POVRATAK MARKSA

1-a-km

Piše: Louis Menand

Dvadeset četvrtog februara 1848. u Londonu je objavljen pamflet na 23 strane. Savremena industrija, pisalo je u tom proglasu, pokrenula je svjetsku revoluciju. Svojim dostignućima ona je prestigla sve velike civilizacije iz prošlosti – egipatske piramide, rimske akvadukte, gotičke katedrale. Njeni izumi – željeznica, parobrod i telegraf – oslobodili su fantastične proizvodne snage. U ime slobodnog tržišta ona je srušila nacionalne granice, oborila cijene, učinila planetu međuzavisnom i kosmopolitskom. Robe i ideje sada su cirkulisale posvuda. Ona je, što je jednako važno, zbrisala stare hijerarhije i mistifikacije. Ljudi više nisu vjerovali da porijeklo i religija određuju njihov životni status. Svi ljudi su jednaki. Po prvi put u istoriji, muškarci i žene mogli su da oslobođeni zabluda sagledaju svoj položaj u odnosu na druge.

Novi način proizvodnje, komunikacije i raspodjele takođe je stvorio enormno bogatstvo. Međutim, javio se jedan problem. Bogatstvo nije bilo ravnomjerno raspodijeljeno. Deset posto ukupne populacije bili su praktično vlasnici svega, ostalih 90 posto nisu imali ništa. Kako su se gradovi industrijalizovali i bogatstvo se sve više koncentrisalo u njima, bogati su postajali sve bogatiji, a srednji stalež počinjao je da se utapa u radničku klasu. Uskoro će zapravo postojati samo dvije vrste ljudi: oni koji posjeduju dobra i oni koji im prodaju svoj rad. Kako su ideologije koje su prikazivale nejednakost kao prirodnu i predodređenu polako nestajale, bilo je neizbježno da radnici vide sistem onakvim kakav jeste i da se pokrenu u cilju njegovog obaranja. Pisac koji je iznio ovu pretpostavku bio je naravno Karl Marks, a pamflet se zvao Komunistički manifest. Još nije dokazano da nije bio u pravu.

Uzimajući u obzir njegov izuzetan značaj za savremenu politiku, neobično je da se dvije važne novije knjige o Marksu zalažu za njegovo vraćanje u stoljeće kojem pripada. “Marks nije naš savremenik”, insistira Džonatan Sperber u svojoj knjizi “Karl Marks: život 19. vijeka” (Liveright). On je “više lik iz prošlosti nego što je prorok sadašnjosti”. A Garet Stedman Džons objašnjava da je cilj njegove knjige “Karl Marks: Veličina i zabluda” (Harvard) da “vrati Marksa u njegovo devetnaestovjekovno okruženje”. Misija vrijedna truda. Istorizacija – ispravljanje tendencija da se događaji iz prošlosti posmatraju kao aktuelni – jeste posao naučnika. I Sperber koji predaje na Univerzitetu u Misuriju, i Stedman Džons koji predaje na Univerzitetu Queen Mary u Londonu i pomoćnik je direktora Centra za istoriju i ekonomiju na Univerzitetu Kembridž – smještaju Marksa u intelektualni i politički život Evrope 19. vijeka.

Marks je bio jedan od najvećih “boraca za našu stvar” i mnogi od njegovih spisa bili su pisani na konkretne teme i ad hominem, kao okršaji bez rukavica sa danas zaboravljenim misliocima, ili kao složena tumačenja danas uglavnom zaboravljenih događaja. Sperber i Stedman Džons pokazuju da ako čitate Marksa u tom kontekstu, kao čovjeka angažovanog u beskrajnim političkim i filozofskim ratovima, onda uticaj nekih od njegovih poznatih pasusa gubi na značaju. Teme su mu bile zaista parohijalne. Marks ovih autora nije drastično drugačiji od opštepoznatog Marksa, ali je nešto više viktorijanski. Zanimljivo je, uzevši u obzir sličnost njihovih pristupa, da u ovim knjigama nema mnogo preklapanja.

Ali Marks je takođe bio i ono što je Mišel Fuko nazvao – osnivač diskursa. Jedna ogromna škola mišljenja nazvana je po njemu. “Ja nisam marksist”, kažu da je rekao i možda je zaista bolje razlučiti ono što je on stvarno mislio od onoga što su drugi stvorili na osnovu njegovog dela. Ali značaj njegovog dela je u efektima koje je ono proizvelo kasnije. Štogod da je imao na umu, i uprkos tome, kako to Sperber i Stedman Džons demonstriraju, za razliku od drugih devetnaestovjekovnih tvoraca sistema koji su kao i on bili ubijeđeni da znaju kako će na kraju sve ispasti – Marks je iza sebe ostavio radove koji su zadržali svoju intelektualnu snagu sve do danas. Čak i sada Komunistički manifest se čini kao bomba koja svaki čas može eksplodirati u vašim rukama.

