Guy de Maupassant: Dunda

1-a-fpw

 

Nekoliko su dana uzastopce prolazili gradom ostaci razbijene vojske. Nisu to bile jedinice, nego rulja u neredu. S dugom i prljavom bradom, u poderanim uniformama, vojnici su tromo odmicali, bez zastave, bez svoga puka. Svi su izgledali iznemogli, izmoreni, nesposobni da ma šta misle ili poduzmu; išli su samo po navici, i padali od umora čim bi zastali. Bili su to mahom rezervisti, neratoborni ljudi, mirni rentijeri, povijeni pod težinom puške; ili živahni mladi vojnici mobilne vojske, koji se lako uplaše i začas oduševe, odmah prijeđu u napad a brzo pobjegnu; a onda, posred njih, koji vojnik u crvenim hlačama, sve što je ostalo od neke divizije satrvene u velikoj bitci; ili artiljerac koji uporedo korača s ovom raznorodnom vojskom; a, tu i tamo, svijetli šljem nekog tromog konjanika koji je s mukom stizavao pješaka naviknutog na lakši korak.

Odredi dobrovoljaca s junačkim imenima: »Osvetnici poraza« — »Građani groblja« — »Družina smrti« — prolazili su u međuvremenu, razbojničkog izgleda.

Njihovi starješine, bivši suknarski ili žitarski trgovci, nekadašnji prodavači loja ili sapuna, ratnici za nevolju, a oficiri za novac ili zbog dugih brkova; naoružani do zuba, pretrpani flanelima a s puno raznih širita, razgovarali su gromkim glasom, raspravljali o ratnim planovima, i isticali da samo oni, na svojim ramenima razmetljivih hvalisavaca, drže smrtno ranjenu Francusku; ali su se ponekad bojali i svojih rođenih vojnika, skupljenih s koca i konopca, koji su često bili hrabri do ludila, ali pljačkaši i razvratnici.

Svakog časa očekivalo se da Prusi uđu u Rouen.

Narodna garda koja je puna dva mjeseca, oprezno izviđala po obližnjim šumama, ubijajući ponekad svoje vlastite straže, i spremajući se za okršaj kad bi kakav zečić šušnuo u žbunju, bila se vratila na svoja ognjišta. Njeno oružje, njene uniforme, sva ona ubojna oprema, kojom je do nedavno na tri milje naokolo zadavala strah kamenim međašima što stoje pored glavnih drumova, sve je to nestalo najednom kao da je u zemlju propalo.

Već su i posljednji francuski vojnici prešli Seinu, i, preko Saint-Severa i Bourg-Acharda, išli k Pont-Audemeru; a, za njima, odmicao je pješke, između dva ordonansa, general, sav očajan, nemoćan da išta poduzme s ovom grdnom ruljom, zahvaćen i sam velikim slomom naroda koji je navikao da pobjeđuje, a bio do nogu potučen i pored svog poslovičnog junaštva.

Zatim je zavladao dubok mir, prestravljeno i nijemo iščekivanje uvuklo se u grad. Mnogi trbušasti građani, kojima je trgovina svu muževnost uzela, sa strepnjom su očekivali pobjednike i umirali od straha da za njihove ražnjeve i kuhinjske noževe ne pomisle da je oružje.

Život kao da se ukočio; dućani su bili zatvoreni, ulice puste. Ponekad bi se gdjekoji mještanin, uplašen ovom tišinom, brzo provukao pored kućnih zidova.

Iz strepnje od iščekivanja svi su zaželjeli da dođe neprijatelj.

Sutradan popodne, poslije odlaska francuskih trupa, iskrsnu odnekud nekoliko ulana i projuri brzo gradom. Malo kasnije, spustiše se crne gomile s obronka Sainte-Catherine, a dva duga talasa najezde preplaviše putove iz Darnetala i Boisguillauma. Predstraže triju odreda sastaše se u isti čas na trgu pred vijećnicom; svima pak obližnjim ulicama stizali su i razvijali se bataljuni njemačke vojske, a pod njihovim teškim i ravnomjernim koracima odjekivala je kaldrma.

Naredbe, izgovorene nepoznatim, grlenim glasovima, odjekivale su pored kuća, naizgled mrtvih i pustih, a iza spuštenih kapaka ukućani su zurili u ove pobjednike, koji su postali gospodari grada, imanja i života, po »ratnom pravu«. U svojim zamračenim sobama, stanovnici su bili izvan sebe kao kad izbiju poplave, veliki smrtonosni zemljotresi protiv kojih nikakva pamet ni snaga ništa ne mogu. Jer se taj isti osjećaj javi svaki put kad se sruši utvrđeni poredak, kad nestane javne sigurnosti, kad sve ono što je bilo pod okriljem ljudskih ili prirodnih zakona ostane na milost i nemilost nesvjesne i divlje snage. Zemljotres koji pod ruševinama kuća zatrpa čitav narod; razlivena rijeka koja nosi podavljene seljake s lešinama volova i gredama s krovova, ili slavom ovjenčana vojska koja ubija sve što se brani, ili robi, koja pljačka u ime Sablje, a boga hvali uz riku topova — sve su to strahovite nesreće koje podriju svaku vjeru u Vječnu Pravdu, svako pouzdanje o kome nam propovijedaju, u zaštitu neba i u ljudski razum.

Maleni odredi vojnika kucali su na sva vrata, a zatim ostajali u kućama. Poslije najezde došla je okupacija. Pobijeđeni su sada morali pokazivati ljubazno lice pred pobjediteljima.

Poslije nekog vremena, kad nestade prvog straha, sve se ponovo utiša. Po mnogim kućama pruski oficir jeo je za stolom. Ponekad je bio i lijepo odgojen, i iz učtivosti žalio je Francusku, i govorio da mu je mrsko što učestvuje u ovom ratu. Ukućani su mu bili zahvalni za takvo osjećanje; a onda, tko zna, danas, sutra može im i zatrebati. Ako budu lijepo s njim, dat će im možda koga vojnika manje na hranu. A zašto i da vrijeđaju nekog od koga potpuno zavise? To ne bi bila više hrabrost, nego luda neustrašivost. — A takva se neustrašivost ne ubraja više u mane ruanskih građana, kao u doba junačkih obrana koje su proslavile njihov grad. — Svijet je najzad mislio, i tu se bez pogovora pozivao na urođenu francusku uglađenost, da u kući možete biti učtivi s neprijateljskim vojnikom, samo da se s njim ne bratimite na javnim mjestima. Na ulici ih nisu poznavali, ali su u kući rado s njima razgovarali, i Nijemac je, uvečer, sve duže ostajao da se ogrije pored domaćeg ognjišta.

Grad je malo po malo dobivao svoj pređašnji izgled. Francuzi još nisu mnogo izlazili iz kuća, ali su ulicama vrvjeli pruski vojnici. Uostalom, ne bi se reklo da su oficiri plavih husara, koji su drsko zveketali svojim smrtonosnim sabljetinama po kaldrmi, pokazivali mnogo više prezira prema prostim građanima od oficira lovačkog puka, koji su godinu prije pili po istim kavanama.

Nešto je ipak lebdjelo u zraku, nešto neopipljivo i nepoznato, neka tuđinska nepodnošljiva zapara, kao da se raširio neki zadah — zadah neprijateljske najezde. Uvukao se u stanove, raširio po trgovima, dao jelima drugi ukus, a vama utisak da ste na putu, vrlo daleko, u nekom divljem i opasnom plemenu.

Pobjednici su tražili novaca, mnogo novaca. Ljudi su uvijek plaćali; bili su bogati, uostalom. Ali što je normandijski trgovac bogatiji, sve mu se manje daje, sve ga više boli najmanji djelić imanja koji prijeđe u tuđe ruke.

Međutim, na dvije, tri milje od grada, niz rijeku, oko Croisseta, Dieppedalla ili Biessarta, lađari i ribari izvlačili su često iz vode naduven leš nekog Nijemca u uniformi, koga je netko ubio nožem ili vještim udarom noge, ili mu kamenom smrskao glavu, ili ga prosto gurnuo s mosta. Riječni mulj je sahranjivao ove tajne, divljačke i opravdane osvete, ove nepoznate podvige, ove nijeme napade, koji su opasniji od bitaka po bijelom danu, a nemaju njihove slave.

Jer mržnja prema tuđinu naoruža uvijek nekog tko je smion i spreman da umre za ideju.

Ali, iako su držali grad u neumoljivoj stezi, osvajači nisu izvršili nijednu od onih strahota koje su im pripisivali na njihovom pobjedonosnom pohodu, te se ljudi oslobodiše, a nagon za trgovinom počne opet kopkati mjesne trgovce. Neki su bili vezani krupnim poslovima za Havre, koji je držala francuska vojska, pa su htjeli pokušati stići u tu luku idući kopnom do Dieppa a odatle lađom.

Pomoću njemačkih oficira, s kojima su se upoznali, dobiše od glavnog zapovjednika potrebno odobrenje za odlazak.

Naručiše onda veliku diližansu s četiri konja, i kad se deset putnika upisaše kod vozača, odlučiše krenuti u utorak izjutra, prije svanuća, da bi se izbjeglo svako skupljanje na ulici.

Od nekog se vremena zemlja već bila stvrdnula od mraza, a u ponedjeljak, oko tri sata, veliki tamni oblaci sa sjevera navukoše snijeg koji je padao bez prestanka cijelu večer i cijelu noć.

U četiri i po sata izjutra putnici se skupiše u dvorištu hotela »Normandija«, odakle su trebali krenuti.

Bili su još sanjivi i cvokotali su od zime, uvijeni u ogrtače. Slabo su jedan drugog vidjeli u mraku, a natrpali su bili na sebe toliko debele zimske odjeće da su nalikovali na gojazne župnike u dugim reverendama. Ipak se dvojica poznaše, treći im priđe, i zapodjenuše razgovor: — »Vodim i ženu« — reče jedan. — »I ja.« — »I ja.« — Prvi dodade: »Nećemo se vratiti u Rouen, a ako se Prusi približe Havru, prijeći ćemo u Englesku«. — Svi su imali iste namjere, jer su im naravi bile slične.

Međutim, još nisu uprezali konje. Fenjerčić što ga je nosio konjušar pomaljao se ponekad iz jednih mračnih vrata i odmah iščezavao iza drugih. Konji su kopitima topotali o zemlju, ali se topot gubio u slami razastrtoj pod nogama, a u dnu konjušnice netko je sa životinjama govorio i psovao. Sitno zveckanje praporaca bilo je znak da se hamovi namještaju; ovo zveckanje brzo se pretvori u jasno i neprekidno brujanje, koje se upravljalo po kretanju životinje, i koje je nekad prestajalo, pa opet počinjalo naglim trzajem, uz potmuli bat potkovanih kopita što su udarala u pod.

