Domovinske žrtve i likvidacija Aleksandre Zec

Obitelj Zec

Obitelj Zec

Metodom brojanja i zbrajanja dovesti u vezu jednu žrtvu i desetke drugih, na način kako se to rado čini, ovu se jednu naizgled samo pribraja ostalima pa dobivamo dvadesetak i jednu, ili pedesetak i jednu… a zapravo se ipak traži olakšicu za ‘svoju’ stranu. Međutim, premda okolnosti u kojima su te žrtve pale ne razlikuje njih same kao žrtve, razlikuju se i postupci, i akteri, i naknadna značenja. U oba se slučaja radi o sramoti. Samo je pitanje tko se i gdje treba sramiti.

Piše: Đurđa Knežević

Nema malih sramota

Čija je žrtva veća? Dolazi li se do odgovora brojanjem i usporedbom dobivenih brojeva? Je li uistinu primjeren način govora o žrtvi/žrtvama onaj koji ih svodi na brojeve i njima ih uspoređuje? Može li ikoja pojedinačna žrtva biti veća od neke druge? To je gotovo nemoguće odlučiti, jer svakome onom tko je sam žrtva njegova je žrtva i subjektivno i objektivno najveća. Što je pak s nečijim žrtvama, onima čije je stradanje ožalostilo nekoga bliskog? Majku, oca, kćer, sina, susjede, prijatelje…

I države imaju svoju/e žrtvu/e. Domovine osobito. Njima su žrtve, na koje polažu pravo slijedom građanskog statusa u državi i/ili nacionalne pripadnosti, apstraktne. Države ili domovine, i same su apstraktne. One, naravno, svoje građane ne poznaju ponaosob, već se o njima govori zbirno, oni su brojčani, statistički podatak s nekim osnovnim karakteristikama: žene, muškarci, djeca, s vjerskom i etničkom pripadnošću, mjestom rođenja i boravka. U trenucima velikih razaranja, bili to potresi, poplave ili neka prirodna kataklizma, ili pak međudržavni ili međuetnički konflikti, pri čemu padaju ljudske žrtve, one su, i za sve sudionike osim osobno bliskih, žalosna statistika.

Pa ipak, brojevi, ma koliko to surovo djelovalo, imaju značenje, osobito kada se radi o ratnim sukobima. Uistinu nije ni približno isto govorimo li o jednoj, dvjema, pa i o desecima žrtava s jedne, ili o tisućama s druge strane, kao što nije isto govorimo li o agresorima i onima prema kojima je agresija uperena. Međutim, ne funkcionira pojednostavljena formula prema kojoj je samo država/vojska koja napada drugu jedini agresor kriv za sve žrtve u sukobu. Točnije, agresor i jest kriv za sve žrtve, s time da se i država i/ili vojska koja je napadnuta može i sama preobratiti u agresora prema dijelovima vlastite populacije i prema zarobljenicima. Ta je, maločas spomenuta, formula toliko puta i u pravilu demantirana kroz povijest da to jedva treba posebno obrazlagati. Istovremeno, države, a osobito domovine, uglavnom vide i računaju samo žrtve na svojoj strani, i to bez obzira na to jesu li napadnute ili su same agresori.

Upravo zbog svih ovih, i još mnogih drugih pitanja na ovu temu, zbog žrtava pojedinačno i posebno i zbog ljudskosti uopće, odgovore treba tražiti pažljivo i osobito ne brkati razine. Što se nažalost i uglavnom događa; da li zbog neznanja i nepažljivosti ili namjerno, u konačnici je svejedno. Jer se, u deklariranoj namjeri da se o žrtvama govori objektivno, njima u stvari manipulira i jezivo licitira.

Zloupotreba vukovarskog stradanja

Svojedobno je Ivica Šola, katolički intelektualac iz Osijeka, u jednoj je televizijskoj raspravi izjavio sljedeće: Odajući načelno poštovanje svakoj žrtvi, u vezi s ubojstvom dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, koje su tijekom rata počinili u Zagrebu pripadnici Hrvatske vojske, zavapio je međutim zašto se toliko ističe taj slučaj kad se zna da je u Vukovaru bilo na desetke takvih slučajeva. Čak ih je i nazvao ‘slučajevi Zec’. Danas tu osnovnu misao varira državna televizija govoreći o medijskoj prenapuhanosti cijelog slučaja. Uvođenje Vukovara, patnji i žrtve njegovih građana, dugotrajne agonije grada prilikom agresije jugoslavenske vojske i srbijanskih paravojnih organizacija, i napomena da je bilo sličnih konkretnih slučajeva poput onoga zagrebačke obitelji Zec, ima sasvim određenu funkciju. Naime, masovnost žrtve građana Vukovara postavljena je naspram pojedinog slučaja, u kojem je, konkretno, ubijeno troje ljudi, među njima i Aleksandra Zec, ukazujući bez sumnje na neporecivi brojčani nerazmjer. I to je činjenica. Međutim, da se i sama poslužim Voltaireovom izrekom kako ‘samo prostaci raspravljaju o činjenicama, dok pristojni ljudi raspravljaju o interpretacijama’, okolnosti u kojima su stradavale sve ove žrtve, i vukovarske, i okolnosti pod kojima je stradala obitelj Zec, s više su aspekata vrlo različite. To, ponovo ističem, ne umanjuje bilo koju i bilo čiju pojedinačnu žrtvu. Vukovar je bio na prvoj liniji fronte, napadan mjesecima u nastojanju da se razori grad, da se njegove građane, ako ih se već ne može protjerati, pobije. Nasumično je granatiran upravo s tim ciljem, i oni koji su ga razarali nisu vodili ni malo računa o tome da je velik broj građana Vukovara koji se tamo zatekao srpske nacionalnosti. Dakle, rekli bi svi kojima je nacionalna pripadnost važnija od same ljudskosti, bili su tamo i ‘njihovi’, pa su tukli i po ‘svojima’.