Za razliku od mnogih kritičara industrijskog kapitalizma iz 19. vijeka, a bilo ih je jako mnogo – Marks je bio istinski revolucionar. Svi njegovi radovi napisani su u službi revolucije koju je predvidio u Komunističkom manifestu i za koju je bio siguran da će se desiti. Poslije njegove smrti komunističke revolucije su se i dogodile – ne baš ondje i onako kako ih je on zamislio, ali bez obzira, desile su se u njegovo ime. Do sredine 20. vijeka više od jedne trećine svjetske populacije živjelo je u režimima koji su sami sebe nazivali marksističkim i iskreno vjerovali u to.

Ovo je bitno zato što je jedan od ključnih Marksovih principa bio da teorija mora biti ujedinjena s praksom. To je poenta čuvene 11. teze o Fojerbahu: “Filozofi su do sada samo objašnjavalisvijet na različite načine, a radi se o tome da se on promijeni“. Marks dakle nije poricao značaj filozofije, već je tvrdio da filozofski problemi dolaze iz stvarnog svijeta oko nas i da mogu biti riješeni samo ako se taj svijet promijeni. I Marksove su ideje iskorišćene da se svijet radikalno promijeni, ili barem veliki njegov dio. Mada ga niko ne drži odgovornim za to u pravnom smislu, ovakav ishod nam štošta govori o idejama koje su do njega dovele.

Ukratko, možete Marksa vratiti u 19. vijek, ali ga ne možete tamo zadržati. On je trošio ogromno vrijeme u zavadi sa svojim rivalima i u gašenju sektaških vatri, a nije bio ni blizu završetku posla na Kapitalu, koji je namjeravao učiniti svojim magnum-opusom. Bez obzira na sve, činjenica je da njegova misao nije zastarila. On je uvidio da moderna ekonomija slobodnog tržišta prepuštena samoj sebi proizvodi ogromne nejednakosti i transformisao je način analize koji je potekao još od Sokrata – da koncepte koje mislimo da razumijemo i uzimamo ih zdravo za gotovo okrenemo naglavačke – u resurs za razumijevanje socijalnih i ekonomskih uslova naših života.

***

Izuzev njegovog vjernog i životnog saradnika Fridriha Engelsa, skoro niko 1883. kada je Marks umro u svojoj 64. godini nje ni slutio koliko uticajan će on vremenom postati. Na njegov sprovod je došlo 11 ljudi. Najveći dio svoje karijere je bio usamljena zvijezda u malenoj konstelaciji radikalnih prognanika i propalih revolucionara (i cenzora i špijuna koji su ih pratili), ali gotovo nepoznat van nje. Knjige po kojima je danas slavan nisu bili baš bestseleri. Komunistički manifest je nestao gotovo odmah po objavljivanju i nije bio štampan narednih 25 godina; Kapital je bio široko ignorisan kada je prvi tom izašao 1867. Za naredne 4 godine prodato je 1000 primjeraka, a na engleski nije preveden sve do 1886.

Drugi i treći tom Kapitala objavljeni su nakon što je Marks umro, sastavljeni od strane Engelsa od stotina nažvrljanih stranica (Marks je imao spektakularno loš rukopis; Engels je bio jedan od rijetkih izvan porodice koji je mogao da ga dešifruje). Teze o Fojerbahu koje je Marks napisao 1845. nisu otkrivene do 1888, kad ih je Engels objavio, a neki od najvažnijih tekstova za marksiste 20. vijeka – sklepani uradak poznat kao Njemačka ideologija, zatim takozvani Pariski rukopisi iz 1844, te knjiga naslovljena Grundrissen (Nacrti) od njenih sovjetskih izdavača – su bili nepoznati do iza 1920. Nedovršeni Pariski rukopisi, sveti spis 60-ih godina 20. vijeka, nije se pojavio u Engleskoj sve do 1959. Marks izgleda nije smatrao da je bilo šta od ovog materijala za objavljivanje.

Za njegovog života, rad koji je skrenuo pažnju na njega izvan uskog kruga saradnika bio je građanski rat u Francuskoj, djelo od 35 strana objavljeno 1871, u kojem je pozdravio kratkotrajnu i nasilno ukinutu Parisku komunu kao “slavnu prethodnicu novog” – to jest komunističkog – “društva”. Taj tekst se danas rijetko citira. Jedan od razloga za Marksovu relativnu opskurnost je taj da je tek pred kraj njegovog života pokret za unapređenje uslova rada počeo dobijati na snazi u Evropi i SAD. U onoj mjeri u kojoj su ovi pokreti bili radije reformistički nego revolucionarni, oni nisu bili marksistički (mada je Marks u kasnijoj dobi špekulisao o mogućnosti mirne tranzicije u komunizam). S jačanjem radničkog pokreta stiglo je i oduševljenje za socijalističku misao, i s njim interesovanje za Marksa.

Ipak, kako Alan Rajan piše u svom karakteristično lucidnom i konciznom uvodu u analizu Marksove političke misli u svojoj knjizi “Karl Marks: revolucionar i utopista” (Liveright), da Vladimir Iljič Lenjin nije stigao u Petrograd 1918. i preuzeo vođstvo u ruskoj revoluciji, Marks bi danas najvjerovatnije bio znan kao “ne toliko važan filozof, sociolog, ekonomist i politički teoretičar 19. vijeka”. Oktobarska revolucija natjerala je svijet da Marksovu kritiku kapitalizma shvati ozbiljno. Nakon 1917. komunizam više nije bio utopijska fantazija.