Vrata se naglo zatvoriše. Presta svaka buka. Promrzli putnici bjehu zašutjeli; stajali su nepomični i ukočeni.

Gusti rojevi bijelih snježnih pahuljica svjetlucali su neprestano silazeći na zemlju; predmetima su skrivali oblike, a sve naokolo posipali ledenom mahovinom; i u mrtvoj tišini mirnoga grada koji je obamro pod zimskim pokrovom čulo se samo ovo nejasno, neodređeno, lepršavo šuštanje snijega koji pada, šuštanje koje se više osjećalo nego čulo, i kao neko kovitlanje lakih atoma ispunjavalo sav prostor, zastiralo cijelu zemlju.

Čovjek s fenjerom opet se pojavi, vodeći za ular snuždenog konja kojemu se nije išlo.

Namjesti ga uz rudo, zakopča remenje, pa se dugo vrtio da pritegne cijelu opremu, jer je mogao raditi samo jednom rukom, a u drugoj je imao svjetiljku. Kad je krenuo po drugog konja, opazi one ukočene putnike, pobijeljele od snijega i reče im: — »Zašto se ne penjete u kola, bar glavu da sklonite?«

Nisu se, svakako, prije sjetili, a sad svi navališe. Ona trojica smjestiše svoje žene u dno kola, pa se i oni popeše; zatim se i one druge neodređene i nejasne prilike namjestiše bez riječi na posljednjim mjestima.

Noge im upadoše u slamu koja je bila razastrta po podu. Gospođe u dnu kola ponijele su bile sa sobom male bakrene grijalice na ugalj, pa zapališe ove naprave, i neko vrijeme stadoše jedna drugoj poluglasno nabrajati sve njihove prednosti, ponavljajući stvari koje su im odavno bile poznate.

Najzad, kad su konji zapregnuti, i to šest mjesto četiri, jer je trebalo povući po takvom vremenu, upita netko spolja: — »Jesu li svi ušli?« — Netko iznutra odgovori: — »Jesmo.«

I kola krenuše.

Odmicala su lagano, tako lagano da ste ih pješke mogli prestići. Kotači su zapadali u snijeg; kola su potmulo škripala; konji su se krzali, dahtali, pušili se; a ogromni kočijašev bič neprestano je pucketao, oblijetao sa svih strana, smotavao se i razmotavao kao tanka zmija, pa bi iznenada ošinuo nabrekle sapi koje bi se onda još žešće napregle.

Već se neosjetno razdanjivalo. One lake snježne pahuljice, što ih je jedan putnik, čistokrvni Ruanac, usporedio s pamučnom kišom, nisu više padale. Mutna svjetlost probijala se kroz guste i mračne debele oblake spram kojih se još jače blistala bjelina snježnih polja, gdje bi se pojavio ili red visokih stabala zaodjenutih injem, ili kolibica sa snježnom kukuljicom.

U kolima su radoznalo zagledali jedni u druge, pri tmurnoj svjetlosti ove zore.

U dnu kola, na najboljim mjestima, drijemali su, jedno prema drugom, gospodin i gospođa Loiseau, vinski trgovci na veliko iz ulice Grand-Pont.

Nekada pomoćnik kod jednog gazde koji je propao, Loiseau je preuzeo njegovu trgovinu i obogatio se. Prodavao je po vrlo jeftinoj cijeni vrlo loša vina malim seoskim krčmarima, a za znance i prijatelje važio je kao prepredeni lopov, pravi Normanđanin, lukavac i veseljak.

Toliko je bio poznat i priznat kao prevarant da je jedne večeri, na prijemu u prefekturi, gospodin Tournel, pisac basni i lakih pjesmica, zajedljiv i fin duh, priznata mjesna veličina, predložio dremovnim damama da odigraju jednu partiju Loiseau vole; (»ptica leti« op.prev,)dosjetka je proletjela kroz načelnikove salone, zatim prodrla u grad, i čitav mjesec dana cio kraj tresao se od smijeha.

Loiseau je pored toga bio na glasu po svojim lakrdijama od svake ruke, svojim dobrim i lošim šalama; i kad god bi se o njemu povela riječ, netko bi morao odmah dodati: »Baš je ovaj Loiseau pravi obješenjak.«

Bio je maloga rasta, trbušast, a nad trbuhom mu se rumenjelo lice između prosjedih zalizaka.

Visoka, snažna, otresita, grlata i brza u donošenju odluka, njegova žena bila je red i računica ove trgovačke kuće, koju je on oživljavao svojom veselom okretnošću.

Dostojanstveniji, jer je pripadao višoj kasti, pored njih se smjestio gospodin Carré-Lamadon, krupna ličnost, koji je pravio odlične poslove s pamukom, bio vlasnik triju predionica, oficir Legije časti i član Glavnog savjeta. Za sve vrijeme Carstva, ostao je šef blagonaklone opozicije, samo radi toga da naplati skuplje svoje pristupanje stranci protiv koje se borio, po njegovim vlastitim riječima, s puno dužnih obzira. Gospođa Carré-Lamadon, mnogo mlađa od svoga muža, služila je kao utjeha oficirima iz dobrih porodica poslatim u ruanski garnizon.

Slatka, ljepuškasta, umotana u krzna, smjestila se naspram muža, a srce joj se paralo kad je gledala kakav je žalostan izgled kola iznutra.

Njeni susjedi, grof i grofica Hubert de Bréville, kitili su se jednim od najstarijih i najdičnijih imena u Normandiji. Stari plemić, koji se tako i držao, grof se trudio da istakne, raznim dotjerivanjima, svoju prirođenu sličnost s kraljem Henrikom IV., od koga je, po jednom za porodicu slavnom predanju, zatrudnjela jedna gospođa de Bréville, čiji je muž, za to djelo, postao grof i guverner jedne pokrajine.

Kolega gospodina Carré-Lamadoina u Glavnom savjetu, grof Hubert, bio je predstavnik orleanističke stranke za departman. Historija njegove ženidbe s kćerkom jednog malog brodovlasnika iz Nantesa ostala je uvijek pokrivena velom tajne. Ali, pošto je grofica imala gospodstveno držanje, umjela primati u kući kao rijetko tko, a pronosilo se čak da ju je volio jedan od sinova Louis-Philippa, sve plemstvo ju je obasipalo počastima, a njen salon bio je prvi u gradu, jedini u kome se održavala negdašnja galanterija, i u koji je bilo teško ući.

Imanje Brévillovih, sve u nekretninama, donosilo je, tako se pričalo, pet stotina hiljada livri prihoda.

Ovih se šest ličnosti nalazilo u gornjem dijelu kola i oni su bili predstavnici imućnog svijeta, spokojnog i jakog, boljeg, priznatog društva koje ima vjeru i načela.

Pukim slučajem, sve su se žene desile na istoj klupi; grofica je još imala kao susjede dvije časne sestre koje su prebirale duge brojanice mrmljajući mnoge Očenaše i Zdravomarije.

Jedna je bila stara, nagrđena u licu boginjama kao da ju je netko kartečem zasuo ispod nosa. Druga, vrlo slabunjavo stvorenje, imala je lijepu i bolešljivu glavu na sušičavim grudima, koje je razdirala ona vatrena vjera što stvara mučenike i članove vjerskih sekti.

Naspram dviju časnih sestara, muškarac i žena privlačili su svačije poglede.

Muškarac je bio dobro poznata ličnost, demokrat Cornudet, strah i trepet otmjenog svijeta. Dvadeset punih godina kvasi on svoju dugu riđu bradu u čašama piva svih demokratskih kavana. S bratijom i prijateljima spiskao je dosta lijepo imanje koje je naslijedio od oca, bivšeg slastičara, i iščekivao s nestrpljenjem Republiku da bi najzad dobio mjesto koje je zaslužio tolikim revolucionarnim kavanskim troškovima. Na dan četvrtog rujna netko ga je možda nasamario, pa je povjerovao da je postavljen za načelnika, ali kad je htio primiti dužnost, služitelji, koji su sami ostali da gospodare, nisu ga htjeli priznati i on se morao povući. Krasan čovjek uostalom, bezazlen i uslužan, on se primio da organizira obranu grada s revnošću kojoj nije bilo ravne. Pod njegovim rukovodstvom kopale su se rupe u ravnici, obarala mlada stabla u susjednim šumama, postavljale zamke na svim putovima, a kad se neprijatelj približio, zadovoljan ovim pripremama, hitro se povukao u pravcu grada. Namjeravao je sada biti od koristi i Havru, gdje će novi šančevi biti od potrebe.

Žena koja je sjedila do njega, jedna od onih što ih zovu veselima, bila je čuvena po svojoj preranoj gojaznosti koja joj je donijela nadimak Dunda. Mala, obla sa svih strana, pretila, naduvenih prstiju, stegnutih u zglobovima tako da su nalikovali na krunicu od kratkih kobasica; sjajne i zategnute kože, s ogromnim grudima koje se nadimahu pod haljinom, bila je ipak ukusan i tražen zalogaj, sa svježine koju je bilo milina pogledati. Lice joj je bilo rumena jabuka, pupoljak božura koji se sprema procvjetati, a odozgo su gledala dva divna crna oka, osjenčena dugim, gustim trepavicama koje su na njih padale; a niže, dražesna usko skrojena ustašca, vlažna za poljubac, sa sjajnim sićušnim zubićima.

Imala je uz to, tako se pričalo, i druge neocjenjive osobine.

Čim je prepoznaše, poštene žene počeše šaputati, i riječi »prostitutka«, »javna sablazan«

čuše se tako glasno da se ona trgnula. Tada ona promjeri svoje susjede tako izazivačkim i drskim pogledom da se svima namah prekide riječ, i svi otvoriše oči, osim Loiseaua koji ju je i dalje razdragano motrio.

Ali se uskoro nastavi razgovor između tri gospođe, koje je iznenada prisutnost ove cure prijateljski, gotovo prisno zbližila. Smatrale su za dužnost da kao u nekom snopu zbiju svoja supružanska dostojanstva pred ovom bestidnom bludnicom; jer zakonita ljubav gleda uvijek s visine na svoju slobodnu posestrimu.

