam u zemlju. Uđi u nju, uđi u nju, crna, laka,ista je svaka i dobro sluša, a ugodno šuti.
Vidio sam ti lice zabrinuto.
Govorila si doktorski.
Gledao sam ti usne poljubljive.
Najpoljubljivije na cijelom dunjaluku.

Ali, ti si doktorica ljubavi.
A tu živimo vječno ili se nikad i nismo rodili.

I da znaš, uvijek u džepu imam labello, nekoliko verzija njih, ako ti pofali.
Za tvoje usne.
Poljubljive.

 

Oglasi