***

Marks je upozorenje o tome šta može da se desi kada se djeca suprotstave roditeljima i nakon toga doktoriraju. Marksov otac, advokat u malom mjestu u Triru u zapadnoj Njemačkoj pokušao ga je okrenuti prema pravima, ali je Marks odabrao filozofiju. Studirao je na Friedrich-Wilhemls-Universität gdje je nekad predavao Hegel i tu se povezao s grupom intelektualaca poznatoj kao mladohegelijanci. Hegel je bio oprezan u kritikovanju pruske države; mladohegelijanci nisu i upravo kad je Marks diplomirao 1841. desio se obračun vlasti s njima. Marksov mentor je otpušten, a mladohegelijanci su postali akademske parije. Marks je potom učinio ono što i većina nezaposlenih doktora filozofije: otišao je u novinarstvo.

Osim nešto sitnih honorara od prodaje knjiga, novinarstvo je bilo Marksov jedini izvor prihoda. (Postoji priča koju Sperber smatra nepouzdanom da je jednom u očaju konkurisao za posao željezničkog službenika i da je bio odbijen zbog nečitkog rukopisa.) U 40-im godinama 19. vijeka Marks je uređivao i bio dopisnik raznih novina u Evropi; od 1852. do 1862. pisao je kolumnu za New York Daily Tribune, novine sa tada najvećim tiražom na svijetu. Kada su novinarski poslovi presušili, zlopatio se. Često je zavisio od Engelsove podrške i posudbi iz svog nasledstva. Ponekad je bivao gladan; a u jednom trenutku nije mogao napustiti kuću jer je u zalagaonici ostavio svoj jedini kaput. Tvrdnja da je autor Kapitala finansijski nesposoban i da su on i njegova žena proćerdali ono malo novca koji je došao zahvaljujući pogodnostima koje im je dala pripadnost srednjem staležu – od davanja časova muzike i lekcija crtanja djeci – postala je standardna ironična šala u Marksovim biografijama. Sperber ovo osporava. Marks je imao mnogo manje novca nego što su to pretpostavljali istoričari, i on je svoje siromaštvo prihvatao kao cijenu koju plaća za svoje političke stavove. On ne bi mario da je živio u sirotinjskom kvartu, ali nije želio da njegova porodica pati zbog njega. Troje Marksove djece umrlo je rano, a četvrto je mrtvorođeno; siromaštvo i neuslovan život mogli su biti jedni od razloga za to.

Marksov žurnalizam pretvorio ga je u serijskog izgnanika. Pisao je i objavljivao članke uvredljive po vlasti i 1843. istjeran je iz Kelna, gdje je pomagao u izdavanju novina Rheinische Zeitung. Otišao je u Pariz koji je imao veliku njemačku zajednicu i tu su Engels i on postali prijatelji. Njihov prethodni susret u Kelnu nije prošao najbolje, ali su se ponovo sreli u Café de la Régence 1844. i potom proveli 10 dana zajedno u razgovorima. Engels, koji je bio dvije godine mlađi, imao je iste političke stavove kao i Marks. Nedugo po njihovom susretu, napisao je svoju klasičnu studiju Položaj radničke klase u Engleskoj koja završava predviđanjem komunističke revolucije. Engelsov otac bio je njemački industrijalac u poslovima tekstilom i vlasnik fabrika u Barmenu i Bremenu, kao i u Mančesteru u Engleskoj, i mada se nije slagao sa sinovljevom politikom i društvom u kojem se kretao, dao mu je namještenje u mančesterskoj fabrici. Engels je mrzio svoj posao, ali je bio dobar u njemu, kao što je bio dobar u većini stvari koje je radio. Odlazio je u lov na lisice s lokalnim plemstvom koje je prezirao i smijao se Marksovim pokušajima da nauči jahati. Engels je na kraju dogurao do partnera u firmi i svojim prihodima omogućavao Marksu da preživi.

Godine 1845. Marks je prognan iz Francuske. Preselio se u Brisel. Tri godine kasnije desilo se nešto što niko nije mogao predvidjeti: revolucije su izbile širom Evrope, uključujući Francusku, Italiju Njemačku i Austrougarsku. Marks je pisao Komunistički manifest upravo dok su bune bile u toku. Kada su nemiri došli do Brisela, bio je osumnjičen da naoružava ustanike i zbog toga bio protjeran iz Belgije, pa se vratio u Pariz. Pobunjenici su tamo provalili u Park Tiljeri i zapalili francusko prijestolje. Do kraja 1848. većina revolucija bila je slomljena od strane monarhističkih snaga. Veliki broj ljudi koji su bili ili će postati važne ličnosti u evropskoj umjetnosti i literaturi – Vagner, Dostojevski, Bodler, Turgenjev, Berlioz, Delakroa, List, Žorž Sand – bio je zahvaćen revolucionarnim ushićenjem čiji je krajnji ishod odveo u krizu vjere u politiku (tema Floberove novele Sentimentalno vaspitanje). Propast revolucija iz 1848. je ono na šta je Marks mislio kad je izrekao svoju čuvenu “prvi put tragedija, drugi put farsa” izjavu (frazu je posudio od Engelsa). “Tragedija” je bila sudbina koju je francuska revolucija doživjela pod Napoleonom; “farsa” je bila izbor Napoleonovog nećaka, Luja-Napoleona Bonaparte, koga je Marks smatrao nikogovićem, za predsjednika Francuske u decembru 1848. Bonaparta se poslije proglasio carem i vladao je do 1870, kada je Francuska izgubila rat protiv Pruske. Pariska komuna bila je nusproizvod tog rata.

