Oni su ustaše? Pa odnosimo se onda prema njima kako zaslužuju!

Fotografija: Jovica Drobnjak

Fotografija: Jovica Drobnjak

U današnjoj Hrvatskoj, državi koju prema njenom „tvorcu“ odmila zovemo Tuđmanistan, nema okupljanja, bilo kada, bilo gdje, bilo kojim i bilo kakvim povodom, osim onih zaista rijetkih, poput obilježavanja Dana antifašističke borbe, Dana ustanka naroda Like i komemoracije u Jasenovcu, na kojima se naveliko ne ustašuje u čemu prednjače članovi opskurnih proustaških stranaka, članovi braniteljskih udruga i to ne isključivo i samo bivših pripadnika HOS-a i katoličkog klera.

Piše: Mijo Vinceković (Kontraportal)

A ako se tko ponaša kao ustaša, odijeva se kao ustaša, govori kao ustaša, pozdravlja kao ustaša, slavi 10. travnja, mrzi Srbe i pjeva ustaške budnice i poskočnice, onda je on bez svake sumnje ustaša.
Zašto bi itko želio biti ustaša, je već drugo pitanje, jednako onome ima li itko pametan, a da želi biti ustaša?
Ali da ima onih koji žele biti ustaše i to njih ne tako mali broj, to valjda ni za koga u RH, osim za „europejce“ tipa Plenkovića, više nije sporno.

Zato osobno mislim da se ne smijemo ponašati kao da ustaša među nama nema, već da bismo kao društvo/država trebali svima koji žele biti ustaše dopustiti da to budu, kad to već tako silno žele, ali ih onda i tretirati kao ustaše, a to znači jednako kao što u Njemačkoj tretiraju neonaciste, naravno uz prethodno kriminaliziranje negiranja holokausta, promociju fašizma uz zabranu veličanja ustaškog režima i tzv. NDH. Najbolje bi bilo preuzeti zakonska rješenja SR Njemačke, jer su i ishodišta neprihvatljivih ponašanja antidemokratskih snaga u jednoj i drugoj državi vrlo slična.
Važno je napomenuti da je potrebno, jednako u stranačkim vrhovima, ali i vrhovima vlasti, prestati lupetati o svojim „antitotalitarističkim opredjeljenjima“ osudi „svih totalitarizama“, bez izričite osude ustaštva, jer doslovno ništa što se događalo u bivšoj državi nije usporedivo s monstruoznim ustaškim režimom, a kamoli da je isto ili jednako onome što se zbivalo u tzv. NDH.

Ja pritom ne želim reći da u Njemačkoj nema pojava neonacizma, pa i marševa neonacista, kad pokušavaju „pokazivati mišiće“, što je uvijek popraćeno, ne samo time da i policija provodeći zakon „pokaže mišiće“, štiteći demokraciju i državu vladavine prava, nego i masovnim okupljanjem onih koji za naciste i nacizam ne pokazuju nikakvo razumijevanje.
Kod nas na ustaške „nestašluke“ ne reagira policija, a i masovni protuprosvjedi antifašistički opredijeljenih građana izostaju.

Važno je napomenuti da niti njemačka stranačka scena, a pogotovo njemačke vlasti, nemaju razumijevanja niti se blagonaklono i poticajno odnose prema ispadima neonacista, za razliku od RH gdje na takve pojave ne reagiraju niti iz stranačkih struktura, niti iz struktura vlasti, a nažalost rijetko i mlako se reagira i iz Lige antifašista i još nekih tobože antifašističkih udruga, plašeći se reakcija moćnih i utjecajnih braniteljskih udruga, čiji članovi su uvijek u prvim redovima prilikom ovih ustaških performansa, a „Splitskom rivom“ „čekićanjem“ dvopismenih ploča u Vukovaru, „logorovanjem“ u Savskoj, „maršem s plinskim bocama“ i drugim manifestacijama „raspirivanja demokracije“ su pokazali i na što su sve spremni.

Ishodište veličanja ustaštva i tzv. NDH, kao i gotovo sve negativno što se u Hrvatskoj događalo, posebno od HDZ-ovog preuzimanja vlasti, valja tražiti u malignom karakteru ličnosti Franje Tuđmana, koji je već puno prije nego se nezadovoljan svojim statusom i odnosom vlasti u SRH prema njemu, ozbiljno sukobio s tim vlastima, on je naime smatrao da bi trebao u sustavu vlasti biti visoko pozicioniran. Kako vlasti nisu pokazivale nikakvo zanimanje za tog nasrtljivca, naprosto su ga ignorirale, Tuđman kreće u sukob sa SKH, koji mu „nestašluke“ ne oprašta, kažnjava ga i isključuje iz članstva. Tako je Franjo Tuđman postao „disident“.

Već i prije nego se ozbiljno sukobio s vlastima, Tuđman landra po svijetu, obilazi hrvatsko iseljeništvo, uglavnom onaj njegov segment koji je kontrolirala ustaška emigracija, posjećuje ustaške prvake u emigraciji i sastaje se s njima, pa se tako posredstvom Vinka Nikolića sastaje i s Maksom Luburićem u Španjolskoj i od njega preuzima ideju o „pomirbi sinova partizana i ustaša“, ideju samu po sebi potpuno besmislenu, ali koja je trebala poslužiti tek za davanje legitimiteta ustaštvu i njegovom izvođenju na hrvatsku javnu i političku scenu.

