VAGNERIJANSKI PRIZVUCI NEKONVENCIONALNE I BRADATE REVOLUCIJE*

1-a-brada

Američki crni pjesnik LeRoi Jones je povodom događaja na Kubi dao sljedeću izjavu. (Citat iz knjige The Autobiography of LeRoi Jones/Amiri Baraka, 1984.)

Odrastao sam na Robinu Hoodu Errola Flynna i na beskonačnim borbama filmskih junaka protiv nepravde, junaka koji narod vode do pobjede nad tiranijom. Situacija na Kubi poprimila je, kako se činilo, klasične hollywoodske razmjere.

Ovaj citat također opisuje i osjećanje moje generacije prema Kubi (koji smo u to vrijeme bili studenti 20 do 25 godina) gledali smo svaki film s crno-bijelim odnosom dobra i zla s herojskim prizvucima, taj spoj vagnerovskih super-heroja i hrabrih usamljenika u borbi protiv prevladavajućeg društvenog zla.

U veljači 1968. dvadeseteročlana skupina mladih Amerikanaca doputovala je u Havanu iz Ciudad de Mexica. Putovanje je organizirao američki SDS (Students for a Democratic Society“Studenti za demokratsko društvo”). U skupini je bio i dvadesetogodišnji student treće godine na Columbiji iz New Jerseyja, Mark Rudd, koji je novac za putovanje na Kubu prikupio prodajom hašiša u West End Baru, studentskom okupljalištu u sjevernom dijelu Manhattana.

Ta se skupina našla s vijetnamskim diplomatskim izaslanstvom, koje ih je iznenadilo neočekivanom ljubaznošću. Vijetnamski je veleposlanik rekao kako razumije da postoje bitne razlike između američke vlade i američkog naroda. Iako su studenti veleposlanikovu dobronamjernu opasku prihvatili s olakšanjem, Rudd je iskoristio priliku da istakne kako, iako bi želio da je veleposlanikova tvrdnja točna, većina Amerikanaca zapravo podupire rat. Vijetnamski se diplomat nasmiješio iskrenom plavokosom studentu. “Bit će to vrlo dugotrajan rat”, rekao je. “Za nas već traje više od dvadeset godina. Izdržat ćemo i još mnogo više. Na koncu će se Amerikanci zasititi rata, pa će se okrenuti protiv njega. I tada će rat završiti.”

Rudd je uvidio da je veleposlanik u pravu. Jedan od diplomata rekao je da se sedam godina borio u Južnom Vijetnamu, živeći u tunelima i noću izlazeći radi napada na Amerikance. Te zime posvuda na Kubi stizale su vijesti iz Vijetnama. Na velikom neonskom znaku iznad glavne havanske ulice, La Rampe, prikazivao se trenutačan ukupni broj oborenih zrakoplova. Kad su se studenti uputili u provinciju, zatekli su Kubance kako se okupljaju oko tranzistora i slušaju novosti o ofenzivi Tet. Netko je Ruddu poklonio prsten, navodno izrađen od metala jednog oborenog američkog zrakoplova.

Studenti su nailazili na mnoge kubanske vršnjake, među kojima je bio i Svlvio Rodriguez, koji je pjevao balade u stilu Joan Baez. Družili su se u raskošnom tropskome parku u kojem se nalazila i glasovita slastičarnica Coppelia. Rudd se kasnije prisjećao: “Družili smo se u toj slastičarnici, jeli sladoled od rajčica i odlazili na super zabave s afrokubanskom glazbom, koju dotada nisam čuo i koju nisam posve razumio. Na Kubi sam vidio što sam htio vidjeti: tvornice, farme i ustanove kojima je vlasnik bila država – sve je bilo podruštvljeno. Htio sam vidjeti drukčiji način organiziranja društva. Ali nisam uvidio ono najočitije: da ne možeš imati jednostranački sustav, da moraš održavati izbore.”

Bradati Fidel Castro, u maskirnim hlačama, ta iznenađujuća i pomalo nekonvencionalna senzacija iz 1959., postao je 1968. godine junakom nove ljevice.

Godine 1955., kad je posjetio Sjedinjene Države u potrazi za izvorima financiranja svrgnuća diktatora Fulgencija Batiste, koji je vlast preuzeo tri godine ranije i zabranio sve političke stranke, nije imao ni bradu niti revolucionarne sklonosti. Batista je bio korumpiran i omražen, dok je Castro, dr. Fidel Castro, kako su ga zbog diplome pravnog fakulteta zvali u SAD–u, bio razuman, otvoren, uredan pripadnik srednje klase, što je ulijevalo povjerenje.

U prosincu 1956. Castro je pristao u pokrajini Oriente i iskrcao se u pratnji osamdesetdvojice boraca. Kubanska je vlada izvijestila da su gotovo svi pobunjenici, a među njima i Castro, ubijeni. Pretjerivanje je bilo gotovo zanemarivo: preživjela je tek šačica napadača. Oni su uspjeli doći do gorja Sierra Maestra, a među njima je bio i dr. Castro. To se nije pouzdano znalo sve dok umirovljeni izvjestitelj The New York Timesa, Herbert L. Matthews, nije došao do jedne od najglasovitijih i najkontroverznijih ekskluzivnih informacija 20. stoljeća, kad je Castra pronašao živog, obraslog bradom i vrlo razgovorljivog, i to u planinskom skloništu zajedno s osamnaestoricom izrazito slikovitih bradatih pobunjenika, od kojih je jedan u Sjedinjenim Državama ranije profesionalno igrao bejzbol.

Times je Matthewsov intervju objavio u tri dijela, 24., 25. i 26. veljače 1957. godine. Antikastrovci su ga često napadali jer je Fidela prikazao kao simpatičnog borca za slobodu, sličnog partizanima iz Drugog svjetskog rata. Dakako, Amerikanci vrlo prikladno zaboravljaju da su mnogi partizani u Drugog svjetskom ratu također bili komunisti. Od svih napada na Matthewsove članke najviše se pamti karikatura koju je 1960. godine objavio National Review, a na kojoj se pohlepni Castro nadvija nad otok na kojem piše “Kubanska policijska država”. U potpisuje stajalo: “Dobio sam posao preko The New York Timesa”.

No Times ni slučajno nije bio jedini medij, koji je u to vrijeme prikazivao Castra u povoljnome svjetlu. Ekstremističko–antikomunistički nastrojen mađarski iseljenik po imenu Andrew St. George povoljno je pisao o kubanskim pobunjenicima u Looku, Jules Dubois sa simpatijama je o njima pisao u krajnje desničarskom Chicago Tribuneu, fotoreporter Dickey Chapelle s Castrom je proveo tri tjedna, snimajući ga za ekstremno konzervativni Reader’s Digest. Časopis Time, još jedan časopis desničarskih sklonosti, tijekom dvije godine uoči njihove pobjede objavio je trideset i dva članka o kubanskim pobunjenicima, a većina ih je prikazivala u vrlo povoljnome svjetlu. U prosincu 1956. godine Time je. Fidela nazvao “odvjetnikom Castrom”, ustvrdivši kako je riječ o “dvadesetdevetogodišnjem potomku plemenite obitelji i imućnome pustolovu”.

Američki novinari uvijek su naglašavali Castrov karakter, podrijetlo i obrazovanje karakteristične za pripadnike srednje klase, neizostavno spominjući i njegovu čistu španjolsku krv. Iako to nikad nije iznijeto i u javnosti, bilo je vrlo ugodno znati da kubanska revolucija nije nikakav opasni “crnački ustanak”. Američki mediji u njemu su vidjeli zanimljivu i atraktivnu temu, materijal za slikovitu i poticajnu priču o borbi za slobodu. No sve važnijom postajala je činjenica da je bio kao stvoren za televiziju.

U radnoj vojnoj odori izgledao je elegantno i dostojanstveno, a njegov nesiguran engleski ukazivao je na dirljivo ranjivu, manje sigurnu stranu njegove ličnosti, koju u javnosti zapravo nikad nije pokazivao. Dok bi govorio engleski, jednostavno se osjećao nelagodno. Tri mjeseca nakon Matthewsove ekskluzive, jedna ekipa CBS Newsa doputovala je u raskošno zelene, šumovite tropske planine kubanske pokrajine Oriente i ondje snimila posebnu emisiju, u svibnju prikazanu u udarnome terminu, pod naslovom Pobunjenici sa Sierra Maestre: Priča o kubanskim borcima iz džungle. Televizija se pojavila prekasno za revoluciju u Meksiku. Propustila je romantičnu privlačnost prelijepog Emiliana Zapate, na glasu po iznimnim jahačkim sposobnostima, te neobuzdane bandite na konjima Pancha Ville, sa sjevera, iako je njih pedesetih godina Hollywood prikazivao služeći se romantičnim, buntovnim zvijezdama među kojima je bio i Marlon Brando u ulozi Zapate. No televiziji se sada otvarala mogućnost da uživo prati revoluciju: nudio im se stasiti dr. Castro oštrih crta lica, te njegov najbliskiji suradnik, Argentinac Che Guevara, za kojim su patile žene širom svijeta. Barbudosi, skupina bradatih pobunjenika, koji su zubima čvrto stiskali cigare, nosili su zelene odore, divovske pištolje, dojmljivije na snimkama nego u praksi vojne taktike. Ipak, to je oružje podsjećalo na Meksičku revoluciju, a upravo je to bila slika slavne Latinoameričke revolucije. Između dvaju spuštanja zelenim obroncima radi napada na zloćudni diktatorski sustav i među njegovim nedovoljno plaćenim i nedovoljno motiviranim pristašama, Castro je mogao čučati u džungli, malo južnije od Miamija, u društvu CBS–ova izvjestitelja Roberta Tabera i govoriti u njegov mikrofon. Iako sve to nije bilo ni približno vizualno atraktivno kao rat iz Vijetnama 1968. godine, te su snimke bile vrlo neposredne, ali su ujedno bile privlačne zbog toga što na njima nije bilo krvi.

Studenti su nastojali doći na Kubu i boriti se za Fidela, no pobunjenici ih na to nisu poticali. Francuz Regis Debray uz Chea se uspio boriti tek kasnije, u južnoj Americi. Bernard Kouchner, kojemu je u doba Castrove velike pobjede bilo dvadeset godina, silno se razočarao u pokušajima da mu se pridruži, te se vratio u Francusku, ondje završivši studij medicine i utemeljivši organizaciju Medecins Sans Frontieres (Liječnici bez granica), kao strukovni odgovor na ideal potpore Trećem svijetu. The New York Times izvijestio je da se uz Castra bori dvadeset i pet Amerikanaca, te kako je moguće da ih ima i više, iako su tek u rijetkim slučajevima poznata i njihova imena. Trojica sinova američkih mornara, koji su služili u Guantanamu, pridružila su se gerilskim snagama, a u pobunjeničkim porukama katkada su se spominjali i teško objašnjivi gringosi. U ožujku 1957. godine student s Berkeleyja Hank di Suvero pisao je Herbertu Matthewsu o mogućnosti da nakon proljetnog semestra skupinu prijatelja džipovima povede u pokrajinu Oriente, gdje bi pomagali Castru. Matthews je bio dovoljno obziran da ne spomene kako Castro s podizanjem revolucije možda ipak neće čekati do završetka proljetnog semestra, ali je studenta pokušao odgovoriti od zamisli, pa je di Suvero te godine ostao na Berkeleyju i postao jednim od utemeljitelja studentske političke stranke SLATE. Bio je to začetak aktivizma na tom sveučilištu.

Činilo se da svi obožavaju Fidela. Čak je i Eisenhower 1958. godine u tajnosti pregovarao s Batistom, nastojeći ga uvjeriti da se povuče i da ga na čelu države zamijeni koalicija u kojoj će sudjelovati i Castro. Amerika i velik dio svijeta s oduševljenjem su gledali snimke bradatih revolucionara koje predvode Castro i Che Guevara, televizični kao da ih je za te uloge odabrao Hollywood, kako na samu Novu godinu 1959. slavodobitno zauzimaju Havanu. Svi su u svoju emisiju htjeli dovesti Fidela Castra. Ed Sullivan i Jack Parr otputovali su na Kubu radi snimanja emisija s njim. No ta euforija zahvaljujući kojoj su svi, od televizije, novinara, studentske ljevice i političkih elita, bili ludo zaljubljeni u Castra, ipak neće potrajati.

Domogavši se vlasti, Castro je krenuo sa smaknućima stotina Batistinih pristaša. Odjednom su pripadnici elitnih političkih krugova, isti oni ljudi koji će sljedeće godine zagovarati smrtnu kaznu u slučaju Chessman, izražavali užasnutost zbog državnih smaknuća. A ljevica, razni Abbieji Hoffmani, glumci poput Marlona Branda, aktivisti i zvijezde koji će bdjeti uz taj kalifornijski zatvor i prosvjedovati protiv Chessmanova smaknuća, ni jednom jedinom riječju nisu stali u obranu Castrovih žrtava. Međutim, čak se i na samoj Kubi u pitanje dovodila revolucionarna pravda. U ožujku 1959. godine održano je suđenje za ratne zločine u kojem su optužena četrdesetčetvorica Batistinih zrakoplovaca. Dokazi o tome da su odbili bombardirati civilno stanovništvo i da su bombe ispustili na prazna polja doveli su do njihova oslobađanja, nakon čega je vlast suca zamijenila odanijim revolucionarom, pa su isti ljudi ponovno izvedeni pred sud, koji im je tom prilikom odreda dodijelio zatvorske kazne. Ministrica zdravstva Elena Mederos najavila je podnošenje ostavke govoreći: “Ja pripadam drugom naraštaju nego vi i vaši prijatelji. U duhu smo posve različiti i suprotstavljeni. Moram se povući.” No Castro ju je uspio nagovoriti da ostane.

O smaknućima i revolucionarnoj pravdi govorilo se i u Sjedinjenim Državama, i to kritičkim tonom, no temeljno je pitanje bila revolucija. Sišavši s planina i osiguravši se u prijestolnici, Castro i njegovi bjelački pobunjenici, pripadnici srednje klase, nisu obrijali brade! Bile su to šezdesete godine, kad je “višak” kose i dlaka na licu automatski ukazivao na buntovnost. Godine 1961. Matthews je objavio knjigu u kojoj je to iznio vrlo koncizno: bila je to “prava revolucija, ne tek smjena straže, ne rutinska zamjena imena u vrhu, ne tek dolazak obespravljenih na vlast, nego prava društvena revolucija na izravnome tragu Francuske revolucije iz 1789. godine”.

Kako je ta činjenica postala sve jasnijom, pripadnici elitnih krugova u drugim zemljama, koji se uvijek pribojavaju i s nepovjerenjem gledaju na revoluciju, stali su se žestoko protiviti Castru. Mnogi se nisu mogli odlučiti. No radikalna manjina širom svijeta, ljudi koji su žudjeli za revolucijom, smatrajući da je to jedina nada za društvene promjene, jedini način za stvaranje pravednijeg društva, i dalje su bili pripravni odavati počast Fidelu Castru, bez obzira na sve njegove mane, jer nije tek preuzeo vlast, nego doista davao sve od sebe – uistinu provodio revoluciju. Fidel se našao u njihovu panteonu, rame uz rame s Ho–Ši–Min om i Mao Ce–tungom. No Ho–Ši–Min je bio pomalo ekscentrični stoik, a ne toliko nekonvencionalno privlačan kao Fidel, i premda je Maova revolucija uistinu fascinirala, ljudi nikad neće posve shvatiti njegovu nepreglednu i složenu Kinu. Mnogim radikalnim studentima, pripadnicima srednje klase koji su sanjarili o revoluciji, dr. Castro, odvjetnik iz srednje klase koji se prometnuo u revolucionara, i njegov najbliži suradnik, dr. Che Guevara, liječnik iz srednje klase, koji je postao revolucionarom, bili su ideal radikala. U studenome 1960. godine C. Wright Mills objavio je tekst „Listen, Yankee“, prvi u nizu ljevičarskih eseja, koji se šezdesetih godina našao na ljestvici najprodavanijih knjiga. Većina ostalih knjiga slične tematike, poput knjige „Soul on Ice“ Eldridgea Cleavera, pojavile su se tek 1968. godine. C. Wright Mills, cijenjeni sociolog koji je umro na vrhuncu popularnosti, početkom šezdesetih godina, bio je vrlo popularan i čitan još otkako je pedesetih godina izdao knjigu „The Power Elite“, a u kojoj je bilo govora o vojno-industrijskom kompleksu, prije nego što je Eisenhower u svom oproštajnom govoru prvi upotrijebio taj izraz. Mills je artikulirao pogled na strukturu moći s kojim su se slagali mnogi mladi pripadnici nove ljevice. Prema Millsu, vladajuću klasu čini nova klika političara, gospodarskih menadžera, te vojnih zapovjednika, koji se na vlasti održavaju produljivanjem Hladnog rata. U knjizi „Listen, Yankee“ Mills je prekršio sva pravila akademskog pisanja i zahvaljujući tome prodao četiri stotine tisuća primjeraka. Knjiga je napisana u prvom licu, navodno iz pera kubanskog revolucionara, koji govori vrlo ubrzano, i čiji su osvrti prepuni opširnih digresija – vrlo slično tome kako je Castro zvučao na španjolskome. Kubanac u knjizi ne progovara samo o svojoj revoluciji, nego i o potrebi za revolucijom u Americi. Za razliku od 1968., u Americi se 1960. godine revolucija spominjala tek rijetko.

I dok je Kuba oduševljavala ljevicu, istodobno je gubila najveći dio simpatizera u SAD–u. Početkom 1959. Camilo Cienfuegos, koji je zapovijedao pobunjeničkom vojskom, posjetio je Sjedinjene Države radi stjecanja potpore, a taj se posjet pokazao katastrofalnim. Barbudosi više nisu bili slikoviti gerilci, nego neobrijani i neodgojeni radikali. Međutim, dva mjeseca kasnije, u travnju, u SAD je doputovao i sam Castro, te se još jedno kratko vrijeme činilo da je zemlja podlegla njegovu naoko neodoljivu šarmu. Jedna tvornica igračaka proizvela je stotinu tisuća sivomaslinastih kapa na kojima je stajalo “El Libertador” (“osloboditelj”), uz simbol Castrova pokreta s datumom 26. srpnja. Svaka kapa imala je remenčić kojim se učvršćivala ispod brade, a na koji je bila pričvršćena crna brada. Fidela su osobito srdačno dočekali u New Yorku, na masovnom skupu u Central Parku. Newyorški gradonačelnik Robert F. Wagner ml. uručio mu je ključeve grada. No zapravo je najuspješnije gostovao na Columbiji i ostalim sveučilištima, što će se pokazati vrlo znakovitim za budućnost. U proljeće su ispitivanja javnog mnijenja u Sjedinjenim Državama pokazivala da se gotovo točno polovica građana protivi Castru, dok ga ona druga polovica ili podupire ili se još nije odlučila: S obzirom na to da ga je čvrsto podupirala otprilike četvrtina građana, bio je to velik gubitak potpore tijekom prvih šest mjeseci 1959. godine.

Čim su shvatili da je doista riječ o revoluciji, američki su se mediji, koje su nekoć optuživali da maze bradate junake, toliko žestoko okomili na revoluciju, da je Robert Taber, CBS–ov izvjestitelj koji se s Castrom bio našao u planinama, odlučio osnovati organizaciju pod nazivom Odbor za pravedan odnos prema Kubi. Na žalost, tu organizaciju kratkog vijeka povijest ponajviše pamti po neobičnim i nikad objašnjenim dokazima, da je u njezinu radu sudjelovao i ubojica Johna Kennedyja, Lee Harvey Oswald. No u vezi s tom skupinom nešto je bilo još zanimljivije. Prema većini izvora, Taber je bio uglavnom apolitičan i jednostavno je smatrao da revolucija na Kubi potiče zanimljive društvene i gospodarske promjene, koje mediji zanemaruju.

Između ostalih, on je u svoju organizaciju privukao i Jeana–Paula Sartrea i Simone de Beauvoir, Normana Mailera, Jamesa Baldwina, kazališnog kritičara Kennetha Tynana, te Trumana Capotea. Ta je skupina objavljivala velike plaćene oglase, i u njima objašnjavala kubansku revoluciju. Uz praktički nikakve političke veze, pri čemu je jedina iznimka bio francuski filozofski par labavo povezan s francuskom Komunističkom partijom, skupina je ipak uspjela privući tisuće ljudi, koji su sudjelovali u potpisivanju peticija i prosvjedima. Bio je to jedan od prvih pokazatelja da u Sjedinjenim Državama postoji velika skupina ljevičarski nastrojenih građana koji ne pripadaju nijednoj ljevičarskoj organizaciji – upravo ti ljudi postali su poznati pod nazivom „nova ljevica“.

