Odumiranje demokracije?

12805796_1033708606687331_8754131621703713630_n

Yascha Mounk, predavač s područja političkih znanosti na Harvardu i Roberto Stefan Foa, njegov kolega sa Sveučilišta u Melbournu tvrde da postoji trend sve većeg nepovjerenja javnosti u demokratski sustav, njegove institucije i stranke, dok istovremeno sve veći broj građana postaje otvoreniji prema obilježjima autoritarnih režima

Piše: : Vedrana Simičević (Novi list)

Kako se približava kraj turbulentne 2016., mnogi, iole pažljivi »opažači« društvenih zbivanja zaključit će da je godina na izmaku ultimativni dokaz da se svijet nalazi pred velikim promjenama. Brexit, ishod američkih izbora i jačanje desnice u gotovo svima dijelovima EU jasni su pokazatelji okretanja javnosti u nekom novom, radikalnijem smjeru koji neke podsjeća na mračni kraj tridesetih godina 20. stoljeća, dok drugi za sve krive licemjerje i nezasitost političkih elita pogonjenih željom za profitom. Veliki broj stručnjaka, međutim, sve češće poraze ljevice, pa i umjerene desnice ne vidi nužno kao katalizator dramatičnih promjena, već prije kao donekle benignije, iako glasno upozorenje ustaljenim centrima političke moći. No Yascha Mounk , predavač s područja političkih znanosti na Harvardu i Roberto Stefan Foa, njegov kolega sa Sveučilišta u Melbournu, imaju puno pesimističniju teoriju. Dvojica političkih znanstvenika smatraju naime, da već godinama postoje jasni znakovi koji ukazuju da je u opasnosti jedan od osnovnih civilizacijskih dosega modernog »zapadnog« svijeta – sam sustav demokracije

Konsolidirane liberalne demokracije po uvriježenoj su pretpostavki, odnosno jednoj od poznatijih političkih teorija, sigurni sustavi koji, jednom utvrđeni nekolicinom ciklusa smjena vlasti demokratskim izborima, ne mogu biti »vraćeni« na autoritarni koncept bez dramatičnih »vanjskih« faktora. Foa i Mounk, međutim smatraju da u velikom broju »konsolidiranih demokracija« već godinama postoji kontinuirani trend sve većeg nepovjerenja javnosti u demokratski sustav, njegove institucije, te političke stranke, dok istovremeno sve veći broj građana postaje otvoreniji prema obilježjima bliskim autoritarnim režimima. Pobjeda Donalda Trumpa na američkim izborima natjerala je i najveće optimiste da stabilnost političkog poretka prestanu uzimati zdravo za gotovo, no znakovi propadanja demokracija, tvrde dvojica političkih analitičara, već su dugo prisutni i mjerljivi.
U najnovijem znanstvenom radu koji će u časopisu Journal od Democracy biti objavljen u siječnju, a koji je svojevrsni nastavak njihovog političkog eseja objavljenog ranije ove godine, dvojac tako u prilog svojoj teoriji navodi cijeli niz podataka proizašlih iz brojnih višegodišnjih istraživanja javnog mijenja. Radi se primarno o rezultatima kontinuiranih istraživanja promjena stavova i njihovog utjecaja na društveni i politički život koje u stotinjak zemalja svijeta od osamdesetih godina na ovamo provodi međunarodna mreža znanstvenika s područja sociologije (The World Values Survey). Foa i Mounk analizirali su pored toga i neke recentnije podatke zasebnih nacionalnih studija u pojedinim zemljama, zaključivši da rezultati većinom ukazuju na iste fenomene.