Tako je 1849. Marks još jednom otjeran u progonstvo. Pobjegao je s porodicom u London. Očekivao je da će njegov boravak tamo biti privremen, ali je ispalo da je ostatak svog života proveo tamo, gdje je dan za danom u čitaonici Britanskog muzeja istraživao materijal za Kapital i gdje je na Hajgejt groblju bio i sahranjen. Impresivna bronzana bista na njegovom grobu postavljena je tamo 1956. godine od strane Komunističke partije Velike Britanije.

***

Kakav je bio Marks? Broj svjedočanstava iz prve ruke nije veliki, ali svi naginju na istu stranu. On je bio na neki način karikatura njemačkog akademika (što se od njega očekivalo da postane): sveznajući vođa neukroćene kose u nakrivo zakopčanom mantilu. Jednom je sam sebe opisao jednoj od svoje djece kao “mašinu koja je osuđena da guta knjige i da ih onda u izmijenjenoj formi baca na đubrište istorije”. Znao je pisati po cijelu noć ovijen oblakom duvanskog dima, u hrpama knjiga i papira. “To su moji robovi”, govorio je, “i moraju me služiti kad poželim”. U pitanjima struke bio je opasan. Bio je uvjerljiv govornik, ali je vrskao kad priča i bio slab orator; bio je svjestan toga i rijetko se obraćao masi. Bio je nemilosrdan kad je riječ o slobodi štampe, okrenuo je mnoge svoje prijatelje i bivše saveznike protiv sebe, i nije trpio budale – a to je po njegovom mišljenju bio veliki dio ljudi koje je poznavao. Jedan od njegovih poznanika govorio je o njemu kao o “čovjeku koji je sam sebe imenovao intelektualnim carinikom i graničarem”. Ipak, zavređivao je poštovanje.

Jedan kolega, sjećajući se Marksa kad je ovaj imao 28 godina, opisao ga je kao “rođenog narodnog vođu”. Bio je stvarno dobar organizator – kao urednik novina, a kasnije kao dominantna figura Međunarodnog radničkog udruženja, poznatijeg kao Prva internacionala. Imao je crnu kosu i crne oči, taman ten. Engels ga je zvao “crni čovjek iz Trira”, a njegova žena i djeca zvali su ga Mavar. Privatno, bio je skroman i blag. Imao je problema s jetrom, patio od bronhitisa i osipao se čirevima veličine pesnice. Sperber misli da je to bila posljedica autoimunog poremećaja – ali kad nije bio bolestan bio je raspoložen i srdačan. Volio je Šekspira, smišljao priče za svoje tri kćeri i uživao u jeftinim cigarama i crnom vinu. Njegova žena i kćeri su ga obožavale. Špijun pruske vlade koji je posjetio Marksa u njegovom domu 1852. iznenadio se što je tamo zatekao “najmekšeg i najblažeg od svih ljudi”.

Vjerio se sa Dženi fon Vestfalen, takođe iz Trira, kad mu je bilo 18 a njoj 22. Sperber misli da je od njihovog braka kasnije stvorena bajka, ali Dženi jeste bila izuzetno lijepa i posvećena Karlu. On joj je pisao strastvene pjesme. Bili su zaručeni 7 godina za vrijeme kojih je on završio studije, i kad su se rijetko viđali. Njihov je odnos  bio uglavnom epistolaran. (Sperber vjeruje da su imali seks prije braka. Ja se svakako nadam da jesu.) U njenim pismima, Dženi naziva Karla svojim “malim, divljim veprom”. Jedan od mogućih nedostataka domaće idile bio je u vezi s djetetom koje je rodila njihova služavka Helene Demat. Ona je bila “poklon” od Dženine majke Marksovima i živjela je s porodicom. (Gotovo sve žene 19. vijeka u Britaniji koje su to mogle priuštiti imale su služavke. Čak je i gospođica Bejts u romanu Ema od Džejn Ostin koja je živjela od milostinje bogatih susjeda imala slugu.) Helenino dijete po imenu Frederick, od milja Fredi, rođeno je 1851. i odraslo je u jednoj hraniteljskoj porodici. Marksove kćeri srele su se s njim tek poslije Marksove smrti.

Engels je preuzeo odgovornost za očinstvo. To nije bilo teško za povjerovati. Engels je bio neoženjen i imao je naklonost prema ženama iz radničke klase; njegova dugogodišnja ljubavnica Meri Berns radila je u mančesterskoj fabrici. Na svom samrtnom odru 44 godine kasnije pretpostavlja se da je Engels otkrio Marksa kao Fredijevog pravog oca, informacija za koju se znalo u komunističkim krugovima, ali nije javno obznanjena sve do 1962. Sperber i Stedman Džons prihvataju ovu verziju priče, kao i autor Marksove standardne biografije na engleskom jeziku Dejvid Mek Lelan, mada Engelsov biograf Terel Karver misli da dokazi nisu potpuni. Demat je ostala da živi s porodicom; nakon Marksove smrti radila je za Engelsa. I brak Marksovih se održao.