A ona tri muškarca, koje je zbližio nagon konzervativaca kad su vidjeli Cornudeta, počeše pričati o novčanim stvarima s izvjesnim prezirnim stavom prema siromasima. Grof Hubert govorio je o šteti koju su mu prouzrokovali Prusi, o gubitku koji će proizići od pokradene stoke i propale žetve, s pouzdanjem velikog vlastelina, desetorostrukog milijunaša, koga ove nevolje neće pritijesniti ni punu godinu dana. Gospodin je Carré-Lamadon pretrpio velike štete u pamučnoj industriji, te se pobrinuo da pošalje u Englesku šest stotina hiljada franaka, da bi sačuvao nešto za crne dane. A Loiseau je bio udesio da francuskoj intendanturi proda sva loša vina što su mu ostala u podrumu, tako da mu je država dugovala ogromnu svotu koju je računao da će podići u Havru.

I sva bi trojica jedan dragog značajno i prijateljski pogledali. Iako iz različitih staleža, osjećali su da su braća po novcu, da pripadaju loži onih koji imaju, koji zlatom zveckaju kad zavuku ruku u džep hlača.

Kola su odmicala tako sporo da do deset sati izjutra nisu prevalili ni četiri milje. Muškarci su triput silazili i išli pješke uzbrdicom. Već su se počeli brinuti, jer je trebalo ručati u Tôtesu, a bojali su se sad da ni do uvečer neće tamo stići. Svatko je zagledao ne bi li spazio neku krčmu pored puta, kad se kola zaglaviše u jedan snježni namet, pa je trebalo dva sata da ih izvuku.

Glad je rasla, i već ih mučila; a nigdje nikakve krčme ni vinare, jer su nastupanje Prusa i prolazak izgladnjelih francuskih jedinica svakom trgovcu oduzeli volju za posao.

Gospoda se razletješe da donesu štogod za jelo sa seljačkih imanja pored puta, ali ne nađoše ni hljeba, jer su nepovjerljivi seljaci krili sve što imaju, iz straha da ih ne opljačkaju vojnici koji su, ostavši bez ijednog zalogaja, uzimali silom što god bi gdje našli.

Oko jedan sat popodne, Loiseau glasno priznade da mu zaista krče crijeva od gladi. Svi su već duže vremena istu muku mučili; i od žestoke gladi, koja je sve više morila, svaki je razgovor umukao.

S vremena na vrijeme, netko bi zijevnuo; drugi bi se odmah za njim poveo; i svi, redom, već kako su znali, prema svom karakteru, ponašanju i društvenom položaju, otvarali su usta bučno ili skromno zaklanjajući rukom razjapljenu rupu iz koje je izbijala para.

Dunda se, u više mahova, saginjala kao da traži nešto ispod suknje. Oklijevala je za trenutak, zagledala susjede, zatim se mirno uspravljala. Sva su lica bila blijeda i paćenička.

Loiseau dade riječ da bi platio hiljadu franaka za jednu šunčicu. Žena mu odmahnu rukom kao da se buni; zatim se umiri. Uvijek ju je boljelo kad bi čula da se rasipa novac, i nije mogla razumjeti da se netko može s tim i šaliti. — »Nema šta, nije mi dobro — reče grof — kako da se ne sjetim da uzmem štogod za jelo?« — Svak je to isto predbacivao samom sebi.

Cornudet je, međutim, ponio sa sobom punu tikvicu ruma; ponudi druge; svi hladno odbiše. Jedino Loiseau pristade povući dvije, tri kapljice, i, kad vrati tikvicu, zahvali: — »Ipak je to dobro, ugrije vas i zavara vam glad.« — Alkohol ga oraspoloži i on predloži da urade kao na onoj maloj lađi iz pjesme: da pojedu najmasnijeg suputnika. Ovo zaobilazno ciljanje na Dundu ne svidje se dobro odgojenom svijetu. Nitko ne odgovori; jedino se Cornudet malo nasmiješi. Dvije časne sestre bjehu prestale mrmljati svoje molitve i s rukama uvučenim u svoje široke rukave sjedile su nepomično, gledajući uporno u zemlju, svakako da bi nebu prinijele za žrtvu patnje koje su im otud poslane.

Najzad, u tri sata, kad su bili usred jedne beskrajne ravnice, bez ijednog sela na vidiku, Dunda se brzo sagnu i izvuče ispod klupe golemu kotaricu pokrivenu bijelim ubrusom.

Najprije iz nje izvadi tanjurić od fajanse, pa lijepu srebrnu čašu, i zatim veliku zdjelu s dva isječena pileta u hladetini; a u kotarici su se vidjele i druge zamotane, lijepe stvari, paštete, voće, razni slatkiši, koliko je dovoljno za tri dana putovanja, da ne bi morala da se truje po krčmama. Četiri grlića virila su između zamotanog jela. Ona uze jedno pileće krilce, i počne ga u slast da jesti s onim zemičkama što ih u Normandiji zovu »Régence«.

Svi su pogledi bili u nju uprti. Od mirisa koji se raširi, nozdrve se razvukoše, pljuvačka potokom pocuri na usta, a vilice se bolno pod ušima zategoše. Prezir gospođa prema ovoj djevojčuri bio je okrutan, dolazila im je kao neka želja da je ubiju, da je izbace iz kola na snijeg, i nju, i njenu čašu, i njenu kotaricu i sve njene namirnice.

A Loiseau je gutao očima zdjelu s piletinom. Pa reče: — »To je dobro, gospođa je bila pametnija od nas. Ima svijeta koji uvijek na sve misli.« — Ona mu se okrenu: — »Ako je po volji, gospodine? Nije lako od zore gladovati.« — On se pokloni: — »Boga mi, iskreni da budemo, neću odbiti, ne može se više izdržati. U ratu nema cifranja, je li tako, gospođo?« — I, obazrevši se na sve redom, dodade: — »Pravo je zadovoljstvo kad čovjek u ovakvim trenucima naiđe na uslužne ljude.« — Raširi neke novine preko koljena da ne bi umrljao hlače i vrhom nožića što ga je uvijek držao u džepu nabode jedan batak na kojem se hladetina sjajila, rastrže ga zubima, zatim počne žvakati s tako očitim zadovoljstvom da su svi u kolima iz očajanja duboko uzdahnuli.

A Dunda, poniznim i umilnim glasom, ponudi i časnim sestrama da se prihvate. One obadvije smjesta pristadoše, i ne dižući očiju počeše brzo jesti pošto su nešto promrmljale u znak zahvalnosti. Ni Cornudet ne odbi ponudu svoje susjede, pa s redovnicama napraviše kao neki stol od novina koje raširiše preko koljena.

Usta su se neprekidno otvarala i zatvarala, gutala, mljackala, divljački proždirala. Loiseau se, u svome kutu, svojski mučio i šapatom nagovarao svoju ženu da se na njega ugleda. Ona se dugo opirala, ali joj zakrče crijeva, pa pristade. Tada njen muž, biranim riječima, zapita njihovu »divnu suputnicu« da li bi mu dopustila da ponudi jedan komadić gospođi Loiseau. Ona reče s ljubaznim osmijehom: — »Ma nego šta, gospodine«, i pruži im zdjelu.

Nađoše se u nezgodi kad otvoriše prvu bocu bordoskog vina: imali su samo jednu čašu.

Brisali su je i pili svi iz nje. Jedino Cornudet, da bi joj se ulaskao, usnama zahvati baš ono mjesto koje je bilo još vlažno od usana njegove susjede.

Tada, okruženi ljudima koji su jeli, gubeći dah od mirisa hrane, grof i grofica de Bréville i gospodin i gospođa Carré-Lamadon doživješe one grozne muke što nose ime Tantalovo.

Odjednom se mladoj tvorničarevoj ženi ote uzdah na koji se svi okrenuše; bila je bjelja od snijega; oči joj se sklopiše, glava klonu: bila se onesvijestila. Njen muž, izvan sebe, preklinjao je svakog za pomoć. Svi su gubili prisutnost duha, kad starija časna sestra, pridržavajući joj glavu, uvuče između usana bolesnice Dundinu čašu i dade joj da proguta nekoliko kapi vina. Lijepa gospođa počne se micati, otvori oči, nasloni se i izjavi iznemoglim glasom da se sada osjeća vrlo dobro. A da joj se to ne bi ponovilo, redovnica je primora da ispije punu čašu bordoskog vina, i dodade: — »To je od gladi, ništa drugo.«

Tada Dunda, crveneći se smeteno, promuca gledajući ona četiri putnika što su od zore gladovala: — »Bože moj, kad bih smjela ponuditi uvaženoj gospodi i gospođama…« Pa zašutje bojeći se da ih ne uvrijedi. Loiseau prihvati: — »No, dođavola, u ovakvim prilikama svi smo braća i svi se moramo pomagati. Ded’, ded’, gospođe, bez ikakvih okolišanja, primite, nego šta! Tko zna da li ćemo i krova naći da prenoćimo? Kako smo krenuli, nećemo stići u Tôtes sutra prije ručka.« — Svi su oklijevali, nitko se nije usuđivao prvi reći »da«.

Ali grof presiječe čvor. Okrenu se debeloj, postiđenoj djevojci, i s visine, kako to dolikuje plemiću, reče joj: — »Primamo sa zahvalnošću, gospođo.«

Prvi je korak bio najteži. Čim su prešli Rubikon, svi svojski navališe. Isprazniše kotaricu.

Ostala je bila još pašteta od guščjih jetara, pašteta od ševina mesa, komad sušena jezika, nešto krasanskih krušaka, gruda ponlevečkog sira, kolačića i lončić kiselih krastavaca i luka, jer je Dunda, kao i sve žene, obožavala prijesne stvari.

Kad su već pojeli namirnice ovoj djevojci, morali su s njom razgovarati. Zapodjenuše, dakle, razgovor, uzdržljivo najprije, a poslije je bivao sve prisniji kad vidješe da ona ima lijepo držanje. Gospođe de Bréville i Carré-Lamadon, koje su znale sve propise lijepog ponašanja, bile su ljubazne i pažljive. Naročito je grofica pokazala onu ljubaznu blagonaklonost vrlo visokih plemića koje nikakva veza ne može poniziti, i bila je krasna. Jedino je snažna gospođa Loiseau, koja je imala žandarsku dušu, ostala namrgođena, govorila malo i jela mnogo.