Ubijamo po kućama… i podsljemenskim padinama

Okolnosti smrti Aleksandre Zec i njezine obitelji bile su prilično drugačije. Jedne su večeri naime, u njihov dom u Zagrebu došli pripadnici Hrvatske vojske; oca su ubili odmah, a majku i kćer odveli su u šumu pod Sljemenom, gdje su ubijene hicem u glavu. Zagreb, međutim, za razliku od Vukovara, nije bio na prvoj liniji fronte i u njemu je na djelu bila vlast koja je funkcionirala, koja je imala sve ingerencije, aparat i, naravno, dužnost koja iz njezine biti proistječe, da zaštiti svakog svog građanina i građanku. Uz digresiju da se ta ista vlast nije pretjerano angažirala niti da, usprkos ratnim okolnostima, građane Vukovara bolje zaštiti (mnoga su o tome svjedočanstva samih branitelja Vukovara), treba se upitati zbog čega je propustila zaštititi (malodobnu) građanku Zec i njezinu obitelj? Ako je i moguće, a itekako je moguće zamisliti da su si neki iz vojnih ili policijskih krugova uzeli pravo činiti ono što je mimo i protiv zakona države pa su tim istim ‘pravom’ pobili obitelj Zec, kako je moguće da je vlast, kad već nije prevenirala zlo-činjenja, propustila kazniti počinitelje, i čak je dopustila, dakle i omogućila, da i nakon toga počinitelji napreduju u službama, neki i vojnim, doguravši i do čina pukovnika? Na koncu konca, počinitelji su prekršili zakone te iste države, pa ispada da time država nije štitila niti samu sebe, to jest svoje zakone, koje je dužna provoditi i stajati iza njih. Ono o čemu se ovdje ipak radi jest da je Aleksandra Zec bila ‘njihova’, to jest Srpkinja, i to je ujedno i jedini razlog kako počinitelja da je ustrijele, tako i države da zločin ne kazni.

Metodom brojanja i zbrajanja dovesti u vezu jednu žrtvu i desetke drugih, na način kako je to učinio Šola, ovu se jednu naizgled samo pribraja ostalima pa dobivamo dvadesetak i jednu, ili pedesetak i jednu… a zapravo se ipak traži olakšicu za ‘svoju’ stranu. Međutim, premda okolnosti u kojima su te žrtve pale ne razlikuje njih same kao žrtve, razlikuju se i postupci, i akteri, i naknadna značenja. U oba se slučaja radi o sramoti. Samo je pitanje tko se i gdje treba sramiti. Za branitelje Vukovara, za građane Hrvatske i za tadašnju vlast (ako zaboravimo njezino oklijevanje da pomogne Vukovarcima), nasilne smrti, žrtve brutalne agresije, tragične su ali nisu sramotne. Žig sramote za njih, za svaku pojedinačnu žrtvu, nose počinitelji i njihovi nalogodavci, i na njima je, jednako kao i na građanima u čije su ime ti zločini počinjeni, da s tim žive. Za smrt Aleksandre Zec sramota pada na Republiku Hrvatsku i na sve nas, njezine građane/ke, koji se, očigledno, ne znamo s tim nositi. Jer Republika Hrvatska je propustila zaštititi svoju građanku i našu sugrađanku, i ne samo da je nije tada zaštitila, već je abolirala počinitelje od svake krivnje. Budući pak da živimo u toj državi, kojoj smo kao građani dali pravo da upravlja i postupa u naše ime, s njom dijelimo sramotu i ona pada na svakog od nas jer je djelovala i u naše ime, u ime svakog pojedinog.

Radilo se o jednom ili stotinu sličnih slučajeva, sramota za takvo (ne)činjenje uvećavat će se većim brojevima, ali neće nestati s manjima. Nema malih sramota kad je i jedan ljudski život u pitanju. To bi svaki građanin morao, ako već ne znati, onda naučiti. Osobito intelektualci. I to katolički.

Oglasi