Ilustrativno je kako Franjo Tuđman zaobilazi „Hrvatsku bratsku zajednicu“, najveću, najorganiziraniju, najbogatiju i dotad sa „starim krajem“ najpovezniju organizaciju hrvatskog iseljeništva, koja ali nije dopuštala penetraciju ustaštva u svoje redove, ekstremna ustaška emigracija pokušala je radi toga čak 16 atentata na dugogodišnje njene predsjednike Johna Badovinca i Bernarda Luketicha. Dakle Tuđman se ne vezuje uz najrespektabilniju organizaciju hrvatskog iseljeništva, on bira opskurne ustaške punktove poput onog u Norvalu, tamo dogovara daljnje aktivnosti i utanačuje međusobne obaveze prema kojima će ustaška emigracija promovirati Tuđmana i financijski pomagati njegov uspon na vlast, a on preuzima obavezu provedbe procesa „pomirbe sinova partizana i ustaša“, rušenje Jugoslavije svim sredstvima i lustraciju Srba a ne komunista.

Ta Tuđmanova „slizanost“ s ustaštvom dovela je do masovnog dolaska ustaša i neoustaša u Hrvatsku i njihove penetracije u sve segmente vlasti, čime je onemogućena kriminalizacija ustaštva i zabrane djelovanja onima koji ne samo što promoviraju zločinačke ideologije i režime poražene u 2. Svjetskom ratu, nego i negiraju holokaust i pokušavaju revidirati, neću reći povijest nego prošlost, pokušavajući je promijeniti i učiniti je neizvjesnom.
Od samih početaka punu podršku Tuđmanovom usponu na vlast i ustašama daje većina klera Stepinčeve crkve, zaglušna propaganda iz HDZ i crkvenih redova nameće temu „Bleiburga“ odnosno svih događanja krajem 2. Svjetskog rata i neposredno po njegovom završetku kao za Hrvatsku sudbinsko pitanje, koje ima jednu jedinu svrhu; relativiziranje kvislinških zločina, odnosno umanjivanjem njihovog obima i svireposti, prikazujući „antifašističke zločine“ većim i po hrvatski narod pogubnijim od onih ustaških.

Danas je svakom iole politički pismenom jasno da bi usprkos svima koji su se angažirali na rušenju Jugoslavije i tako Tuđmanu izravno i neizravno pomagali pri njegovom usponu na vlast, od stranih tajnih službi, KC, pojedinaca iz struktura vlasti i SK SRH, “spavača“ SDS, koje je navodno angažirao Josip Manolić, bez pomoći Ivice Račana njihov trud bio uzaludan, Račanova pomoć bila je presudna.
Taj deal koji su imali Tuđman i Račan s jedne je strane otupio otpor prema jačanju ustaštva i njegovog kriminaliziranja, a s druge uz proces pomirbe onemogućio provođenje lustracije na kojoj je posebno inzistirao katolički kler.

Nasilno rušenje Jugoslavije nije se moglo provesti mirnim putem, a jednako tako se nije moglo ni „lustrirati“ Srbe, zato je Tuđman pokrenuo rat koji je imao sva obilježja fašističke kontrarevolucije, tako da su silno ojačale snage okupljene oko ideologije ratnih gubitnika iz 2. Svjetskog rata koji su krenuli u osvetničke akcije prema ratnim pobjednicima.
Otud tvrdnje da su ustaše bili borci za Hrvatsku, imenovanja vojnih postrojbi po „ustaškim vitezovima“, imenovanja ulica i trgova po ustaškim „velikanima“, pa i podizanje spomenika ustaškim „zaslužnicima“, rušenje spomenika i drugih spomen-obilježja antifašističkoj borbi, proglašavanje antifašizma zločinačkom ideologijom, omalovažavanje boraca NOR-a, umanjivanja i relativiziranja ustaških zločina, negiranja holokausta i veličanja ustaškog režima i tzv. NDH.

A da to sve nije nimalo smetalo ivici Račanu pokazuje i ona sramotna Deklaracija usvojena na 1. Konvenciji SDP, „hodočašće“ prvog Račanovog suradnika, Zdravka Tomca, na Blajburško polje, te kupnja tamošnjeg terenu obavljena za vrijeme Račanovog mandata …

Ništa manje karakteristična nije bila ni Račanova gromoglasna šutnja kojom je popratio najprije diskriminacijske postupke, a potom i mjere državnog terora Tuđmanovih vlasti prema Srbima u Hrvatskoj, premda je dobro znao da su na prvim višestranačkim izborim Srbi većinski glasali za SKH – SDP.

Što reći na ova najnovija lamentiranja oko ove spomen-ploče poginulim HOS-ovcima u Jasenovcu, kao tamo „nije mjesto za ZDS.
Nigdje u svijetu, a ne samo u Jasenovcu, ne bismjelo biti mjesto za ZDS, jednako kao što to nije ni za „Sieg! – Heil!“

U današnjoj Hrvatskoj nema jednog jedinog razloga radi kojeg bi trebalo provoditi lustraciju, osim ako pod tim pojmom ne podrazumijevamo detuđmanizciju i deustašizaciju.

Oglasi