FINALE PROSLAVE MALE

12369192_1064057003658540_7337023079607310498_n

Piše: Božica Jelušić

Večernji povratak iz Zagreba: finale proslave male. Kretanje vazda u istom pravcu: iz stvarne obodnice u zamišljeni centar. Koliko vrijedi vrijeme? Utratiti, povratiti, zahvatiti, prikratiti. Med iskrenimi ljudi.., Zakopati ratne sjekire. Prihvatiti svoju osuđenost na bližnje. Trigonometrija poraza, nepotkupljivi izračuni i rezultati. Zlopamćenje jako dugo traje. Zaboravlja se načelo pozicije u šahu: ni potez bijelog lovca ne daje jamstvo pobjede.

Gledajući kroz prozor, zbrajam nutarnje ogrebotine. Krupnozrna sačma javnog uspjeha ostavlja duboke ožiljke. Precizna Ahmatova: “Bojte se da se jednoga jutra ne probudite poznati”. Pegazovo kopito pogađa usred čela, a rupa u glavi sliči nevidljivu krateru. Mirišem bijele ruže i one me raznježuju, razoRUŽAju. Nije istina da ultimativno želim pisati. Istina je da ne mogu prestati. Ponekad imaginarno pero ima vlastitu volju, ispisujući stvari koje jedva razumiješ. Nema pjesničke slave, govorim to tristoti put za redom. To je samo jedna od naših najokrutnijih fikcija.

Pedeset godina u vlakovima: dnevnim, noćnim, brzim, sporim, prekrcanima, koji vuku krležijansku regimentu na gornjohrvatske strane. Razorna melankolija. Pisanje, na smisao kidisanje. Nema krize poetskog materijala, ali jeftino je sve, kao odijelo od cajga na krojačkoj lutki. I taština, naravno, i nepodnošenje iskrenosti. Nakon objave cjeline iz mojih ANTIBIOGRAFSKIH FRAGMENATA, pokojni B. B. ogorčeno mi dobacuje: “No, svi smo loše prošli, osim Goloba!”.(A briga me, briga me, daragoj, za to…)

Ne ovim više o pohvalama i pokudama. Precizno čitanje bilo bi mi najveći honorar. Ja ću jednom izaći iz vlaka na nekoj svojoj stanici Astapovo. Dobro ću se potruditi da me što kasnije pronađu, kad budem posve neprepoznatljiva, anomimna, pretopljena, kao suha grana na tisućljetnom arišu.

8. prosinca 2016., F. G.

Oglasi