Vrli novi pernarovski svijet

Fotografija: Boris Štajduhar

Fotografija: Boris Štajduhar

Ivan Pernar je zamorni i logoreični troler koji zloupotrebljava i Sabor i TV gostovanja za smišljene protestne performanse. Riječ je o bezidejnom klincu koji je počeo karijeru u Mladeži HDZ-a, da bi potom, koristeći Fejs za alat, postao lider antihadezeovskih protesta. Slavna je izreka Denisa de Rougemonta kako je najbolji đavlov trik taj što je uvjerio ljude da đavo ne postoji. I ona politika koju obično zovemo “antisistemskom” ima svoj najbolji, đavolji trik. Najbolji trik antisistemske politike jest taj da ljude uvjerite da vas – sistem mrzi. U tome se krije glavni problem koji srednjostrujaški mediji i srednjostrujaška politika imaju s čovjekom koji se zove Ivan Pernar.

Piše: Jurica Pavičić (Jutarnji)

Ivan Pernar i po svojoj je biografiji, a i po svom političkom djelovanju čovjek kojeg se treba kloniti. Bilo tko da ima mrvu znanja, građanske odgovornosti i intelektualne ozbiljnosti ne može a ne biti užasnut nad činjenicom da je taj neobrazovani, arogantni klinac u Hrvatskoj postao ozbiljna politička činjenica. Jer, Ivan Pernar doista je po svemu antipod onom što bi u ozbiljnoj, odgovornoj predstavničkoj demokraciji narodni predstavnik trebao biti. Pernar je čovjek bez ozbiljne škole i s malo loše popabirčenog znanja. On je zamorni i logorejični troler koji zloupotrebljava i Sabor i TV gostovanja za smišljene protestne performanse. Riječ je o bezidejnom klincu koji je počeo karijeru u Mladeži HDZ-a, da bi potom koristeći Fejs za alat postao lider antihadezeovskih protesta. Ivan Pernar je čovjek lider male, ali groteskne političke družine u kojoj ključnu ulogu igraju ljudi koji su krivotvorili vlastite biografije, lagali o završenim školama, svoje bližnje ostavili u dugovima, kriomice osnivali paralelne stranke, a oko postojećih se natezali sa suradnicima kao da je stranka teća arambašića. Ivan Pernar je – nažalost – i političar koji jedva i o čemu nešto zna, ali zato o svemu ima izguglano mišljenje, bilo to nešto status Palestine, politika u Ukrajini, masoni ili bankarstvo. Pri tome Pernar ta mišljenja kreira po jednom jedinom, turobno predvidivom obrascu – moje će mišljenje biti upravo ono koje je oprečno mišljenju mainstreama. Takva intelektualna profilacija Pernara će dovesti u živopisne i uzajamno proturječne kontekste, pa će jedan dan sjediti u Živom zidu braneći deložaciju, a drugi dan sa srpskim fašistima iz Dveri divaniti o zlu zvanom Amerika. U takvim okolnostima sve za što se Pernar zalaže postaje u intelektualnom smislu inficirano. Čak i kad je rijetko u pravu – kao što je po mom mišljenju u pravu kad je riječ o Palestincima – Pernar ono za što se zalaže uroni u kupku petparačke trivijalizacije.

 Pored svih tih političkih manjkavosti Ivan Pernar je – k tomu – nemio karakter. Već tijekom političke pretpovijesti zvane “Fejsbuk prosvjedi” Pernar je iskazivao grandomanski ego. U međuvremenu, on se razbuktao potpiren kerozinom koji se zove glasovi birača. Otkad je umro Franjo Tuđman, u hrvatskoj politici nije bilo čovjeka koji je bio tako otresito bahat da novinarki na pitanje odgovori rečenicom “vi razgovarate s izabranim saborskim zastupnikom!”.

Ivan Pernar je – ukratko – odviše nelagodna pojava čak da bi bio i smiješan. On je – točnije – upravo onoliko smiješan koliko je to bio i Hitler kad je bukačio u minhenskim pivnicama 1928.

I tu počinje problem koji mi – dakle novinari, ali i ono što se obično poima kao “sistem” – imamo s ljudima kao što je Ivan Pernar. Naime, političari kao što je on su strašni. No, istog časa kad napišete da su strašni, vi ih zapravo jačate. Jer, najbolji trik antisistemske politike jest taj da ljude uvjerite da vas sistem mrzi. A najbolji način da uvjerite ljude da vas sistem mrzi jest da o vama lošu pišu novine.

Taj sindrom nije nipošto hrvatski. Kad su američki elektori izabrali Donalda Trumpaza novog američkog predsjednika, brojni su moji kolege konstatirali da je slovenski zet narančaste kose pobijedio UNATOČ tomu što je protiv njega bilo 297 od 300 američkih novina. Problem s tom rečenicom je u riječi “unatoč”. Donald Trump nije pobijedio unatoč tomu što su novine bile protiv njega, nego upravo zato što su novine bile protiv njega. Sa svakim novim napadom on je sebe potvrđivao kao antisistemski izbor, kao crvenu krpu koju iz Dobro Nam Znanih Interesnih Razloga mrze ti potkoženi buržuji koji tiskaju i pišu za novine. Trump je postao američki predsjednik jer je ljude koji u sistem ne vjeruju uvjerio da baš njega sistem – dakle, “oni” – mrze.

