Sve što se o naslijeđu ljevice može reći liči na posmrtni govor

Fotografija: Jovica Drobnjak

Fotografija: Jovica Drobnjak

Piše: Andrej Nikolaidis (Informativa)

Sve što se o naslijeđu ljevice može reći od 1989. naovamo nalik je na posmrtni govor. Pristojan čovjek će mrtvome prećutati ono što ne bi živome. Nesoj će, sa druge strane, mrtvome u zauvijek sklopljene oči reći sve ono što živome ne bi smio. Ali niko, ama baš niko, ne očekuje da pokojnik ustane.

Tako: svi danas znamo da ljevica ne može biti ono što je bila.

Preostaje još da vidimo može li, u drugom vremenu i drugim okolnostima, postati nešto drugo. Šta god to drugo bilo, uvjeren sam, bolje je od onoga što nam se danas nudi kao istorijska nužnost.

Danas znamo da su obećanja zbog kojih smo rušili komunizam bila lažna.

Znamo da slobodno tržište znači da ćeš biti oslobođen od posla.

Znamo da pravna država znači državu u kojoj nema ni prava ni pravde. Dok smo živjeli u neslobodi,  dok još nismo ni stali na put koji vodi među razvijene demokratije i pravne države, čovjek je, a da ga ne uhvate, mogao ukrasti nešto iz firme: šrafciger, kanister goriva, borer… Ali nisi mogao ukrasti cijelu firmu – cijeli rudnik, kombinat aluminijuma, elektroprivredu, cijeli Telekom, kao što možeš u pravnoj državi.

Dok smo bili zaostali, kriminala je bilo neusporedivo manje pa se čovjek osjećao sigurnije. Sa razvojem pravne države, došlo je do snažnog razvoja kriminala. Ne velim da je povezano, ali brate – koincidira. Onomad su, recimo, ratne zločince hapsili, zatvarali a ponekog i strijeljali. Sa razvojem pravne države, ratni zločinci su stali dobijati ulice i biste, kao i  sve manje kazne – to su pratili sve veći, svečaniji i spontaniji narodni dočeci, kada bi se vrnuli sa vaspitno-popravnog boravka u zatvoru sa četiri zvjezdice.

Sve to znamo, pa ipak ljevica na izborima nema šanse. Narod neće ljevicu. Što bi rekao Breht:

Zar u tom slučaju ne bi bilo jednostavnije da ljevica raspusti narod i izabere novi?

Ironija i sarkazam, nažalost, ne pomažu.

Pitanje koje stoji pred ljevicom danas isto je kao ono koje se sebi postavio Lenjin: šta da se radi?

Na ljevici je mnogo pametnijih, iskusnijih i hrabrijih ljudi od mene, koji sam ionako samo čangrizavi simpatizer. Ali bih se ipak usudio reći nekoliko stvari.

Prvo. Razjedinjena ljevica je lak plijen. Ako ne možeš ujediniti nekoliko malih stranaka, kako ćeš ujediniti građane i zemlju?

Drugo. Ako ljevica ne uspije stvoriti novi, nadnacionalni i nadvjerski identitet, klasni ili bilo koji drugi, ona nema šansu. Može doći na vlast onda kada se nacionalisti ljudima popnu na glavu, ali će, opet, već sljedeće izbore sigurno izgubiti.

Treće. Ako je ljevica gadljiva, pa populizam prepusti desnici, uvijek će se iznova desiti ono što se upravo desilo na američkim predsjedničkim izborima. Građani hoće promjenu. Ako im ljevica ne ponudi bolje, oni će izabrati još gore. A barem to znamo: uvijek može gore.

Četvrto. Političko polje je već toliko pomjereno udesno, da praktično svako ko nije fašista danas stoji lijevo. To otvara prostor za široke, nekada nezamislive koalicije. Situacija je toliko loša da ljevica čak ne mora ni da ponudi uvjerljivu alternativu. Dovoljno je da spriječi veću katastrofu. Ako ne može ni to, preostaje još samo da je neko isključi sa aparata za održanje života.

Peto. Ljevica je dokazala da je u razvoju pljačkaškog kapitalizma jednako dobra kao i desnica. Kada se prisjetimo koliko je naših nacionalista regrutovano upravo iz ljevice, opravdan je strah da bi ljevica mogla dokazati kako je i u razvoju fašizma jednako dobra kao i desnica.

Šesto. Desnici je dovoljan strah. Ljevica mora pokazati vrlinu. Politika je danas svedena na igru „izaberi manje od dva zla“. U toj igri, ljevica je unaprijed viđen gubitnik. Jer ne radi se o tome je li nekada bilo bolje nego sad: svi znaju da jeste. Riječ je o tome može li sutra biti bolje nego danas? Ako ljevica opet zakaže, doći ćemo u situaciju da se ljudi Bakirovog vakta sjećaju sa nostalgijom, kao što se danas sjećaju Titinog.

Sedmo, osmo, deveto i deseto isto je kao i prvo. Da bi se uopšte razmišljalo o tome šta i kako, ljevica se mora ujediniti.

I posljednje: ljevica bi, za promjenu, morala zaista biti ljevica.

Oglasi