Razgovor, razumije se, prijeđe i na rat. Pričali su o pruskim grozotama, o viteškim podvizima Francuza; svi ovi ljudi što su bježali odadoše priznanje tuđem junaštvu. Počeše brzo i s osobnim doživljajima, i Dunda ispriča, s istinskim uzbuđenjem, s onom toplinom u govoru koju imaju ponekad žene kao ona kad hoće izraziti svoju prirodnu žestinu, kako je napustila Rouen: — »Spočetka sam mislila da ću moći ostati. Imala sam punu kuću namirnica, i više sam voljela primiti na hranu nekog vojnika nego se potucati od nemila do nedraga. Ali kad sam vidjela te Pruse, bilo mi je da puknem! Krv mi je uzavrela od bijesa; i plakala sam od stida cio dan. E, da sam muško, lako bih ja s njima! Gledala sam s prozora te debele svinje u šljemovima s onim njihovim šiljkom, i cio bih im namještaj pobacala na glavu da me služavka nije držala za ruke. Zatim mi dođoše na stan, i onda sam prvoga zgrabila za grkljan. Nije njih ništa teže zadaviti no druge ljude! I s onim bih ja svršila da me nisu za kosu povukli. Poslije sam se morala kriti. A kad mi se ukazala prva prilika, otišla sam, kao što vidite.«

Svi joj toplo čestitaše. Porasla je u očima svojih suputnika koji se nisu pokazali tako odvažni; a Cornudetu, dok je govorila, titrao je u znak odobravanja blagonakloni apostolski osmijeh; bio je kao svećenik koji sluša vjernika kako boga hvali, jer demokrati s dugom bradom prisvajaju monopol rodoljublja kao što ljudi u mantijama prisvajaju monopol vjere. Kad na njega dođe red, on stane govoriti učenim tonom, svečano kao u proglasima koji su se svakodnevno lijepili po zidovima, i završi jednim rječitim stavom kojim je majstorski pročešao onu »mrcinu Badingueta.«

No Dunda se naljuti, jer je bila bonapartistkinja. Postade crvenija od trešnje, a riječi su joj zapinjale u grlu: — »Vidjela bih vas na njegovu mjestu. Što bi to bilo krasno, je l’ de! A vi ste izdali toga čovjeka, i nitko drugi! Šta bi nam ostalo no da bježimo iz Francuske kad bi u njoj vladali takvi mangupi!« — Cornudet, ne uzbuđujući se, smiješio se prezirno i s visine, ali se osjećalo da će pasti krupne riječi; u to se umiješa grof i s teškom mukom umiri ovu razjarenu ženu, proglašujući zapovjednički da se sva iskrena mišljenja moraju poštovati. Međutim grofica i tvorničarka, koje su gajile u duši slijepu mržnju ljudi od reda prema Republici, i onu urođenu ljubav svih žena prema despotskim vladavinama koje se vole kititi perjanicama, osjećale su da ih, koliko se god branile, privlači ova prostitutka koja ima toliko dostojanstva, a čiji su osjećaji bili toliko slični njihovim.

Kotarica je bila prazna. Ispraznili su je bez muke njih desetoro, žaleći što nije veća. Razgovor se nastavi neko vrijeme, ali ipak ne tako živ otkad su završili s jelom.

Spuštala se noć, mrak se sve više hvatao, a i Dunda sa svim svojim salom stane drhtati od hladnoće, koja se više osjeća za vrijeme probave. Tada joj gospođa de Bréville ponudi svoju grijalicu u kojoj su, od ujutro, više puta promijenili ugalj, a ona odmah prihvati jer su joj noge bile promrzle. Gospođa Carré-Lamadon i gospođa Loiseau dadoše svoje grijalice časnim sestrama.

Kočijaš je bio upalio fenjere. Oni su jasno obasjavali zamagljenu paru iznad oznojenih konjskih sapi, i, s obe strane puta, snijeg koji se, rekli biste, micao pod treperavim prelivima ove svjetlosti.

Ništa se nije razaznavalo u kolima; ali odjednom nasta neka gužva između Dunde i Cornudeta; i Loiseau, čije je oko poniralo u mrak, učini se da vidje čovjeka s velikom bradom kako se naglo trže, kao da ga je netko tiho ali snažno munuo.

Sitne točkice zasvjetlucaše se pred njima na putu. To je bio Tôtes. Putovali su punih jedanaest sati, a u četiri maha su se zadržali dva sata, da konji pojedu zobi i da odahnu — sve u svemu trinaest sati. Uđoše u mjestance i zaustaviše se pred »Trgovačkim hotelom«.

Vrata se otvoriše. Na dobro poznati zveket putnici se stresoše; sablja je udarala po zemlji.

Odmah se zatim neki Nijemac razvika.

Iako su kola stajala, nitko nije silazio, kao da će ih netko poubijati čim se pojave na izlazu. Tada priđe kočijaš s fenjerom u ruci koji odjednom osvijetli, do udno kola, dva reda prestravljenih lica s razjapljenim ustima i razrogačenim očima od iznenađenja i užasa.

Do kočijaša stajao je, sav osvijetljen, njemački oficir, visok mladić, neobično vitak i plav, utegnut u uniformu kao djevojka steznikom, a s naherenom niskom i sjajnom kapom, u kojoj je nalikovao na malog slugu iz kakvog engleskog hotela. Ogromni brci, s dugim plavim dlakama, u beskraj utanjeni s obje strane, koji su se završavali jednom jedinom plavom dlakom, tako tankom da joj se kraj nije mogao sagledati, pritiskivali su mu, rekli biste, kutove usta, i, zatežući obraz, stvarali na kraju usana jednu spuštenu boru.

Francuskim jezikom kakvim govore Alzašani on pozva putnike da izađu, rekavši im osornim glasom: — »Mislite li isići, kospoto i kospoče?«

Časne sestre prve poslušaše s pokornošću svetih djevica naviknutih na svaku poniznost.

Onda se pomoliše grof i grofica, iza njih tvorničar i njegova žena, zatim Loiseau, gurajući pred sobom svoju veliku polovinu. Stupajući nogom na tlo, reče oficiru: — »Dobar dan, gospodine«, i to više iz opreznosti nego iz učtivosti. Naduven kao svaki svemoćan čovjek, ovaj ga promjeri i ne odgovori mu.

Dunda i Cornudet, iako su sjedili pored vrata, izađoše posljednji, držeći se ozbiljno i dostojanstveno pred neprijateljem. Debela cura starala se da se savlada i umiri, a demokrat je glumačkim pokretom i malo drhtavom rukom cupkao svoju dugu riđu bradu. Htjeli su ostati dostojanstveni, shvaćajući da u ovakvim trenucima svak predstavlja pomalo svoju zemlju; i podjednako ozlojeđeni ljigavošću svojih suputnika, ona se starala da bude ponosnija od svojih susjeda, poštenih žena, a on opet, osjećajući da treba da pruži primjer, htio je cijelim svojim držanjem istrajati u buntovničkoj ulozi koju je započeo prekopavanjem cesta.

Uđoše u prostranu gostioničku kuhinju i Nijemac, pošto je zatražio da pregleda dozvolu za odlazak koju je potpisao glavni zapovjednik, a u kojoj je bilo označeno ime, opis i zanimanje svakog putnika, dugo se zagledao u sve njih redom, uspoređujući ih s uvedenim podacima.

Zatim reče osorno: — »Tobro«, i nestade ga.

Svi odahnuše. Bili su još gladni; naručiše večeru. Bilo je potrebno pola sata da se spremi; i, dok su dvije služavke radile oko nje, odoše vidjeti sobe. Sve su bile poredane duž dugog hodnika, a na njegovom su kraju bila staklena vrata s jednim poznatim brojem.

Kad htjedoše sjesti za večeru, pojavi se lično gostioničar. Bivši trgovac konjima, bio je to debeo, sipljiv čovjek, kome je uvijek šištalo, krčalo i balilo iz grla. Od oca je naslijedio prezime Follenvie.

On zapita:

Gospođica Elisabeth Rousset?

Dunda uzdrhta, okrenu se:

To sam ja.

Gospođice, pruski oficir želi s vama odmah razgovarati.

Sa mnom?

Da, s vama, ako ste vi gospođica Elisabeth Rousset.

Ona se zbuni, zamisli za trenutak, zatim reče odlučno:

Moguće, ali ja ne idem.

Nagrnuše oko nje; svi su raspravljali i nagađali zbog čega je zove. Grof joj se primakne:

Griješite, gospođo, jer time možete navući velike neprilike, ne samo sebi nego i svima suputnicima. Ne smijete se nikad odupirati ljudima koji su jači. Svakako da ovaj korak ne može predstavljati nikakvu opasnost; treba se sigurno samo ispuniti neka formalnost.

Svi mu pomogoše; molbama, navaljivanjem, opomenama, uvjeriše je na kraju; jer su se svi bojali da se stvari ne zapletu kakvom nerazmišljenošću.

Zbog vas ću to uraditi, da znate!

Grofica je uze za ruku.

Zahvaljujemo vam.

Ona izađe. Čekali su je da sjednu svi za večeru.

Svatko je žalio što njega nisu pozvali mjesto ove naprasite i srdite djevojke, i u sebi je smišljao svakojake podlosti, ako na nj dođe red.

A ona se pojavi, poslije desetak minuta, sva zaduhana, crvena od bijesa, izvan sebe. Siktala je: — »Svinja! Svinja jedna!«

Svi se sletješe da vide šta se desilo, ali ona ni riječi da kaže; a pošto je grof navaljivao, reče vrlo dostojanstveno: — »Ne, vas se ne tiče, ne mogu vam reći.«

Posjedaše oko jedne duboke zdjele iz koje se širio miris kupusa. I pored sve uzbune, večera je protekla veselo. Jabukovača je bila dobra; pili su je bračni par Loiseau i časne sestre, iz štednje. Ostali su naručili vino, Cornudet je zatražio pivo. On je na svoj naročit način otvarao bocu, pravio pjenu prilikom točenja, naginjao čašu da bi bolje zagledao, zatim je uzdizao između svjetiljke i očiju da bi istakao boju. Kad je pio, kao da mu je podrhtavala od miline velika brada, koja je imala iste prelive kao i omiljeni mu napitak; škiljio je očima da ne bi izgubio iz vida čašu, i nalikovao je na čovjeka koji obavlja jedinu dužnost za koju je rođen. Reklo bi se da on nalazi neku vezu i neko srodstvo između dvije velike strasti koje su mu ispunjavale cio život: piva i revolucije; i nije mogao nikako uživati u jednom da ne misli na ono drugo.