U prve dvije godine Castrove vladavine jaz između Washingtona i Havane uporno se širio i produbljivao. Početkom 1959. godine već se spominjala mogućnost američke invazije, a Castro je izgovorio svoje glasovite riječi o “dvije stotine tisuća mrtvih gringosa” u slučaju takvog pokušaja. Trećeg lipnja 1959. Kuba je Zakonom o agrarnoj reformi ograničila veličinu posjeda i odredila da vlasnici u svim slučajevima moraju biti Kubanci. Dionice proizvođača šećera na Wall Streetu odmah su se strmoglavile, a američka vlada mogla je još samo bijesno i uzaludno prosvjedovati. U listopadu su bojnik Huber Matos i skupina njegovih časnika uhićeni zbog antikomunističkih stavova, koji su samo godinu dana ranije odgovarali Castrovim stavovima. Suđeno im je zbog “nepouzdanog, antidomoljubnog i antirevolucionarnog držanja”. U studenome 1959. godine Eisenhowerova se vlada već bila odlučila za Castrovo svrgavanje silom, te je s tim ciljem počela surađivati s kubanskim izbjeglicama na Floridi. Dva mjeseca kasnije je počeo djelovati Odbor za pravedan odnos prema Kubi. U veljači 1960. godine Kuba je potpisala petogodišnji ugovor sa Sovjetskim Savezom o razmjeni kubanskog šećera sa sovjetskim industrijskim proizvodima. Samo nekoliko tjedana kasnije, jedan je francuski brod, La Coubre, pun pušaka i granata, zbog razloga koji ni do danas nisu razjašnjeni, eksplodirao u havanskoj luci, pri čemu je poginulo sedamdeset i pet, a ozlijeđeno još dvije stotine kubanskih lučkih radnika i članova posade. Castro je proglasio dan žalosti, optuživši Sjedinjene Države za sabotažu, iako je priznao da za to nema dokaza. U jednom od svojih glasovitijih govora rekao je: “Nećete nas uništiti ni ratom ni izgladnjivanjem”. Sartre je za posjeta Kubi napisao da je u tom govoru prepoznao “skriveno lice svih revolucija, njihovo sjenovito lice: tjeskobu zbog prijetnje izvana”.

Sjedinjene Države povukle su veleposlanika, a Kongres je Eisenhoweru odobrio da po potrebi smanji kubansku kvotu za izvoz šećera. Eisenhower je tvrdio da to neće učiniti da kazni Kubance, nego samo bude li to nužno za reguliranje američke dobave šećera.

Sedmoga svibnja Kuba i Sovjetski Savez uspostavili su diplomatske odnose, a tijekom ljeta nacionalizirane su rafinerije u američkom vlasništvu, koje su odbijale prihvatiti sovjetsku naftu. Kad je Sovjetski Savez obećao da će braniti Kubu od strane agresije, Eisenhower je drastično smanjio kubansku kvotu za izvoz šećera. Čini se da je kubansko priklanjanje Sovjetskom Savezu potpirivalo američku agresivnost, no danas se zapravo zna da je još sredinom ožujka, prije uspostavljanja veza s Moskvom, Eisenhower odobrio plan za invaziju kubanskih izbjeglica na otok. Tijekom ljetne faze predizborne kampanje 1960. godine, John Kennedy je učestalo optuživao republikance da su “odviše popustljivi” prema Kubi.

Trinaestog listopada 1960. godine Kuba je nacionalizirala sve velike tvrtke, a sljedeći tjedan, dok je Kennedy optuživao Nixona i Eisenhowerovu vladu da “gube” Kubu, Eisenhower je uzvratio trgovinskim embargom, nakon čega je Castro nacionalizirao posljednjih 166 tvrtki u američkome vlasništvu na otoku. U vrijeme Kennedyjeve inauguracije, u siječnju, činilo se da su američko–kubanski odnosi već dosegli točku s koje nema povratka. Kennedy je prekinuo diplomatske odnose s Kubom, zabranio putovanja na otok, te zatražio da se Odbor za pravedan odnos prema Kubi službeno registrira kao strana služba, što je organizacija odbila. No Kennedy je razmetljivo izjavio: “Možemo se ponositi što se Sjedinjene Države ne služe silom protiv vrlo malene zemlje”. Kennedy je bio drukčiji, liberal s “novim ciljevima”.

A potom je učinio upravo suprotno, nešto čime se nije mogao ponositi, te odobrio napad na Kubu. Takozvana Brigada 2506, koja je u akciju krenula 17. travnja, izazvala je katastrofu neviđenih razmjera. Izbjeglice su uvjerile Sjedinjene Države da će Kubanci ustati protiv Castra i pridružiti se napadačima. No to se nije dogodilo. Umjesto toga, dojmljivom odlučnošću ustali su u obranu svog otoka od inozemnih zavojevača. Kubanski izbjeglice smatrali su i da će ih, nađu li se u nevoljama, spasiti američka vojska, no Kennedy nije bio voljan poduzeti takav korak. Invazija u Zaljevu svinja, kako je kasnije nazvana cijela akcija, završila je za tri dana. Castro je spasio Kubu. Kao što je to koncizno izrazio Dean Acheson: “Nije bilo potrebno nazvati Price Waterhouse da bismo znali da je bolje 250.000 Kubanaca nego njih 1.500”.

Zaljev svinja“ bio je neopisivo važna epizoda u poslijeratnoj povijesti. Bio je to prvi američki poraz u Trećem svijetu. No taj je događaj obilježio i promjenu koja se odvijala još od konca Drugog svjetskog rata. Sjedinjene Države utemeljene su na antikolonijalizmu i još u vrijeme Franklina Roosevelta držale su lekcije Europi u vezi s njezinom kolonijalnom politikom. Cijelo to vrijeme SAD je razvijao svoj oblik imperijalizma – bešćutno manipulirajući Karibima, Latinskom Amerikom, pa čak i dijelovima Azije, u svim slučajevima izvlačeći korist, bez imalo obzira prema nedaćama mjesnog stanovništva – dok su Europljani, protiv svoje volje, sve više ostajali bez kolonija. Amerika je tako postajala vodećom imperijalističkom silom.

Približno u vrijeme „Zaljeva svinja“, Francuska je izgubila kolonijalni rat s Vijetnamom, zaglibivši duboko u sličnom ratu u Alžiru. Godinu dana ranije Britanci su odustali od borbe s pokretom Mau Mau i planirali kenijsku samostalnost. Belgijski Kongo bio je uronio duboko u krvavi građanski rat, koji se vodio oko neovisnosti. Nizozemci su se borili protiv pokreta za neovisnost u Indoneziji i na Novoj Gvineji. Bili su to europski problemi, a europska nova ljevica organizirala se oko pitanja antikolonijalizma i borbe tek nastalih nacija. „Zaljev svinja“ čvrsto je uvukao Sjedinjene Države upravo u tu raspravu, pa su tako autori poput Frantza Fanona, a da i ne govorimo o Ho–Ši–Min-u, postali relevantni i za Amerikance, oblikujući percepciju Vijetnama među mladim ljevičarima u Sjedinjenim Državama i širom svijeta. Za njih je Kuba zahvaljujući „Zaljevu svinja“ postala simbolom antikolonijalizma. U pitanju više nije bila kvaliteta kubanske revolucije, već i sama ta činjenica, te to što se Kuba suprotstavila velikoj imperijalističkoj sili, i k tome još i opstala.

Invazija u „Zaljevu svinja“ ujedno je unijela razdor među liberale i ljevicu, koji su se u jednom trenutku bili ujedinili kad se pojavila mogućnost da Kennedy postane predsjednikom. Norman Mailer, istaknuti Kennedyjev pristaša i kroničar, u otvorenom je pismu naveo: “Zar nije bilo nikoga tko bi vam održao lekciju o Kubi? Zar ne uviđate silne razmjere svoje pogreške – napali ste zemlju, iako niste shvaćali njezinu glazbu.” No znakovita je činjenica da su na nebrojenim prosvjedima koji su širom zemlje organizirani protiv invazije, većinu prosvjednika činili studenti koji dotada nisu bili osobito politični. U četvrtom mjesecu njegove vladavine, već je bilo poprilično očito da se Kennedyjeva vlast ne temelji isključivo na novim granicama i ciljevima, na Peace Corpsu i utrci za odlazak na Mjesec. Baš kao i njegov prethodnik, i ovaj se predsjednik htio poslužiti vojnom silom radi podupiranja hladnoratovskih opsesija, ne želeći tolerirati malene, siromašne zemlje, koje su odbijale slijepu poslušnost. Mladi Kennedyjevi pobornici, poput Toma Haydena, ubrzo će početi iznova promišljati potporu predsjedniku. Čak je i Peace Corps izgledao drukčije. Je li to doista organizacija u čijim okvirima idealisti mogu pomoći tek osamostaljenim zemljama? Ili je i to jedna od produženih ruku američke vladine politike, koja je kolonijalistička, a ne, kao što je oduvijek tvrdila, antikolonijalistička?

Zaljev svinja“ bio je jedan od prijelomnih trenutaka koji su odredili ciničnost novog naraštaja prema liberalima. Godine 1968. riječ “liberal” već je gotovo postala sinonimom za “prodanu dušu”, a pjevač Phil Ochs na prosvjedima je mlade ljude zabavljao svojom pjesmom “Love Me, I’m a Liberal”. Poruka pjesme glasila je: liberali sve govore kako treba, ali čovjek ne može vjerovati da će ostvariti obećanja.

Fidel Castro je zavodnik. Oduvijek je raspolagao silnom moći da šarmira, uvjerava i pokreće. Bio je toliko krajnje samouvjeren i siguran da je njegova privlačna sila bila praktički neodoljiva. Mogao je tek tako ući u određenu prostoriju, ili čak stupiti na otvoreni prostor, i svi nazočni osjetili bi, čak i protiv volje, svojevrsno uzbuđenje – dojam da će se dogoditi nešto zanimljivo. Vrlo je dobro razumio kako se treba služiti tim darom, koji je postao još važnijim, budući da su i on i svi ostali, revoluciju počeli gledati kao nastavak sebe samih. I sama je Kuba već dugo, dugo zavodila posjetitelje svojom ljepotom i bogatom kulturom, raskošnom prijestolnicom, s kojom se nije mogao mjeriti nijedan karipski grad. A Castro, kojem su na američkim sveučilištima oduševljeno klicali, znao je da Kuba u Sjedinjenim Državama i dalje ima mnoštvo pobornika.

Zbog svih tih razloga Kuba se odlučila za politiku dovođenja što većeg broja naklonjenih Amerikanaca, kako bi se iz prve ruke upoznali s revolucijom. Ograničenja putovanja i gospodarski embargo bilo je moguće zaobići zahvaljujući putovanjima pod pokroviteljstvom kubanske vlade. Većini je posjetitelja bilo jasno, da je namjera Kubanaca posve ih zavesti. Neki su se opirali, a nekima se nije ni išlo onamo. U oba je slučaja ishod uglavnom bio isti. Većina je s Kube odlazila pod dubokim dojmom kubanske revolucije: iskorjenjivanja nepismenosti, podizanja novih škola širom otoka, te razvoja sveobuhvatnog i djelotvornog sustava zdravstvene zaštite. Kubanci su eksperimentirali čak i s feminizmom – pojačanom ulogom žena, kampanjom usmjerenom protiv mačizma, bračnim zavjetima u kojima bi se muškarac obvezao pomoći pri čišćenju i pospremanju kuće. Ti društveni eksperimenti s ciljem stvaranja “novog čovjeka” bili su uistinu dojmljivi. Premda je još bila mlada, revolucija je zračila zaraznim uzbuđenjem.

Većina je vidjela stvari koje nisu bile ni najmanje pozitivne – prekomjeran broj policajaca, previše uhićenja, nepostojanje slobodnih medija. Ali vidjeli su i toliko iznimno smionih i eksperimentalnih stvari koje su snažno nadahnjivale. Bili su itekako svjesni činjenice da se neprijatelji Kube, ponajprije američka vlada i kubanski izbjeglice, protive revoluciji, ne zbog onoga što nije u redu, nego zbog svega što je dobro i pozitivno, pa su se zbog toga koncentrirali na te važne pokušaje transformacije.

Susan Sontag provela je 1960. tri mjeseca na Kubi i zaključila da je ta zemlja “nevjerojatno slobodna i da u njoj nema represije”. Iako se osvrnula i na nedostatak medijskih sloboda, pohvalila je revoluciju jer se, poput mnogih drugih, nije okrenula protiv svojih ljudi. To je silno nadahnulo Hubera Matosa, koji je bio na odsluženju dvadesetpetogodišnje zatvorske kazne, ili petnaest tisuća “kontrarevolucionara”, od kojih su mnogi bili nekadašnji revolucionari koji su sredinom šezdesetih godina bili u zatvoru. No budući da su smatrali da se ista ona američka vlada koja golom silom uništava Vijetnam prema Kubi odnosi vrlo nepravedno, te budući da su ih Sjedinjene Države razbjesnile, dok su ih se Castrovi istinski uspjesi silno dojmili, ljevičari su često bili skloni preuveličavanju argumentacije u prilog Kubi. Neki su imali dojam da samo nadomještaju očite laži i pogrešne tvrdnje neprijatelja Kube.

Kuba je transformirala LeRoija Jonesa. Rodio se 1934., a pedesete je proveo kao bitnički pjesnik, pritom se ne baveći ni pitanjima rase ni revolucijom. Štoviše, bio je manje sklon političnosti od kolege Allena Ginsberga, s kojim je 1958. pokrenuo časopis za poeziju. Godine 1960. otišao je na Kubu pod pokroviteljstvom kubanske vlade, u sklopu turneje organizirane za tamnopute pisce. Poput mnogih drugih pisaca koji su onamo dolazili u Castrovu aranžmanu, pribojavao se da će ga “kupiti” kao, tako se barem pričalo, Herberta Matthewsa. “Odmah sam postao siguran da je predstava počela”, napisao je. Vladinim gostima bilo je teško ne steći takav dojam, budući da ih je Časa de las Americas, vladina služba, skup poštenih, obrazovanih mladih ljudi koji su znali razgovarati o latinoameričkoj umjetnosti i književnosti, samo vodila od uspjeha do uspjeha. Času je vodila Haydee Santamaria, pripadnica Castrova najužeg kruga suradnika od samog početka. Santamaria, koja je kasnije postala zloglasnom progoniteljicom nedovoljno revolucionarnih kubanskih pisaca, smatrala je kako nije moguće biti apolitičnim piscem, budući da je i sama apolitičnost posve određen politički stav. Jonesa je u prvi mah razočarao kalibar tamnoputih pisaca koji su se uputili na Kubu. On je među njima bio najistaknutiji. No silno su ga se dojmili susreti s latinoameričkim spisateljima, od kojih su ga neki napali i zbog nedostatka političke predanosti211. Presudan se događaj, kako se čini, zbio 26. srpnja, na godišnjicu Castrova donkihotovski neuspješnog napada na jednu vojnu utvrdu* koji je 1953. godine označio početak revolucije. Nakon što je sa skupinom Kubanaca koji su slavili godišnjicu tog povijesnog događaja obišao Sierra Maestras, vratio se i prizor opisao u eseju pod naslovom “Cuba Libre”.

U jednom trenutku okupljena je masa na dvadesetak minuta prekinula govor, izvikujući: “Venceremos, venceremos, venceremos, venceremos, venceremos, venceremos, venceremos, venceremos!”. Svi nazočni, a bila je riječ o 60.000 ili 70.000 ljudi, klicali su uglas. Fidel se za nekoliko koraka udaljio od govornice, smiješeći se i razgovarajući sa suradnicima. Utišavši masu mahanjem ruku, ponovno je počeo govoriti. Počeo je tiho, razvučenih i jasno naglašenih slogova, a onda je podigao glas i gotovo poput skladatelja preuredio govor. U jednoj gotovo beskonačnoj, nevjerojatnoj rečenici osudio je Eisenhowera, Nixona, Jug, Plattov amandman i Fulgencia Batistu. Masa ga je ponovno prekinula: “Fidel, Fidel, Fidel, Fidel, Fidel, Fidel, Fidel, Fidel, Fidel, Fidel, Fidel, Fidel!”. Opet se za nekoliko centimetara udaljio od govornice, smiješeći se zapovjedniku oružanih snaga. Govor je potrajao gotovo dva i pol sata, a vrlo često prekidala ga je ushićena masa, te, jednom, na pet minuta, kiša. Kad je počela kiša, Almeida je preko Fidelovih ramena prebacio jaknu, a on je ponovno zapalio cigaru. Na kraju govora masa je već bila u deliriju, nakon gotovo četrdesetpetominutnog klicanja.

Jones je u eseju “Cuba Libre” napao i samoga sebe i bitničko–boemski životni stil, kao uzor slaveći kubansku revoluciju. U njemu je napisao: “Buntovnici među nama postali su tek ljudima poput mene koji su pustili bradu i ne žele sudjelovati u politici”. Novi crni Amerikanac, crnac revolucionar, imao je, barem dijelom, intelektualno ishodište upravo u tekstu “Cuba Libre”.

Odlazak na Kubu prerastao je u svojevrsni hadž, obvezatno putovanje na koje su svi ljevičari morali otići najmanje jednom za života. Pisci su odlazili raspravljati o kulturi, aktivisti da se upoznaju s revolucijom, mladi da režu šećernu trsku i “odrade svoj dio”.

Jedan od najneuspješnijih posjeta doživio je Allen Ginsberg, iako se čak i njega povoljno dojmilo što je ondje vidio. O svome dolasku početkom 1965. godine napisao je:

Marksističko povijesna revolucionarna uzaludnost s vagnerijanskim prizvucima razgalila mi je srce”.

____________________

*Naslov 11 poglavlja iz knjige Marka Kurlanskog „1968 – godina koja je uzdrmala svijet“ posvećen Kubi.

programska muzika instrumentalna muzi

ka dela u kojima kompozitor ho

e tokovima da prikaže izvestan događaj, neku misao i sl. (u ovoj vrsti naro

ito se isti

u simfonije Berlioza, i simfonijske poeme Lista, Vagnera, Štrausa, Čajkovskog i DR-)- progres (lat. progressus

Smjestili su ga, kao i sve goste iz Amerike u to vrijeme, u Havana Rivieru, hotel koji je pedesetih godina prednjačio suvremenošću pročelja. Malenim pješačkim mostom koji je vodio preko jezerca dolazilo se do ulaza u ne osobito visok hotelski neboder iz kojeg se pružao pogled na havansku luku i polukružnu priobalnu aveniju Malecon, gdje su se veliki valovi razbijali o zid i preko njega se rasprskavali po kolniku. U svojoj raskošno namještenoj sobi, baš kao i mnogi prije njega, razmišljao je kako je “takvo ugošćavanje svojevrsni oblik ispiranja mozga”. Već prve večeri upoznao je trojicu mladih pjesnika homoseksualaca koji su mu pričali kako policija progoni homoseksualce, bitnike i osobe s bradom i dugom kosom – osim, dakako, ako je riječ o bradatim fidelistima. Zamolili su Ginsberga da se u vezi s tim potuži vladi, što je on i učinio, da bi ga dužnosnici uvjeravali kako je riječ tek o jednom usamljenom incidentu iz prošlosti. Ginsberg, kojeg je nebrojeno puta progonila tajna policija, pa tako i agenti FBI–a, nije se dao samo tako uvjeriti, te je i dalje bio sumnjičav.

Među mladim je pjesnicima vrlo brzo stekao mnoštvo sljedbenika koji bi dolazili na njegova čitanja i kojima bi onemogućavali ulazak, sve dok on ne bi počeo ustrajno tražiti da ih puste. Jedan kubanski novinar u intervjuu ga je upitao što bi, da se mogu sresti, rekao Castru. Ginsberg je izdvojio tri stvari: pitao bi ga zbog čega policija progoni homoseksualce, potom, zašto Kuba ne dopušta korištenje marihuane i na koncu bi predložio da se protivnicima režima, umjesto da ih ubijaju, daju halucinogene gljive, pa da ih potom zaposle kao operatere u dizalima u Havana Rivieri.

Samo sam nepromišljeno blebetao”, izjavio je kasnije pjesnik. “I ondje sam nastavio govoriti kao što bih i ovdje govorio s pozicije protivljenja svakom autoritetu. No moj temeljni osjećaj ondje bila je simpatija prema revoluciji.”

A revolucija se ubrzo zasitila njegovih riječi. Haydee Santamaria rekla mu je da s visokim dužnosnicima može razgovarati o drogi i homoseksualnosti, ali mu ne mogu dopustiti da takve ideje širi i u javnosti. “Pred namaje još mnogo posla i ne možemo si priuštiti da takav dodatni luksuz slabi osjete”, rekla je, govoreći o njegovim idejama u vezi sa slobodnim korištenjem droge. Poput ostalih posjetitelja, Ginsberga se bez obzira na sve dojmio kubanski eksperiment u vezi s izgradnjom novog društva. No Ginsberg se nije osobito dojmio Kubanaca. Na vrata su mu napokon pokucali u osam sati, jednog jutra nakon što je veći dio noći proveo na raznim zabavama. Vladin dužnosnik u pratnji trojice vojnika rekao mu je neka se spakira, te ga odveo na prvi zrakoplov koji je odlazio s Kube, a koji je igrom slučaja putovao u Čehoslovačku, još jednu zemlju iz koje će ga ubrzo protjerati.

212 Michael Schumacher: Dharma Lion, str. 419–420.

213 Ibid., str. 422.

Prvih mjeseci 1968. godine Kuba je proživljavala vrhunac revolucije. Suđenja prosovjetskim dužnosnicima početkom godine ukazivala su na svojevrsno distanciranje od Sovjetskog Saveza, iako ni to neće potrajati. Izgledalo je da Castra više zanima Kina nego Rusija, što je, sa stajališta nove ljevice, bila ispravna odluka.

