Dejan Jović: Hrvatska vanjska politika – Izazovi i perspektiva Europe

fellini-03-1

Piše: Dejan Jović (Facebook)

Hrvatska vanjska politika bila je sve donedavno uspješnija od unutarnje i ekonomske politike. Između ostalog, uspješno je izbjegla sankcije, izolaciju i druge izrazito nepovoljne (a, kao što smo vidjeli u susjedstvu – sasvim moguće) posljedice politike koju je zemlja provodila u 1990ima. Dobro je “sakrila” unutarnje probleme. S obzirom da je svaka vanjska politika – organizirana aktivnost države kojim se u interakciji s drugim državama i međunarodnim organizacijama promoviraju i postižu nacionalni interesi – hrvatska je vanjska politika uspješno ostvarila ono što je politički vrh definirao kao tri velika “nacionalna cilja”: 1) nezavisnost, 2) reintegracilju teritorija ali ne i ljudi i 3) članstvo u NATO i EU.

Od 2013, međutim, ona luta jer ne može naći novi “nacionalni cilj”. Ne postoji ništa što bi moglo biti “vreteno” oko kojeg se okuplja ljevica i desnica, potiskujući – kao što je bilo do 2013. – ideološke i identitetske razlike u drugi plan. Razumno je da se eksperimentira – a naročito da se pokuša pristupiti “lepezasto” (o tome u mom članku iz 2011, objavljenom u Političkoj misli): ali treba izbjegavati pogrešne poteze, koji sa sobom nose više potencijalne štete nego koristi.

Izjaviti da je druga zemlja (Bosna i Hercegovina) u fokusu hrvatske vanjske politike je pogrešno. Kako bi Hrvatska reagirala da neka druga zemlja, npr. Mađarska, kaže da je Hrvatska glavni cilj njene vanjske politike? Hrvatska ne može riješiti bosanski problem – to ne može ni EU, a može prilično mnogo izgubiti politikom patroniziranja i zalijetanja.

Što se tiče Ukrajine – ista stvar. Legitimno je slijediti politiku EU po tom pitanju, ali treba izbjeći rizike koji su povezani s time. To što je premijer Plenković bio u Europskom parlamentu zadužen za Ukrajinu, ne govori ništa: vjerojatno nitko drugi nije htio taj “vrući krumpir”, pa ga je dobio on. Sad ga je donio (u džepu) sa sobom. Ukrajinu treba, naravno, tretirati kao prijateljsku zemlju: ali, nuditi im hrvatsko iskustvo u reintegraciji teritorija (ne i ljudi) je pogrešno. Reintegracija je u hrvatskom slučaju uključivala i vojne akcije, nakon kojih je Hrvatska etnički homogenizirana na način koji je bez presedana u Europi nakon kraja Hladnog rata. Nudi li se to i Ukrajini? Kakve su realistične šanse da se takva politika i provede?

Kakvu, dakle, vanjsku politiku može i treba voditi Hrvatska u novim okolnostima? Treba biti realan i realističan: male zemlje ne mogu imati neku posebnu aktivnu vanjsku politiku: čak je i Henry Kissinger tvrdio da Amerika nema aktivnu, nego samo reaktivnu vanjsku politiku. Osim u situaciji potpunog kolapsa međunarodnog sustava (koji se događa, ali rijetko) male zemlje (pa i srednje i velike) malo toga mogu postići. Moraju voziti slalom na stazi koju postavljaju drugi. I za male zemlje, kao i za velike: bit moći u međunarodnim odnosima jest u sposobnosti reagiranja. Amerika je moćna jer može, u svakom trenutku, reagirati na ono što se događa drugdje: ili odlučiti ignorirati, tj. ne reagirati. Male zemlje moraju znati – i moći – izbjeći velike probleme. Postoje, naravno, tehnike i pristupi kako se to radi: npr. politikom korištenja multilateralizma kao zaklona, politikom ulaženja u sponzorsko-klijentalistički odnos, politikom pronalaženja niše u vanjskoj politici, ali i politikom šutljivosti: tj. izbjegavanja uplitanja u teme i pitanja u odnosu na koje bi zauzimanje bilo kojeg stava moglo biti štetno za nacionalne interese. Male zemlje, kao što je jednom rekao Jacques Chirac, imaju često izvanrednu priliku (koju velike imaju rijetko): da odšute. Taj privilegij treba, također, koristiti kad nam je to u interesu.

Što sve to znači za Hrvatsku? Polazeći od zaključka o reaktivnom karakteru vanjske politike, treba pažljivo i razumno pratiti i analizirati poteze koji se svakodnevno vuku na velikoj šahovskoj ploči svijeta. Mora vidjeti promjene u međunarodnom sustavu: koje su velike i ozbiljne. Ne treba robovati starim frazama. Ako je nešto bilo primjenjivo i primjereno u 1990-ima, to ne znači da je i danas.

