TOHU VA VOHU

1-a-luc

Piše: Romano Bolković

Fontana Palog Anđela, Fuente del Ángel Caído, highlight je madridskog parka Buen Retiro. Statua koja kruni monument, remek-djelo Ricarda Bellvera iz 1877., inspirirano je stihovima Miltonovog Izgubljenog Raja:

…his Pride
Had cast him out from Heav’n, with all his Host
Of Rebel Angels… (I.36–38)

Trenutak u kojemu Bellver zaustavlja svog palog anđela onaj je iz Otkrivenja 12,9:

I zbačen bi zmaj onaj veliki, stara zmija, koja se zove đavao i sotona, koji zavodi sav svijet, zbačen bi na zemlju, i anđeli njegovi zbačeni biše s njim.

Mjesto na koje je pao, izmeđ’ grmova ruža možda posljednjeg velikog djela španjolske renesanse, 666 je metara iznad nadmorske visine; to nije urbana legenda.

Tvrdi se da je ta statua jedini svjetski javni spomenik Sotoni; tome nije tako.

Monumento al Traforo del Frejus u Torinu na svome vrhu ima skulpturu Genija s petokrakom zvijezdom na čelu.

Kažu da je i to Lucifer, Lučonoša.

Izaija u 14,12 kaže: Kako si pao s neba, Svjetlonošo, sine Zorin! Kako si razmrskan na zemlji, ti koji oslabljuješ narode. Taj pojam, svjetlonoše, Tanakh spominje samo jednom: הֵילֵל, transliteriran hêlêl, označava nositelja svjetla. Septuaginta hebrejski tekst grčki prevodi s ἑωσφόρος , heōsphoros, u doslovnom značenju donositelja zore, ili, preneseno: jutarnja zvijezda, Danica. Riječ Lucifer uzeta je iz Vulgate, koja הֵילֵל prevodi s lucifer, što se također odnosilo na jutarnju zvijezdu, Veneru. U tom smislu pojam nalazimo i kod Vergilija, u Georgikama ( III, 324-5):

Luciferi primo cum sidere frigida rura
carpamus, dum mane novum, dum gramina canent.

Ali, taj lucem ferre, donositelj svjetla, iako ga zovemo Genij prosvjete, nalazi se i u Zagrebu: na vrhu zgrade Oca Domovine. Statua je nastala između 1894.-’95., a autor joj je Dragutin Morak.

Nu nije li povijesni, ili sudbinski sarkazam da se na Starčevićevom domu nalazi se baš takav anđeo lučonoša? Zar nije indikativno da je baš ta zgrada bila Dom za koji su bili spremni oni u crnim košuljama?

Jest, ali pustimo svjetovno po strani, jer kako je započelo tako je nužno moralo i skončati: zar novine horvatzke imale prilog upravo frapantnog naziva: Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinza?

Očito, ta jutarnja zvijezda itekako ima posla s tamom u našoj Domovini. Jer kad je riječ o Hrvatima, mraku i javnoj prosvjeti ili rasvjeti, Mjesec i Danica starodrevni su simboli prvog hrvatskog grba. Iako u nas ne vjerujem ni heraldici, tvrde mi da su još koncem dvanaestog stoljeća upravo ta dva lika zauzela lice novca hercega Andrije. Toma Arhiđakon svjedoči kako su Hrvati prigodom mjesečeve mijene izvodili obredne plesove i dizali galamu u svojim stanovima, lupajući u sve limene i drvene predmete, da tobože otjeraju demone, koji prema njihovom vjerovanju razdiru i jedu mjesec. Veza Hrvata, Mjeseca i Jutarnje zvijezde, budimo otvoreni: Lučonoše, očito je pradavna: ne samo da je narodni, ilirski preporod izveden u znaku tog prosvjetiteljskog sjaja Leljiva, nego su i paleoslojevi narodnog identiteta obasjani palucavim sjajem mjesečine.