Godine 1968. Kina se našla usred mučnog procesa službeno poznatog pod nazivom Velika proleterska kulturna revolucija. Predsjednik Komunističke partije Mao Ce–tung pokrenuo ju je 1966. radi eliminiranja elemenata koji su, prema njegovu mišljenju, potkopavali i autoritet i ideologiju revolucije. Stvar se ubrzo pretvorila u borbu za prevlast između predsjednika Partije i umjerenijih vođa iz vlade. I Kina je imala svoj naraštaj 1968., prve Kineze koji su se rodili i odrasli u okvirima revolucije, a oni su također, kao i svugdje u svijetu, naginjali ljevici. U vrijeme kulturne revolucije branili su Mao Ce–tunga, oslobođeni nastave kako bi služili kao najnaprednija “Crvena garda”, kako su ih u svibnju 1966. godine nazvali studentski radikali sa Sveučilišta Quinghua214. Mao je navodno imao namjeru suzbijati sve rašireniji buržoaski mentalitet. U kolovozu je objavio svojih šesnaest točaka “za borbu protiv i svrgavanje onih osoba na vlasti koje kreću kapitalističkim putem” i dovođenje školstva, umjetnosti i književnosti u sklad sa socijalističkom doktrinom. Ljevičarski ideolozi širom svijeta smatrali su kulturnu revoluciju fascinantnim pokušajem pročišćavanja, novog posvećenja i pojašnjavanja revolucije. Činilo se da su Kinezi čvrsto odlučili ne dopustiti da im revolucija utone u sovjetsku korumpiranost i licemjerje. Međutim, kulturna je revolucija u praksi bila okrutna i imala katastrofalne posljedice. Tinejdžeri su prilazili odraslim ljudima i određivali im da zamijene cipele jer nose obuću proizvedenu u Hong Kongu. Djevojke su ženama na silu šišale dugu kosu. Vojska je čuvala knjižnice i muzeje od Crvene garde, čiji su pripadnici htjeli uništiti sve što nije bilo ideološki čisto. Učene ljude napadali su i javno ponižavali zbog poznavanja stranih jezika. S obzirom na silno poštovanje koje kinesko društvo osjeća prema starijima, takvo je ponašanje bilo još šokantnije nego da se pojavilo negdje na Zapadu. Društvo je tako malo–pomalo paralizirao gotovo univerzalan strah. Čak je i unutar same Crvene garde došlo do podjela između studenata iz radničkih, seljačkih, vojničkih obitelji i potomaka kadrova i mučenika revolucije – “pet vrsta Crvenih” izdvojenih radi posebnog odnosa – i studenata buržoaskog podrijetla.

Mnoge svjetske vlade manje je zanimalo pitanje čistoće kineske revolucije, a više pitanje kineske političke i gospodarske stabilnosti. Prvi put nakon više godina 1968. godine pojavili su se prvi znakovi nestašica hrane216 izazvanih kulturnom revolucijom. Zapadne vlade još je više zanimao utjecaj kulturne revolucije na kineski program nuklearnog naoružavanja. Kina je nuklearnom silom postala 1964. godine, a 1966., iste one godine kad je pokrenuta kulturna revolucija, pokazala je sposobnost prenošenja bojeve glave projektilom do cilja udaljenog osam stotina kilometara. Program od toga doba nije zabilježio osobit napredak217. Moguće je da je i to jedan od razloga zbog kojih se Pentagon nije pretjerano uzbudio, iako su se drugi pribojavali da je Pentagon prekomjerno optimističan. Čak i uz nestabilne prilike kakve su vladale zbog “kulturne revolucije”, fizičar E. Lapp upozorio je 1968. da će Kinezi do 1973. biti u stanju pogoditi Los Angeles i Seattle218, a činilo se i da su korak do stvaranja hidrogenske bombe, koju su doista i iskušali potkraj 1968. godine.

Kubanske vođe zaintrigirala su kineska nastojanja na području pročišćavanja ideja revolucije. Čistoća revolucije bila je omiljena tema mučenika Chea, koji se žestoko protivio svim oblicima financijskih poticaja, jer se pribojavao da će iskvariti revoluciju. Castro je bio pragmatičniji, a to je neslaganje, uz činjenicu da je sama revolucija bila završila, dovela do Cheove odluke da se povuče iz vlade i pokrene neku drugu revoluciju.

214.J. A. G. Roberts: A Concise History of China (Cambridge, Harvard University Press, 1999), str. 279.

215 Ibid., str. 280.

216 The New York Times, 5. ožujka 1968.

217 Ibid., 25. ožujka 1968.

218 Tfie New York Times Magazine, 14. srpnja 1968. 219 Szulc: Fidel, str. 597–598.

Kineski plakat posvećen “kulturnoj revoluciji” iz 1968. prikazuje pripadnicu Crvene garde koja u ruci dril knjižicu s Maovim učenjima. Na plakatu stoji: “Uspostaviti nova mjerila zasluga:

Kao što su junački 4. vod i drug Li Wenchung radili na nadvladavanju sebičnosti i promicanju općeg dobra, tako bismo i najnoviju direktivu predsjednika Maoa trebali pretočiti u djelo”. (Kongresna knjižnica)

Castroje 1968. proglasio “godinomjunačkogguerrillera”. Trebaloje to biti cjelogodišnje odavanje počasti Cheu. Kao da se povodi za vlastitom propagandom – sveprisutnim plakatima i natpisima koji su sve pozivali da postanu kao Che Guevara – i sama je vlada zapravo postala sličnija njemu. Che je, kao i pripadnici nove ljevice, s prijekorom i nepovjerenjem gledao na Sovjetski Savez, koji je po njegovu mišljenju ugrozio sva revolucionarna načela. Castro je godinu započeo u antisovjetskome duhu. Rekao je da očekuje takav porast izvoza da za dvije godine više neće ovisiti o Sovjetima. A onda je 14. ožujka najavio “revolucionarnu of enzivu”. Nova je of enziva dokinula preostale tragove tvrtki u privatnome vlasništvu, pri čemu je bez naknade zatvoreno pedeset i pet tisuća malih tvrtki i obrta, među njima i štandova s voćem, praonica, mehaničarskih radionica, klubova i restorana. Zatvoreni su mnogi od glasovitih havanskih restorana.

Tijekom govora koji je trajao četiri i pol sata – što u njegovu slučaju nije bilo osobito mnogo – Castro je objavio da će se u samoj Havani zatvoriti 950 barova220. Rekao je kako nije pravedno da takvi ljudi dnevno zarađuju po 50 dolara u lokalima, dok ostali zarađuju daleko manje režući trsku. Poput Chea, iznio je protivljenje financijskim poticajima za rad.

Kuba je nastojala stvoriti ljude koji će raditi za dobrobit društva. Privatni poduzetnici, objašnjavao je, u suprotnosti su s onakvim “novim čovjekom” kakvog nastoje stvoriti. “Hoćemo li graditi socijalizam ili ćemo graditi kioske i štandove?”, pitao je Castro, a masa se smijala i klicala. “Nismo proveli revoluciju da bismo uspostavili pravo trgovanja! Takva se revolucija dogodila još 1789. godine – a to je bilo doba buržoaske revolucije, revolucije trgovaca, revolucije buržuja. Kad će napokon shvatiti da je ovo revolucija socijalista, da je ovo revolucija komunista… da nitko ovdje nije prolio krv u borbi protiv tiranije, protiv plaćenika, protiv bandita, da bi netko imao pravo zaraditi 200 pesosa prodajući rum ili 50 pesosa prodajući pečena jaja ili omlete… Posve jasno i odlučno moramo reći da želimo dokinuti sve oblike privatnog trgovanja!” Okupljena masa slaganje je izrazila povicima i pljeskom221.

U govoru održanom 16. ožujka u kojem je najavio zatvaranje sustava nacionalne lutrije, Castro je ustvrdio da takve ustanove samo pojačavaju “mističnu privlačnost novca” koju je on nastojao okončati. Tražio je čišći oblik komunizma, tvrdeći kako se nada da će s vremenom posve ukinuti novac. Tisuću devetsto šezdeset i osmu obilježio je pojam “novog čovjeka”. Che Guevara je pokušavao izgraditi novog čovjeka, socijalista koji radi za opće dobro, koji je predan revoluciji, u kojem nema ni sebičnosti ni pohlepe. Sada se o novom čovjeku ponekad govorilo kao o “čovjeku kao Che”. Castro je novog čovjeka prvi put spomenuo u jednom govoru u svibnju 1967., no upravo je 1968. godina, vrijeme trajanja “revolucionarne of enzive”, bila godina tog novog čovjeka.

Usred govora o novoj of enzivi Castro je spomenuo još jednu novu pojavu. “Otmičari zrakoplova kao da imaju svoj vlastiti koridor.” Tijekom tjedna u kojem je Fidel Castro održao taj govor, zrakoplov National Airlinesa na letu br. 28 poletio je iz Tampe za Miami. Nakon pet minuta leta dvojica kubanskih izbjeglica izvadila su pištolje, natjerala stjuardesu da otvori vrata pilotske kabine i povikala: “Havana! Havana!”. U skorije vrijeme bila je to sedma otmica kojoj je odredište bila Kuba, već treća tog mjeseca. Ovaj prepad izveli su Kubanci koji su pobjegli brodicom, ali su shvatili da ih muči nostalgija za rodnim otokom. Međutim, otmičari su u najvećem broju slučajeva ipak bili Amerikanci za kojima je tragalo američko pravosuđe. Otmice zrakoplova sve su više postajale izlazom za progonjene crnačke militantne aktiviste. Kuba će uskoro otvarati kuće za tamnopute američke otmičare koji su u toj zemlji ostajali kao politički izbjeglice. Neki od njih i dan–danas žive na Kubi.

220 The New York Times, 14. ožujka 1968.

221 Szulc: Fidel, str. 609.

Kubanska je vlada 1968. godine neočekivani dotok prisilnih gostiju dočekivala gostoljubivošću kakvu je revolucija pokazivala prema većini posjetitelja. Kubanci su fotografirali sve putnike, a zatim ih vodili u obilazak aerodromskih prodavaonica, gdje su ih, kao i sve ostale turiste, poticali na kupnju izvrsnog kubanskog ruma i cigara bez premca. Potom bi im poslužili obrok u kojem bi obično bilo luksuznih jela kojih su Kubanci imali sve manje na raspolaganju, poput pečene govedine. Zrakoplov bi potom napunili gorivom, a prijevozniku naplatili i gorivo i pristojbu za slijetanje – u slučaju Nationalova leta br. 28 bila je riječ o vrlo konkretnih 1000 dolara. Potom, nakon više sati, zrakoplov bi se vratio u Sjedinjene Države, gdje bi carinici, provodeći embargo, najčešće konfiscirali rum i cigare. Ti razmjerno ugodni susreti odredili su dugoročnu politiku pilota, članova posade i putnika: svi bi pri susretu s otmičarima ostali posve pasivni. Takvo je ponašanje čak odgovaralo preporukama Savezne uprave za zračni promet222.

Castro je u govoru u ožujku upozorio da možda više neće biti toliko gostoljubiv, ističući da, iako dopušta da se zrakoplovi vrate, Sjedinjene Države Kubi uopće ne vraćaju zrakoplove i plovila upotrijebljena pri bijegu Kubanaca.

Neprijatelji režima u Sjedinjenim Državama još su se dublje ukopali. Guverner Alabame George Wallace, koji je 1968. godine bio neovisni predsjednički kandidat, tijekom svoje je kampanje ponovno napadao Herberta Matthewsa zbog intervjua s Castrom. Iako je poraz u Zaljevu svinja naoko nedvojbeno pokazivao da narod Kube podupire revoluciju, a ne njih, to nikako nije utišalo ekstremističke skupine antikastrovskih izbjeglica, Kubanaca iz nekadašnjeg diktatorskog sustava koje nije osobito zanimalo stajalište većine. Tijekom godina nakon neuspjele invazije, oni su postalijoš nasilniji. U proljeće 1968. jedna je skupina kubanskih izbjeglica počela napadati države koje su i dalje održavale odnose s Kubom, a to je zapravo bila većina zemalja u svijetu. Među metama jednostavnih eksplozivnih naprava iz kućne radinosti tako su se našli predstavništvo francuskog turističkog ureda na Manhattanu, meksički konzulat u Newarku, turističke agencije u Los Angelesu, jedan poljski brod u Miamiju, te jedan britanski brod u New Orleansu. Jedan dužnosnik odjela newvorške policije za eksplozivna sredstva ustvrdio je: “Prava je sreća što nema više takvih luđaka, jer ništa nije teže od sprečavanja pokušaja te vrste”223. No mnogi su zapravo uhićeni zahvaljujući brojnim pogreškama, npr. ostavljanju otisaka prstiju. U prosincu je savezni sudac William O. Mehrtensin, povodom izricanja presude devetorici Kubanaca – tom prilikom na deset godina osuđen je i Orlando Bosch, pedijatar i otac petero djece – rekao: “Takva su teroristička djela glupa. Jednostavno ne vidim razuman način na koji bi se takvim metodama netko mogao boriti protiv komunizma.”

Fidela su obožavatelji voljeli upravo onoliko koliko su ga neprijatelji mrzili. Mladim pripadnicima nove ljevice – Amerikancima, Zapadnim Europljanima, Latinoamerikancima – Kuba je 1968. godine bila najuzbudljivija zemlja na svijetu. Činilo se da je Castro, baš kao i oni, sumnjičav u odnosu prema Sovjetima. I dok su Sovjetski Savez i Istočna Europa gospodarsku krizu pokušavali rješavati ekperimentiranjem sa slobodnim poduzetništvom, Kubaje, držeći se purističke Mao Ce–tungove tradicije, krenula u suprotnome smjeru. Todd Gitlin iz američkog SDS–a napisao je: “Bio je to, kako se čini, model revolucije koju predvode studenti, a ne Komunistička partija – revolucije koja je, štoviše, umnogome bila protiv Komunističke partije”. Mladež svijeta htjela je posjetiti Kubu, a Kubanci su im željeli prikazati uzorni socijalizam. Tako smion pokus, toliko blizu Sjedinjenih Država, unatoč svim manama, čak i uz nestašicu mlijeka i smaknuća, bio je više nego dojmljiv. Silno se dojmio i Ginsberga, čak i nakon deportacije. Žestoko protivljenje Sjedinjenih Država malenom je otoku šećerne trske uvijek pridavalo auru junaštva.

Time, 22. ožujka 1968.

223 The New York Times, 21. srpnja 1968.

224 Ibid., 14. prosinca. 1968.

Službeni stav američkog SDS–a o kubanskoj i ostalim revolucijama u Trećem svijetu nazivao se “kritičkom potporom”. Kad je Todd Gitlin početkom 1968. godine u organizaciji SDS–a otputovao na Kubu, baš kao njegovi prethodnici Le Roi Jones i Allen Ginsberg, bio je čvrsto naumio ne dopustiti da potpadne pod utjecaj euforije. O tome je napisao sljedeće riječi: “I predobro sam poznavao užasnu i smiješnu povijest Zapadnjaka (Lincolna Steffensa, Georgea Bernarda Shawa, H. G. Wellsa, Sidnevja i Beatrice Webb) koji su hodočastili na Istok uz mnoštvo isprika i opravdanja: ja si takvo što neću dopustiti”225.1 tako se već unaprijed pripremio za obranu od mnogobrojnih čari revolucije, pripremivši popis pitanja o građanskim slobodama, demokraciji i pravu na drukčije mišljenje.

Putovanje je, kao i mnoga dotada, vodilo preko Ciudad de Mexica, radi izbjegavanja američkih ograničenja putovanja. Stavovi meksičke vlade otvoreno su se razlikovali od stavova Sjedinjenih Država o Kubi i taje zemlja jednostavno odbijala prekinuti odnose s povijesno bliskim karipskim susjedom koji pripada istom španjolskom govornom području. No mladi Amerikanci koji su putovali preko Ciudad de Mexica nisu znali da se meksički predsjednik, Gustavo Diaz Ordaz, paranoično boji kubanske revolucije, te da se pomno prate popisi putnika u zrakoplovima za Havanu, te se bilježe svi Meksikanci u zrakoplovu226. Kad je među putnicima bilo Amerikanaca, popis se proslijeđivao američkim obavještajcima.

SDS–ovo putovanje organizirano je tako da se vremenski poklopi s međunarodnim kulturnim kongresom u trajanju od tjedan dana. Britanski povjesničar Eric Hobsbawm o tom je tjednu izvještavao za The Times Literary Suppkment: “Kuba je, dakako, idealno mjesto za održavanje takvog kongresa. Pritom nije riječ tek o ugroženoj junačkoj zemlji, iako po tome, kako je primijetio sam Castro, zauzima drugo mjesto, daleko u odnosu na prvi Vijetnam, nego i iznimno privlačnoj zemlji, ako ni zbog čega drugog, onda već i zbog same činjenice što je tako očito riječ o jednoj od rijetkih zemalja na svijetu u kojima stanovništvo doista voli svoju vladu i vjeruje joj”227. Među istaknutim sudionicima konferencije bili su romanopisac Julio Cortazar i slikar murala David Siqueiros. Govorkalo se da je Siqueiros prepoznat kao jedan od zavjerenika u atentatu na Trockog. Prepoznao ga je jedan bijesni trockist koji ga je tom prilikom opalio nogom u cjevanicu. Skupinu iz SDS–a smjestili su u hotel Havana Libre, nekadašnji Havana Hilton, dovršen neposredno uoči revolucije. Taj sterilni, moderni hotel bio je jedna od prvih i posljednjih istinski visokih građevina u Havani. Mladim radikalima ondje je bilo ugodno i udobno, jeli su razne račiće i škampe i pili koktele s rumom. Obilazili su tvornice, što su u Sjedinjenim Državama doista rijetko činili, strukovne škole za obuku i prekvalifikaciju, a posjetili su ijednu farmu na kojoj su radnici odlazeći na posao doista pjevali. Gitlin je nastojao održan skeptičan stav, ali je ustvrdio: “Uglavnom sam viđao silnu energiju, nevjerojatnu predanost. Činilo se da su obični ljudi i puni volje i opušteni.”228 Bila je to uistinu iznimna kombinacija: narod pun nove energije zahvaljujući revoluciji, nadahnut karizmatičnim vođom, a s druge strane pun mira, glazbe, senzualnosti, dobrog raspoloženja, a sve u sklopu pristupačne karipske kulture. Gitlin, Tom Hayden, ostali vođe SDS–a i David Dellinger ondje su analizirali revoluciju između razgovora o tome što učiniti u Chicagu u vrijeme konvencije Demokratske stranke koja se trebala održati tijekom ljeta.

Gitlin: TheSbcties, str. 274.

Dio tih popisa Kubanaca i Amerikanaca među putnicima za Havanu nalazi se u nedavno otvorenim arhivima meksičke vlade u Lecumberriju.

Cheove slike na Kulturnom kongresu u Havani, u siječnju 1968. (Autorfotografije: Fred Mayer/Magnum Photos)

AH: 1968, str. 24.

Gitlin se u Sjedinjene Države vratio i dalje pun skepse, ali i dovoljno impresioniran iskustvom da počne organizirati putovanja na Kubu i za ostale članove SDS–a. SDS se ubrzano širi sveučilištima, pa je 1968. godine već imao gotovo stotinu tisuća članova.

Mark Rudd bio je u prvoj skupini koja je u Gitlinovoj organizaciji, a pod pokroviteljstvom SDS–a krenula na Kubu. Smjestili su ih u Rivieru, onaj ne osobito visok hotel kod pješačkog mostića u zaljevu. No oni su prigovorili zbog prevelike raskoši smještaja, te dogovorili premještaj u studentske stanove u napuštenim vilama u istoj četvrti. Kamo god su u toj godini junačkog guerrillera krenuli, nailazili su na Che Guevarine portrete – na židovima, u prodavaonicama, u kućama. Dok su jednom prilikom autobusom putovali u unutrašnjost, u jednoj su dolini ugledali Cheov lik koji se prostirao na nekoliko jutara zemljišta: prikaz načinjen od bijelog kamenja na pozadini od crvene zemlje. Rudd je poznavao Cheovo učenje: “Dužnost revolucionara jest da diže revolucije”. Žudio je za time da bude revolucionar, da bude “kao Che”. Ubrzo će se vratiti na svoje skupo i ugledno sveučilište. Jedva je čekao taj trenutak.

Gitlin: The Sbcties, str. 275.

11. POGLAVLJE: TRAVANJSKI KURVINI SINOVI

Nikad ne objašnjavajte što radite. Na taj način gubite mnogo vremena, a tek rijetko će se dogoditi da vas shvate. Pokažite im djelima, a ako ne razumiju, ‘ko ih jebe, možda ih pridobijete svojom novom akcijom. – Abbie Hoffman: Revolutionfor the Hell of lt, 1968.

U Marku sam naslutio zametak fanatizma zbog kojeg sam se u njegovoj nazočnosti osjećao pomalo beznačajno.”229 Te je riječi Tom Hayden napisao o susretu s Markom Ruddom. Haydenu je tom prilikom bilo dvadeset devet godina, dok je Rudd bio dvadesetogodišnji student na Columbiji.

Godine 1968. često se čula uzrečica: “Ne vjeruj nikome starijem od trideset”. Bio je to kliše kojije Charlton Heston kao savjet ironično ponudio mladim buntovnim čimpanzama u hollywoodskome hitu iz 1968. godine pod naslovom Planet majmuna. U jednom drugom filmu iz 1968., Wild in the Streets, diktatorski režim koji vode mladi privodi sve osobe starije od trideset i pet godina i zatočuje ih u koncentracijske logore, gdje su neprestance i beznadno na LSD–u. Film je snimila ekipa starija od trideset godina, isti oni ljudi koji su mladima govorili da ne smiju vjerovati nikome kome je više od trideset godina. Dvadesetogodišnjaci nikad nisu izražavali toliko apsurdno raspoloženje. Godine 1968. Abbie Hoffman napunio je trideset i dvije godine, baš kao i Bobby Seale iz Crnih pantera. Hoffmanov kolega Jerry Rubin te je godine napunio trideset, a Eldridge Cleaver trideset i tri.

