ZDS u Jasenovcu i nečinjenje vlasti pokazuje da će povratak u normalno društvo biti dug i mukotrpan


1-a-kpu

Kontekst skandala oko ustaškog pozdrava na Jasenovcu

Piše: Dragan Markovina (Telegram)

Nakon što se početkom prosinca 2016. godine u Jasenovcu ukazala ploča posvećena stradalim pripadnicima HOS-a, s pripadajućim natpisom ‘Za dom spremni’ postalo je jasno kako će povratak u kakvo-takvo normalno društvo biti iznimno dugo, a put posve mukotrpan.

Sve skupa s neizvjesnim ishodom. Ostavimo li sada po strani sve one očekivane usporedbe o tome kako Plenković ništa ne poduzima, dok bi Sanader davno naložio uklanjanje te ploče, što je vjerovatno točno, ali posve nebitno, doći ćemo do biti problema. Hrvatsko društvo se toliko pomaknulo udesno i usvojilo historijski revizionizam, da je ova vijest istinski uznemirila tek malobrojne novinare, nezavisne intelektualce te aktiviste s nevladine scene, dok ju je premoćan dio javnih aktera posve prešutio.

Igra skrivača

O svemu tome savršeno svjedoči igra skrivača koja već danima traje u vezi ove teme. Preciznije govoreći, praktično nijedan političar, bilo s desnice ili iz SDP-a nije uspio formulirati iskren i jasan stav po ovom pitanju. Čitav slučaj inače jasno ukazuje na to tko su te grupacije i ti ljudi koje društvo stalno vraćaju na raspravu o ovim temama, davno definiranim u normalnim društvima.

Ipak, s obzirom da u svakoj vrsti javne komunikacije postoje i oni koji na koncu iskoče kao najprecizniji pokazatelj dominantnog stanja svijesti, ovaj put je u ime političkih elita to napravio Nikola Grmoja. Njegovi nemušti pokušaji objašnjenja i sveopće relativizacije čitave stvari, kao i zamagljivanje istinske pozadine cijelog slučaja, otkrivaju znatno više no što je on sam želio otkriti.

Nastavak prakse ustanovljene u Splitu

Za potvrdu ove teze izdvojit ćemo dva detalja. Onaj u kojem govori kako je petokraka kao simbol odigrala nekakvu pozitivnu ulogu u Drugom svjetskom ratu, te onaj da je kod korištenja ustaškog pozdrava bitno u kojem se on kontekstu koristi. Nalazeći sva moguća opravdanja za revitalizaciju ustaške simbolike, te nudeći antifašizmu jedva iznuđeno i djelomično priznanje, Grmoja je ukazao na istinsku narav svih ovih nastojanja, ali i gromoglasne šutnje koja vlada oko ovog i svih sličnih slučajeva.

Mimo pokušaja prozirne Grmojine kontekstualizacije, slučaj kojeg ovdje bilježimo predstavlja znatno više od pukog i naravno opasnog povijesnog revizionizma. Ovdje se radi o ciničnom likovanju nad etničkim čišćenjem koje predstavlja jednu od posljedica proteklog rata. O čemu se radi? Ova jasenovačka posveta hosovcima predstavlja tek nastavak prakse ustanovljene u Splitu.

Krinka za istinsku poruku

Jednako kao što ovdje zapravo nije riječ o posveti stradalim pripadnicima postrojbi HOS-a, s obzirom da oni služe tek kao krinka za istinsku poruku, tako o tome nije bila riječ ni na spomeniku HOS-u podignutom na Splitu 3.

U oba slučaj se zapravo radi o likovanju nad etničkim čišćenjem. Pri čemu se to u Jasenovcu radi na nekoj općoj razini, dočim je u Splitu riječ o likovanju nad konkretnom situacijom. Ovo navodimo iz razloga što je spomenik hosovcima u Splitu podignut u Ulici Ruđera Boškovića, tj. upravo na lokaciji na kojoj su ti isti hosovcima mnoge građane srpske nacionalnosti prisilno izbacili iz vlastitih stanova.

Mladi ne znaju kontekst

Stoga ove spomeničke akcije ne predstavljaju ništa drugo, doli konačnu legitimaciju i legalizaciju devedesetih godina i svih mogućih nepravdi koje su iz tog doba proizašle. Da je riječ o općeprihvaćenom konsenzusu unutar oba pola hrvatske političke elite, svjedoči činjenica kako je spomenik u Splitu sponzorirao, govoreći na njegovom otvaranju, gradonačelnik iz redova SDP-a, dok je u Jasenovcu taj logistički dio odradila načelnica iz HDZ-a.

Na ovaj način uspostavljeno je opće suglasje da se cinizam isplati i da manjine i oštećeni u društvu trebaju biti zahvalni za puku egzistenciju i okaniti se iluzija o zaštiti države. Najveći problem koji iz svega ovoga proistične odnosi se na činjenicu da su stariji građani posve svjesni svake navedenog i unaprijed računaju s cinizmom vladajućih, ali da mlada populacija o čitavom kontekstu realno ne zna ništa, zahvaljujući čemu logično upija poruke i signale s vrha.

Paralelno društvo

Kako političke, tako društvene, obrazovne i medijske. Kako nas to dovodi do situacije u kojoj je većina mladog stanovništva, koje je formirano unutar takvog konteksta nekritički pristalo uz dominantne ideje nacionalizma, historijskog revizionizma, klerikalizma i dubinskog prijezira prema svim vrstama manjina, posebno prema Srbima, jasno je kako je za prevladavanje takvog stanja potreban dugoročan rad na svim navedenim poljima.

Imajući u vidu kako unutar SDP-a nemaju ni volje, ni kapaciteta za takvo što, postaje očito kako jedinu moguću alternativu predstavlja djelovanje u paralelnom društvu. Točnije, tek izgradnja paralelnih i neovisnih obrazovnih i medijskih institucija, zajedno s djelovanjem unutar službenih institucija i zauzimanjem političkog prostora mogu donijeti nekakvu primjenu paradigme, i to tek na duže staze.

Oglasi