Vojni režim

Iz spomenutih je istraživanja primjerice vidljivo da se odanost idejama demokracije uvelike smanjuje među novim generacijama, posebice u generaciji osoba rođenih poslije osamdesetih. Za ljude rođene između dva svjetska rata demokracija je predstavljala neupitnu činjenicu – u SAD-u više od sedamdeset posto ispitanika iz ove »međuratne« generacije život u demokraciji i dalje proglašava esencijalnim, a na ljestvici od 1 do 10, desetku važnosti demokracije daje i primjerice 55 posto starijih Nizozemaca. No tek svaki treći mladi Nizozemac rođen nakon osamdesetih demokraciju smatra esencijalnom, kao i tek trećina mladih Amerikanaca. Štoviše, navode Foa i Mounk, povjerenje u demokarciju ne ovisi samo o pojedinoj generaciji, već se kontinuirano smanjuje kroz vrijeme. Primjerice, prilikom istraživanja provođenih 1995. godine samo se 16 posto Amerikanaca koji su tada bili u ranim dvadesetim godinama života izjašnjavalo negativno o demokratskom sistemu. Dvadeset godina kasnije broj »anti-demokrata« među njihovim modernim »vršnjacima« narastao je na 20 posto. Generacija Amerikanaca koja je punoljetnost doživjela u novom mileniju još je kritičnija prema demokraciji – njih čak 24 posto je 2011. godine smatralo da je demokracija »loš način« funkcioniranja države. Istovemeno, dok je sredinom devedesetih tek 1 od 16 Amerikanaca odobravao »vojni režim«, vojna pravila u vladanju državom 2011. već je podržavalo 1 od 6 stanovnika SAD-a.
Europa također nije pošteđena ovog trenda – podaci iz 2011. godine pokazuju da 13 posto mladih Europljana ne vjeruje u demokraciju, što je osam posto više u odnosu na isto istraživanje iz sredine devedesetih godina. Foa i Mounk navode da se slični pokazatelji mogu naći diljem svijeta – od Velike Britanije, preko Švedske do Australije i Novog Zelanda mladi koji vjeruju u neophodnost demokracije postaju manjina u svojoj generaciji. Ta promjena predstavlja drastični zaokret u odnosu na razdoblje od prije samo dva, tri desetljeća kad su upravo mlađe generacije bile najglasniji zagovaratelji slobode govora i ljudskih prava, puno manje sklone ograničavajućem političkom radikalizmu od generacija svojih roditelja, djedova i baka. Danas, upozoravaju politički analitičari, uloge su se okrenule – u Sjevernoj Americi i Europi podrška slobodi govora najbrže pada, a podrška političkom radikalizmu najbrže raste upravo među mladima. Paralelno s time primjetan je i još jedan fenomen – mlade generacije ubrzano gube interes za politiku – primjerice među mladim Europljanima postotak »zainteresiranih« u dva je desetljeća opao s 48 na 38 posto – no pri tome su mladi sve manje zainteresirani i za bilo koju vrstu političkog ili društvenog aktivizma. Među Amerikancima koji su u svoje dvadesete ušli 2010. godine samo 1 od 15 ispitanika sudjelovao je u nekom prosvjedu.

Opasno razdoblje

Generacijski fenomen, međutim, tek je dio općenitijeg trenda – podrška ideji o »moćnom vođi koji se ne mora zamarati parlamentom ili izborima« porasla je tijekom posljednjih dvadeset godina u većini zemalja obuhvaćenih istraživanjem, između ostalog i u Njemačkoj, Španjolskoj, Turskoj ili Rusiji. Nedavna nacionalna istraživanja pokazuju da iako većina Nijemaca i dalje podržava ideju demokracije, samo polovica njih je trenutno smatra učinkovitom, a čak jedna petina misli da Njemačkoj treba »jedna, jedinstvena stranka koja predstavlja narod«. U Francuskoj je dvije petine ispitanika u prošlogodišnjem istraživanju izjavilo da bi državu trebala voditi autoritarna vlada koja nema demokratskih obaveza, dok se čak dvije trećine Francuza izjasnilo u korist ideje da nepopularne, ali potrebne reforme provedu stručnjaci koji nisu odabrani demokratskim izborima. Neposredno prije posljednjih američkih izbora, čak 46 Amerikanaca izjavilo je u tadašnjoj anketi da su izgubili povjerenje u demokraciju u SAD-u.