229 Hayden: Reunion, str. 275.

No studenti su potkraj šezdesetih bili drukčiji od studenata iz prethodnog desetljeća. Bili su još buntovniji i možda manje umješni u izražavanju te buntovnosti. Tom Hayden opisao je Rudda kao “dragog, pomalo neartikuliranog klinca iz newjerseyskih predgrađa, plavih očiju, žutocrvene kose i opuštenog držanja, neuglednog mladića koji, kako se činilo, nije imao vremena za preodijevanje i bavljenje jalovim raspravama”,

Ruddov stil i držanje nedvojbeno su bili drukčiji u usporedbi s Tomom Haydenom ili Marijom Savijom, koji su se odijevali konzervativno, bili vrlo rječiti, te se unutar svojih pokreta često upuštali u višesatne rasprave. Hayden, koji se izražavao čudesno jasno, Ruddaje možda mogao smatrati neartikuliranim, no istinska je razlika ležala u činjenici da Rudd, iako je mnogo i pomno čitao, riječima nije pridavao onoliko veliku važnost kao Hayden. Mlađi buntovnici nisu vjerovali u uljudnost. I dok je Savio, možda i najbolji studentski govornik šezdesetih godina, bio poznat po obzirnom skidanju cipela, da ne ošteti policijski automobil, jedna od najpoznatijih Ruddovih epizoda zbila se kad je sjedeći u stanu potpredsjednika Sveučilišta Columbia posve opušteno skinuo cipele.

Studiranje potkraj šezdesetih znatno se, u smislu iskustva, razlikovalo od studiranja početkom šezdesetih. Jedna od razlika bila je mobilizacija. Ni Abbie Hoffman ni Tom Hayden ni Mario Savio nisu bili mobilizirani – a mobilizacija je potkraj šezdesetih donosila opasnost od uvlačenja studenata u rat u kojem su Amerikanci masovno ubijali i ginuli. Što je možda bilo još važnije, sam rat, s okrutnim i beskorisnim nasiljem, svake se večeri prikazivao na televiziji, i koliko god mu se protivili, ti ga studenti ni na koji način nisu mogli prekinuti. Ako još nisu bili napunili dvadeset i jednu, nisu imali ni pravo glasa, iako su ih već od osamnaeste godine mogli mobilizirati. Unatoč svim razlikama, jedno se, na žalost, nije promijenilo – sama sveučilišta. Ako se u posljednje vrijeme smatra da su američka sveučilišta utočište ljevičarske misli i aktivizma, riječ je o naslijeđu onih koji su na njima diplomirali potkraj šezdesetih. Godine 1968. sveučilišta su i dalje bila vrlo konzervativne ustanove. Akademski je svijet gorljivo podupirao Drugi svjetski rat, bez poteškoća prešao na čvrsto podupiranje Hladnoga rata, te je, uz malo nelagode i predomišljanja, uglavnom podupirao i rat u Vijetnamu. Upravo su zbog toga sveučilišta smatrala da su njihovi kompleksi prikladni i poželjni za novačenje menadžera za tvrtke poput Dow Chemicala, a da i ne govorimo o novačenju vojnika. I dok su sveučilišta bila poznata po intelektualcima poput Herberta Marcusea i C. Wrighta Millsa, među tipičnijim je proizvodima akademskog svijeta bio Henry Kissinger s Harvarda. Najuglednija su sveučilišta bila osobito poznata kao bastioni konzervativnog elitizma svojstvenog sjeveroistoku zemlje. Počasni član uprave Sveučilišta Columbia bio je Dwight Eisenhower. Među aktivnim su članovima bili utemeljitelj CBS–a William S. Paley, izdavač The New York Timesa Arthur H. Sulzberger, njegov sin Arthur O. Sulzberger, koji će nakon očeve smrti, kasnije te iste godine, preuzeti kormilo tvrtke, okružni javni tužitelj Manhattana Frank S. Hogan, direktor Lockheeda, jednog od najvećih dobavljača oružja za rat u Vijetnamu, William A. M. Burden, zatim Walter Thaver iz tvrtke Whitney, važna osoba u prikupljanju sredstava za republikance koji je 1968. godine radio za Nixona, te Lawrence A. Wein, filmski producent, savjetnik Lvndona Johnsona i član uprave Consolidated Edisona. Kasnije te iste godine studenti će objaviti tekst u kojem će pobrojati načine povezanosti članova Upravnog odbora Columbije i CIA–e. Columbia i ostala najuglednija sveučilišta stvarala su vođe na području gospodarstva, izdavaštva i financijskih aktivnosti – ljude odgovorne za politiku, ljude odgovorne za rat, upravo one osobe koje je C. Wright Mills u svojoj knjizi označio kao “elitu moći”.

Ibid.

Dekan je na Columbiji organizirao “druženja uz seri”, na kojima su studenti u sakoima i sivim hlačama od flanela iz kristalnih čaša pijuckali seri i raspravljali o problemima na sveučilištu. Vladaje 1968. godine svim silama nastojala očuvati upravo taj svijet u nestajanju.

Razočaranja koja je osjećao nov naraštaj studenata nisu se bitno razlikovala od iskustava koja su doživjeli njihovi prethodnici. I Tom Hayden razočarao se Sveučilištem Michigan, utvrdivši da je ta ustanova povezana sa svijetom velikih korporacija. Moguće je tek da su novi studenti sve to doživljavali intenzivnije. Mark Rudd za Columbiju je rekao: “Na sveučilište sam došao očekujući kulu bjelokosnu – mjesto na kojem predani znanstvenici traže istinu u svijetu kojem je očajnički potrebna pomoć. Umjesto toga, zatekao sam divovsku korporaciju koja zarađuje na nekretninama, vladinim istraživačkim projektima i školarinama. Zatekao sam profesore kojima je stalo jedino d* > napredovanja na usko specijaliziranim područjima. A što je bilo najgore, bila je to ustanova beznadno ogrezla u rasizam i militarizam koji je obilježavao čitavo društvo.” Najuglednije visokoškolske ustanove, one koje su se svojim položajem služile da privuku najpametnije i najperspektivnije predstavnike generacije, bile su najgore.

New Yorkje, iako mnogo ulica dalje, u East Villageu, postao središtem ultramodeme kontrakulture. I Abbie Hoffman i Allen Ginsberg i Ed Sanders – koji je imao skupinu pod nazivom Fugs, nazvanu prema riječi koju je Norman Mailer upotrijebio u romanu Goli i mrtvi, budući da nije smio upotrijebiti željenu riječ koja je također počinjala s “f” – živjeli su u East Villageu. Hoffman se često pojavljivao na raznim događajima u East Villageu, sa svojim posebnim medom kojem je dodao destilat hašiša. East Village, taj oronuli dio Lower East Sidea, tek je nedavno bio stekao taj naziv, budući da je nekoć bitnički Greenwich Village, koji se u ono vrijeme zvao West Village, postao preskup. Neizmjerno popularni Bob Dylan i dalje je živio u West Villageu. Isto se dogodilo i u San Franciscu, gdje se Ferlinghetti zadržao u North Beachu, dijelu grada koji je postao toliko popularan zahvaljujući bitnicima, dok su se hipiji preselili u siromašnije dijelove, nešto dalje od centra: Fillmore i Haight–Ashbury.

East Village zbog “hipijevskog” je načina života postao toliko slavan da su se turistički autobusi zaustavljali kod prepunih prodavaonica na St. Mark’s Placeu – odnosno St. Mane Placeu, kako ga je najradije nazivao Abbie Hoffman – kako bi turisti mogli promatrati hipije. U rujnu 1968. godine stanovnici East Villagea su se pobunili, za sebe organiziravši odlazak autobusom ujedan mirni dio Queensa, gdje su počeli ispitivati ljude koji su kosili travnjake i snimati one koji su snimali njih.

San Francisco i New York bili su bipolarni epicentri američke nekonvencionalnosti i kontrakulture iz 1968. godine. To se odrazilo u dvjema dvoranama producenta rock–koncerata Billa Grahama, dvorani Fillmore West u četvrti Fillmore, te dvorani Fillmore East, koju je 1968. otvorio u East Villageu, na uglu Druge avenije i Šeste ulice. Novi rock–koncerti počeli su se održavati u tom kvartu u nekadašnjem kazalištu Anderson gdje su postavljane predstave najidišu. John Morris, koji je vodio Fillmore East, ondje je bio i davno prije, te je gledao završnu predstavu u Andersonu, The Bride Got Farblundjet131, u kojoj su glavne uloge igrale Menasha Skulnik i Molly Picon. Kad ju je Morris ponovno otvorio, dvorana je počela nuditi nastupe skupina poput Fugs i Countrvjoe and the Fish, zvijezda zahvaljujući jezovitoj antiratnoj satiri, pjesmi “I–Feel–Like–I’m–Fixin’–to–Die Rag”. Nakon toga, uvjerili su Grahama da na suprotnoj strani ulice otvori East Village Fillmore.

Graham nije bio tek dominantna sila u rock–glazbi 1968. godine, nego je i često priređivao dobrotvorne koncerte radi promicanja političkih ciljeva, a među takvima je bio i koncert za studente Columbije kad su u travnju započeli štrajk. Rock–glazba i sveučilišta tako su se počeli sve više povezivati. “Na sveučilišno tržište danas otpada više od 70% profesionalnih koncertnih aktivnosti232 u Sjedinjenim Državama”, izjavila je 1968. godine Fanny Tavlor, izvršna tajnica Udruge sveučilišnih koncertnih menadžera.

Na studente je otpadao i velik udio prodanih ploča. Godine 1967. prodaja ploča u Americi dosegnula je rekord od milijardu dolara, udvostručivši se u deset godina, a prvi put u povijesti albumi su se prodavali više od singlica. Isti su se trendovi nastavili i u 1968. godini233.

Konac šezdesetih godina često se pamti po snažnim pojačalima i glazbi koju obilježavaju elektronički vibrato, polagano stišavanje i ostale novotarije ugodne uhu drogirane osobe, a velik dio toga prvi su upotrijebili Beatlesi. Feedback i dvanaestkanalne vrpce nudili su složen i često vrlo glasan zvuk koji je stvarala tek šačica glazbenika. Istraživači na Sveučilištu Tennessee izlagali su zamorce rock–glazbi tijekom tri mjeseca u razdobljima koja su odražavala ono što čuje “prosječni posjetitelj diskoteka” i došli do dokaza o uništenju stanica u pužnici, dijelu uha koji zvučne valove pretvara u živčane signale234. No studenti, taj važan tržišni segment, 1968. nisu “uništavali uši”. Jedva su oprostili Bobu Dvlanu što je 1966. godine prešao u rock vode, te su toplo pozdravili njegov povratak, s pjesmom “John Wesley Harding”, akustičnoj gitari i folk–baladi – iako se više nikad nije vratio čistom folk – zvuku iz 1963.

231 Bili Graham i Robert Greenfield: BiB Graham Presents: My Lije Inside Rock and Out (New York, Doubleday, 1992.), str. 227.

232 The New York Times, 15. siječnja 1968.

233 Gitlin: The Sixties, str. 120

234 The New York Times, 20. kolovoza 1968.

Godine 1968. časopis Life je novu rock–glazbu nazvao “prvom glazbom rođenom u doba brze komunikacije”235. U lipnju 1967. Beatlesi su održali prvi međunarodni koncert koji se uživo emitirao posredstvom satelita.

Life je rock–glazbu iz 1968. prozvao “beskonačnim izvorom eklektičkog obilja”. Bilo je to doba balada s pomno promišljenim tekstovima i jasnom melodijskom linijom. Dvadesetsedmogodišnja mirovna aktivistica i pjevačica Joan Baez i dalje je nastupala pred brojnom publikom, pjevajući baladne verzije Dvlana, Rolling Stonesa, Beatlesa i pjesnički nastrojenog Leonarda Cohena, te kolege prosvjednika Phila Ochsa. Kubanci su počeli oponašati njezin stil, pa su se odande blage i lirske prosvjedne balade širile svim zemljama španjolskog govornog područja. Čak su i Baski na svom zakonom zabranjenom drevnom jeziku počeli pjevati balade u stilu Joan Baez. Simon i Garfunkel, koji su početkom šezdesetih imali poteškoća jer je njihov stil više nalikovao renesansnim madrigalima nego rock and rollu, dosegnuli su u travnju 1968. novu razinu popularnosti albumom Bookends, Uz pjesme poput “Americe”, o potrazi za dušom zemlje, neki njihovi poklonici smatraju da je riječ o njihovu najboljem albumu. Crosbv, Stills i Nash, kao i Neil Young, pjevali su balade uz prizvuke countrvja, baš kao i Creedence Cleanvater Revival, iako su njihove instrumentale znatno pojačavali električni instrumenti. Joni Mitchell, dvadesetčetverogodišnja Kanađanka duge plave kose i kristalna glasa, u Sjedinjenim se Državama 1968. godine proslavila upravo baladama. Jerrvjeff Walker pjevao je tužnu pjesmu o uličnome zabavljaču Bojanglesu. Gitarist i skladatelj iz skupine The Who, Pete Townshend, potužio se da glazba postaje odviše ozbiljnom. Budući da se popularna glazba više nego ikada tržišno usmjeravala prema mladima, moglo se očekivati da će biti nekako razigranija. “U današnjoj glazbi više nema proklete mladosti”, ustvrdio je Tov/nshend236.

Pojavila se iznenađujuća pokretljivost između glazbenih žanrova. Nakon što je šesnaest godina posvetio jazz–kvartetu, Dave Brubeck prekinuo je njegov rad i počeo skladati klasičnu glazbu. Trojica britanskih glazbenika – Eric Clapton, Jack Bruce i Ginger Baker – iz bluesa i rocka prešli su u rock vode i svoju skupinu nazvali Cream. Tu skupinu silno je cijenio dirigent newyorške Filharmonije Leonard Bernstein, koji se u dobi od pedeset godina, potkraj sezone 1968. povukao s mjesta stalnog dirigenta. Osobito mu se dopao Ginger Baker, za kojeg je rekao: “Nevjerojatno, imaju bubnjara koji doista zna držati ritam”237.

235 Life, 28. lipnja 1968.

236 Ibid., 2. lipnja 1968.

Novi albumi imali su sve složenije ovitke, mnogi i dvostruke, dok su snimke izvođača, koji su često pozirali u neobičnoj odjeći, bile raspoređene unutar vijugavih crteža i grafičkih elemenata koji su izgledali kao da pulsiraju.

Omoti albuma zapravo su bili namijenjeni mladima koji su pušili marihuanu ili koristili LSD, kako bi imali osjećaj da ih satima pomno proučavaju. Pod utjecajem opojnih droga sve je izgledalo dvosmisleno i prepuno skrivenih, dubokih značenja. Tako se činilo da je i razmjerno jednostavan film poput Diplomca iz 1967. godine, priča o mladiću koji ne zna kakvu budućnost može očekivati ili priželjkivati u svijetu obilježenom plitkim vrijednostima, prepun neusporedivo dubljih poruka. Uratke Beatlesa analiziralo se kao da je riječ o Tennvsonovoj poeziji. Tko je Eleanor Rigby? Čovjek s balonima, talijanski film Marca Ferrerija u kojem glavnu ulogu igra Marcello Mastroianni, govori o razočaranome muškarcu s hrpom balona. Odlučivši otkriti točku u kojoj se baloni rasprskavaju, ustvrdio je da je svaki balon priča za sebe. Završetak filma. Kužite? Sve to ima neusporedivo dublje značenje, zar ne? Upravo je inzistiranje na skrivenom značenju svega dovelo do neočekivanog uspjeha niskobudžetnog trilera iz 1968. pod naslovom Noć živih mrtvaca, koji publika nije doživjela kao horror sa zombijima, jeftini triler iz reda filmova kakvi su se nebrojeno puta snimali još od tridesetih godina, nego kao važan satirički prikaz američkog društva.

Pjevačica Janis Joplin, koja je 1968. godine “vrištala” s kalifomijskom skupinom Big Brother and the Holding Company, izjavila je da nije hipi, jer su hipiji uvjereni da mogu promijeniti svijet. Ustvrdila je da je bitnik: “Bitnici su uvjereni da se ništa neće promijeniti i kažu ‘Dovraga sve’, stalno su napušeni i super se zabavljaju”238.

237 Time, 30. kolovoza 1968.

238 ibid., 9. kolovoza 1968.

No u tim pokušajima da promijene svijet, hipiji su velik dio vremena bili napušeni i ludo se zabavljali. Pušenje marihuane među američkim je studentima 1968. godine vjerojatno bilo raširenije nego što je danas pušenje cigareta. Općenito se držalo, a mnogi i danas smatraju da je tako, da su vladine službe za suzbijanje zloporabe droga instrument represije i da bi istinski demokratsko društvo ozakonilo uporabu droge.

Činilo se da se Amerika podijelila na dvije vrste ljudi: one koji žive na nov način i one koji svim silama nastoje shvatiti taj novi način. Tajna neočekivanog kazališnog uspjeha Kose, “američkog rock–mjuzikla s temom plemenske ljubavi”, ležalaje u činjenici da se u predstavi ne događa praktički ništa, ali i da ipak publici nudi uvid u život hipija, samo podupirući stereotipnu sliku o tome da hipiji ne rade baš ništa i da to čine s neobjašnjivom – nesumnjivo drogom izazvanom – gorljivošću. U novinama i časopisima često su izlazili prikazi života na sveučilištima. Zastoje časopis Time objavio reportažu s wedina Abbieja Hoffmana? Jer su mediji, kao i cijelo društvo, nastojali shvatiti “mlađi naraštaj”. Bila je to jedna od “priča godine”, uz rat u kojem su mladi odbijali sudjelovati. Časopisi i novine redovito su objavljivali članke o “novoj generaciji”. U većini tih napisa osjećao se prizvuk frustriranosti, jer novinari nikako nisu uspijevali shvatiti na čijoj su strani ti ljudi. Pripadnicima elitnih društvenih slojeva činilo se da su protiv svega. U uvodniku koji je 27. travnja 1968. godine objavio Paris Match, stajalo je: “Sovjetsko društvo osuđuju jednako kao buržoaska društva: protive se gospodarskim organizacijama, društvenoj disciplini, težnjama prema materijalnom bogatstvu, kupaonicama i, u krajnjem slučaju, radu. Drugim riječima, odbacuju zapadnjačko društvo.”

Jedan ujak i njegov dugokosi nećak, ljubitelj matice, objavili su 1968. godine u Sjedinjenim Državama knjigu pod naslovom The Gap (“Jaz”), opisujući pokušaje da se nekako razumiju. Nećak ujaka upoznaje s marihuanom, koju ujak naziva neobično: “štapićem čaja”. No nakon što je popušio joint, kaže: “Proširio mi je svijest. Najozbiljnije! Sad mi je jasno što Richie želi reći. Slušao sam glazbu i čuo je kao nikad ranije.”

Ronald Reagan hipije je definirao kao osobe koje se “odijevaju kao Tarzan, imaju kosu kao Jane, a smrde kao Cheetah”. Nedostatak intelektualne dubine u analizi Ronalda Reagana nije nikoga iznenadio, no u većini takvih analiza i nije bilo mnogo dubljih spoznaja. Društvo nije ostvarilo napredak u odnosu na pedesete godine, kad je čitava generacija tzv. bitnika (naziv je skovao romanopisac Jack Kerouac) svedena na televizijski lik po imenu Mavnard G. Krebs, koji se gotovo uopće nije prao i koji bi, kad god bi mu netko spomenuo mogućnost unosnog zapošljavanja, užasnutim glasom zakriještao: “Posao!?”. Norman Podhoretz napisao je u časopisu Partisan Review članak o bitnicima pod naslovom “Boemi koji nemaju pojma”.

Odbacivanje materijalizma i odbojnost prema poslovnoj kulturi percipirali su se kao odbijanje rada. Ustrajne tvrdnje o nedostatku higijenskih navika koristile su se kao kritika i odbacivanje drukčijeg stila odijevanja, iako ni bitnici ni hipiji nisu bili osobito neuredni. Istina, povremeno bi se pojavio netko, poput Marka Rudda, tko se ne bi mogao baš pohvaliti urednošću, no mnogi su bili vrlo čisti i uredni, u tome čak i sitničavi – opsjednuti proizvodima za njegu raskošnih uvojaka, razmećući se izvezenim trapezicama.

Javnost se opsjednuto bavila temom duge kose, a tako je i nastao naziv slavne broadwayske predstave iz 1968. Te je godine na dvije tisuće mjesta širom zemlje postavljen plakat na kojem je bio prikazan osamnaestogodišnjak čupave glave, dok je ispod slike pisalo: “Uljepšaj Ameriku, ošišaj se”240. Joea Namatha, of enzivnog beka New Yorkjetsa, koji je imao kosu srednje duljine, a ponekad i brkove – a čija su odvažnost i nesmiljena ustrajnost u velikoj mjeri zaslužne za činjenicu da se američki nogomet potkraj šezdesetih godina uzdignuo na razinu najpopularnijeg sporta u Americi – obožavatelji su na stadionima često dočekivali s natpisima “Joe, ošišaj se!”. U ožujku 1968. godine, kad je Robert Kennedy bio na mukama, nastojeći odlučiti hoće li se kandidirati ili ne, primao je pisma u kojima je stajalo da se, želi li postati predsjednikom, mora ošišati. Ton tih pisama bio je neobično neprijateljski nastrojen. “Nitko ne želi hipija za predsjednika”241, stajalo je u jednom od pisama. A kad je objavio da će se kandidirati, doista se i ošišao.