Gospodin i gospođa Follenvie večerali su u dnu stola. Muž je stenjao kao neka razlupana lokomotiva, i bio toliko zadihan da nije mogao govoriti uz jelo; ali žena nije zatvarala usta. Ona ispriča svoje utiske o ulasku Prusa, kaza sve što su radili, što su rekli, a mrzila ih je, prije svega, jer su je stajali dosta novca, a, onda, što je imala dva sina u vojsci. Obraćala se naročito grofici, jer joj je laskalo što razgovara s tako visokom gospođom. Zatim je tiše govorila da bi ispričala nekakve škakljivije stvari, a muž ju je pokatkad prekidao: — »Bolje bi bilo da šutiš, gospođo Follenvie.« — Ali ona se nije na to osvrtala, i dalje je pričala:

»Jest, gospođo, ti ljudi, pa to jede samo krumpir i svinjetinu, pa onda svinjetinu i krumpir. A još bi čovjek pomislio da su čisti. — Bože sačuvaj! — Da oprostite vi i vaš obraz, svuda se pogane. A onda da vidite kako se vježbaju satima i danima; skupe se svi na nekoj livadi: — pa ajd naprijed, ajd nazad, okreni ovamo, okreni onamo. — Ajde bar da obrađuju zemlju, ili grade putove tamo u svojoj zemlji! — Ali neće, gospođo, vojska vam nije ni za šta korisna! A jadni narod ih hrani samo da nauče kako se ubija! — Ja sam, doduše, stara žena, bez škole, ali kad vidim kako od jutra do večeri muče sami sebe lupajući nogama, pomislim: — kako to da neki ljudi izmišljaju tolike pronalaske da budu korisni, a drugi se toliko zlopate da budu štetni! Zbilja, zar nije prokletstvo ubijati ljude, pa bili oni Prusi, ili Englezi, ili Poljaci, ili Francuzi? — Ako se osvetite nekome tko vam je naudio, ne valja, jer vas osude; ali ako nam djecu kao divljač potamane puškama, to je dobro, jer onaj tko ih najviše pokosi dobije odlikovanje! — Nema šta, ja to neću nikad razumjeti!«

Cornudet dodade svečano:

»Rat je divljaštvo kad napadnete mirnog susjeda; sveta je dužnost kad branite domovinu.«

Starica sagnu glavu:

»Jest kad se branite, to je drugo; ali zar ne bi bilo bolje poubijati sve kraljeve koji to rade za svoju zabavu?«

Cornudetovo oko zasja, i on reče:

»Bravo, građanko!«

Gospodin Carré-Lamadon duboko se zamisli. Iako su ga zanosile čuvene vojskovođe, zdrava pamet ove seljanke navede ga da jasno predstavi kakvo bi obilje u jednoj zemlji stvorile tolike nezaposlene, pa prema tome odveć skupe ruke, tolike snage koje troše a ne proizvode, kad bi se sve upotrijebile za velike industrijske radove za čije su izvođenje potrebna stoljeća.

U to Loiseau, ustajući sa svoga mjesta, ode da tiho porazgovara s gostioničarom. Debeljko se smijao, kašljao, pljuvao; ogromni mu se trbuh tresao na šale njegova susjeda, pa kupi od njega i šest buradi bordoskog vina za proljeće, kad Prusi budu otišli.

Odmah poslije večere odoše svi na spavanje, jer su bili mrtvi umorni.

Međutim, Loiseau, koji nikad nije sjedio žmireći, posla ženu u krevet, pa stade provirivati i osluškivati kroz ključanicu, da bi nekako otkrio »tajne hodnika«, kako je on to nazivao.

Poslije jednog sata otprilike, začu neko šuštanje, proviri brzo, i spazi Dundu koja je izgledala još zdepastija u noćnoj haljini od plavog kašmira, opšivenoj bijelim čipkama. U ruci je držala svijećnjak i išla prema onom trbušastom broju u dnu hodnika. U to se jedna vrata sa strane odškrinuše, i kad se vraćala poslije nekoliko časaka, Cornudet, u naramnicama, pođe za njom. Tiho su govorili, pa se zaustaviše. Izgledalo je da Dunda uporno brani ulaz u svoju sobu. Loiseau, na žalost, nije mogao razabrati ništa, ali pri kraju, kad počeše življe govoriti, uspije uhvatiti neke riječi. Cornudet je žustro navaljivao. Govorio je:

»Slušajte, baš ste glupi, šta vam to smeta?«

Ona je izgledala uvrijeđena i odgovori mu:

»Ne može, dragi moj, ima trenutaka kad se to ne radi, a onda, ovdje bi to bila sramota.«

Bez sumnje, on nije shvatio, i zapita: zašto. Tada ona planu, i povika još glasnije:

»Zašto? Zar ne razumijete zašto? Sad kad ima Prusa u kući, i možda u sobi do moje?«

On ne reče ništa. Ova patriotska stidljivost jedne bludnice koja se neće milovati blizu neprijatelja mora da mu je u srcu probudila uspavano dostojanstvo, jer se mačjim korakom odšunja u svoju sobu, pošto ju je samo poljubio.

Loiseau, raspaljen, ode od ključanice, poskoči po sobi, navuče noćnu svilenu kapu, podiže pokrivač pod kojim je ležala trupina njegove suputnice, razbudi je poljupcem šapćući joj: — »Voliš li me, milo moje?«

Onda se cijela kuća umiri. Ali se uskoro zaori odnekud, iz nekog neodređenog pravca koji je mogao biti i podrum i tavan, snažno, jednoliko, ravnomjerno hrkanje, potmulo i otegnuto mumljanje, s pravim ključanjem uzavrelog kotla. Gospodin Follenvie je spavao.

Pošto su bili odlučili krenuti sutradan u osam sati, svi se okupiše u kuhinji, ali su kola, čiji je krov bio pun snijega, stršala sama u dvorištu, bez konja i bez kočijaša. Potražiše ga uzaman u konjušnici, u sijenu, u sušama. Onda svi muškarci odlučiše prokrstariti mjestom, pa izađoše. Nađoše se poslije na trgu, na čijem je jednom kraju bila crkva, a s obje strane niske kuće, po kojima su se vidjeli pruski vojnici. Prvi koga spaziše ljuštio je krumpire. Drugi, malo dalje, prao je neku brijačnicu. Jedan opet, zarastao u bradu do očiju, ljubio je jednog derana koji je plakao i ljuljao ga na krilu ne bi li ga umirio; a debele seljanke čiji su muževi bili u »vojsci koja ratuje« znacima su pokazivale svojim poslušnim pobjednicima koji posao da rade: da nacijepaju drva, spreme čorbu, samelju kavu; jedan je čak prao rublje svojoj gazdarici, sasvim iznemogloj starici.

Grof, u čudu, stade raspitkivati crkvenjaka koji je izlazio iz župnog dvora. Stari crkveni sluga odgovori mu: »O! ovi nisu loši; kažu da ovo nisu Prusi. Oni su poizdalje; ne znam baš odakle; i svi su ostavili ženu i djecu na domu; i ne ratuje im se, ja vam kažem! Siguran sam da i na njihovom domu plaču za ljudima; a i njihovu će zemlju kao i našu zadesiti nečuvena bijeda. Ovdje zasad nije još loše, jer ne nanose nikom zla i rade kao da su kod svoje kuće. Znate, gospodine, siroti ljudi moraju se pomagati… Veliki ratuju.«

Cornudet, gnjevan zbog tog srdačnog slaganja pobjednika i pobijeđenih, više je volio zavući se u krčmu. Loiseau se našali: — »Umnožavaju stanovništvo.« Gospodin Carré-Lamadon se uozbilji: — »Popravljaju štete.« Ali kočijašu ni traga ni glasa. Najzad ga nađoše u seoskoj krčmi gdje bratski pije s oficirovim posilnim. Grof ga opomenu:

»Zar vam nismo naredili da upregnete za osam sati?

Jeste, znam, samo su mi poslije drukčije naredili.

Kako drukčije?

Da nikako ne uprežem.

Tko vam je to naredio?

Tko drugi nego pruski komandant.

Zašto?

Nemam pojma. Idite pa ga pitajte. Meni su naredili da ne uprežem. Tako vam je to.

Je li vam on to osobno rekao?

Nije, gospodine, gostioničar mi je to naredio u njegovo ime.

A kada to?

Sinoć, kad se spremao za spavanje.

Tri muškarca vratiše se vrlo uznemireni.

Potražiše gospodina Follenviea, ali služavka reče da gospodin, zbog sipnje, nikad ne ustaje prije deset sati. Čak je izrično naredio da ga ne smiju ranije probuditi, osim u slučaju požara.

Htjedoše poći do oficira, ali to nije bilo nikako moguće, iako je stanovao u gostionici, jer je jedino gospodin Follenvie bio ovlašten da s njim govori o građanskim poslovima. Šta su mogli — no čekati. Žene se raziđoše po sobama da prekrate vrijeme raznim sitnicama.

Cornudet se namjesti pored visokog kuhinjskog kamina u kojem se razgorjela dobra vatra. Naredi da mu donesu iz kavane stočić, naruči vrč piva, izvadi lulu koja je kod demokrata uživala ugled gotovo kao on, kao da je služeći Cornudetu služila domovini. Bila je to krasna lula od morske pjene, pušenjem divno dotjerana, pocrnjela kao zubi njenog gazde, ali mirisna, povijena, sjajna, s rukom prirasla, a njegovu liku dopuna. I sjedio je nepomično, i piljio čas u vatru na ognjištu, čas u pjenu na vrhu svoje čaše; kad god bi ispio koji gutljaj, zadovoljno bi provlačio svoje duge mršave prste kroz dugu masnu kosu, a nosom bi usisao pjenu kojom su mu bili brci orošeni.

Loiseau, pod izgovorom da protegne malo noge, ode zaključiti koju pogodbu o prodaji vina s mjesnim trgovcima. Grof i tvorničar zapodjenuše razgovor o politici. Predskazivali su veliku budućnost Francuskoj. Jedan se pouzdao u Orleance, drugi je očekivao nekog nepoznatog spasioca, junaka koji će se pojaviti kad sva nada bude izgubljena: jednog du Guesclina, možda Jeanne d’Arc, ili jednog novog Napoleona I.? Ah, da carević nije premlad! Cornudet je slušao i smiješio se, kao čovjek koji zna što sudbina nosi. Iz lule mu se širio miris po cijeloj kuhinji.

Kad je izbilo deset sati, pojavi se gospodin Follenvie. Brzo ga saletješe pitanjima; ali je on samo znao da dva, tri puta ponovi, bez ijedne izmjene, ove riječi: — Oficir mi je ovako rekao: »Gospodin Follenvie, zabranit ćete da se sutra uprežu kola za ove putnike. Ne smiju otputovati bez mog naređenja. Razumijete. Ovo je jasno.«

Odlučiše onda da pođu do oficira. Grof mu posla svoju posjetnicu, na kojoj gospodin Carré-Lamadon dodade svoje ime i sva svoja zvanja. Prus im poruči da će primiti njih dvojicu kad bude ručao, to jest oko jedan sat po podne.

Gospođe se vratiše iz soba i svi pomalo založiše, i pored nemira koji ih je obuzimao.