Promjena u stavovima javnosti, navode Foa i Mounk, ne zaustavlja se samo na statistici, već se odražava na političko funkcioniranje. Posljednjih godina, upozoravaju oni, kandidati i stranke koje krive navodno korumpirani politički establišment za većinu problema, zazivaju čvršću vlast i izazivaju ključne norme demokratskog sustava postigle su neočekivani uspjeh u velikom broju liberalnih demokracija diljem svijeta. Foa i Mounk nazivaju to »opasnim razdobljem populizma«, no zanimljivo je da i u njihovim razlaganjima postoji u posljednje vrijeme ustaljena tendencija da se populizam – pojam koji se nekad nije nužno vezivao uz lijeve ili desne vrijednosti – sada povezuje uglavnom s radikalnijom desnicom. Dvojac primjerice citira njemačkog kolegu Jan-Wernera Müllera koji upozorava da populisti imaju tendenciju doživljavati ljude koje »predstavljaju« vrlo usko, prihvaćajući samo one koji dijele stajališta većine i isključujući pripadnike etničkih i religijskih manjina. »Privlačnost njihove vizije suprostavlja populiste pluralističkoj viziji demokracije u kojoj grupe različitih stajališta i mišljenja moraju svoje razlike razrješiti kroz kanale demokratskog dijaloga i kompromise. Kada populistički pokret krene u borbu protiv sistema, kao što je tome slučaj u zemljama poput Poljske, Mađarske, no i u nekim drugim dijelovima Europe, te u SAD-u – on stoga predstavlja realnu prijetnju integritetu liberalnih demokratskih institucija«, zaključuju autori.

Čvrsta ruka

Da ne bi sve ostalo na pukoj statistici, Foa i Mounk navode slučajeve dvije naoko potpuno različite države – Venezuele i Poljske – u kojima su dekonsolidaciji demokracije prethodili vidljivi znakovi. Prva koja je dugo vremena smatrana odličnim primjerom uspješne demokracije na području Južne Amerike, drastično je nazadovala po pitanju sloboda medija i općenito slobode izražavanja nakon Chavezovog dolaska na vlast 1998. godine. Njegovom izboru, tvrdi dvojac, prethodilo je isto »skeptično« raspoloženje. Kad je »Latinobarometar« pitao Venecuelance 1995. godine da li preferiraju demokraciju ili autoritarnu vladu, 22,5 posto ih se odlučilo za ovo drugo, a 14 posto je bilo neodlučno. Gotovo polovica ispitanika smatrala je tada da demokracija ne rješava probleme u državi, a više od 80 posto njih nije imalo ništa protiv »čvrste ruke« na vlasti. Razina povjerenja u političare i institucije bila je, uz to, iznimno niska. Slični slijed događaja, smatraju Foa i Mounk, na snazi je i u slučaju Poljske, nekad najuspješnijeg »primjera tranzicije« iz komunističkog režima u liberalnu demokraciju. Još 2005. godine 12,5 posto Poljaka smatralo je da demokratski sustav nije dobar za državu. Osam godina kasnije, ta brojka narasla je na 17 posto, dok je čak 22 posto Poljaka (u usporedbi s prosjekom od 9 posto Europljana), tada podržalo ideju da bi državi dobro došlo uvođenje vojnog režima. Paralelno s time jačala je podrška radikalnim strankama, a nakon konačnog dolaska stranke »Zakon i pravda« na vlast prošle godine Poljska je »zaokrenula« u radikalno konzervativnom smjeru, od politike do medijskih sloboda.