Godine 1968. već su mnoge komercijalne organizacije i tvrtke uvidjele da je “generacijski jaz” pojam koji se na tržištu može iskoristiti za stjecanje zarade. Televizijska kuća ABC počela je prikazivati novu seriju, pod naslovom The Mod Squad, ne znajući, kako se činilo, da je “mod” već zatečena engleska riječ.

239 Partisan Review (proljeće 1958.)

240 Uje, 31. svibnja 1968.

241 The New York Times, 16. ožujka 1968.

No u tim pokušajima da promjene svijet, hipiji su velik dio vremena bili napušeni i ludo se zabavljali. Pušenje marihuane medu američkim je studentima 1968. godine vjerojatno bilo raširenije nego što je danas pušenje cigareta. Općenito se držalo, a mnogi i danas smatraju da je tako, da su vladine službe za suzbijanje zloporabe droga instrument represije i da bi istinski demokratsko društvo ozakonilo uporabu droge.

Činilo se da se Amerika podijelila na dvije vrste ljudi: one koji žive na nov način i one koji svim silama nastoje shvatiti taj novi način. Tajna neočekivanog kazališnog uspjeha Kose, “američkog rock–mjuzikla s temom plemenske ljubavi”, ležala je u činjenici da se u predstavi ne događa praktički ništa, ali i da ipak publici nudi uvid u život hipija, samo podupirući stereotipnu sliku o tome da hipiji ne rade baš ništa i da to čine s neobjašnjivom – nesumnjivo drogom izazvanom – gorljivošću. U novinama i časopisima često su izlazili prikazi života na sveučilištima. Zastoje časopis Time objavio reportažu s wed–ina Abbieja Hoffmana? Jer su mediji, kao i cijelo društvo, nastojali shvatiti “mlađi naraštaj”. Bila je to jedna od “priča godine”, uz rat u kojem su mladi odbijali sudjelovati. Časopisi i novine redovito su objavljivali članke o “novoj generaciji”. U većini tih napisa osjećao se prizvuk frustriranosti, jer novinari nikako nisu uspijevali shvatiti na čijoj su strani ti ljudi. Pripadnicima elitnih društvenih slojeva činilo se da su protiv svega. U uvodniku koji je 27. travnja 1968. godine objavio Paris Match, stajalo je: “Sovjetsko društvo osuđuju jednako kao buržoaska društva: protive se gospodarskim organizacijama, društvenoj disciplini, težnjama prema materijalnom bogatstvu, kupaonicama i, u krajnjem slučaju, radu. Drugim riječima, odbacuju zapadnjačko društvo.”

Jedan ujak i njegov dugokosi nećak, ljubitelj marice, objavili su 1968. godine u Sjedinjenim Državama knjigu pod naslovom The Gap (“Jaz”), opisujući pokušaje da se nekako razumiju. Nećak ujaka upoznaje s marihuanom, koju ujak naziva neobično: “štapićem čaja”. No nakon što je popušio joint, kaže: “Proširio mi je svijest. Najozbiljnije! Sad mi je jasno što Richie želi reći. Slušao sam glazbu i čuo je kao nikad ranije.”

Ronald Reagan hipije je definirao kao osobe koje se “odijevaju kao Tarzan, imaju kosu kao Jane, a smrde kao Cheetah”. Nedostatak intelektualne dubine u analizi Ronalda Reagana nije nikoga iznenadio, no u većini takvih analiza i nije bilo mnogo dubljih spoznaja. Društvo nije ostvarilo napredak u odnosu na pedesete godine, kad je čitava generacija tzv. bitnika (naziv je skovao romanopisac Jack Kerouac) svedena na televizijski lik po imenu Mavnard G. Krebs, koji se gotovo uopće nije prao i koji bi, kad god bi mu netko spomenuo mogućnost unosnog zapošljavanja, užasnutim glasom zakriještao: “Posao!?”. Norman Podhoretz napisao je u časopisu Partisan Review članak o bitnicima pod naslovom “Boemi koji nemaju pojma”239. Odbacivanje materijalizma i odbojnost prema poslovnoj kulturi percipirali su se kao odbijanje rada. Ustrajne tvrdnje o nedostatku higijenskih navika koristile su se kao kritika i odbacivanje drukčijeg stila odijevanja, iako ni bitnici ni hipiji nisu bili osobito neuredni. Istina, povremeno bi se pojavio netko, poput Marka Rudda, tko se ne bi mogao baš pohvaliti urednošću, no mnogi su bili vrlo čisti i uredni, u tome čak i sitničavi – opsjednuti proizvodima za njegu raskošnih uvojaka, razmećući se izvezenim trapezicama.

Javnost se opsjednuto bavila temom duge kose, a tako je i nastao naziv slavne broadwayske predstave iz 1968. Te je godine na dvije tisuće mjesta širom zemlje postavljen plakat na kojem je bio prikazan osamnaestogodišnjak čupave glave, dok je ispod slike pisalo: “Uljepšaj Ameriku, ošišaj se”240.Joea Namatha, of enzivnog beka New York Jetsa, koji je imao kosu srednje duljine, a ponekad i brkove – a čija su odvažnost i nesmiljena ustrajnost u velikoj mjeri zaslužne za činjenicu da se američki nogomet potkraj šezdesetih godina uzdignuo na razinu najpopularnijeg sporta u Americi – obožavatelji su na stadionima često dočekivali s natpisima “Joe, ošišaj se!”. U ožujku 1968. godine, kad je Robert Kennedy bio na mukama, nastojeći odlučiti hoće li se kandidirati ili ne, primao je pisma u kojima je stajalo da se, želi li postati predsjednikom, mora ošišati. Ton tih pisama bio je neobično neprijateljski nastrojen. “Nitko ne želi hipija za predsjednika”241, stajalo je u jednom od pisama. A kad je objavio da će se kandidirati, doista se i ošišao.

Godine 1968. već su mnoge komercijalne organizacije i tvrtke uvidjele da je “generacijskijaz” pojam koji se na tržištu može iskoristiti za stjecanje zarade. Televizijska kuća ABC počela je prikazivati novu seriju, pod naslovom The Mod Squad, ne znajući, kako se činilo, da je “mod” već zastarjela riječ*. Glavni su likovi bili troje mladih policajaca – policajka koja je izgledala kao mlađa inačica Mary iz folk–skupine Peter, Paul and Mary, policajac nalik na urednije podšišanog mladog Boba Dvlana, te još jedan, nalik na ljubaznog i dragog pripadnika Crnih pantera – a cjelokupna provokativna, nasilna i beskompromisna kontrakultura u toj je seriji odjednom postala posve bezopasnom. U propagandnim porukama ABC–a navodilo se, kao da ljudi doista tako govore: “Policija ne razumi je današnju generaciju – a današnja generacija ne kuži spiku. Rješenje: pronaći guba mlade ljude koji žive moderno i navesti ih da rade za policiju.”

Šezdesetih godina riječ je označavala “moderan stil”, osobito mladih Britanaca (nap. prev.).

239 Partisan Review (proljeće 1958.)

240 Life, 31. svibnja 1968.

241 The New York Times, 16. ožujka 1968. “Sine, kako bi bilo da nekoga od tih svojih novih ljevičara dovedeš kući na kekse i colu?” Playboy, ožujak 1968. (Preneseno uz posebno dopuštenje časopisa Playboy.© 1968. Playboy)

U ABC–jevoj promotivnoj poruci dalje se objašnjavalo: “Danas je na televiziji najvažnije razmišljati kao mladi… A kod cijele generacije mladih punoljetnih gledatelja, ABC pobjeđuje bez konkurencije”.

Godine 1968. svatko je imao mišljenje o “generacijskomejazu”, izrazu koji je 12. travnja prvi upotrijebio predsjednik Columbije Gravson Kirk, govoreći na Sveučilištu Virginia, izrazu koji je istog trenutka postao banalnim. Andre Malraux, koji je u mladosti bio poznat kao žestoki buntovnik, ali je 1968. godine bio ministar u de Gaulleovoj desničarskoj vladi, poricao je postojanje jaza među naraštajima, tvrdeći kako je riječ o uobičajenim mukama te borbi i prkosu mladih pri odrastanju. “Bilo bi glupo vjerovati u takav sukob”, rekao je. “Temeljni problem leži u činjenici da naša civilizacija, a to je civilizacija strojeva i uređaja, čovjeka može poučiti svemu osim tome kako da bude čovjekom”242. Predsjednik Vrhovnog suda, Earl Warren, izjavio je 1968. godine da je “jedna od najvećih potreba našeg doba” razriješiti napetosti između onoga što je nazvao “smionošću mladosti” i “dobroćudnom praktičnošću zrelijih godina”.

Bili su tu još i oni koji su objašnjavali da je mladost njihova doba tek u prijelaznoj fazi prema postindustrijskome društvu. Općeprihvaćenome stavu da nove mlade generacije, hipiji, ne žele raditi, pridružio se i stav da neće morati raditi. U jednom istraživanju organizacije Southern California Research Council tvrdilo se da će nakon 1985. većina Amerikanaca morati raditi samo pola godine radi održavanja tadašnjeg životnog standarda. Autori istraživanja upozorili su da su rekreacijske ustanove i objekti silno nerazvijeni u odnosu na količine slobodnog vremena kojima će raspolagati taj novi naraštaj. Njihovi zaključci temeljili su se na sve većem pojedinačnom udjelu u bruto nacionalnom proizvodu. Kad bi se ukupna vrijednost proizvoda i usluga podijelila s ukupnim brojem stanovnika, a među njima i s onima koji ne zarađuju, vrijednost se prema tim predviđanjima između 1968. i 1985. trebala udvostručiti243. Šezdesetih se godina općenito smatralo da će američka tehnologija stvoriti više slobodnog vremena, pri čemu je Herbert Marcuse bio jedan od rijetkih koji su tvrdili da tehnologija ne stvara slobodno vrijeme.

Ibid., 22. listopada 1968. ibid., 7. travnja 1968.

John Kifner, mladi novinar The New York limesa kojeg su cijenili studenti s Columbije, u siječnju 1968. javio se člankom iz Amhersta s temom marihuane i studenata, u njemu iznijevši šokantnu novost o tome da grad prodaje velike količine papira za cigarete marke Zig–Zag, a gotovo nimalo duhana. Upravo u tom članku javnost se upoznala s pojmom rekreativnog konzumiranja droge. Studenti se ne drogiraju kako bi zaboravili probleme, nego da se zabave. “Razgovori sa studentima pokazali su da, iako se stječe dojam da mnogi uživatelji droga imaju problema, kod mnogih to nije slučaj”. U članku se spominjala mogućnost da životni stil obilježen drogom potiču mediji. Ravnatelj jedne srednje škole u imućnom predgrađu Westcehsteru izjavio je: “Nema sumnje da se ta pojava povećala od ljeta. Članci o East Villageu objavljeni su u Esquieru, Looku i lifeu, a to je djeci poslužilo kao uzor”244.

U takvim člancima opisivali su se “studentski tulumi s marihuanom”, iako je zapravo bilo uobičajenije da se studenti izležavaju, puše jointove i čitaju upravo takve članke uz nezaustavljivo smijuljenje koje na koncu dovodi do nekontroliranog smijeha. Kišni su se dani u East Villageu često provodili tako da bi se studenti napušili, a zatim otišli u kino St. Marks, gdje bi se neki put u paketu od tri filma za dolar našao i stari dokumentarac o opasnostima marihuane pod naslovm Reefer Madness.

Marihuana je u Sjedinjenim Državama bila droga 20. stoljeća. Sve do 1937. godine nije bila čak ni zabranjena zakonom. LSD, dietilamid lizerginske kiseline, poznat i kao acid, otkrivenje igrom slučaja tridesetih godina u jednom švicarskom laboratoriju. Ondje je jedan liječnik, Albert Hoffman, zahvaljujući vrlo malenoj količini tog spoja na vrstima svojih prstiju, doživio “izmijenjeno stanje svijesti o svijetu”. Nakon rata, Hoffmanov je laboratorij prodavao malene količine LSD–a Sjedinjenim Državama, gdje su saksofonist John Coltrane, slavan po genijalno introspektivnim izvedbama, jazz–trubač Dizzy Gillespie, te klavirist Thelonio–us Monk eksperimentirali s novom drogom, iako ni približno u mjeri u kojoj je to činila CIA. Tu je tvar bilo teško otkriti, jer nema ni miris, ni okus, ni boju. Neprijatelj kriomice izložen LSD–u mogao bi odati tajne ili se posve smesti i predati. Tako je nastala zamisao o potajnome ubacivanju LSD–a u uređaj za hlađenje vode. Razmatrali su se planovi o tajnome davanju LSD—a, među ostalima, egipatskome predsjedniku Gamalu Abdelu Naseru i kubanskome predsjedniku Fidelu Castru, kako bi počeli blebetati gluposti i kako bi zbog toga ostali bez sljedbenika. No Castrova bi se popularnost među mladima po svoj prilici silno povećala da su Allen Ginsberg i ostali doznali da i Fidel troši LSD.

Ibid., 11. siječnja 1968.

Agenti su ekperimentirali na sebi, zbog čega je jedan od njih izjurio iz zgrade i spoznao da su automobili “krvožedna čudovišta”. U suradnji s vojskom provodili su i pokuse sa žrtvama koje nisu bile svjesne ničega, a među njima su bili i zatvorenici i prostitutke. Ispitivanja su za posljedicu imala niz samoubojstava i pojavu psihotičnih pacijenata, pa je CIA postala uvjerena da je gotovo nemoguće imati koristi od ispitivanja osobe pod utjecajem LSD–a246. Pokuse s LSD–om poticao je Richard Helms, koji je kasnije, od 1967. do 1973. godine bio direktor CIA–e.

Timothy Leary i Richard Alpert, mladi profesori s Harvarda, proučavali su LSD tako što su ga koristili sami ili ga davali drugima. Njihov je rad početkom šezdesetih godina bio cijenjen – sve dok se roditelji nisu počeli tužiti kako je njihov mladi i perspektivni student na Harvardu “otkrio boga i proniknuo u tajnu Svemira”247. Njih dvojica napustili su Harvard 1963., ali su nastavili s pokusima u Milbrooku, u saveznoj državi New York. Godine 1966. LSD je zakonom zabranjen, a Leary se proslavio zahvaljujući uhićenjima. Alpert je prešao na hinduizam i preuzeo ime Baba Ram Dass. Godine 1967. Allen Ginsberg pozvao je sve starije od četrnaest godina da barem jednom kušaju LSD. Knjiga Toma Wolfea koja je slavila i popularizirala LSD, The Electric Kool–Aid Acid Test, objavljena je 1968. godine.

Bila je riječ o nepredvidivom opojnome sredstvu. Neki su imali ugodna iskustva, dok su drugi proživljavali cikluse manično–depresivnih raspoloženja ili paranoje, nalik noćnim morama, a poznatima pod nazivom “gadan trip”. Studenti koji su se ponosili činjenicom da odgovorno koriste drogu tvrdili su da je treba koristiti pod nadzorom prijatelja koji se ne drogira, ali je već kušao tu drogu. Mnogi su, među njima i Abbie Hoffman, smatrali da postoji svojevrsno prešutno bratstvo među onima koji su kušali LSD, dok su oni koji ga nisu kušali ostali izvan tog kruga.

245 Lee i Shlain: Acid Dreams, str. 35.

246 Isserman i Kazan: America Divided, str. 156. V. i Martin A. Lee i Bruce Shlain: Acid Dreams: The Compktt Social History of LSD: The C.I.A., the Svcties and Beyond (New York, Grove Weidenfeld, 1992.).

247 Timothy Leary: Bashbacks: An Autobiography (Los Angeles, Tarcher, 1983.), str. 159.

U novinama su se počele pojavljivati priče koje su uznemiravale. U siječnju 1968. godine više je novina izvijestilo kako su šestorica mladih studenata potpuno i trajno izgubili vid dok su pod utjecajem LSD–a gledali u Sunce. Norman M. Yoder, voditelj Ureda za slijepe osobe pri Odjelu za socijalnu skrb savezne države Pennsvlyanije, rekao je da je mladićima stradala mrežnica oka. Bio je to prvi slučaj potpunog sljepila, no u slučaju koji se prethodnog svibnja dogodio na Sveučilištu California u Santa Barbari, četvero studenata navodno više nije bilo u stanju čitati, nakon što su pod utjecajem LSD–a također gledali u Sunce. Međutim, kasnije se pokazalo da mnoge priče o LSD–u nisu točne. Ispitivanjima u vojnim laboratorijima ipak nisu dokazane raširene priče o tome da LSD oštećuje kromosome248.

LSD je dalekosežno utjecao na popularnu glazbu. Album Beatlesa iz 1967. godine Sergeant Pepper’s Lonely Hearts Club Band i glazbom i stihovima i dizajnom ovitka odražavao je eksperimente koje su članovi skupine provodili s drogom. U dijelu pjesama opisivali su fantazije doživljene pod utjecajem LSD–a. To je vrijedilo i za jednu stariju pjesmu, “Yellow Submarine”, kojaje poslužila i kao osnova za film iz 1968. Prvo imaginarno putovanje Johna Lennona podmornicom navodno je bilo plod konzumiranja kockice šećera uronjene u otopinu LSD–a249. Publika je smatrala da Sergeant Pepper govori o drogi, da je riječ o jednom od prvih acid–albu–ma – o dozrijevanju psihodelične glazbe i psihodeličnog dizajna omota. Možda i zbog korištenja droge uz slušanje te glazbe, Sergeant Pepper navodno je imao dalekosežne posljedice. Više godina kasnije Abbie Hof–fman izjavio je da album izražava “naš svjetonazor”. Nazvao ga je “Beethovenom koji je ušao u samoposluživanje”. No u to je vrijeme ultrakonzervativno društvo John Birch tvrdilo da album odražava izvrsno poznavanje tehnike ispiranja mozga, što dokazuje da Beatlesi sudjeluju u međunarodnoj komunističkoj zavjeri. BBC je zabranio emitiranje pjesme “A Day in the Life” zbog riječi “I’d love to turn you on”*, dok se guverner Marylanda Spiro Agnew zalagao za zabranu pjesme “With a Little Help from My Friends”, jer je četvorka pjevala da je “high”.

248 Ibid., str. 154.

249 Charles Kaiser: 1968. in America; Music, Politks, Chaos, Counterculture, and the Shapingoja Generation (New York, Weidenfeld & Nicolson, 1988.), str. 206. MO Raskin: For the Hell of lt, str. 110. “ Engl. “volio bih te uzbuditi” (nap. prev.).

Beatlesi nisu izumili acid–rock, fuziju LSD–a i rock–glazbe, ali su zahvaljujući svome statusu pokrenuli lavinu. Skupine iz San Francisca već su neko vrijeme izvodile acid–rock, no već 1968. nekoliko tih skupina, npr. Jefferson Airplane i Grateful Dead, steklo je i međunarodnu slavu, dok su mnoge druge, poput Daily Flasha i Celestial Hysterie, ostale u lokalnim okvirima. Nova glazba namijenjena ponajprije studentima nije se bavila samo politikom i drogom, nego i seksom. Rock–koncerti, baš kao i politički prosvjedi, često su bili tek predigra za seksualne odnose. Neki su pjevači s tim u vezi bili otvoreniji od ostalih. Jim Morrison, rocker iz Doorsa baršunasta glasa, u pripijenim kožnim hlačama, sebe je nazvao “erotičnim političarem”. Najednom koncertu, 1969. godine u Miamiju, pozvao je publiku da svuče odjeću, a zatim upitao: “Željeli biste da vam pokažem kurac, zar ne? Zbog toga ste došli, nije li tako?”252 Pjevačica balada krešta–vog glasa, Janis Joplin, rekla je: “Cilj moje glazbe nije potaknuti vas na izazivanje nereda, nego na jebačinu”.

Većina članaka o novom načinu života s različitim je stupnjem otvorenosti aludirala na dojam da se ti mladi ljudi vrlo često seksaju. Seks su sada nazivali “slobodnom ljubavlju”, jer se činilo da, zahvaljujući kontracepcijskoj piluli, nema posljedica. No, “slobodna ljubav” je ipak imala određena ograničenja i cijenu, što je Mark Rudd spoznao na drugoj godini na Columbiji, kada se morao liječiti penicilinom zbog gonoreje koju je pokupio odjedne studentice s Barnarda, a koja ju je dobila od oženjenog profesora filozofije. Zapravo je penicilin, otkriven četrdesetih godina 20. stoljeća, postao prvom tabletom seksualne slobode. Druga tableta, oralno kontracepcijsko sredstvo, proizvedena je 1957. godine, a savezna Uprava za hranu i lijekove odobrila ju je 1960. Studentski su liječnici utvrdili da je pilula po popularnosti ubrzo nadmašila sve ostale metode kontracepcije, te je 1968. bila već posve uobičajena pojava na sveučilištima. Popularni slogan “Make Love Not War” jasno je pokazivao da su te dvije stvari, ljubav i rat, međusobno povezane – studenti mogu prosvjedovati protiv rata, a zatim, ushićeni i uzbuđeni zbog tijesne suradnje s tisućama ljudi, s kojima su preživjeli policijske palice i suzavac, vrlo često odlaze voditi ljubav. Zabavljali se nisu isključivo članovi SNCC–a. ISDS i ostale studentske organizacije neprestano su održavale sastanke u vezi sa sljedećim potezima, a onda, kad bi došlo do tog sljedećeg koraka, ne bi točno znali što učiniti, pa bi se spontano poveli za instinktom. No između tih silnih sastanaka bilo je mnogo seksa. Kao što je jedan student iz Detroita izjavio za časopis Lije: “Nije da samo zajedno jedemo i spavamo, nego zajedno prosvjedujemo i protiv rata!”.