***

Lične simpatije za Marksa su ono što navodi Sperbera i Stedman Džonsa da insistiraju na tome da ga čitamo u kontekstu 19. vijeka, jer se nadaju da će Marksa tako distancirati od tumačenja njegovog djela nakon smrti, od strane ljudi kao što su bili Karl Kaucki, njegov glavni predstavnik u njemačkom jeziku; Georgi Plehanov, njegov ruski predstavnik; i najuticajniji – sam Engels. Zahvaljujući ovim autorima, ljudi su počeli nazivati marksizam “naučnim socijalizmom”, fraza koja sumira ono što je bilo najstrašnije u vezi sa komunizmom 20. vijeka: ideja da ljudska bića mogu biti dizajnirana u skladu sa teorijom koja je sebe predstavljala kao istorijsku zakonitost. Riječ koju je 20. vijek iskovao za to bila je – totalitarizam.

Dakle 1939, kada je britanski filozof Isaija Berlin objavio svoju mnogo čitanu i dosta dobru studiju Karl Marks: Život i Okruženje, mogao je opisati Marksa kao “jednog među grandioznim autoritativnim utemeljivačima novih vjera, nemilosrdnih rušitelja i inovatora koji tumače svijet u pojmovima koji se strastveno drže jednog jasnog principa, osuđujući i uništavajući sve što dolazi u sukob s njim. Njegova vjera… bila je od one nesputane, apsolutne vrste koja stavlja tačku na sva pitanja i rješava sve poteškoće”. Ovo je bio Marks hladnog rata. Istina je da je Marks bio veoma doktrinaran, što u 19. vijeku njegovi sunarodnici nisu rado prihvatali, a što svakako nije prihvaćeno danas, nakon iskustva s režimima osmišljenim u njegovo ime. Zbog toga zvuči perverzno kad se kaže da je Marksova filozofija posvećena ljudskoj slobodi. Ali ona je to bila. Marks je bio prosvetiteljski mislilac: želio je svijet koji je racionalan i transparentan, i u kojem će ljudska bića biti slobodna od kontrole vanjskih sila.

To je bila suština Marksovog hegelijanizma. Hegel je tvrdio da je istorija razvoj čovječanstva ka istinskoj slobodi, pod čime je mislio da ljudi budu svoji gospodari i da razumiju sebe, da vide svijet bez iluzija koje su sami stvorili. Mladohegelijanci su za ovo navodili kontroverzni primjer hrišćanskog boga (o ovome je pisao Fojerbah). Mi smo stvorili boga, a onda smo se pretvarali da je bog stvorio nas. Mi smo hipostazirali naš vlastiti koncept i pretvorili ga u nešto “tamo” čije se zapovijedi (koje smo sami smislili) mučimo da razumijemo i poštujemo. Molimo se našoj vlastitoj fikciji. Koncepti kao što je bog nisu greške. Istorija je racionalna: stvaramo svijet ovakvim kakav je s razlogom. Izmislili smo boga zato što nam on razrješava određene probleme. Međutim kada neki koncept počinje da ometa naš napredak prema ovladavanju sobom (self-mastery), on mora biti kritikovan i prevaziđen, moramo ga ostaviti iza sebe. U suprotnom, kao što su to danas pripadnici Isisa, postajemo oruđe naše sopstvene zaostalosti.

Ono što čini tako teškim da se odbace oruđa koja smo objektivizirali je upornost ideologija koje ih opravdavaju, i koje ljudske izume čine da izgledaju kao “stvari kakve jesu”. Poništavanje ideologija je zadatak filozofije. Marks je bio prevashodno filozof. Podnaslov Kapitala glasi Kritika političke ekonomije. Nedovršeno djelo imalo je namjeru da bude kritika ekonomskih koncepata koji društvene odnose u okruženju slobodnog tržišta prikazuju kao prirodne i neminovne, na isti način kao i veliki lanac postojanja i božansko pravo kraljeva koji su nekad društvene odnose u feudalizmu prikazivali kao prirodne i neminovne. Razlog zašto Kapital izgleda više kao ekonomsko nego filozofsko djelo – razlog zašto je ispunjen tabelama i grafikonima a ne silogizmima – je isti onaj dat u 11. tezi o Fojerbahu: cilj filozofije je da razumije okruženje da bi ga promijenilo. Marks je volio reći da je čitajući Hegela pronašao filozofiju koja je stajala naglavačke, pa ju je on samo okrenuo na noge. Život je činjenje, a ne razmišljanje. Nije dovoljno da smo samo gospodari naših fotelja.