Dunda je izgledala bolesna i neobično zbunjena.

Završavali su kavu kad posilni dođe po gospodu.

Loiseau se pridruži dvojici prijavljenih; ali kad su pokušali da povedu i Cornudeta, da bi dali svečaniji izgled svome koraku, on ponosno izjavi da ne želi imati nikada nikakvih odnosa s Nijemcima; i ponovno se namjesti pored kamina, i naruči drugo pivo.

Ona trojica se popeše na kat i uvedoše ih u najljepšu sobu u gostionici, gdje ih oficir primi, izvaljen u naslonjač, s nogama spruženim na kamin, pušeći dugu porculansku lulu, u kućnom ogrtaču jarke boje, opljačkanu bez sumnje iz napuštenog stana nekog gazde koji nije imao ukusa. Ne ustade, ne otpozdravi im, ne pogleda ih. Bio je divan primjerak neotesanosti koja je urođena vojniku pobjedniku.

Poslije nekog vremena odluči progovoriti:

Šta šelite?

Grof na to reče: — Želimo otputovati, gospodine.

Ne moše.

Smijem li vas pitati za razlog te zabrane?

Jer ne tam.

Dopustite da vam, sa svim dužnim poštovanjem, skrenem pažnju da nam je vaš glavni zapovjednik izdao dopuštenje za odlazak koje glasi za Dieppe; a mislim da nismo ništa uradili čime bismo zaslužili vašu strogost.

Ne tam… Kotovo… Mošete izači.

Sva trojica se nakloniše i udaljiše.

Popodne je bilo očajno. Nisu mogli razumjeti što hoće ovaj ćudljivi Nijemac; i najčudnije misli vrzle su im se po glavi. Svi su se okupili u kuhinji, raspravljali u beskonačnost i uobražavali nevjerojatne stvari. Htjeli su možda da ih zadrže kao taoce — ali u kakvom cilju? — da ih odvedu u zarobljeništvo? — ili, još prije, da zatraže od njih visoku otkupninu? Na tu pomisao obuze ih ludi strah. Oni najbogatiji najviše su se uplašili, jer vidješe već da će morati, za otkup svoga života, predati kese zlata u ruke ovog naduvenog vojnika. Mozgali su kakvu laž da izmisle u koju bi se povjerovalo, kako da prikriju svoje bogatstvo, kako da se prometnu u siromahe, u puke siromahe. Loiseau otkopča lanac sa sata i strpa ga u džep. Noć koja se spuštala unese još više nemira. Upališe svjetiljku, a pošto je bilo još dva sata do večere, gospođa Loiseau predloži da odigraju jednu partiju »trideset i jedan«. Prekratit će vrijeme. Prihvatiše. Pridruži im se čak i Cornudet, pošto je ugasio lulu iz učtivosti.

Grof promiješa karte — podijeli — Dunda dobi isprva trideset i jedan; i uskoro ih igra toliko obuze da su zaboravili na strah koji im se bio uvukao u duše. Ali Cornudet primijeti da bračni par Loiseau sporazumno vara.

Kad su htjeli sjesti za večeru, gospodin Follenvie se opet pojavi, i reče sipljivim glasom:

»Pruski oficir pita da bi se gospođica Elisabeth Rousset predomislila.«

Dunda zasta kao ukopana, problijedi kao krpa; zatim je crven obli odjednom, grlo joj se stegne, a riječ zape. Najzad prasnu: — »Kažite tome gadu, toj svinji, toj pruskoj strvini, nikad ni za glavu; razumijete li, nikad, nikad, nikad.«

Debeli gostioničar iziđe. Tada se sjatiše oko Dunde, saletješe je pitanjima, i svi navališe da im otkrije tajnu svoje posjete. Opirala se najprije, ali ogorčenje je savlada, i ona viknu:

»Šta me zove?… Šta me zove?… Zove me u krevet!« Toliko su se gnušali da joj nitko ne zamjeri na ovim riječima. Cornudet lupi čašom stavljajući je na stol i razbi je. Svi uglas osudiše ovu gadnu vojničinu, obuzeti gnjevom, ujedinjeni u otporu, kao da je svaki od njih morao s njom zajedno prinijeti tu žrtvu. Grof izjavi s gnušanjem da se ti ljudi ponašaju kao nekada barbari. Žene naročito izjaviše Dundi svoje odlučno i umiljato sažaljenje.

Časne sestre, koje su izlazile samo kad se objedovalo, obarale su glavu i nisu progovorale.

Večeraše ipak pošto se stišao prvi bijes; ali su malo govorili; bili su zamišljeni.

Gospođe se rano raziđoše; a muškarci, uz duhan, sjedoše za karte i pozvaše gospodina Follenviea s namjerom da vješto ispipaju što bi se moglo poduzeti da bi se savladao oficirov otpor. Ali on je mislio samo na igru, ništa nije slušao, niti odgovarao; neprestano je ponavljao: — »Pazite na igru, gospodo, na igru.« Bio je toliko zaokupljen da se zaboravio iskašljati, pa mu je u grudima pištalo kao u orguljama. Iz šištavih mu pluća izvijala se čitava skala sipnje od ozbiljnih i dubokih tonova do oštrih promuklih glasova mladoga pijetla koji hoće prokukurijekati.

On čak ne htjede ići na spavanje kad njegova žena, koju je obuzeo san, dođe po njega.

Ona pođe onda sama, jer je bila »jutarnja ptica«, uvijek na nogama sa suncem, dok joj je čovjek bio »večernja ptica«, uvijek spreman provesti noć s prijateljima. On joj doviknu:

»Razmuti mi žumance i stavi ga pored vatre«, pa nastavi igru. Kad vidješe da neće iz njega ništa izvući, izjaviše da je vrijeme spavanju, i svatko ode u svoj krevet.

Sutradan ustadoše opet dosta rano s nekom neodređenom nadom, s još većom željom da otputuju, sa strahom da će morati provesti još jedan dan u ovoj užasnoj maloj gostionici.

Nažalost, konji su još uvijek ležali u konjušnici, a kočijaš kao da je propao u zemlju. Iz dosade, šetkali su neko vrijeme oko kola.

Ručak je protekao vrlo tužno; svi su nekako ohladnjeli prema Dundi, jer noć, koja je dobar savjetnik, bješe malo izmijenila raspoloženje. Sada su bili gotovo kivni na ovu curu što nije krišom potražila Prusa, da svojim suputnicima, kad se probude, spremi ugodno iznenađenje. To je tako lako! Tko bi za to znao, uostalom? Mogla je sačuvati dostojanstvo i poručiti oficiru da se sažalila na njihovu nevolju. A za nju je to bila sitnica!

Ali nitko te misli nije još ni sebi priznavao.

Poslije podne, kad je već postalo neizdržljivo dosadno, grof predloži da iziđu u šetnju izvan sela. Svi se brižljivo umotaše i društvance krenu, osim Cornudeta, koji je više volio ostati kraj vatre, i časnih sestara, koje su provodile sve slobodno vrijeme u crkvi ili kod župnika.

Studen, koja je bila oštrija iz dana u dan, štipkala je nesmiljeno za nos i za uši; noge su toliko boljele da je svaki korak bio pravo mučenje; a kad im puče pred očima ravnica, učini im se tako grobno strahovita pod tom beskrajnom bjelinom, da im se duša sledila a srce steglo, pa se svi odmah vratiše.

Četiri su žene išle naprijed, tri muškarca iza njih, malo podalje.

Loiseau je shvatio položaj, pa odjednom zapita da li će ih ova »djevojčura« još dugo zadržati u toj rupi. Uvijek pažljiv, grof na to reče da ne mogu zahtijevati od jedne žene da prinese tako tešku žrtvu, na koju treba sama da se odluči. Gospodin Carré-Lamadon primijeti, ako Francuzi prijeđu u napad kod Dieppa, kao što se govori, do sudara bi moralo doći u samom Tôtesu. Ova primjedba zabrinu onu drugu dvojicu. — »Kako bi bilo da pješke izmaknemo« — reče Loiseau. Grof slegne ramenima: — »Kako možete na to i pomisliti, po ovolikom snijegu, još sa ženama? A onda, odmah bi se dali u potjeru za nama, pa nas uhvatili u tren oka i doveli kao zarobljenike, na milost i nemilost vojnika.«

Istinu je govorio; ušutješe.

Dame su razgovarale o haljinama; ali se osjećalo da se nešto ispriječilo između njih.

Odjednom, na kraju ulice, iskrsnu odnekud oficir. Na snijegu koji je zatvarao vidik, ocrtavao se njegov vitki stas ose u uniformi. Razmicao je koljena kad je stupao, kako već idu vojnici koji se trude da ne uprljaju brižljivo očišćene čizme.

U prolazu on se pokloni damama, a prezirno pogleda muškarce koji su, uostalom, imali toliko dostojanstva da ga ne pozdrave, iako je Loiseau krenuo bio da se uhvati za šešir.

Dunda je pocrvenjela do ušiju, a tri udate žene osjećahu veliko poniženje što ih je taj vojnik sreo u društvu ove cure s kojom je tako slobodno postupao.

Povede se onda razgovor o njemu, o njegovoj spoljašnosti, o njegovu licu. Gospođa Carré-Lamadon, koja je upoznala mnogo oficira i mogla ih ocijeniti kao vještak, nađe da ovaj baš nimalo ne izgleda loše; ona je čak zažalila što nije Francuz, jer bi bio vrlo lijep husarski oficir za kojim bi sigurno sve žene ludovale.

Kad se vratiše, nisu znali šta će od dosade. Počeše padati jetke riječi povodom nekih sitnica. Večera, koja proteče u šutnji, malo je trajala, pa svatko ode u svoji krevet, u nadi da će spavanjem ubiti vrijeme.

Sutradan se skupiše, izmučena lica, a s očajanjem u srcu. Žene s Dundom nisu gotovo ni riječi progovorile.

Odjeknu zvono s crkve. Bilo je to za krštenje. Debela djevojka imala je jedno dijete koje je dala na izdržavanje nekom seljaku u Yvetotu. Ni jednom ga na godinu nije viđala, a nikad ga se ni sjećala nije; ali pomisao na dijete koje će se sada krstiti probudi joj u srcu naglu i žestoku ljubav prema njenom rođenom djetetu, i htjela je pošto poto da prisustvuje obredu.

Čim je otišla, svi se zgledaše, zatim primakoše stolice, jer su ipak osjećali da na kraju krajeva treba nešto poduzeti. Loiseau dođe na sretnu misao: da predlože oficiru da zadrži Dundu samu, a da pusti ostale da otputuju.