251 David Allyn: Make Love, Not War – The Sexual Revolution: An Unfettered History (Boston, Little, Brown & Co., 2000.), str. 131.

252 Ibid. Navod iz knjige Jamesa Riordana ijerrvja Prochinickog: Break on Through: The Lije and Death of jim Morrison (New York, William Morrow & Co., 1991.), str. 186.

253 Isserman i Kazin: America Divided, 161. Navod iz knjige Godfrevja Hodgsona: America in Our Time (New York, Random House, 1976.), str. 341. 225

Ed Sanders, čiji su Fugsi često pjevali of uggingu*, nazvao je sredinu šezdesetih “zlatnim dobom ševe”254, a to je ujedno bila i najveća dodirna točka s njegovim romanom bez radnje, “romanom jipija” iz 1970. godine koji se, pod naslovom Shards of God, bavio 1968. i tom temom. Za trajanja pokreta spojili su se i razišli mnogi parovi. Tom Hayden i Casey Hayden, Mario Savio i kolegica iz Pokreta za slobodu govora Suzanne Goldberg, Mary King i kolega iz SNCC–a… Riječ je tek o nekoliko primjera brojnih brakova nastalih u tim pokretima koji se nisu održali.

Takav stav prema seksu dodatno je produbio jaz među naraštajima. Kao da u istome razdoblju na istome mjestu postoje dva posve različita društva. I dok je Sanders u East Villageu proživljavao svoje zlatno doba, a Rudd se na Columbiji spašavao penicilinom, demokratski član Gradskog vijeća uspješnim je pritiskom 1968. godine naveo upravu za gradski prijevoz da iz vagona podzemne željeznice ukloni plakate za film Diplomac, jer su na njima Anne Bancroft i Dustin Hoffman bili zajedno u postelji255.

Promjena u običajima nije se odigrala jedino u Americi. Djevojke koje su 1969. godine pripadale meksičkom studentskom pokretu šokirale su javnost noseći natpise na kojima je stajalo “Djevičanstvo izaziva rak”. Prosvjedi u Parizu 1968. otpočeli su zahtjevima za otvaranje mješovitih domova. Prema francuskome mitu, kad su predsjedniku de Gaulleu priopćili da studenti u Nanterreu traže mješoviti smještaj, General se smeteno okrenuo prema jednom savjetniku i upitao: “A zašto se jednostavno ne nalaze u kavanama?”.

Blaža varijanta opscenog izrazafucking, tj. “ševa”, “jebačina” (nap. prev.).

254 Raskin: For the Hell of lt, str. 83.

255 The New York Times, 9. siječnja 1968.

U Sjedinjenim je Državama tek šačica naprednih obrazovnih ustanova, poput Oberlina, imala miješane domove. Na mnogim sveučilištima muškarci su imali više slobode od žena. Elita je imala odvojena sveučilišta za žene, s posve drukčijim pravilima. Muškarci s Columbije nedvojbeno su imali više povlastica od žena s Barnarda, koje tijekom prvih dviju godina studija nisu smjele živjeti nigdje drugdje nego u ženskim domovima. Teško je i zamisliti kontroverznu priču o smještaju nepoznate studentice kojom se počela baviti cjelokupna američka javnost, no upravo se to događalo tijekom nekoliko tjedana 1968. godine, kad je jedan novinar The New York Timesa odlučio izvijestiti čitatelje o životu studentica – bio je to tek još jedan od stotina članaka o “novom načinu života”. Jedna se studentica druge godine novinaru hvalila, uz uvjet da joj ne objavi ime, kako je lagala upravi Barnarda, samo da bi s dečkom mogla živjeti izvan sveučilišnog kompleksa.

Iako joj ime nije izišlo u novinama, Sveučilište Barnard čvrsto je naumilo iskorijeniti tu javnu sramotu, te je na temelju pojedinosti uspjelo identificirati prijestupnicu, studenticu po imenu Linda LeClair, te je zatražilo da je se izbaci sa studija. Studenti su prosvjedovali protiv takvog odnosa prema njoj, mnogi i zbog činjenice da se takvo što može dogoditi jedino ženi. No, što je bilo najneobičnije, o mukama i dvojbama Linde LeClair – suživot ili ne – nije se tjednima pisalo samo na naslovnici The New York Timesa, nego i u Timesu, Newsweeku, Lijeu i drugim nacionalnim publikacijama. Drama se iz dana u dan razvijala u Timesu – kako joj je upravno vijeće Barnarda omogućilo saslušanje, kako su se ondje okupile stotine promatrača, kako se zauzela za prava pojedinca, te na koncu kako je “na sebi imala svijetlonarančastu jednostavnu haljinu i sva ozarena čitala završnu odluku: neće je izbaciti sa sveučilišta, ali joj je zabranjen ulazak u sveučilišnu kaminu”.

U tekstu u Timeu također je stajalo kako su mnogi ispitani studenti “zabavljeno odmahivali glavom” priči koja ukazuje na radikalne primjene u društvu. Studentima iz 1968., kao i većini nas u današnjem svijetu, činilo se nevjerojatnim da je tako beznačajna stvar uopće dospjela u novine.

256. Medijima se činilo da je riječ o važnoj Ibid, 18. veljače 1968.

Dva dana kasnije Times je objavio članak o Lindinim roditeljima, pod naslovom: “Otac zdvojan zbog kćeri na Barnardu”. U Hudsonu, u New Hampshireu, Paul LeClair izjavio je: “Jednostavno se ne slažemo i nije nam jasno što uopće možemo poduzeti… jedno je što radi čovjek kao pojedinac, ali kad on počne utjecati na stotine ljudi, to nije u redu”.

Predsjednica Sveučilišta Barnard, Martha Peterson, nije bila zadovoljna blagim ukorom vijeća, te je, unatoč toj odluci, pokrenula postupak za izbacivanje Linde LeClair. Studenti su organizirali prosvjed sjedenjem, tijelima blokirajući predsjedničin ured. Peticiju protiv izbacivanja potpisalo je 850 od 1.800 studentica Barnarda. Ured je bio pretrpan pismima u prilog ili protiv studentice druge godine, što je jasno pokazalo da je postala simbolom svega što se događalo, od građanskih sloboda do slabljenja uloge američke obitelji.

Martha Peterson ustvrdila je: “Na svoju veliku žalost utvrdili smo i da je interes javnosti za seks na sveučilištima nezasitan”. No tu ipak nije bila riječ isključivo o znatiželji. Mediji su samo odražavali opći stav da “nova generacija” ima i “novi moral” i da su, bilo kako bilo, postupci mladih ni manje ni više nego plod potpune promjene u vrijednostima i običajima društva s dalekosežnim posljedicama. Ed Sanders samouvjereno je napisao: “Za četrdeset godina jipiji i oni koji su 1967.–68. sudjelovali u ‘mirovnome roju’ bit će prepoznati u pravome svjetlu: kao najvažnija kultumo–politička snaga u posljednjih 150 godina američke civilizacije”. Smatralo se, u pojedinim trenucima uz veliku užasnutost, a u nekima i s ushitom, da se mijenja temeljna priroda čovjekova društva. Časopis Lije objavio je: “Kad će negdje u dalekoj budućnosti antropolog specijaliziran za spolnost analizirati fenomen kontracepcijske pilule, pojavu drive–ina, djela Harolda Robbinsa, moderne grudnjake i ostale plodove američke seksualne revolucije, možda će razmotriti i slučaj Linde LeClair i njezina dečka, Petera Behra, smatrajući ga trenutkom u kojem se promijenio moral čitavog jednog razdoblja”. I dok je Hue bio pod opsadom, marinci ukopani u Khe Sanhu, rat u Biafri postajao sve nesmiljenijim, Bliski istok sve eksplozivnijim, Senat ispitivao je li incident u zaljevu Tonkin, koji je u kolovozu 1964. godine poslužio kao povod za rat u Vijetnamu bio lažan, Rudi Dutschke i njemački SDS demonstrirali na berlinskim ulicama, Česi i Poljaci prkosili Moskvi – odluka jedne studentice s Barnarda da se preseli na suprotnu stranu ulice i živi s mladićem u njegovoj sobi nalazila se na novinskim naslovnicama.

257 Life, 30. svibnja 1968.

258 Ed Sanders: Shards of God: A Novel of the Yippies (New York, Grove Press, 1970., uvod).

Čini se da u cijeloj priči nitko nikada nije razgovarao i s Lindinim dečkom, Peterom Behrom. Ona je prekinula studij i njih su dvoje pristupili jednoj komuni. Behr, koji je na koncu diplomirao na Columbiji, kasnije se počeo baviti masažom. Barnard je uveo manje stroga pravila, pa je tako za život izvan sveučilišnog kompleksa bio dovoljan roditeljski pristanak. No ujesen 1968. godine žene s Barnarda pobunile su se čak i protiv takve odredbe.

Dok je odrastao u jednom imućnom predgrađu Newjersevja, na samome rubu siromašnog Newarka, Mark Rudd imao je jednu veliku želju: oduvijek je priželjkivao da mu roditelji suvislo objasne zašto nisu učinili više da zaustave naciste kad su se tek domogli vlasti. Nema sumnje da su mogli barem pokušati poduzeti nešto konkretnije. 1 unatoč tom pitanju koje ga je neprestano mučilo, u srednoj školi nije bio politički aktivan. Živio je u ugodnome Maplewoodu, kamo su mu se roditelji preselili u kasnijoj životnoj fazi, nakon što je njegov otac počeo bilježiti prve veće uspjehe u prodaji nekretnina. Otac mu je bio rezervni potpukovnik koji je bio anglizirao židovsko prezime kako bi izbjegao antisemitizam u vojsci.

Poput mnogih vršnjaka, Rudd se s politikom radikala upoznao zahvaljujući časopisu Sing Out!, publikaciji posvećenoj folk–pjevačima i prosvjednim pjesmama koja ga je upoznala s glazbom Ledbellyja, Woodyja Guthrieja i Petea Seegera. Volio je učiti, a mnoge knjige koje je pročitao predložila mu je njegova djevojka, glavna školska intelektualka izvrsno upućena u politiku. Poznavala je čak i posinka Herberta Marcusea, Michaela Neumanna, koji je kasnije, na studiju, bio Ruddov cimer. Neumannov stariji brat, Tommy, pripadao je aktivističkoj skupini East Village Motherfuckers.

Rudd se nikada nije bavio sportom. Kasnije je običavao govoriti da je kondiciju održavao seksom – bavio se čitanjem i seksom s djevojkom koja je kasnije otišla na Šarah Lawrence College. Rudd se htio upisati na čikaško Sveučilište, ustanovu koja se istaknula ukidanjem sportskog programa. Na koncu je odabrao Celumbiju, kako bi bio bliže djevojci. No, kao što to najčešće biva, na studiju su i on i ona upoznali nove ljude, upustili se u nove veze.

Zanemari li se konzervativnost svojstvena svim elitnim sveučilištima, Columbia je za Rudda bila razmjerno dobro rješenje. Na sveučilištu s kojeg je potekao izraz generacijski jaz, Rudd se nikako nije našao na istoj valnoj duljini s upravom, ali se zato izvrsno slagao sa studentima. Baš kao i Rudd, većina studenata na Columbiji nije bila sklona sportu. Rudd je tako doznao da je Columbia uspjela oboriti rekord: dvadeset godina bez ijedne pobjede sveučilišne momčadi u američkome nogometu. U stankama između poluvremena orkestar je izvodio jedinstvene melodije, ajedna od njih nosila je naslov “Oda dijafragmi”. Na sveučilištu gotovo i nije bilo studentskih bratstava. Godine 1968. Rudd i njegovi prijatelji preko ljeta su unajmili kuću jednog studentskog bratstva u 114. ulici, nazvavši je Sigma Delta Sigma – SDS.

Kad se Rudd 1965. godine upisao na fakultet, SDS je sve više odustajao od neuspješnih pokušaja da se organizira u gradskim getima, priznajući da su sveučilišta najplodniji rasadnik novih članova. Jedne večeri, još početkom Ruddove prve godine studija, muškarac po imenu David Gilbert pokucao je na Ruddova vrata i rekao: “Imamo sastanak na kojem ćemo raspravljati o raznim temama. Ideš sa mnom?”

I to je bilo sve. “Bilo je to druženje”, prisjeća se Rudd. “Ljudi su se sastajali i družili. A subkultura je zabavna. Bilo je droge i bilo je komada. To je bila glavna stvar. U to vrijeme nitko nije razmišljao o tome da želi završiti u Wall Streetu.”

Ruddov se život na Columbiji promijenio. Postao je SDS–ov radikal, odlazio na sastanke i rasprave, i sam kucao na tuđa vrata, planirao prosvjede. Za svaki prosvjed sastančili su satima. “Volio sam razgovarati o revoluciji – o mijenjanju svijeta – kako bi postao bolji. Na sastancima se razgovaralo o važnim stvarima, a te rasprave vodile su do konkretnog djelovanja. Bit će da sam u tih pet godina sudjelovao na tisuću sastanaka. A to nije bilo moguće usporediti s iskustvom na predavanjima. Ljudi iz SDS–a znali su mnogo toga. Znali su mnogo o Vijetnamu, o antikolonijalističkim revolucijama, o nacionalističkim pokretima.”

No Ruddu je uvijek bilo važno da se riječi pretoče u djelovanje. “Oduvijek sam cijenio ljude koji čitaju, razmišljaju, raspravljaju i djeluju. Tako ja zamišljam pravog intelektualca”, ustvrdio je nedavno Rudd. Među radikalima je postao poznat po nestrpljivosti u vezi s konkretnim djelovanjem – SDS je Ruddovu skupinu na Columbiji počeo nazivati “akcijskom frakcijom”. Rudd se s Kube vratio navodeći riječi Josea Martija kojima se služio i Che Guevara: “Vrijeme je visokih peći i treba se vidjeti jedino svjetlo”.

S Kube se vratio u ožujku, prema vlastitim riječima “obuzet revolucionarnim žarom”. Malo–pomalo, centimetar po centimetar, njegove su židove prekrili plakati i slike na kojima je bio Che – Che kako puši, Che kako se smiješi, Che kako puši i smiješi se, Che kako razmišlja. Početkom proljeća Rudd je morao otići zubaru. Pribojavajući se boli koja ga je očekivala, upitao se: Sto bi u ovakvoj situaciji učinio Che?

Djelovanje “akcijske frakcije” na Columbiji bilo je smrtno ozbiljno, iako su u pojedinim situacijama njihove nepodopštine više nalikovale akcijama jipija nego SDS–a. Ili su možda ti aktivisti, poput svih dvadesetogodišnjaka, dijelom bili odrasli, a dijelom još tinejdžeri. Unatoč Ruddovu protivljenju, SDS je najednom sastanku glasanjem odlučio suprotstaviti se čelnome čovjeku mobilizacijske službe za područje New Yorka, časniku neobična prezimena, pukovniku Akstu, koji je trebao održati govor na sveučilištu. Ruddu se nikako nije sviđala mogućnost da mobilizacijskoj službi ukazu tu čast i postave mu pronicljiva pitanja. “Kakvi slabići”, potužio se, čvrsto odlučivši pronaći neku drugu mogućnost za djelovanje.

U to se vrijeme SDS–u tek nedavno bila pridružila nova podružnica, koja je po stavovima izvrsno odgovarala Ruddovoj akcijskoj frakciji. East Village Motherfuckers pristupili su SDS–u koji se munjevito širio. Druga nužna komponenta Ruddova plana bio je netko tko će pukovniku prići a da ga ne prepoznaju, budući da su početkom proljeća 1968. Rudd i njegovi drugovi već bili odviše poznati. Zahvaljujući čistoj sreći, Ruddu je kao s neba pao samoproglašeni radikal s Berkeleyja. Sjetio se kako se jedan prijatelj tužio na iritantnog gosta koji neprestano govori o revoluciji i nasilju i važnosti Berkeleyja kao revolucionarnog središta za sve što se događa. Rudd ga je odmah angažirao za pomoć.

Pukovnik je trebao održati govor u Earl Hallu, vjerskome središtu na Columbiji. “Crveno lice koje blista pod ponosnom šapkom”, glasile su riječi kojima je Rudd opisao pukovnika. Odjednom su se iz stražnjeg dijela dvorane začuli bubnjevi i frule, te melodija “Yankee Doodle”. I dok se publika okretala prema East Village Motherfuckersima odjevenima i opremljenima poput bradatog tradicionalnog orkestra koji se prozvao “The Knickerboppers”, nepoznati revolucionar s Berkeleyja dotrčao je do pozornice i crveno lice pukovnika Aksta savršenim zamahom prekrio tortom s kremom od kokosa. Rudd je pobjegao niz Broadway, zajedno s napadačem koji se, na Ruddov veliki očaj, toliko zanio dramatičnošću trenutka da se maskirao navukavši maramu preko lica. Kako mu na pamet nije palo ništa bolje, Rudd ga je skrio u ormar u stanu svoje djevojke.

Predsjednik Sveučilišta Columbia, Gravson Kirk, rođen 1903. godine, živio je u dostojanstvenoj vili u Morningside Heightsu, povišenom dijelu sjevernog Manhattana na kojem se nalazi i sveučilišni kompleks. Bio je to pravi patricij koji je sebe smatrao čuvarem tradicije. Rudd ga je označio kao “liberala iz vladajuće klase koji želi biti napredan, ali kojeg instinkti neprestano povezuju s elitom na vlasti. Osuđivao je rat u Vijetnamu, ne kao nešto nemoralno i pogrešno, nego jednostavno kao rat u kojem nije moguće pobijediti”. Dok je prvog tjedna u travnju mimo sjedio u svojoj vili, Kirk se, koliko je bilo moguće utvrditi, bojao jedino nemirnog i nepredvidivog Harlema u podnožju uzvisine. Htio je primiriti crnce, koje je, poput mnogih, i dalje nazivao “negroes”.

Gledajući kroz prozor, Kirk je vidio kaos i plamen. Nakon smrti Martina Luthera Kinga, Harlem je gorio. Kao prvi čovjek sveučilišta na brežuljku ponad Harlema, cijelo se vrijeme užasavao upravo toga.

Mark Rudd vidio je isti plamen, ali je reagirao posve drukčije. Sad kad više nije bilo pokreta posvećenog nenasilju – ili, kako ga je nazvao Stokev Carmichael, “tih sranja o nenasilju” – Rudd se, stojeći na Morningside Driveu i osjećajući miris dima, radovao novom dobu Black Powera. Bio je s prijateljem J.J.–em, koji je vjerovao u svijet revolucije u kojem će osiromašene zemlje svrgnuti carstva unutar velikog globalnog pokreta, a u sklopu njega nestat će i bjelačka prevlast u Americi. Kad izbije revolucija i kad svrgnu sva središta moći, svi, i crnci i bijelci, okusit će novu slobodu kakvu dotada nisu spoznali. J. J. i Rudd, obojica guste i duge svijetle kose, cijelu su noć tumarali Harlemom, promatrali požare i pljačkanje, napade policije, te barikade podignute na brzinu radi onemogućavanja pristupa vatrogasnim vozilima. Samo zahvaljujući činjenici što ne sudjeluje u događajima, čovjek na neobičan način poput duha može šetati poprištima rasnih nemira. “Vidio sam bijes koji u sebi nose crnci”, rekao je kasnije Rudd. On i J. J. bili su uvjereni da gledaju početak revolucije.

Pet dana nakon atentata na Kinga na Columbiji se trebala održati komemoracijska svečanost. Nakon što su ga za kratkog života uhodili, zlostavljali, blatili i ponižavali, dr. King je u smrti postao svecem za kojim su u javnim istupima žalili mnogi od istih onih ljudi koji su ometali njegovu borbu. Sveučilište Columbia tako se bezobzirno širilo u Harlem, zauzimajući parkove i jeftine stambene zgrade, te gradilo nove objekte za svoj prebogati kompleks. Godine 1968. rezultati jednog istraživanja pokazali su da je u proteklih sedam godina Sveučilište Columbia iz domova istisnulo 7.500 stanovnika Harlema i da kani otjerati njih još 10.000. Povezanost tog sveučilišta s gradskom upravom najbolje se očitovala 1959. godine, kad je, unatoč protivljenju više harlemskih vođa, dogovoreno iznajmljivanje više od dva jutra parka Morningside na kojem je izgrađena sportska dvorana. Iznajmljivanje javne površine privatnoj ustanovi dotada je bila neviđena pojava u gradskoj praksi, a najamnina je iznosila samo tri tisuće dolara na godinu. Nakon početka radova u veljači 1968. godine, šestero studenata i šestero stanovnika Harlema organiziralo je prosvjedno sjedenje i tako zapriječilo put prvim buldožerima. Nova je sportska dvorana, na mjestu dotadašnjih stambenih zgrada – dvorana u koju stanovnici Harlema neće moći ući – bila osobito prijeporna. Studenti su se prosvjedima u konačnici uspjeli izboriti za postavljanje malenih vrata na harlemskoj strani kako bi se dvoranom mogli služiti i stanovnici tog dijela grada. No to je bio cilj studenata. Stanovnike Harlema sportska dvorana nije ni najmanje zanimala. Oni su htjeli stanove. Sveučilište je ujedno nastojalo spriječiti jedan sindikat da organizira svoje crnačke i portorikanske radnike. A sad će ondje biti održana komemoracija za Martina Luthera Kinga, ubijenog u Memphisu, gdje je pokušao poduprijeti upravo onakav sindikat kakav je Columbija nastojala potisnuti.