Kad je već tome tako da smo naročito, ab origine, povezani s Lučunošom, da nas u neznanju ne plaše odveć Nečastivim, recimo pokoju konačno i o njemu. Pri tome, jasno, valja biti oprezan: kako je moja nona govorila, Vraga nije teško dozvati, ali ga je teško otjerati. Zato je možda najbolje da se odmah na početku zaštitimo i u pomoć dozovemo – Papu:

Sveti Ivan Pavao II, poput starih klasičnih teologa, stalno je opominjao da onaj koji zlo doživljava apstraktno a ne shvaća ga osobno, kao Zloga, taj i nije katolik. Dakle, prvo što valja znati jest da je Sotona osoba. Poslušajmo katekizam: Zadnja prošnja našem Ocu također se nalazi u Isusovoj molitvi: “Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga” (Iv 17,15). U ovoj molbi – ponavljam – zlo nije apstrakcija, nego označava osobu, Sotonu, Zloga, anđela koji se protivi Bogu. “Đavao” ( dia-bolos: onaj koji se isprečuje) jest onaj koji “hoće spriječiti” Božji naum i njegovo “djelo spasenja” ostvareno u Kristu. U molitvi Oče naš zaziv ‘nego izbavi nas od zla’ valja isprva korigirati tako da zlo shvatimo personalno: ponavljam i posljednji puta, Ivan Pavao II je kazao da onaj tko Sotonu ne shvaća kao osobu zapravo i nije kršćanin, nije vjernik.

Riječ je dakle o izbavljenju od Zlog. Bonaventura Duda doduše dodaje da je bolje kazati ‘otrgni’ nego ‘izbavi’: otrgni nas od Zlog.
Grčki tekst kaže:

ἀλλὰ ῥῦσαι ἡμᾶς ἀπὸ τοῦ πονηροῦ.
ἀμήν.

Ovo τοῦ πονηροῦ, može se tumačiti kao genitiv srednjeg roda ili kao genitiv muškog roda. U prvom slučaju, prevodi se kao općenito zlo, kako to čini Rupčić. Duda i Fućak, naprotiv analiziraju riječ kao imenicu muškog roda, te taj isti pojam tu ponēru prevode u smislu konkretne osobe, u smislu Zloga. Christoph Schönborn u svojoj knjizi “Apostolsko vjerovanje” o tome piše: “Sigurno, u Očenašu radi se također o svim zlima, međutim to nije “zlo” na koje smjera molitva na prvom mjestu, nego “Zli”: U toj molitvi, Zli nije neka apstrakcija nego označava osobu, a to je Sotona, Zli, anđeo koji se suprotstavlja Bogu. “Đavo, diabolos, jest onaj, koji se bori protiv Božjih nacrta i Božjeg djela spasenja.” (KKC 2851)

Tog Zloga vrlo često u nas nazivamo „vrag“, iako u hrvatskom jeziku imamo sinonime »đavao«, »demon« i »sotona«. Pametni dominikanac Rajmond Kupareo podučit će nas da riječ »vrag«, po etimologijskom rječniku Petra Skoka, dolazi od »baltoslav., sveslav. i praslav. ‘vorgrb’, danas ‘diabolus’. Prvobitno je značenje u stcslav. = neprijatelj koji ubija«. A to odgovara Kristovim riječima kad kaže za palog anđela da »on bijaše ubojica ljudi od početka« (Iv 8, 44). Termin »sotona« ili »satana« hebrejskog je podrijetla ( הַשָּׂטָ֖ן, hasatan – Job 1,6 ), a znači protivnik, dok je »demon« grčkog izvora – δαιμόνιον. Demon je u najstarijim vjerovanjima svako nadljudsko biće koje se pojavljuje nenadano čovjeku, u snu ili u pustom predjelu, i straši ga. On je fantastična predodžba iracionalnoga, tjeskobnoga, nepredvidljivoga. Kod starih Grka on označuje genij (duh), dobar ili zao. Razlika između dobrih i zlih demona zadržana je u kršćanskih pisaca prvih vjekova kao razlika anđela i đavla, a daimonion nije više dvoznačan pojam; on je isključivo neprijatelj Božji ili biće koje želi zlo i smrt, uništenje svega što postoji („duh samouništenja i nepostojanja“, nazvao ga je Dostojevski u Velikom inkvizitoru). Demon ili đavao ima u biblijskoj predaji svoje mjesto u ljestvici bića i povijesti stvaranja, a nije samo neka sila, zla kob, usud, bijes (furor) koji ovlada čovjekom, kao što je to bilo u grčkoj predaji. Vrag je opisan u Bibliji kao napasnik, napose u Kristovoj kušnji u pustinji (Lk 4, 1—12). Ukratko: vrag ili đavao je onaj koji ubija, razdvaja, napastuje, izvanjski obuzima nekoga, ali ne može ući u skrovište ljudske duše. Toma Akvinski odlučno brani čovjekovu slobodu: „Vrag ne može nikako (nullo modo) navesti čovjeka da nužno griješi.“ „Vrag nije uzrok grijeha na izravan i dovoljan način, nego samo ukoliko nagovara i predlaže nešto poželjno.“ „Cijelo unutrašnje djelovanje vraga izgleda da se svodi na fantaziju i osjetni nagon.“’ Moramo dopustiti vragu bar ono što dopuštamo čovjeku: da nagovara, predlaže, vara; da tjelesno i psihički nekoga svlada i muči; da utječe na mišljenje, volju i čuvstva; da napastuje. Doduše, vrag to čini na podmukliji i savršeniji način nego čovjek.