Marks je mislio da je industrijski kapitalizam stvoren s razlogom: da uveća ekonomski učinak – što Komunistički manifest pozdravlja. Cijena toga je, međutim, sistem u kojem jedna klasa ljudi, vlasnici dobara (u marksističkoj terminologiji – buržoazija), eksploatišu drugu klasu – radnike (proletarijat). Kapitalisti ne rade ovo zato što su pohlepni i okrutni (mada bi neko ovakvo ponašanje opisao na taj način, čak je i Marks to redovno činio). Oni to rade zato što to od njih zahtijeva konkurencija. Tako funkcioniše sistem. Industrijski kapitalizam je Frankeštajnovo čudovište koje ugrožava vlastite tvorce, sistem koji smo izgradili za naše ciljeve i koji nas sada kontroliše. Marks je bio humanista. Vjerovao je da smo bića koja mijenjaju svijet oko sebe da bi proizvela stvari na dobrobit svih. To je suština nas kao vrste. Sistem koji transformiše ovo djelovanje u “rad” koje se kupuje i iskorištava za bogaćenje drugih je prepreka punoj realizaciji naše ljudskosti. Kapitalizam je predodređen da se samouništi, baš kao što su se i prethodni sistemi samouništili. Revolucija radničke klase odvešće nas do završne faze istorije: komunizma koji je, pisao je Marks, “rješenje za zagonetku istorije i koji je pritom svjestan da je on to rješenje”.

Marks je bio fanatično posvećen pronalaženju empirijskih potvrda za svoju teoriju. Na to je mislio kad je govorio o postavljanju Hegelove filozofije na noge. I zbog toga je proveo silne sate u Britanskom muzeju proučavajući izvještaje o uslovima u fabrikama, informacije o industrijskoj proizvodnji, statističke podatke o međunarodnoj trgovini. Bio je to herojski pokušaj da se pokaže da je stvarnost u skladu s teorijom. Nije ni čudo što nije uspio završiti svoju knjigu. On je imao vrlo malo reći o tome kako će se životni poslovi odvijati u komunističkom društvu i ovo se kasnije pokazalo kao ozbiljan problem za ona društva koja su pokušala ostvariti komunizam u praksi. Imao je razloge zašto je u tome ostao nedorečen. Mislio je da su naši koncepti, vrijednosti i uvjerenja proizilazili iz uslova vlastitog vremena, što znači da je teško znati šta nas čeka s druge strane istorijskih promjena. Teoretski, poslije revolucije sve će biti “lako dostupno” – što je oduvijek bio veliki san lijevih radikala.

Bio je mnogo jasniji o tome šta neće postojati u komunističkom društvu. Neće postojati klasni sistem, privatna svojina, individualna prava (za koja je Marks mislio da u krajnjoj konskekvenci štite prava vlasnika imovine, da bi ovi zadržali vlasništvo nad njom), i neće postojati država (koju je nazivao “komitet za upravljanje javnim poslovima cijele buržoazije”). Država u obliku partije, ispostavilo se, bila je buržoaski koncept za koji su komunistički režimi 20. vijeka smatrali da je nemoguće da se prevaziđe. Komunizam nije religija, već je istinski, kako su antikomunisti govorili, bezbožan. Ali partija funkcioniše na onaj način kako po Fojerbahu funkcioniše bog u hrišćanstvu – kao misteriozna i neumitna spoljašna sila. Marks nije ostavio mnogo smijernica o tome kako će društvo funkcionisati bez vlasništva, ili klasa, ili države. Dobar primjer za ovaj problem je njegova kritika podjele rada. U prvom poglavlju Bogatstva naroda iz 1776. Adam Smit identifikovao je podjelu rada – to jest specijalizaciju – kao ključ za ekonomski rast. Smitov predmet studija bila je fabrika igala. Umjesto da jedan radnik pravi jednu iglu, Smit je polemisao, fabrika igala može posao podijeliti u 18 odvojenih operacija, počevši od izvlačenja žice a završavajući s pakovanjem i povećati tako produktivnost 1000 puta.

Nama ovo izgleda kao očigledno efikasan način organizovanja posla, od automobilske proizvodne linije do sticanja znanja na univerzitetima. Ali je Marks podjelu rada smatrao zlom modernog života (kao i Hegel). Ona radnika pretvara u zupčanik mašine i otuđuje ga od proizvoda njegovog rada. “Čovjekovo vlastito djelo postaje otuđena sila njemu suprotstavljena, što ga čini robom umjesto da je od njega kontrolisana”, kako je to Marks objasnio. U komunističkom društvu, pisao je, “niko nema ekskluzivnu sferu aktivnosti, već svako može da se ostvari u bilo kojoj grani da to želi”. Biće omogućeno “da loviš ujutro, pecaš ribu popodne, gajiš stoku uveče i baviš se kritikom poslije večere… a da nikada ne postaneš lovac, ribar, stočar, ili kritičar”. Ovaj često citiran odlomak zvuči kao izmišljen, ali je on u srcu Marksove misli. Ljudska bića su prirodno kreativna i društvena. Sistem koji ih tretira kao mehaničke monade je neljudski. Ali pitanje je kako bi društvo bez podjele rada bilo u stanju proizvoditi dovoljno roba da preživi. Niko ne bi želio skupljati stoku, a svi bi željeli biti kritičari (vjerujte mi). Kao što je i sam Marks priznavao, kapitalizam je, koliko god bio zlo, kreirao izobilje. Izgleda da je on zamišljao da sve karakteristike kapitalističkog modela mogu biti odbačene, a izobilje će na neki magičan način opstati.