Članovi SDS–a sazvali su sastanak. U tom kafkijanskom trenutku trebalo je nešto poduzeti. Neki su tvrdili da je riječ o prekretnici – da je došao trenutak kad treba upasti na sveučilište i objaviti završetak razdoblja nenasilja i početak razdoblja Black Powera, početak prave revolucije. No drugi su tvrdili da bi to značilo lik Martina Luthera Kinga prepustiti bjelačkoj eliti. “Ne činite to”, govorili su pojedini studenti. “Pripadao je nama.”

Na koncu je, prema riječima Toma Haydena, “Mark Rudd, mladi vođa SDS–a, jednostavno izišao na pozornicu, uzeo mikrofon i optužio upravu Sveučilišta za licemjerje, budući da odaju počast Kingu, a istodobno ni najmanje ne poštuju Harlem”. Rudd samog sebe, za razliku od Haydena i ostalih, ne pamti kao nonšalantnu pojavu. Kad je nekako smogao snage da iziđe pred potpredsjednika Davida Trumana, koljena su mu doslovce klecala. U mikrofon je izgovorio sljedeće riječi: “Doktor Truman i predsjednik Kirk s moralnog se stajališta nečuveno odnose prema uspomeni na doktora Kinga”. Mikrofon je istog trenutka isključen. No Rudd je nastavio, održavši lekciju o tome kako sveučilište “krade zemlju od stanovnika Harlema”, slavi Kingove nenasilne metode građanskog neposluha, ali na vlastitom prostoru guši jednake prosvjede.

Tako je počelo najznamenitije proljeće na Sveučilištu Columbia.

Upravo je nevjerojatno koliki je broj pokreta 1968. stekao važnost isključivo zbog činjenice da su vlade ili uprave sveučilišta protiv njih poduzele određene korake. Da su ih, umjesto toga, ignorirali – da poljska vlada nije zabranila predstavu i nije napala prosvjednike, da se Nijemci nisu obazirali na prosvjednike koji su u velikoj mjeri prosvjedovali protiv američke, a ne njemačke politike – mnogi među njima danas bi bili posve zaboravljeni. Kao i kod pokreta za građanska prava, 1968. godine bilo je vrlo lako pronaći zločestog šerifa koji će održavati intenzitet prosvjeda.

SDS je mogao računati na Gravsona Kirka i upravu Columbije. U travnju je sveučilište iz nejasnih razloga zabranilo prosvjede na zatvorenom, a to je Rudda potaknulo da 150 studenata odvede u knjižnicu Low, s peticijom protiv IDA–e, Instituta za obrambene analize. Studenti su tražili da im se priopći je li Columbia dio te organizacije koja istražuje i proučava vojnu strategiju. Sveučilište nije ni potvrdilo ni poreklo sudjelovanje, pa je SDS ustvrdio da sveučilište ne samo da pripada toj organizaciji, nego su Gravson Kirk i još jedan član uprave Columbije u njezinu upravnom odboru. Sveučilište je krenulo istim putem, te izdvojilo šestero studenata, među kojima je bio i Rudd, radi izricanja disciplinskih mjera. Umjesto da se koncentrira samo na sportsku dvoranu, prosvjed održan 23. travnja sad se bavio i skupinom koju su počeli nazivati “Šestorkom IDA”. Sveučilište je potom, baš kao da želi još više razjariti prosvjednike, dan uoči prosvjeda šestorci odredilo uvjetnu kaznu. Prosvjed se tako više nije bavio samo sportskom dvoranom i IDA–om, nego su sudionici tražili i “oslobađanje Šestorke”.

Tog je istog dana Rudd igrom slučaja objavio svoje otvoreno pismo u kojem je reagirao na Kirkov govor o “nihilizmu sve većeg broja” mladih i o generacijskome jazu, a u kojem je rat u Vijetnamu nazvao “dobronamjernim, ali u biti jalovim pokušajem”. To je osobito zasmetalo antiratnom pokretu koji je američko djelovanje smatrao nemoralnim pokušajem da se jedna siromašna zemlja zastrašivanjem prisili na poslušnost.

Ruddov odgovor, u skladu s tonom cijelog pisma, nosio je naslov “Odgovor stričeku Gravsonu”. Uvodne su riječi glasile: “Dragi Gravsone”. U njemu je dao novu definiciju onoga što je Kirk nazvao generacijskim jazom. “U njemu vidim stvarni sukob između onih koji sada upravljaju svime – tebe, Gravsone – i onih koji se zbog toga osjećaju ugnjeteno i kojima se društvo kojim vladate gadi – nas, mladih… Ukratko, možemo ustvrditi da je naš besmisleni studij, naša kriza identiteta, te naša odbojnost prema ulozi kotačića i zupčanika u vašim korporacijskim strojevima plod i reakcija na društvo koje je u biti bolesno…”

Preuzet ćemo nadzor nad vašim svijetom, nad vašim korporacijama, nad vašim sveučilištem, te pokušati oblikovati svijet u kojem ćemo i mi i drugi moći živjeti kao istinska ljudska bića.”

Obećao je da će se Kirku suprotstaviti po pitanju potpore ratu, u vezi s IDA – om, u vezi s postupanjem prema Harlemu. No Ruddovo pismo najviše se pamti po samome završetku:

Potrebno je reći još samo jedno. Tebi će to možda zazvučati nihilistički, budući da je riječ o prvome hicu u oslobodilačkome ratu. Poslužit ću se riječima LeRoija Jonesa, za kojeg pouzdano znam da ti nije odviše drag: “Uza zid, kurvin sine, ovo je pljačka”.

S poštovanjem, u borbi za slobodu,

Mark Todd Gitlin iz SDS–a primijetiš je: “Međutim, zanimljivo je uočiti koliko je Rudd i u polemičarskome tonu uljudan i obziran: primjer je i potpuna gramatička ispravnost njegovih rečenica”259. No za Rudda, koji je inače bio ugodan, pristojan i ne osobito neugodan čovjek, a koji je u jednom ranijem govoru Krka nazvao “šupkom”, takav je stil bio promišljen napad na uljudnu doličnost društvenog poretka koji je vladao na elitnim sveučilištima. Bio je itekako svjestan činjenice da se to tako ne radi na Columbiji, te je upravo stoga to baš tako radio.

Dvadeset i trećega travnja, tog prohladnog i oblačnog dana, prosvjednici su se trebali naći kod sunčanog sata u središtu zatvorenog sveučilišnog kompleksa Columbije. Rudd nije spavao cijelu proteklu noć: pripremao je govor proučavajući govor Marija Savija o “odurnome stroju”. Prosvjednike je iz obližnje knjižnice Low promatralo približno 150 desničarski nastrojenih, kratko podšišanih studenata koje su svi ostali s Columbije nazivali “jocks”*. Na jednom je natpisu stajalo “Vratite Rudda na Kubu”. Na drugom, koji je više uznemiravao, stajalo je “Red znači mir”. Kod sunčanog sata pojavilo se samo tristotinjak prosvjednika. No kako su se razni studentski vođe smjenjivali za govornicom, okupljalo se sve više slušatelja. Kad je na red došao Rudd, a taj događaj trebao je biti uvod u pohod na knjižnicu – čime bi se ponovno prekršilo pravilo o zabrani demonstriranja u zatvorenom – dogodile su se dvije stvari. Potpredsjednik Truman predložio je održavanje sastanka, a knjižnica Low u međuvremenu je zaključana.

Odjednom se stekao dojam da bi govor u Savijovu stilu bio uzaludan. Rudd je zaključio da nije trenutak za oratorske ekshibicije. Trebalo je nešto poduzeti. No vođe SDS–a nikada nisu prelazili s riječi na djela. Njihova je zadaća bila organizirati raspravu na temelju koje će biti donijeta odluka. Rudd je stoga upitao prosvjednike što treba učiniti. Prenio im je Trumanovu ponudu i priopćio da je Low zaključan. U jednom trenutku jedan je prosvjednik iznenada stao na sunčani sat i povikao: “Jesmo li ovamo došli pričati ili smo krenuli u Low?”.

U Low! U Low!”, stali su svi klicati, krećući u smjeru knjižnice. Rudd je kao vođa potrčao svom snagom ne bi li sustigao povorku i zauzeo mjesto na njezinu čelu, gdje se uhvatio pod ruku s ostalim vođama. Masa kojaje od silne energije pulsirala potisnula ih je prema knjižnici.

239 Gitlin: The Sixties, str. 307.

Sportaši”, iako se svi pripadnici te skupine nisu nužno bavili sportom (nap. prev.).

I tako sam se”, kaže Rudd, “našao na čelu prosvjedne povorke studenata koji su se spremali upasti u zaključanu zgradu, ili se izravno sukobiti s masom desničara, a da sam pritom tek nejasno uviđao što zapravo radimo.” Činilo mu se jedino da će taj ispad na nove korake natjerati i policiju i upravu sveučilištta, a to će, pak, of ačati potporu koju će im pružati javnost. Znao je da je takav pristup dao dobre rezultate na sveučilištima Chicago i Wisconsin. Ali jednostavno nije znao što će učiniti kad se za nekoliko minuta uspnu stubama i nađu pred vratima knjižnice. Kad su došli onamo, vrata su doista bila zaključana.

Rudd je pogledom potražio nešto na što bi mogao stati, te je tako ugledao kantu za smeće. Uspeo se na nju, i s te je visine masi kanio iznijeti mogućnosti koje su pred njima. No kad se uspeo, masa se već počela udaljavati. Netko od prosvjednika bio je povikao: “Idemo do nove dvorane!”. Rudd je stajao na kanti i gledao kako ga svi prosvjednici napuštaju i jure prema parku Momingside, koji se nalazio dvije ulice dalje od samog sveučilišnog kompleksa. Počeo je vikati za njima, želeći održati kakvu–takvu ulogu u cijeloj priči: “Srušite jebenu ogradu!”, a potom je skočio s kante i potrčao kako bi ponovno dospio na čelo.

U trenutku kad je Rudd stigao do ograde, prosvjednici su je već pokušavali srušiti, ali bez uspjeha. Jedan član SDS–a na rukama je već imao lisice, a policajci su se ubrzano primicali. Kako nisu imali boljih zamisli, a budući da je u park pristizalo sve više policajaca, prosvjednici su se povukli na sveučilišni kompleks. Ondje su se sastali s jednom skupinom sa sveučilišta. Rudd je imao dojam da ga svi povlače za rukav i nude mišljenje o sljedećim potezima. Nije bilo sumnje da je kao vođa doživio neuspjeh. “Mark, moraš biti agresivniji”, govorili su mu, no neki su govorili i: “Mark, moraš stišati taj bijes u masi”. Gledao je kako se guši i tone pod pravom poplavom suprotstavljenih savjeta. Stajao je na sunčanom satu i odvagivao mogućnosti, zajedno s jednim crnačkim vođom koji se bavio identičnim razmišljanjima. Bilo je očito da nijedan ni drugi ne znaju kako nastaviti, iako su u tom trenutku, prema Ruddovoj procjeni, pred sobom imali približno pet stotina studenata pripravnih na sve.

Ali na što točno?

Drugi su studenti držali govore o revoluciji. Progovorio je i Rudd. On je govorio o IDA–i. Govorio je o sportskoj dvorani. Ali što da učine? Na koncu je rekao: “Krenut ćemo od taoca!”.

I tako su krenuli u akciju. Kad je spominjao taoca, Rudd nije mislio na čovjeka. Htio je zauzeti neko od zdanja – htio je organizirati prosvjed sjedenjem. Kao što je kasnije rekao, takvi su prosvjedi bili “prokušana taktika sindikata i pokreta za građanska prava”. Čuo je kako netko viče: “Zauzmimo Hamilton Hall!”. Da, pomislio je. To je dobra ideja. Stoga je povikao:

Hamilton Hall je ovdje, u blizini. Idemo!”. Svjetina koja je klicala “IDA mora otići!”, krenula je prema toj zgradi.

U Hamilton Hallu je dekan, Henry Coleman, podšišan vojnički kratko, prišao Ruddu, koji je sad već počeo razmišljati o pravome taocu. Rudd je prosvjednicima doviknuo da trebaju zauzeti zgradu, a dekanu ne dopustiti da iziđe sve dok im ne ispune zahtjeve. Kasnije mogu točno odrediti koji su im zahtjevi. Napokon imaju jasnu mogućnost za djelovanje. Masa je počela vikati: “Vraga nećemo, vraga ne idemo!” – što se obično odnosilo na mobilizaciju. Zauzeli su zgradu i zadržali dekana.

Od tog trenutka nadalje događaji su upravljali vođama. U zauzetome zdanju odjednom su se pojavile slike Chea, Stokelyja Carmichaela, Malcolma X–a i, pomalo anakronistički, Lenjina. U zgradu je ulazio sve veći broj crnaca iz Harlema, među kojima su neki navodno imali i pištolje. Rudd će kasnije priznati da je osjetio strah kad su se te večeri svi zajedno ispružili na podovima. “Zapravo smo i dalje bili klinci iz srednje klase, a sad smo se odjednom našli u jednoj posve drugoj ligi u odnosu na studentski prosvjed koji smo započeli ujutro”.

Jaz između rasa osjetio se odmah. Bijelci su željeli da Hamilton Hall ostane otvoren za nastavu, jer nisu željeli otuđiti svoju bazu, studente. No studenti crnci, koji su smatrali da su njihova baza stanovnici Harlema, željeli su posve zatvoriti zgradu. Nakon što su suprotstavili argumente, sastali su se zasebno. Bijelci su održali sastanak u stilu SDS–a, s raspravama o klasnoj borbi, imperijalizmu u Vijetnamu i pojedinostima boljševičke revolucije.

Crnci su se u međuvremenu našli nasamo, te odlučili posve zatvoriti zgradu i zamoliti bijelce da iziđu. “Bilo bi najbolje da iziđete i sami zauzmete neku drugu zgradu.”

Pospani i tužni, bijelci su pokupili pokrivače i jastuke koje su im naknadno donijeli simpatizeri, te su počeli izlaziti iz Hamilton Halla. Rudd je rekao da su mu se u očima pojavile suze kad se osvrnuo prema svojim tamnoputim drugovima koji su zdanje zatvarali na brzinu podignutim barikadama. Pravo ponavljanje SNCC–ovskog iskustva. Godina 1968. nije bila stvorena za “crno – bijelo zajedništvo”.

Netko je provalio u zaključanu knjižnicu, pa su prosvjednici ubauljali unutra poput pospane djece. Tumarali su zdanjem, ulazili i izlazili iz ureda Gravsona Kirka ukrašenog vazama iz razdoblja dinastije Ming i Rembrandtovim slikama. Nekolicina je uzela po nekoliko cigara. Drugi su u ladicama tražili tajne dokumente, kasnije tvrdeći kako su naišli na podatke o poslovima povezanima s nekretninama i ugovorima s Ministarstvom obrane. Rano ujutro Rudd je pronašao telefon i nazvao roditelje u New Jersev. “Zauzeli smo zgradu”, priopćio je Rudd ocu, koji je njegove aktivnosti pratio na radiju i televiziji.

Pa onda je lijepo vratite”, uzvratio je otac.

Sutradan je članak na naslovnici Ihe New York limesa, čime je studentski pokret uzdignut najmanje na razinu slučaja Linde LeClair, vjerno prenio slijed nekontroliranih događaja, od Ruddove se priče razlikujući jedino po tome što mu je pripisao pretpostavku da je znao što čini. Čitatelj je stjecao dojam da je Mark Rudd, predstavljen kao predsjednik SDS–a na Columbiji, planirao povesti prosvjednu povorku od sunčanog sata, doći do parka, vratiti se do sata, a potom, u pravom trenutku, pozvati na otimanje taoca. Javnost pritom nije znala da je SDS svoje “vođe” obučavao zavođenje rasprava, a ne donošenje odluka, limesu se činilo i da je Rudd, dovođenjem pojedinih aktivista iz Harlema, u priču uveo i ĆORE i SNCC, pa je Columbia tako postala dijelom nacionalne prosvjedne kampanje.

Iz Newarka je pristigao Tom Hayden. Projekt pokrenut u newarškom getu zatvarao se i on se spremao preseliti u Chicago, gdje se formirao središnji nacionalni stožer SDS–a. Nakon što je pokušavao živjeti od jednog dolara na dan, na riži i grahu260, te nakon što nije uspio doći do željene potpore, događaji na ColumbijI upravo su ga osupnuli.

U živom nisam vidio ništa slično. Studenti su napokon preuzeli vlast u svoje ruke, ali su i dalje po svemu bili studenti. Uljudni, uredno odjeveni, s knjigama i bilježnicama u ruci, okupljali su se u grupicama koje su intenzivno raspravljale, tu i tamo sumnjajući u moralnost vlastitih postupaka. Potom bi ponovno čvrsto odlučili ustrajati, pitajući se hoće li tako upropastiti akademsku i osobnu karijeru, stideći se već i same pomisli da u njegovu uredu prisilno zadržavaju člana uprave, ali pritom s njim želeći ostvariti produktivan dijalog, time na sve moguće načine izražavajući tjeskobu svoje studentske generacije261.

Činilo mu se da ne može “jednostavno otići”. Ponudio je pomoć, ali je na SDS–ovslđ način jasno dao do znanja da ne kani imati vodeću ulogu. Stjecao se dojam da je prosvjednicima drago što im se pridružio, unatoč tome što namjerava uglavnom šutjeti. Tako je pretpostaljao: “Što bi u ovom povijesnom trenutku, na ovoj prekretnici, još moglo biti prikladnije, možda su si mislili, nego uključiti i Toma Haydena, (dvadesetdevetogodišnjeg) starca, doajena studentskog pokreta?”262.

Što su duže držali zauzete zgrade, to im je pristupalo više studenata. Kad bi im ponestalo prostora, prešli bi na neko drugo zdanje. Rudd je u toj fazi već bio istupio iz SDS–a, jer je ta organizacija odbila pridružiti se studentima i zauzeti još pokoju zgradu. Potkraj tjedna, u petak, 26. travnja, studenti su držali pet zdanja. The New York Times i dalje je studentskome štrajku posvećivao prostor na naslovnici, opisujući ga kao konkretizaciju SDS–ova plana.

Hayden je bio u jednoj od zgrada. Stigao je i Abbie Hoffman. No nitko nije bio vođa. Svi su samo raspravljali. Svaka je zgrada of ormila svoj “štrajkaški odbor”. Crnci u Hamilton Hallu, koji su svoje taoce oslobodili ubrzo nakon odlaska bijelaca, ustrajavali su u autonomiji u odnosu na ostale četiri zgrade. Svaka je zgrada imala svoje rasprave. Studenti su doslovce dvadeset i četiri sata dnevno na zastarjelim šapirografima izbacivali priopćenja za medije. U zauzetim zgradama pojavljivali su se natpisi na kojima je stajalo da je riječ o “oslobođenim zonama”. Netko je preuzeo slogan od Ujedinjenih poljodjelskih radnika Cesara Chaveza, “Viva la Huelga”, dok su drugi prihvatili stari slogan sa sindikalnih prosvjeda sjedenjem: “Neće nas pomaknuti”.

260 Tom Hayden, u prepisci s autorom, u lipnju 2003.

261 Tom Hayden: Rebel: A Personal History of the 1960s (Los Angeles, Red Hen Press, 2003.), str. 253.

262 Hayden: Reunion, str. 275.

Sveučilišni se kompleks podijelio. Neki su na ruci nosili crvene vrpce, simbol revolucije. Drugi su nosili zelene vrpce, što je značilo da podupiru ustanak, ali ne odstupaju od načela nenasilja. Jocfes, oni kratko podšišani mladići koji su nosili sakoe s grbom Columbije i kravate, studentskim su radikalima izgledali kao komičan i beznačajan relikt iz prošlosti. Čak i kad su ti podšišani studenti pokušali spriječiti opskrbu zauzetih zgrada, radikali su im se smijali, izrugujući se: “Columbijine linije nikad se ne uspiju održati” – što se odnosilo na činjenicu da je momčad redovito gubila u američkom nogometu.

U petak 26. travnja, kad je Columbia objavila prestanak radova na sportskoj dvorani i zatvorila sveučilište, zapravo je zatvoreno i prekinuto i mnogo više od toga. Širom Sjedinjenih Država i svijeta studenti su tog petka napustili predavanja i prosvjedovali protiv rata. u Vijetnamu. Vidno mjesto u prosvjedima brojnošću su zauzeli i američki srednjoškolci, koji su se od travnja sve intenzivnije organizirali, do kraja godine tako oformivši vlastitu podružnicu SDS–a, te mrežu od gotovo pet stotina subkulturnih školskih novina. Među sudionicima bili su studenti sa sveučilišta u Parizu, Pragu i Tokiju. Talijanski sustav visokoškolskih ustanova više gotovo i nije funkcionirao. Samo tog dana zabilježeni su prosvjedi sjedenjem, bojkoti i sukobi na sveučilištima u Veneciji, Torinu, Bologni, Rimu i Banju. Apsolutna moć starijih profesora i dalje je bila središnje pitanje, a studenti su, što je veoma frustriralo političku elitu, nastavili odbijati svako povezivanje s komunistima i ostalim političkim strankama. U Parizu je tri stotine studenata zauzelo američki studentski dom na Sveučilištu Cite u južnome dijelu grada zbog zabrane mješovitog smještaja u domovima. Zabrinutost je izazvala činjenica da je bila riječ o uspješnome pokušaju studentskih radikala s rubnog prigradskog Sveučilišta Nanterre da se prošire na ostala pariška sveučilišta. S druge strane, Madridsko sveučilište objavilo je da će nastava ponovno početi 6. svibnja, trideset i osam dana nakon prekida zbog studentskih prosvjeda.