No, gdje čovjek može pronaći Vraga, ako ga baš traži? Gdje se to smješta pad anđela o kojem svi toliko pričaju, a nitko pojma neka gdje ga potražiti, nekmoli pronaći?

Jedan od većih bestsellera u povijesti žanra koji odgovara na ova pitanja svakako je Sveto pismo. Za one koji knjigu još nisu pročitali pokušat ću ukratko kazati da je riječ o svojevrsnoj božanskoj biografiji u smislu ekonomije spasenja: posljednja je svrha svekolike božanske ekonomije ulazak stvorenja u savršeno jedinstvo Blažene Trojice. Kao kuriozitet dovoljno spomenuti da već i sam Dragi Bog, koji je u ruhu Duha Svetoga inspirirao svoje pisare, imao potrebu za “definicijom”, da ispravi neizbježna zastranjenja i “urbi et orbi” predoči svoj izvorni lik, koji je često izvrgnut pogrešnim i brzopletim tumačenjima. Nevježa koji se s tekstom susreće prvi put, začudit će se kako nakon prvog izvješća o stvaranju (Post 1, 1-2, 4a) istom slijedi drugo (Post 2, 4b-24). Zašto to ističem?

Ako je Biblija Sveto pismo, onda je svako slovo nepromjenjivo; ako je svako slovo i svaka riječ i svaka stranica Svetoga pisama bogonadahnuta, otkuda Dragom Bogu potreba da se pojasni? Zašto je Bog osjetio da je nedorečen, veliko je pitanje, i nadilazi ne samo okvir ovoga članka, nego i cijelu povijest: teološki koncept znan kao Deus otiosus, koji se koristi u opisivanju Stvoritelja koji se većma povukao iz svijeta stvorenog i nije više involviran u dnevnu operativu, čuva taj smisao nedorečenosti Božjeg Djela, odakle valjda i potreba za onime što danas poznajemo kao Opus Dei. Bilo kako bilo, nakon Prvog izvješća o tome kako Bog stvara ordo ab chao, u dopunjenom se izdanju Drugog izvješća posebno elaborira opomena da čovjek ne može zadirati u Božje područje a da ne bude kažnjen. Iako je Dragi Bog toliko moćan da u tri rečenice stvori (generatio) – 1U početku stvori Bog nebo i zemlju. – razori ( degeneratio ) – 2 Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. – i obnovi ( regeneratio ) – 3 I reče Bog: “Neka bude svjetlost!” I bi svjetlost.- Svijet iz kojega će nas doskora istjerati, za zamijetiti je da je čak i Bogu trebala korektura: pobjednički svezak Drugog izvješća, kako će ga kasnije nazvati d’Annunzio, kojega je Bog već intuirao u svojoj vječnoj biti. A možda je, kako kaže Psalam 62, 12, Bog rekao jedno, a čovjek je dvoje čuo, pa je stoga čovjeku zahvaliti što je neizrecivost Božja svoju potvrdu našla u dva izvješća.