***

Godine 1980. filozof Peter Singer objavio je kratku knjigu o Marksu u kojoj je naveo neke od Marksovih predviđanja: razlika između dohotka radnika i vlasnika (sredstava za proizvodnju) će se povećavati, nezavisni proizvođači biće reducirani u redove proletarijata, nadnice će se zadržati na granici izdržljivosti, stopa profita će pasti, kapitalizam će kolabirati i doći će do revolucija u razvijenim zemljama. Singer je smatrao da je većina ovih predviđanja “tako očigledno pogrešna” da je teško objasniti kako bilo ko naklonjen Marksu može da ih odbrani. Danas, 2016, mnogo ih je teže odbaciti kao pogrešna. “Za današnje ekonomiste bilo bi dobro da crpu inspiraciju iz ovog primjera”, kaže Tomas Piketi o Marksu u svom bestseleru iz 2013. Kapital u 21. stoljeću. Piketijeva knjiga za mnoge čitaoce 21. vijeka ima ono značenje koje se Marks nadao da će njegov Kapital imati za one iz 19. Ona koristi podatke da prikaže pravu prirodu društvenih odnosa, tjerajući nas da iznova promislimo koncepte koji su počeli da nam se čine kao prirodni i neminovni. Jedan od njih je koncept tržišta, koji je često zamišljan kao samo-optimizirajući mehanizam u koji se ne treba miješati, a koji zapravo kad je prepušten sam sebi kontinuirano povećava nejednakost. Drugi koncept, blizak prethodnom, je meritokratija, koja je trebala predstavljati garant socijalne mobilnosti, ali, kako Piketi tvrdi, služi uglavnom tome da se ekonomski pobjednici osjećaju moralno ispravnima.

Piketi kaže da je tokom 30 godina od 1945. naovamo visoka stopa rasta u naprednim ekonomijama bila praćena rastom prihoda, od čega su profitirale sve klase. Teška nejednakost u raspodjeli dobara izgledala je kao stvar prošlosti (zbog čega su 1980. ljudi Marksova predviđanja smatrali pogrešnima). Sada se čini da su tih 30 godina bile anomalija. Dva svjetska rata praktično su istopila bogatsvo vlasnika (sredstva za proizvodnju), ali 30 godina nakon 1945. restartovao se (stari) ekonomski poredak. “Vrlo visok nivo privatnog bogatstva koji je stečen od 80-ih i 90-ih u dobrostojećim zemljama Evrope i u Japanu”, kaže Piketi, “direktno odražava Marksovu logiku”. Marks je bio u pravu kada je govorio da ne postoji ništa prirodno egalitarno u vezi sa modernim ekonomijama prepuštenima samima sebi. Kako Piketi kaže: “Ne postoji prirodni, spontani proces koji bi destabilizirajuće sile koje generišu nejednakost spriječio da trajno ne prevladaju.”

Tendencija sistema da povećava nejednakost je svakako tačna za Marksovo stoljeće, Do 1900. jedan posto najbogatijeg stanovništva Britanije i Francuske imao je u vlasništvu više od 50 posto bogatstva svojih nacija; Najbogatijih 10 posto posjedovalo je 90 odsto imovine. Danas se ponovo približavamo ovom omjeru. U SAD, prema podacima Saveznih rezervi, 10 posto populacije posjeduje 72 posto, a siromašnija polovina ima u vlasništvu 2 posto. Oko 10 odsto nacionalnog dohotka odlazi u ruke 247.000 odraslih građana (što je jedan hiljaditi deo ukupnog stanovništva Amerike). Ovo nije problem ograničen samo na bogate zemlje. Svjetsko bogatstvo je takođe neravnomjerno raspoređeno, u istom ili gorem omjeru. Piketi ne predviđa svjetsku radničku revoluciju; ali primjećuje da je ovakav nivo nejednakosti “neodrživ”. On predviđa vrijeme u kojem će najveći dio planete biti u vlasništvu milijardera.

Marks takođe nije pogriješio u vezi s tendencijom stagnacije radničkih nadnica i neprekidnog povećanja prihoda vlasnika kapitala. Za prvih 60 godina 19. vijeka – period u kojem je započeo pisanje Kapitala – radničke nadnice u Britaniji i Francuskoj stajale se blizu nivoa pukog preživljavanja. Ponekad je teško shvatiti koliki je bio stepen bijede u industrijskoj ekonomiji 19. vijeka. U jednom periodu 1862. na primjer, prosječna radna nedjelja u jednoj mančesterskoj fabrici iznosila je 84 sata. Čini se da se stagnacija plata vraća. Poslije 1945. nadnice su rasle sa rastom nacionalnog dohotka, ali su prihodi onih s najmanjim zaradama dosegli vrhunac 1969, kada je minimalna satnica u SAD bila 1,6 dolara. Ta suma je ekvivalentna današnjoj satnici od 10,49 dolara, dok je minimalna satnica danas 7,25 dolara. I dok plate u sektoru usluga opadaju, broj sati u radnoj nedjelji raste, jer su ljudi prisiljeni da rade više poslova.