Diane Divoky: Saturday Review, 15. veljače 1969.

New York je doživio osobito nasilan dan. Jedna je djevojka hospitalizirana nakon sukoba pobornika i protivnika rata u Prirodoslovnoj srednjoj školi u Bronxu, elitnoj javnoj ustanovi. U bolnici su završile i tri osobe s Hunter Collegea. No pozornost svijeta zbog opširnih je medijskih prikaza zaokupila Columbia, gdje je policija čuvala ulaz i nalazila se u svim zgradama osim onih koje su i dalje držali studenti. U neposrednoj blizini sveučilišnog kompleksa, u 116. ulici, policijske su snage čekale u dugačkim zelenim kombijima. Iako je Kifner u limesu u međuvremenu napisao da pokret nema vođe, da se Rudd tek povremeno pojavljuje u ulozi glasnogovornika, te da svaka zgrada o sljedećem koraku odlučuje raspravama u odborima264, i dalje se uglavnom navodilo kako je zauzimanje zgrada organizirao SDS, a kako čitavu akciju vodi Rudd.

Upravni odbor Columbije osudio je, kako je stajalo u priopćenju, “manjinu” koja je izazvala zatvaranje sveučilišta. Kako se procjenjivalo da štrajka oko 1.000 studenata, dok je Columbia 1968. godine imala 4.400 redovnih polaznika dodiplomskog studija, tvrdnja da je riječ o manjini s matematičkog je stajališta bila točna, iako je ta manjina nedvojbeno bila vrlo brojna. The New York Times, koji je, a to je možda bilo i očito, imao dva mjesta u Columbijinu odboru, objavio je uvodnik u kojem je stajalo: “Pobune, prosvjedi sjedenjem i demonstracije ove su godine najnoviji krik mode u sveučilišnome svijetu. Dokazati vlastitu otuđenost od društva znači biti ‘in’ na sveučilištima od Tokija, preko Rima i Kaira, pa sve do Rio dejaneira.” Takvo što posve je u redu u Poljskoj i Španjolskoj, gdje “nedostaje drugih mogućnosti za ostvarivanje mirnih i demokratskih promjena”, ustvrdio je Times, “no u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji i ostalim demokratskim zemljama za takvo što nema opravdanja”265.

Čak je i Times odao priznanje WKCR–u, radijskoj postaji Sveučilišta Columbia, kao mediju tjedna. Uz gotovo neprekidno izvještavanje, WKCR–u su se nudile najbolje mogućnosti da stekne uvid u kaotična zbivanja. U petak ujutro Sveučilište je postaji naredilo da prekine emitiranje, ali je popustilo suočeno s pravom eksplozijom studentskih prosvjeda. Iako su razgovarali i s novinarima poput Timesova Kifnera, Rudd i ostali vođe pobune najprisnije su surađivali sa sveučilišnim novinama, The Daily Spectatorom, i WKCR–om. Rudd je voditelja sveučilišne radijske postaje Roberta Siegela često unaprijed upozoravao na određene događaje. Rekao im je da svakako poprate govor pukovnika Aksta.

264 The New York Times, 27. travnja 1968.

265 Ibid., 26. travnja 1968.

Približno devedeset tisuća protivnika rata u subotu je preplavilo Sheep Meadow u Central Parku. Coretta Scott King, mlada udovica Martina Luthera Kinga, održala je govor na mjestu na kojem je prema planu trebao nastupiti on, čitajući Kingovih “Deset zapovijedi o Vijetnamu”, u kojima je osudio verziju rata Bijele kuće. Sve zapovijedi, uključujući i posljednju, “Ne ubij”, publika je popratila gromoglasnim pljeskom. Policija je uhitila 160 prosvjednika, a među njima i 35 onih koji su iz parka pokušali krenuti prema Columbiji, kako bi izrazili potporu studentima.

Suparnički prosvjed, koji je predvodio newyorški nadbiskup Terence Cooke, na to mjesto postavljen tek tri tjedna ranije, u nazočnosti predsjednika Johnsona, obećao je da će okupiti šezdeset tisuća ljudi koji će iskazati potporu ratu, ali je uspio privući tek tri tisuće pobornika rata.

U Chicagu su organizatori ustvrdili da je dvanaest tisuća protivnika rata mirno prosvjedovalo krećući se od parka Grant u središtu grada, no čikaška policija, koja ih je napala palicama, ustvrdila je da je prosvjednika bilo tek oko tri tisuće. U San Franciscu je protiv rata prosvjedovalo približno deset tisuća ljudi, a među njima je, naveli su organizatori, bilo i nekoliko desetaka vojnika u civilu, te nekoliko stotina veterana s papirnatim kapama na kojima je pisalo “Veterani za mir”. U Svracuseu, u saveznoj državi New York, umro je srednjoškolski odlikaš, šesnaestogodišnji Ronald W. Brazee, koji je, prosvjedujući protiv rata u blizini mjesne katedrale, 19. ožujka zapalio odjeću, prethodno je natopivši benzinom. U poruci koju je ostavio pisalo je: “Ako moja smrt skrati rat već i za jedan dan, neće biti uzaludna”.

U međuvremenu su Sjedinjene Države započele veliki helikopterski napad na dolinu Ashau u Južnome Vijetnamu. U jednom jedinom danu ostali su bez čak deset letjelica. Praktički u vrijeme početka tog napada završila je opsada Khe Sanha. Trideset tisuća američkih i južnovijetnamskih vojnika, predvođenih helikopterima i specijalnim pješačkim jedinicama, u sklopu tzv. Operacije Pegaz, spasilo je šest tisuća američkih marinaca koji su na tom platou bili ukopani i odsječeni još od siječnja. Izvjestitelji koji su pratili osloboditelje, uzvisine oko Khe Sanha opisivali su kao “Mjesečevu površinu”. Najintenzivnije zračno bombardiranje u povijesti ratovanja – 110.000 tona američkih bombi – tlo je pretvorilo u nizove kratera. Na koncu nije bilo posve jasno je li dvije sjevernovijetnamske divizije koje su držale marince u okruženju na Khe Sanhu otjeralo bombardiranje ili sjevernovijetnamska vojska zapravo i nije namjeravala izvesti riskantan završni napad. I u jednom i u drugom slučaju smatralo se da su se povukli u dolinu Ashau, odakle bi mogli napasti Da Nang ili Hue. Osim napada na dolinu Ashau, Amerikanci su pokušali protjerati neprijateljske jedinice i s područja Saigona, a optimističan naziv te operacije glasio je Operacija Potpuna pobjeda. Khe Sanh, na kojem je tijekom jedanaesto tjedne opsade poginulo dvije stotine Amerikanaca, dok je još sedamdeset ijedan poginuo tijekom oslobađanja tog mjesta, na koncu je napušten potkraj travnja266.

Taj kratkotrajni optimizam početkom travnja, kad je Johnson objavio da se neće ponovno kandidirati, potkraj mjeseca već se bio posve raspršio. Stoje bilo s mirovnim pregovorima i prekidom bombardiranja? Sjeverni Vijetnam žurno je objavio da će imenovati predstavnike koji će započeti pregovore. Sjedinjene Države potom su objavile da će W. Averell Harriman, sedamdesetšestogodišnjak i nekadašnji Rooseveltov liberal i diplomatski veteran Hladnoga rata, povesti američke pregovarače u Ženevu ili Pariz. Sjedinjene Države neizravno su dale do znanja i da bi, kao mjesto održavanja pregovora, bili pogodni i New Delhi, Rangoon ili Vientiane (glavni grad Laosa). Sjedinjene Države nisu htjele da se pregovori održe u nekoj komunističkoj prijestolnici, gdje Južni Vijetnam i Južna Koreja uopće nemaju diplomatsko predstavništvo. Osmog travnja Sjeverni Vijetnam predložio je kambodžanski glavni grad Phnom Penh. Desetog travnja Sjedinjene Države taj su prijedlog odbile čak i za preliminarne pregovore, jer ondje nije bilo američkog veleposlanstva. A onda je 11. travnja Sjeverni Vijetnam predložio pregovore u Varšavi, a Sjedinjene Države odmah su odbile ponudu. Slučaj je htio da je Johnson upravo tog dana napokon potpisao Zakon o građanskim pravima, nadajući se da će tako umiriti tamnoputu Ameriku. Tog istog dana u službuje pozvano 24.500 rezervista, pa je broj američkih vojnika u Vijetnamu dosegao rekord od 549.500. Na koncu, tog su dana Sjedinjene Države prema vojnim izvorima u borbama u blizini Saigona ubile 120 neprijateljskih vojnika, a izgubile 14 američkih vojnika. Sljedeći su tjedan Sjedinjene Države predložile deset lokacija, među kojima su bile Ženeva, Šri Lanka, Afganistan, Pakistan, Nepal, Malezija i Indija. No Hanoi je odbacio svih deset i ponovno predložio Varšavu.

Life, 19. travnja 1968.

Diplomacija ni na Morningside Heightsu nije bila mnogo uspješnija. U ponedjeljak, 29. travnja, gotovo tjedan dana nakon početka prosvjeda, Columbia je i dalje bila zatvorena, a zgrade zaposjednute. Dipomatskih je aktivnosti zapravo bilo vrlo malo, jer su se i članovi Upravnog odbora i većina profesora izjasnili protiv pobune. Sveučilište je pokušalo pregovarati s prosvjednicima u Hamilton Hallu, budući da su tu zgradu zauzeli tamnoputi studenti povezani s Harlemom, a Columbia nikako nije htjela razljutiti Harlem. No tamnoputi studenti držali su se obećanja Ruddu i bijelim kolegama, te su odbili pregovarati odvojeno od ostalih studenata. Potpredsjednik David Truman pozvao je Marka Rudda i još nekolicinu studentskih vođa u svoj udobni profesorski stan uz otmjeni Riverside Drive. Pobunjenici su sjeli za ulašteni stol od mahagonija i dobili čaj u srebrnom servisu, sve u duhu najsvjetlije tradicije sveučilišta. Na žalost, upravo je u tom trenutku Rudd odlučio skinuti čizme. Odluku je jednostavno objasnio: boljela su ga stopala. No tu je uvredu spomenuo i Times, u kojem ga je Truman opisao kao “sposobnog, bezobzirnog, hladnokrvnog čovjeka… spoj revolucionara i adolescenta kojegje obuzeo napadaj mahnitosti”.

Dvije strane u razgovorima nisu uspjele pronaći zajednički jezik. Rudd je Trumanu rekao da su studenti preuzeli Sveučilište i zatražio pristup računovodstvu i financijama. Mladi ljudi koji zajedno žive na podu, proživljavaju revoluciju i čekaju završetak opsade činili su vrlo emotivan i romantičan prizor. Jedan je par zaključio da se želi vjenčati na licu mjesta, u zauzetoj zgradi. WKCR je objavio da se u Faverweather Hallu traži svećenik, a na poziv se odazvao William Starr, sveučilišni protestantski svećenik. Bilo je to jedno od vjenčanja po ukusu časopisa Lije. Par je posudio odjeću za vjenčanje. Mladoženja, Richard Eagan, nosio je nehruovsku tuniku s ljubavnom ogrlicom od perlica oko vrata. Mladenka, Andrea Boroff, na sebi je imala dolčevitu, a u ruci držala tratinčice. U Fayerweatheru je bilo više od pet stotina osoba, a među njima i Tom Hayden. Povorka čiji su sudionici nosili zapaljene svijeće povela je par kroz krug od stotina štrajkaša do Williama Starra, koji ih je proglasio “djecom novoga doba”. Čakje i Hayden, koji je već bio upoznao užase braka, osjetio kako mu se u očima počinju skupljati suze. Par je ustvrdio da će od tog trenutka biti gospodin i gospođa Fayerweather.

Ti studenti imali su dojam da je Columbia postala revolucionarno središte. Studenti i studentski vođe s drugih sveučilišta, čak i srednjoškolci, dolazili su iskazati potporu. Sve više ljudi iz Harlema, i u organiziranim skupinama i pojedinačno, dolazilo je na sveučilište i sudjelovalo u velikim demonstracijama. Stokely Carmichael i H. Rap Brovra otišli su u Hamilton Hall, koji je sad već nosio naziv Sveučilište Malcolm X. Mladi iz Harlema dolazili su na sveučilište i klicali: “Black Power!”. Ostvarila se noćna mora Gravsona Kirka.

U tami prvih sati utorka, 30. travnja, stotine policajaca počele su se skupljati oko sveučilišta. U 1.30 WKCRje obavijestio studente da je napad neizbježan i da svakako trebaju ostati u studentskim domovima. Policija je ustvrdila da je napad prema izvornome planu trebao početi u 1.30, ali je nekoliko puta odgađan iz, kako su rekli, “taktičkih razloga”. Kasnije se doznalo kako je akcija kasnila jer nisu željeli krenuti dok je Harlem još bio budan. U 2.30, oboružani kacigama, baterijskim svjetiljkama, palicama i, prema iskazima svjedoka, mjedenim bokserima, navalili su na sveučilište u sklopu prave vojne akcije u kojoj se tisuću policajaca podijelilo na sedam ciljnih sektora. “Uza zid, kurvin sine”, prisjećao se kasnije Rudd. “Dio studenata s Columbije iznenadio se uvidjevši da policajci doista izgovaraju te riječi.”

Sve koji su se opirali policija je tukla, kao i one koji se nisu opirali. Dio policajaca privodio je studente u skladu sa zakonskom procedurom, te ih odvodio u kombije. Drugi kao da su pomahnitali, neobuzdano mašući raznim palicama. Studente su odvodili u marice koje su posve blokirale dva ulična bloka avenije Amsterdam. Tako je uhićeno 720 studenata. Studente koji su zauzeli zgrade tukli su dok su ovi pokušavali uzdignutim kažiprstom i srednjim prstom pozivati na mir. Policijaje mlatila i studente koji su vani pokušavali sukob riješiti na miroljubiv način, a bili su jasno označeni zelenim vrpcama na ruci. Jednako tako, batine su dobili i pojedini profesori. Policija se u službenom izvještaju potužila na to da im nitko nije rekao koliko profesora podupire studente, kao ni koliko je studenata sudjelovalo u pobuni. Desničari iz redova studenata, jocks, koji su s odobravanjem klicali policiji, također su izvukli batine. Ukupno je zabilježeno stotinu četrdeset i osam ozlijeđenih osoba. Bio je to jedan od onih rijetkih trenutaka u američkoj povijesti kad se klase otvoreno sukobljuju, zaista ratuju. Policajcima, pripadnicima radničke klase, silno su smetali ti povlašteni mladi ljudi koji ne žele poduprijeti rat u kojem se bore djeca iz radničke klase. Sukob je sve više prerastao u meduklasnu podjelu. Studenti su riječ “kaciga” koristili kao porugu, a policija ih je napala s neskrivenom mržnjom. Marvin Harris, profesor antropologije koji je nazočio napadu, napisao je:

Mnoge studente odvukli su niza stube. Djevojke su povlačili za kosu, izvijali im ruke, šakama udarali u lice. Nastavno osoblje nogom su udarali u prepone, bacali u živicu, šakama udarali u oči. Jedan dijabetičar iz redova studenata pao je u komu. Netko od nastavnika doživio je živčani slom. Mnogi su studenti obilno krvarili iz rana na glavi koje su im nanijele lisice, koje su policajcima poslužile i kao oružje. Deseci ljudi ležali su na travi, stenjali i zapomagali, a da se za njih nitko nije pobrinuo267.

Protiv policije i na račun okrutnog postupanja podneseno je čak 120 pritužbi: najviše, kad je riječ o samo jednom događaju, u povijesti newyorške policije.

Javnost je bila u šoku. Uprava Sveučilišta u početku je na propagandnome planu bila u prednosti, ponajviše zahvaljujući izvještavanju The New York limesa. Na jednoj fotografiji vidjeli su se studenti u Kirkovu uredu. Student David Shapiro, koji je danas pjesnik, snimljen je za predsjednikovim stolom, u sunčanim naočalama i s ukradenom cigarom. Times je odustao i od posljednjih tračaka objektivnosti kad je zamjenik izvršnog urednika, A. M. Rosenthal, napisao uvodnik prerušen u izvještaj na naslovnici, članak koji se najvećim dijelom koncentrirao na sljedeće Kirkove riječi: “Bože moj, kako ljudska bića mogu takvo što učiniti?”. U pravom kirkovskome stilu, “takvo što” nije se odnosilo na okrutno premlaćivanje stotina nenaoružanih osoba, nego na vandalizam, koji je Rosenthal pripisao studentima, iako ga je većinaočevidaca – koje Times nije spomenuo – a među njima su bili i profesori koji su potpisali izjave, pripisala policiji. Unatoč tvrdnjama nove ljevice da su i ostali mediji prihvatili takav pristup, i mediji i javnost bili su užasnuti čitavim događajem i nisu u cijelosti krivili isključivo studente. Časopis Time objavio je i sljedeće riječi: “Velik dio krivnje pada na leđa predsjednika Gravsona Kirka, čija je nedodirljiva, počesto nespretna uprava pokazala da ne zna reagirati na probleme koji već dugo muče studente”268. Nastavničko osoblje Columbije of ormilo je odbor koji je izabrao istražnu komisiju, na čelu s profesorom s Harvarda Archibaldom Coxom, a koja je došla do sličnog zaključka.

267 The Nation, 10. lipnja 1968. f L

Što je bilo najneobičnije, cjelokupna glumačka postava – studenti, uprava, policija–još je jednom ponovila cijelu predstavu. Neprestano su se vodile rasprave o promjenama na sveučilištu. No uprava, koja je izdvajanjem Rudda i još petorice studenata i izazvala prvi incident, odlučila je koncem svibnja da će sa sveučilišta izbaciti Rudda i još četvoricu studenata. Takve su suspenzije 1968. godine imale osobito teške posljedice, jer su značile da student više ne može odgađati mobilizaciju, i počesto su bile ravne osudi na rat u Vijetnamu. Kako su reagirali studenti? Prosvjedima. Što su Rudd i četvorka poduzeli u vezi s prosvjedima? Zauzeli su Hamilton Hall. Napad je ponovno izvelo tisuću policajaca, a pritom je ozlijeđeno šezdeset i osam osoba, od toga i sedamnaestorica policajaca.

Rudd se vratio na sveučilište, izbačen sa studija i na slobodi zahvaljujući jamčevini od 2.500 dolara, obećavajući da će se prosvjedi na Columbiji nastaviti i tijekom proljeća i ljeta. Izvjestitelj časopisa Time upitao je njegove roditelje, u Maplewoodu, u New Jersevju, kamo odlažu pravu poplavu antisemitskih pisama u kojima se spominje i “jebeni Židov”, te što misle o svemu što se dogodilo u vezi s njihovim sinom. Njegovje otac istaknuo da je on mladost posvetio borbi da namakne dovoljno novca. “Drago nam je da Mark ima vremena i za aktivnosti poput politike”. Odnosno, kako je oduševljeno rekla njegova majka: “Moj sin, revolucionar”

Time, 3. svibnja 1968. Ibid., 31. svibnja 1968.

U kolovozu, kad je Kirk, na veliko olakšanje gotovo sviju, objavio prijedlog prema kojem bi se u dobi od šezdeset i četiri godine povukao u mirovinu, članovi upravnog odbora četiri su sata raspravljali o tome hoće li prihvaćanje povlačenja stvoriti dojam da su popustili pobunjenicima iz studentskih redova. Na koncu su prihvatili ostavku, iako je bilo posve očito da su predsjednika otjerali studenti270.

Ta stvar uopće nije u pitanju”, rekao je tom prilikom Rudd. Stvar nije bila u odnosu prema Harlemu, niti u potpomaganju ratnog stroja u Vijetnamu. Stvar je bila u tome da je trebalo promijeniti samu narav američkih sveučilišta. Čak je i Coxova komisija osudila autoritarnost uprave na Columbiji, na kojoj su se pojedina pravila provodila još od 18. stoljeća. Čim studenti dobiju pravo glasa, moći će se pozabaviti ciljem prekidanja veza između velikih korporacija i sveučilišta, izvlačenjem akademskog svijeta iz bavljenja oružjem, te izvlačenjem Amerike iz rata. Tom Hayden napisao je u časopisu Ramparts: “Na židovima sveučilišta bio je ispisan cilj ‘Stvoriti dvije, tri, mnogo Columbija’271. To je značilo da štrajk treba širiti tako da SAD bude prisiljen ili se mijenjati ili uputiti vojsku da osvoji američka sveučilišta.” Taj se cilj doimao dostižnim.

/Iz knjige: knjige Mark Kurlanski – 1968 godina koja je uzdrmala svijet. Priredio: Mirko Jokić/

Oglasi