Uzimajući sve to u obzir, pobjede Donalda Trumpa i sličnih populista Foa i Mounk ne vide samo privremenim »lokalnim odstupanjima«, niti smatraju sigurnim da će one u jednom trenutku potaknuti samo-korigirajući mehanizam koji će vratiti politički sustav u stabilnost iz ranijeg razdoblja.
»Baš suprotno, njihove pobjede bacaju sumnju na samopouzdanje koje su znanstvenici desetljećima izražavali u stabilnost navodno konsolidiranih liberalnih demokracija. Krajnje je vrijeme za promišljanje o okolnostima uslijed kojih konsolidirane demokracije mogu propasti i za pozornost prema znacima koji ukazuju da bi moglo doći do velikih transformacija sustava« – navode znanstvenici u svom posljednjem radu. Opstanak onih najugroženijih liberalnih demokracija, zaključuju oni, sada bi mogao ovisiti isključivo o volji građana da obrane demokratske vrijednosti i njihovoj sposobnosti da to učine efikasno.

Hrvatsko društvo pokazuje sve znakove potencijalnog odbacivanja demokracije

Brzi pregled nacionalnih istraživanja u Hrvatskoj na temu stavova o vrijednostima demokracije otkriva da se u Hrvatskoj mogu vidjeti svi »znaci« potencijalne dekonsolidacije o kojima pričaju Foa i Mounk – od sumnje u institucije, preko nezainteresiranosti za politiku do umanjivanja značaja nekih osnovnih demokratskih načela kao što je sloboda izražavanja. Istraživanje Instituta za društvena istraživanja iz prošle godine na uzorku od 1000 ispitanika pokazalo je primjerice da je participacija građana u političkom i društvenom životu prepoznata kao građansko pravo, ali ne i kao važno obilježje uloge građanina. Politička kompetencija je osrednja, što, kako stoji u zaključku istraživanja, otvara prostor za ideološke i druge manipulacije. Iako im je stalo do zaštite socijalnih prava, ispitanici relativiziraju zaštitu prava na slobodu govora, medija, kulturnu autonomiju, prava nacionalnih manjina, slobodu udruživanja i pravo na azil – sve redom važne pretpostavke liberalne demokracije koje nemali broj Hrvate više ne vidi osobito presudnima u svom životu. Uz sve to i ovo je, kao i neka druga istraživanja jasno pokazalo da u Hrvatskoj prevladava percepcija da su javne institucije ozbiljno zahvaćene korupcijom. Još indikativnija su, međutim, istraživanja koje stavove, vrijednosti i, između ostalog, poznavanje demokracije propituju među današnjim mladima generacijama. Gotovo sva ova istraživanja rađena posljednjih godina, od onih koje su zajedno u dva navrata proveli GONG i Institut za društvena istraživanja, do onog koje je prije nekoliko godina provela Inicijativa za građanski odgoj i obrazovanje ukazuju na izuzetno lošu političku pismenost mladih Hrvata na pragu punoljetnosti (više od trideset posto njih primjerice u jednom od istraživanja nije znalo što je diktatura), visoki postatak netrpeljivosti prema manjinama i spremnost za ograničavanje njihovih prava, izuzetno visoku razinu privrženosti autoritetu, sklonost autoritarnom tipu vladavine, konformizam stajalištima većine i prevladavajuće uvjerenje da je vlast korumpirana. Istraživanje zadarskih sociologa iz ove godine potvrdilo je da upravo mlade generacije postaju nosioci retradicionalizacije društva svojim konzervativnim i patrijahalnim stajalištima. Raspoloženje hrvatske javnosti, međutim, vidljivo je i bez statističkih podataka. Hrvatsko društvo već godinama ima sva obilježja spomenuta u teoriji Foa i Mounka – nepovjerenje u institucije vlasti, marginaliziranje demokratskih sloboda, sklonost ka vladavini »čvrste ruke«, odbojnost prema pravima manjina i što je najporaznije, mlade generacije koje predvode ove promjene.

Oglasi