EU je i dalje najbolja opcija za male zemlje koje ne žele biti žrtvama ambicija velikih, a posebno ne velikih i agresivnih, autoritarnih i opasnih zemalja/režima. Zajedno smo jači. Kad vidimo kakve su zemlje u neposrednoj blizini EU-a, trebali bismo se zapitati: želimo li takvu budućnost? Želimo li budućnost u kojoj bi se u Europu (mjesto gdje su nastala dva svjetska rata) vratiti nacionalizam i šovinizam, Europu antiliberalnih poredaka, Europu bez subjektiviteta, kojom će ponovno dominirati polueuropske sile, i to u liku jednog Putina, Erdogana ili Trumpa? Ako želimo drukčiju Europu, onda nije dovoljno ponavljati idealističke i utopističke fraze koje su možda funkcionirale u 1990-ima, u doba liberalnog optimizma, kad je izgledalo da su nestale sve alternative. Tada je Europa mogla uvjetovati promjene u istočnoj Europi: sada još uvijek može, ali ne bez uzimanja u obzir alternativa. Sutra – možda više neće moći ono što je danas propustila zbog svoje zaslijepljenosti i zbog vlastitih iluzija. Ako želimo jačanje i opstanak EU-a, logično bi bilo da podržavamo proširenje EU tamo gdje se može i kad se može proširiti: a to je danas i na cijeli Zapadni Balkan. Zašto se ne širi?

Odgovor kojeg čujemo: da se prvo moraju ispuniti striktni kriteriji – jest odgovor iz prošlog desetljeća. Uvjeti koje je EU postavljala zemljama-kandidatima prije 10 godina, više nisu realistični, jer EU više nema tu moć koju je imala tada. Nijedna zemlja Zapadnog Balkana ne može ispuniti te (sve striktnije) kriterije (nisu to mogle ni Hrvatska, ni Bugarska, ni Rumunjska – sve su odglumile), a i svaka se osjeća dovoljno ohrabrenom novim trendovima da počinju kalkulirati (sasvim logično) između EU i drugih aktera (Rusije, Turske, SAD…). Osim toga, problemi s kojima su svi kandidati iz Zapadnog Balkana suočeni nisu nastali samo u “domaćoj radinosti”. Kako integrirati Bosnu i Hercegovinu pored živog i zdravog Dejtona? Kako riješiti problem Makedonije, kad jedna zemlja-članica (Grčka) stvara problem? Kako riješiti kosovsko pitanje, koje također nije nastalo samo voljom lokalnih aktera, nego uz izravnu sponzorsku ulogu SAD-a?

Kao što je nedavno rekao Goran Svilanović, jedina politika koja više ne funkcionira je “business as usual”. Pa ipak, Hrvatska i dalje slijedi upravo tu politiku – i ne vidi, pritom, da se svijet izrazito promijenio. Ako mala zemlja u bilo čemu može dati svoj doprinos globalnim trendovima, onda je to u novim idejama, mišljenjem izvan okvira uobičajenog, stvaranjem alternativnih ideja i pristupa. Uostalom, treba se zapitati: kakve će biti zemlje Zapadnog Balkana ako ne dođe do proširenja EU i na njih? Bit će a) sve autoritarnije, b) sve udaljenije od EU, c) pod utjecajem drugih. Predstavljat će i sigurnosni rizik, u sve većoj mjeri. Je li nam to u interesu?

Hrvatska politika, međutim, “stoji na pola puta”: navodno podržava europeizaciju Zapadnog Balkana, ali onda blokira i postavlja nove uvjete. EU, s druge strane, također oklijeva (štoviše, sve je manje zainteresirana – u strahu od javnog mnijenja – za proširenje) i radi još jednu dodatnu grešku: nastavlja politiku individualnog prijema. Već dosad je ta politika dovela samo do novih “ucjena”: svatko tko je član ima mogućnost “ucjenjivati” kandidata. Možemo li zamisliti što bi se dogodilo da BiH uđe u EU prije Srbije, ili Srbija prije BiH? Jedna bi drugu blokirale, a to bi dovelo do tolikih novih tenzija u samoj BiH da bi ona bila u mnogo gorem stanju nego što je sada. Treba li nam to?

Da zaključim: Plan A) je: opstanak, jačanje i brzo proširenje Europske unije, od koje Hrvatska ne treba odustati – između ostalog i zato što s EU ima preko 40 puta veću robnu razmjenu nego s Rusijom (ili Amerikom). Za mene osobno, opstanak EU je i dalje najbolja opcija.

Međutim, moramo biti spremni i na plan B: a to je slabljenje i raspad EU (ne zato što male zemlje to žele, nego zato što neke velike idu tim putem). U tom slučaju, najveća opasnost je ona od kaosa i anarhije. Alternativa je: stvaranje neke nove ravnoteže snaga (Rusije, Kine, Amerike, Turske, i pojedinih europskih zemalja koje već i sada soliraju: Njemačke, Britanije i dr.). Ako se to dogodi, važno je ne postati žrtvom ni Trumpa, ni Putina, ni Erdogana.

Za neke od ovih ideja, pogledati snimku jučerašnje diskusije u Otvoreno HRT 1:
http://www.hrt.hr/enz/otvoreno/

Uz to, moj članak: Hrvatska vanjska politika pred izazovima članstva u Europskoj uniji, Politička misao 2011, broj 2 (dostupan na Hrčku).

Oglasi