To je problem koji i hrvatska politička kasta i hrvatsko novinarstvo imaju s Ivanom Pernarom. Pernar je politički fenomen koji možete ignorirati, no time što se pretvarate da on ne postoji pretvarate se i da je on nešto normalno. Druga je moguća solucija da napišete što o njemu mislite. Napisat ćete da je Ivan Pernar neobrazovan i prost, da je kolosalna neznalica, zamorni troler i demagog s autoritarnim tendencijama. No, paradoks je u tome što ćete onda kad to napravite – kao što sam ja upravo napravio – njega time zapravo ojačati. Jer, u ideološkom konstruktu antisistemske medijske i političke alternative nema boljeg dokaza da ste vi pravedni pučki tribun nego da vas napadnu subotnje papirne novine. U ideološkom konstruktu političke alternative, novinari su ionako “oni”, zna se za koga “oni” rade, a svaki napad na Pernara – kao i na Trumpa – zapravo je plaćenička rabota koja se odrađuje za Zna Se Koje interese: masona i bilderberg grupe, banaka i Pentagona, State Departmenta i židovskog lobija, SDP-a i HDZ-a, izraelskih lobista ili Wall Streeta. Ne postoji medijski napad, kritički osvrt ili ispravak faktografije koji se ne može protumačiti kao “odrađivanje” za Amere ili Židove ili nakladnika ili velike stranke. Ako Ivana Pernara pustite na miru, on će jačati. Ako kažete što o njemu mislite (dakle: sve najgore), on će jačati. To je win-win računica koja je stvorila suvremenu antisistemsku politiku.

Pernar nije u ovoj priči – međutim – središnji problem. Pernar je simptom. Pravi problem je ono što do pernarizacije dovodi – a to je kriza povjerenja u sistem. Kriza povjerenja u politiku, u stranku, u novine, u demokraciju, u struku i znanost.

To povjerenje – naravno – sistem je znatnim dijelom sam skrivio. Puna četiri desetljeća razvijeni sjeverozapad pred svojim je očima gledao kako se rastače država blagostanja te kako svaka nova generacija živi lošije. Istodobno, politika, novine i struke uvjeravali su te iste ljude kako žive u najboljem od mogućih svjetova, kako je upravo to jedini zakonomjerni i mogući razvoj. Novine su pisale o bolnim i nužnim rezovima, eksperti iznosili ekspertize koje su to podržavale, stranke i ljevice i desnice ponašale su se prema tim napucima, a svijeću su im držali mediji i znanost. To je bio svijet velikog konsenzusa u kojem – tako se govorilo – u politici više nema “ideoloških tema”. Nakon tri desetljeća takve (rek’o bi Orban) “liberalne nedemokracije”, “politike bez ideologije” i “struka zna najbolje” dobili smo svijet kakav sad imamo. To je svijet u kojem “se zna” da mainstream mediji lažu, “zna se” da su velike stranke lopovske, “zna se” da su stručnjaci potkupljeni i da pravu istinu sadrže teorije zavjere. U tom novom pernariziranom svijetu nije podlokana samo demokracija, podlokan je i sam racionalizam. To je svijet u kojem chemtrails postaju ozbiljna činjenica, roditelji više ne žele cijepiti djecu, a javno školovanje počinje se poistovjećivati sa sistemskom prisilom. Riječ o trendu političkog iracionalizma koji ne potire samo 1989. ili 1945. On potire 1789. On potire stečevine prosvjetiteljstva. A u baš tom i baš takvom svijetu političari postaju Ivan Pernar i Željko Glasnović.

Nije stoga čudo da su se Pernar i Glasnović pojavili upravo u trenutku kad je našom “liberalnom nedemokracijom” neprikosnoveno zavladao najveći apaurin na svijetu koji se zove Andrej Plenković. Žestoko zavađena nacija koja je trideset mjeseci bila u stanju latentnoga građanskog rata te u kojoj su ljudi svaki treći dan bili na nekom mitingu, maršu ili prosvjednoj presici, probudila se preko noći uspavana i umrtvljena kao da je s Plenkovićem popila pola kutije Xanaxa. Odjednom su svi pristojni, fini i umrtvljeni, svi se bavimo tehnikalijama poput poreza ili slotova na Heathrowu, ljevica je grogirano bezidejna, a desnica vodi politiku kao desnica – dakle, pomaže bogatima da se još obogate. A sve se to odvija u nekom salonskom sleep modeu, fudrano s puno stručnih ekspertiza i – reklo bi se – “bez ideoloških tema”.

Ali – nikad ne smijemo zaboraviti: takvi politički svjetovi stvorili su Pernara, i stvaraju pernare. Onog časa kad ste iz politike istjerali ideološku borbu, vi ste ranjive, pogođene i nezadovoljne izručili ljudima kao što je Ivan Pernar. Onog časa kad medijska, društvena i znanstvena elita prvi put slaže svojim građanima, ona ih je izručila teoretičarima zavjere, chemtrail-ideolozima i ljudima kao Ivan Pernar.

A onda – kad se to dogodi – onda je kasno. Jer, kad se to dogodi, antisistemska politika tada postane kao tumor koji se raširio i više se ne da operirati. Antisistemsku politiku tada više ne možete osporavati, ne možete je kuditi, ne možete je vrijeđati. Ne možete je dotaći skalpelom, a da je istodobno ne ojačate. I to je svijet – pernarovski svijet – koji pred našim očima upravo počinje. Počinje jer smo ga stvorili.

Oglasi