Gospodin Follenvie primi opet na sebe da preda ovu poruku, ali se vrati skoro odmah.

Nijemac, koji je poznavao ljudsku prirodu, izbacio ga je napolje. Njegova je odluka bila da ih sve zadrži dokle god mu se želja ne zadovolji.

Tada izbi prostačka narav gospođe Loiseau: — »Ne mislimo ipak ovdje vjekovati dok ne pomremo. Pošto je zanat ovoj drolji da to radi sa svakim, ne vidim kakvo pravo ima da jednog odbije a drugoga ne. Gle’te vi nje, molim vas, imala je posla sa svakim u Rouenu, čak i s kočijašima! Da, gospođo, s kočijašem iz prefekture! Znam ja to, kupuje on vino kod nas u dućanu. A sad, kad treba da nas izvuče iz neprilike, ta se slinavica pravi…! Ja mislim da se taj oficir vrlo dobro ponaša. On možda već dugo vremena posti; a ima nas ovdje tri koje bi svakako više volio. A eto, neće, zadovoljan je i onom što je svačija. Poštuje udate žene. Pomislite samo, on je tu gospodar. Trebalo je samo da kaže: »Hoću«, i da nas silom zgrabi sa svojim vojnicima.«

Dvije druge žene stresoše se malo. Oči lijepe gospođe Carré-Lamadon zasijaše i bila je pomalo blijeda, kao da je osjećala da oficir nad njom već vrši nasilje.

Primakoše se i muškarci, koji su po strani razgovarali. Bijesan, Loiseau je htio »ovu bijednicu« vezanih ruku i nogu predati neprijatelju. Ali grof, čije su tri generacije predaka bile ambasadori, a on imao lik pravog diplomata, bio je pristalica vještog postupanja: — »Treba je nagovoriti« — reče on.

I počeše se dogovarati.

Žene se zbiše, svi počeše tiše govoriti i svatko se umiješa u razgovor, dajući svoje mišljenje. Sve na pristojan način uostalom. Gospođe su naročito umjele pronaći tako vješte obrte, tako divno utančane izraze, da bi kazale najškakljivije stvari. Stranac tu ne bi ništa razumio, toliko su pazile da budu oprezne u govoru. Ali pošto laki sloj stida kojim je obavijena svaka žena iz visokog društva pokriva samo površinu, one su sada uživale u toj raskalašenoj igri, ludo se zabavljale, doista, osjećajući se u svom elementu, baratajući po ljubavi požudno kao proždrljivi kuhar koji za drugog kuha večeru.

Veselost se sama po sebi vraćala, toliko im je to na kraju krajeva izgledalo zabavno. Grof je sipao malo smjelije dosjetke, ali tako vješto kazane da su se svi smiješili. Loiseau izbaci nekoliko masnijih šala, na koje se nitko ne uvrijedi; a svima je prisutnima bila neprestano u pameti misao koju je onako grubo izrazila njegova žena: »Pošto je to zanat ovoj djevojčuri, zašto da odbije ovog a drugog ne?« Ljupka gospođa Carré-Lamadon kao da je čak mislila da bi na njenom mjestu pristala radije s ovim nego s drugim.

Dugo su spremali opsadu, kao da se tiče nekog opkoljenog utvrđenja. Svaki je primio ulogu koju je imao odigrati, prihvatio razloge koje će navesti, poteze koje će poduzeti.

Ugovoriše plan za napad, lukavstva koja će upotrebiti, i iznenadne prepade da bi prisilili tu živu tvrđavu da primi neprijatelja u grad.

Cornudet se, međutim, držao po strani, kao da ga se cijela stvar nije ništa ticala.

Toliko su se bili zanijeli da ne čuše kad se Dunda vratila. Ali ih grof opomenu jednim tihim »pst«, pa svi pridigoše glave. Bila je tu. Ušutješe naglo, zbuniše se malo pa ne mogoše najprije zapodjenuti s njom razgovor. Grofica, koja je bila vještija od ostalih u salonskom pretvaranju, zapita je: — »Je li bilo zanimljivo na tom krštenju?«

Debela djevojka, još uzbuđena, ispriča sve potanko, i kakav je bio svijet, i kako se tko držao, i kako je čak crkva izgledala. Pa dodade: — »Tako je to dobro pomoliti se ponekad.«

Međutim, gospođe se zadovoljiše da budu s njom ljubazne do ručka, ne bi li još više pridobile njeno povjerenje i navele je da poslušno primi njihove savjete.

Čim sjedoše za stol, počeše poizdalje. Zapodjenuše najprije razgovor o požrtvovan ju uopće. Navedoše primjer iz staroga vijeka: Juditu i Holoferna, zatim, bez ikakva povoda, Lukreciju i Seksta, pa Kleopatru koja je propustila kroz svoju postelju sve neprijateljske vojskovođe, i tako ih primoravala na ropsku poniznost. I razvezaše tada neku fantastičnu priču, začetu u mašti ovih milijunara i neznalica, kako su rimske građanke išle u Kapuu da u svom naručju uljuljkaju Hanibala, i s njim njegove doglavnike, i falange najamnika. Navedoše primjere svih žena koje su zadržale osvajače, napravile od svog tijela razbojište, sredstvo kojim su vladale, oružje, žena koje su svojim viteškim milovanjem savladale odvratna i mrska stvorenja, i svoju nevinost žrtvovale osveti i odanosti.

Govorili su čak ublaženim izrazima o onoj Engleskinji visoka roda koja je pustila da joj ubrizgaju jednu užasnu i priljepčivu bolest, da bi je prenijela na Bonaparta, koji se pravim čudom spasio, jer ga je, u trenutku kobnog sastanka, izdala iznenada snaga.

I sve je to bilo ispričano na pristojan i umjeren način, iz koga je ponekad izbijalo hotimično oduševljenje kadro da potakne na plemenito takmičenje.

Čovjek je, poslije svega tog, mogao povjerovati da je jedina uloga žene na ovome svijetu da vječno žrtvuje svoju ličnost i da se neprestano predaje hirima raspuštenih vojnika.

Izgledalo je da časne sestre, utonule u duboke misli, ništa ne čuju. Dunda nije progovarala.

Cijelo to popodne ostaviše je da razmišlja. Ali, mjesto da joj kažu »gospođo«, kao dotada, zvali su je naprosto »gospođice«, nitko ne bi znao zašto, kao da su htjeli da je u poštovanju do kog se bila popela spuste za jedan stepen niže, da je navedu da osjeti svoj sramni položaj.

Kad se služila čorba, pojavi se opet gospodin Follenvie i ponovi svoju rečenicu izgovorenu prošle večeri. — »Pruski oficir pita gospođicu Elisabeth Rouisset da li se predomislila.«

Dunda odgovori hladno: — »Nisam, gospodine.«

Ali za večerom savez poče slabiti. Loiseauu se izmakoše dvije, tri neumjesne rečenice.

Svatko je lupao glavu da bi pronašao nove primjere, ali bez uspjeha, a uto grofica, bez predomišljanja možda, a iz neke nejasne potrebe da crkvi poštu iskaže, zapita stariju časnu sestru o velikim djelima iz života svetaca. A mnogi od njih učinili su takva djela koja bi bila zločini u našim očima; ali crkva oprašta sve te prijestupe kad su učinjeni u slavu božju, ili za dobro bližnjega. To je bio vrlo snažan dokaz; grofica ga iskoristi. Tada, bilo nekim prešutnim sporazumom, bilo iz nekog dodvorivanja, u kojem je vještak svatko tko nosi crkveno odijelo, bilo naprosto iz blažene ograničenosti, iz uslužne gluposti, starija časna sestra pridonese zavjeri strahovitu potporu. Mislili su da je bojažljiva, ona ispade smjela, govorljiva, žestoka. Ne buni nju pipava kazuistika; njena je doktrina izgledala kao gvozdena poluga; njena vjera se nije nikad kolebala; njena savjest nije bila nemirna.

Smatrala je Abrahamovu žrtvu kao nešto sasvim jednostavno, jer bi ona odmah ubila i oca i majku na zapovijest odozgo; i ništa, po njenom mišljenju, ne bi bilo nemilo Gospodu, ako je samo namjera za pohvalu. Grofica, iskorišćujući sveti ugled svoje neočekivane suučesnice, navede je da pobožnim riječima razvije ono osnovno načelo morala: »Cilj opravdava sredstvo.«

Postavljala joj je pitanja.

»Prema tome, časna sestro, vi mislite da su bogu svi putovi ugodni, i da on oprašta djelo kad je pobuda čista?

Tko da u to sumnja, gospođo? Radnju koja je sama po sebi za pokudu učini često pohvalnom misao koja je nadahne.«

I one su produžavale tako, raspravljajući o volji božjoj, pogađajući unaprijed njegove odluke, uplićući ga u stvari koje ga se, doista, nisu ticale.

Sve je to bilo uvijeno, vješto, pažljivo. Ali svaka riječ svete djevojke u širokoj kapi lomila je otpor gnjevne milosnice. Zatim razgovor skrenu malo, žena s krunicama počne govoriti o zavodima svoga reda, o svojoj glavarici, o sebi, o ljupkoj susjedi, dragoj sestri SaintNicéphori. Pozvali su ih u Havre da bi njegovale u bolnicama stotine vojnika koji su oboljeli od boginja. Opisivala je ove bijednike i potanko pričala o njihovoj bolesti. I dok ih je nasred puta zadržala ćudljivost ovoga Prusa, mnogi Francuzi, koje bi one možda spasle, mogu umrijeti! Njena struka bila je njegovanje vojnika; bila je na Krimu, u Italiji, u Austriji, i, dok je pričala tako o svojim ratnim pohodima, ona ispade odjednom kao jedna od onih redovnica što žive uz bubanj i trubu i koje kao da su stvorene da gaze po bojnim poljima, da prikupljaju ranjenike u jeku bitaka, i, bolje od starješine, da jednom riječju ukrote neobuzdane vojničine; prava časna sestra Ram-tam-tam čije je nagrđeno lice, s bezbroj rupa, davalo izgled ratne pustoši.

Nitko poslije nje nije progovorio, tako je utisak izgledao izvanredan.

Čim su večerali, svatko se popne u svoju sobu, a svi su sišli sutradan tek kasno pred podne.

Ručak je protekao mirno. Čekalo se da sjeme bačeno dan prije proklija i donese plod.

Grofica predloži da izađu u šetnju popodne; tada grof, po dogovoru, uze pod ruku Dundu i zaostade s njom iza drugih.