***

Retorika našeg vremena, vremena Bernija Sandersa i Donalda Trampa, brexita i previranja u Evropi, čini se da odgovara Marksovom kalupu. Sandersovi prijedlozi za smanjenje nejednakosti stižu ravno od Piketija: oporezovati bogate i omogućiti pristup znanju za više ljudi. Trampu bi, budući da se divi autoritarnim ličnostima, moglo biti drago kad bi znao da je Marks podržavao slobodno tržište što-gore-to-bolje teorijom: što se više smanjuju nadnice, to slobodno tržište više osiromašuje radničku klasu, što brže dovodi do revolucije. U pojmovima koji se danas posvuda koriste na ljevici, na desnici i u medijima: sistem je “naštiman” tako da nagrađuje “elite”. Marks ih je nazivao “vladajućom klasom”. Koliko je Marks koristan za razumijevanje stanja u današnjim razvijenim ekonomijama? Mislim da još uvijek ne znamo precizan demografski profil glasača brexita te Trampovih i Sandersovih pristalica – bilo da su to ljudi koji su bili materijalno oštećeni slobodnim tržištem i imigracijom, ili ljudi koji su neprijateljski nastrojeni prema postojećem stanju iz drugih razloga. To da su oni u osnovi svi gore pobrojani može utješiti one dobrostojeće, koji će lakše razumjeti da su ljudi koji su pretrpjeli ekonomske štete bijesni, nego da ljudi koji nemaju razlog da se žale u finansijskom smislu možda prosto žele da sve propadne.

Ipak u toj političkoj zbrci mi možda osjećamo da smo svjedoci nečega što poslije 1945. nije viđeno u zemljama kao što su Britanija ili Amerika: ljudi raspravljaju o onome što bi Marks nazvao pravom prirodom društvenih odnosa. Političko tlo je u određenoj mjeri spaljeno. I kao što politika nastavlja da odbacuje svoje tradicionalne stege, koliko god da je to ponekad teško gledati, možda ćemo tako steći bolje razumijevanje o tome šta ti odnosi jesu. Oni možda nisu u potpunosti ekonomski. Glavna tema Stedman Džonsove knjige je ta da su Marks i Engels u svojoj opsjednutosti klasama ignorisali snagu drugih oblika identiteta. Jedan od njih je i nacionalizam. Za Marksa i Engelsa pokret radničke klase bio je internacionalan. Međutim danas se čini da među glasačima brexita vidimo vraćanje nacionalizmu, a u SAD nešto što liči na val nativizma.

Stedman Džons takođe tvrdi da Marks i Engels nisu uspjeli da sagledaju u kojoj mjeri je radnička klasa 19. vijeka u Britaniji bila uzrujana, ne zbog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, već zbog političke isključenosti, i odsustva prava glasa. Kad su to dobili, nemiri su oslabili. Glasanje više nije test uključenosti. Ono što se dešava u bogatim demokratijama može biti ne toliko rat između onih koji imaju i onih koji nemaju, već rat između društveno privilegovanih i onih koji su zapostavljeni. Nema onoga ko živi u siromaštvu da ne bi svoj život mijenjao za bolji, ali ono što je najvjerovatnije jeste da većina ljudi voli upravo svoj život. Ljudi se više boje da ne izgube ono što imaju, nego što žele da dobiju ono što nemaju, mada vjerovatno takođe žele da njihova djeca budu u mogućnosti da za sebe izaberu život kakav žele. Od obilježja modernog društva koji pojačavaju taj strah i ugrožavaju nadu, raspodjela bogatstva možda nije najvažnija stvar. Novac je ljudima važan, ali im je status važniji i to upravo zbog toga što se status ne može kupiti. Status se odnosi na identitet jednako koliko i na zaradu. Borba oko statusa dovodi do socijalnih podjela, slično klasnoj borbi.

Rajan u svojoj knjizi o Marksu primjećuje ono što je i sam Marks možda uočio. “Moderna republika”, kaže on, “pokušava da nametne političku jednakost na ekonomskoj nejednakosti, a ne postoji način da se to omogući”. Ovo je relativno nov problem, jer se uspon modernog kapitalizma poklopio sa razvojem modernih demokratija, što je učinilo da nejednakost u bogatstvu bude u neskladu sa političkom jednakosti. Međutim nejednaka raspodjela društvenih resursa nije ništa novo. Jedna od najupečatljivijih poenti koju pravi Piketi je da, kako kaže, “u svim poznatim društvima u svim vremenima ona manje bogata većina populacije nije posjedovala praktično ništa”, a onih 10 posto u vrhu posjedovalo je “sve što se moglo posjedovati”.

Ovo vjerovatno ne vrijedi za plemenska društva i čini se da nije bilo istinito ni za najraniju demokratsku državu, Periklovu Atinu (barem ne za njene građane). Međutim nejednakost je među nama prisutna veoma dugo. Industrijski kapitalizam nije je promijenio u 19. vijeku, a finansijski kapitalizam ne mijenja je u 21. Jedina stvar koja može da se promijeni je politička akcija usmjerena na promjenu sistema koji mnogim ljudima izgleda kao nešto što mora biti takvo kakvo jeste. Mi smo izumeli naše društvene dogovore; mi ih možemo promijeniti ukoliko rade protiv nas. Nema bogova koji će nas zgromiti ako to učinimo.

(The New Yorker, preveo Vladan Kosorić, izvor: Peščanik.net)

Oglasi