Protumačimo sada gdje se to u Bibliji smjesta Pad i otpadništvo Lucifera: Tohu va Vohu, tama koja se stere nad bezdanom, to je mjesto. Poslije stvaranja, onoga generatio, i prije obnove, onoga regeneratio, događa se degeneratio stvorenog. Moramo tu tamu detaljnije rasvijetliti:

Pojam תֹ֙הוּ֙ וָבֹ֔הוּ , Tohu va Vohu, hebrejska je fraza iz Knjige Postanka koja opisuje stanje Zemlje prije no što je Bog kazao: Neka bude svjetlost. Da vas podsjetim:

U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost.

Bog je dakle stvorio nebo i zemlju, no prije no što bi svjetlost, Zemlja bijaše pusta i prazna, a tama se sterala nad bezdanom. Ovo stanje praznine, pustoši, kaosa – naziva se hebrejski tohu va vohu.

Septuaginta prevodi ἀόρατος καὶ ἀκατα-σκεύαστος, nevidljiv i bezobličan, a Abraham bar Hiya prvi je tohu va vohu tumačio u značenju materije i forme. Ta tama koja se prostirala nad bezdanom, usred amorfne masse confuse, jedino je mjesto u Bibliji na koje možemo smjestiti pad anđela.

Ili to baš i nije točno?

Naime, ovo tumačenje, koje se provlači kroz hermetičku predaju, pati od bitnog teološkog prigovora:

Bog je stvorio sve, vidljivo i nevidljivo. No, početak stvaranja, „rešit“, ima ove elemente: nebo i zemlju ( koja je pusta i prazna ), tamu nad bezdanom i Duh Božji koji lebdi nad vodama. Jedino živo biće u početku je Božji Duh – Ruah Elohim. Tu još nema stvorenja koja bi mogla pasti. Ekipa još nije stigla na lice mjesta.

Ako bismo htjeli uspostaviti neku kronologiju, onda bi anđeli pali – tu valja upozoriti na množinu, ne jedninu! – nakon stvaranja čovjeka. Oni su vidjeli što je Bog sve učinio, imali su pred sobom jasnoću te mogućnost da u svojoj slobodi svojom inteligencijom Boga poštuju i slušaju, da budu poslušni. No, postali su oholi, odabrali neposluh i – tako tumači Ignacije Loyolski u svojim duhovnim vježbama – iz stanja milosti pali su u stanje zla.

Što znači taj pad? Pakao.
Pakao je odijeljenost od Boga.
Pakao je nemogućnost relacionalnosti, gubitak svih odnosa, kako kaže Ratzinger – pakao je kad se čovjek toliko zatvori u sebe i time zapriječi da drugi dopre do njega i promijeni ga.

S druge strane, čovjek – koji je zgriješio, ali se može vratiti Bogu – uvijek može ispuniti svrhu za koju je stvoren. A to je da slavi, sluša i služi Boga te tako spasi svoju dušu ( Ignacije Loyolski, duhovne vježbe ), a to znači dođe u potpuno zajedništvo s Bogom, s ljubavlju.

Na kraju, recimo što se zbiva s tim Lučonosom, koji je iz gordosti poželio biti na mjestu Boga? Kakvu to sudbinu ima Praizdajnik, onaj koji je iz taštine odbio Ljubav božju, izdavši njegovu milost? Jednom davno učili su me da u hebrejskom dočetak –el ( koji u pravilu znači jednostavno – Bog ) označava i plodnost, kreaciju: imaju ga svi arhanđeli: Rafael, Mihael, itd… Iako su po definiciji čiste inteligencije, spomenuti su i kreativni: regbi, stvaraoci su, doduše ne kao Stvoritelj, ali, nalik njemu. Satan padom, gubitkom svakog odnosa s ovim –el, nije više u poziciji stvarati: stoga može biti teolog, ali ne i umjetnik. Satan je i dalje inteligentan, ali neplodan, jalov, i to je njegov osobni Pakao.

Tu možemo staviti i točku.

Oglasi