Govorio je s njom onim prisnim, očinskim, malo prezirnim tonom, kojim se služe visoke ličnosti sa ženama ove vrste, zovući je: »drago moje dijete«, gledajući je s visine svog društvenog položaja, svoje nesumnjive čestitosti. On odmah prijeđe na glavnu stvar:

»Dakle, vi više volite da ostanete ovdje, da budemo izloženi s vama zajedno svima neugodnostima koje bi došle poslije neuspjeha pruskih trupa, nego da pristanete na jednu od onih usluga što ste ih tako često činili u svom životu?«

Dunda ne odgovori ni riječi.

On je postupao blago, uticao razlozima, obraćao se osjećajima. Znao je ostati »gospodin grof«, a biti i galantan kad zatreba, polaskati joj, ukratko, biti ljubazan. Uznosio je uslugu koju će im učiniti, govorio o njihovoj zahvalnosti; zatim, odjednom, obrati joj se na ti: — »A onda da znaš, draga moja, imao bi se čime on i pohvaliti, jer tako lijepih djevojaka neće mnogo naći u svojoj zemlji.«

Dunda ne odgovori ni riječi i pridruži se ostalima.

Čim se vratiše, popne se u svoju sobu i više se ne pojavi. Uznemirenost je bila na vrhuncu. Šta će sad uraditi? Šta će to biti nevolja ako se bude opirala!

Dođe vrijeme za večeru; uzalud su je čekali. Uto se pojavi gospodin Follenvie i saopći da gospođici Rousset nije dobro i da mogu početi s večerom. Svi naćuliše uši. Grof se primače gostioničaru i upita ga tiho: »Svršeno?« — »Da.« — Iz pristojnosti, on ništa ne reče svojim suputnicima, nego im samo klimnu glavom. Svi duboko odahnuše kao da im se neki teret svalio, a lica zasijaše od radosti. Loiseau uzviknu: — »E, brate, brate, brate, plaćam šampanjac ako ga ima u ovoj kući« — a gospođa Loiseau pretrnu kad se gostioničar vrati s četiri boce u rukama. Svi namah začevrljaše i zagalamiše; srca im se ispuniše nekom raskalašenom radošću. Grofu se učini da je gospođa Carré-Lamadon divna, tvorničar počne udvarati grofici. Razgovor postade živ, veseo, začinjen dosjetkama.

Najednom, Loiseau, kriveći lice a dižući ruke, dreknu: — »Šutite!« — Svi ušutješe, iznenađeni i gotovo zaplašeni. On tada naćuli uto, i mašući im objema rukama da šute, zagleda se u tavan, prislušnu opet, i, glasom kojim obično govori, dodade: — »Umirite se, sve je u redu.«

Nisu htjeli odmah da shvate, ali im ubrzo prijeđe osmijeh preko lica:

Četvrt sata kasnije on izvede istu lakrdiju, i često ju je ponavljao u toku večeri; usto se pravio da razgovara s nekim na gornjem katu, dajući mu dvosmislene savjete koji su mirisali na duhovitost trgovačkog putnika. Na mahove bi uzeo tužan izraz i uzdahnuo: — »Siroto djevojče;« — ili bi promumljao bijesno kroz zube: — »Hulja pruska, uf!« — Ponekad opet, kad na to nitko više nije mislio, gromko bi nekoliko puta uzviknuo: — »Dosta! dosta!« — i dodao, kao za sebe: — »Samo da nam se živa vrati; da mu ne umre, bijedniku!«

Iako su ove šale bile očajno neukusne, zabavljale su i nisu nikog vrijeđale, jer osjetljivost kao i sve drugo zavisi od sredine, a atmosfera koja se malo po malo oko njih stvorila bila je zasićena raskalašenim mislima.

Pri kraju večere, uz kolače, počeše i žene praviti duhovite i diskretne aluzije. Oči su se sijale; mnogo se pilo. Grof, koji je znao sačuvati svoje ozbiljno dostojanstveno držanje i kad zastrani, usporedi njihov položaj, i to se upoređenje svima dopade, sa svršetkom zimovanja na polu i radošću brodolomaca kad im se otvori put prema jugu.

Loiseau, prihvaćajući misao, diže se, s čašom šampanjca u ruci: »Pijem za naše oslobođenje!« — Svi ustadoše; odgovoriše mu usklicima. Čak i dvije časne sestre, na navaljivanje dama, pristadoše okvasiti usne tim pjenušavim vinom koje nisu nikad okusile. Primijetiše da je to nalik na limunadu sa sodom, ali da je ipak ljepše.

Loiseau izrazi ukratko raspoloženje.

Šteta što nemamo klavira, mogli bismo odigrati četvorku.

Cornudet nije progovarao, niti se s mjesta pomakao; izgledao je čak zaokupljen vrlo ozbiljnim mislima, a čupkao je ponekad, ljutito, svoju veliku bradu, kao da je htio još više da je izduži. Najzad, oko ponoći, kad su se htjeli rastati, Loiseau, koji se teturao, potapša ga iznenada po trbuhu, i reče mu zaplićući jezikom: — »Nešto ste nakratko večeras nasađeni; ništa ne progovarate, građanine?« — A Cornudet naglo diže glavu, promjeri cijelo društvo srditim i strašnim pogledom: — »Svima vam kažem da ste učinili jednu podlost!« — Ustade, dođe do vrata, ponovi još jednom: »Podlost!« i nestade ga.

Bili su najprije kao da ih je vodom polio. Zabezeknut, Loiseau se glupo zablenu, ali se brzo snađe, pa, odjednom, stade se kriviti od smijeha i ponavljati: — »Kiselo je grožđe, brate, kiselo.« — Pošto ga nisu razumjeli, on im ispriča »tajne hodnika«. Zavlada opet bučno raspoloženje. Gospođe su se kao lude zabavljale. Grof i gospodin Carré-Lamadon plakali su od smijeha. Nisu mogli vjerovati.

Kako! Jeste li sigurni? Htio je…

Kad vam kažem da sam vidio svojim očima.

I ona nije pristala…

Jer je Prus bio u sobi do njene.

Je li moguće?

Kunem vam se.

Grof se gušio od smijeha. Industrijalac se hvatao objema rukama za trbuh. Loiseau je nastavio:

»I, razumije se, večeras mu nije do šale, ama nikako.«

I počeše se opet smijati, iznemogli gušeći se od smijeha.

Na to se raziđoše. Ali gospođa Loiseau, koja je pripadala rodu kopriva, primijeti svome mužu, kad su htjeli da legnu, da se »ona čangrizavka«, ona mala Carré-Lamadon, kiselo smijala cijele večeri:

»Znaš, kad neka luduje za uniformom, njoj je, vjeruj mi, svejedno da li je to francuska ili pruska. Zar to nije do boga plakati!«

I cijele se bogovetne noći raznosilo po mraku hodnika, slično treperenju, neko lako šuštanje, jedva osjetno, nalik na dahtanje, ili kao da netko bos hoda na prstima, ili da nešto nečujno škripi. Zaspali su vrlo kasno, svakako, jer je tanak mlaz svjetlosti izbijao zadugo ispod vrata. Tako djeluje šampanjac; kažu da on razbije san.

Sutradan, snijeg je blistao na jasnom zimskom suncu. Diližansa naposljetku upregnuta, čekala je pred vratima, a jato bijelih golubova, koji su se šepurili u svom bijelom perju, crvenih očiju i s crnom pjegom u sredini, šetalo se dostojanstveno između nogu šest konja, i tražilo hranu po zadimljenim balegama koje su rasturali.

Uvijen u ovčji kožuh, kočijaš je pušio lulu na svom sjedištu, a putnici, ozareni, brzo su umotavali namirnice za put koji im je još preostajao.

Čekah su samo Dundu. I ona se pojavi.

Izgledala je malo zbunjena, postiđena; priđe brzo svojim suputnicima, a oni svi, odjednom, okrenuše glave kao da je nisu primijetili. Grof dostojanstveno uze pod ruku svoju ženu i udalji je od tog nečistog dodira.

Dunda zastade, preneražena; pa, pribravši svu svoju hrabrost, oslovi tvorničarevu ženu jednim ponizno prošaptanim »dabar dan, gospođo.« Ona samo lagano i drsko klimnu glavom, a iz pogleda joj sijevnu izraz uvrijeđenog poštenja. Svi su izgledali u poslu, a držali su se od nje podalje kao da je donijela neku zarazu u suknji. Zatim pohitaše u kola; ona stiže sama, posljednja, i sjede tiho na isto mjesto gdje je sjedila u prvom dijelu puta.

Pravili su se da je ne vide, da je ne poznaju; a gospođa Loiseau, promatrajući je s gnušanjem izdaleka, reče šapatom svome mužu: — »Sreća što nisam pored nje.«

Teška se kola zadrmaše, i krenuše ponovo na put.

Spočetka su svi šutjeli. Dunda se nije usuđivala dignuti oči. Osjećala je kako gnjev prema svim svojim susjedima, tako i poniženje što je popustila, što ju je uprljao svojim poljupcima ovaj Prus u čije su je naručje licemjerno gurnuli.

Ali grofica, obraćajući se gospođi Carré-Lamadon, prekide uskoro mučnu šutnju.

»Mislim da poznajete gospođu d’Etrelles?

Da, prijateljice smo.

Što je to divna žena!

Prekrasna! Rijetka priroda, vrlo obrazovana uostalom, a umjetnica do srži; divno pjeva, a savršeno crta.«

Tvorničar je razgovarao s grofom, a kroz trijesak stakla na prozoru izbijala je poneka riječ: »kupon — rok — premija — termin.«

Loiseau, koji je ukrao stare igrače karte iz krčme, što su se zamastile vukući se pet godina po prljavim stolovima, udari u jednu partiju sa ženom.

Časne sestre izvukoše duge krunice koje su visjele o pojasu, prekrstiše se u jedan mah, a usne im se počeše brzo micati, žureći se sve više, ubrzavajući naglo svoje nejasno mrmljanje kao da se utrkuju u molitvi; a s vremena na vrijeme cjelivale su jednu medaljicu, krsteći se opet, zatim su iznova počinjale svoje brzo i neprekidno gunđanje.

Cornudet je bio zamišljen, sjedio je nepomično.

Poslije tri sata putovanja, Loiseau skupi karte, i reče: — »Izgladnjelo se!«

Tada njegova žena skide jedan zavežljaj utegnut konopom i izvadi iz njega komad hladne teletine. Rasiječe ga kako valja na tanke a čvrste kriške, i oboje počeše jesti.

»Kako bi bilo da i mi to uradimo?« — reče grofica. Pristadoše, i ona odmota namirnice koje su spremila dva bračna para. U jednom od onih izduženih ćupova sa zecom od fajansa na poklopcu, oznakom da ispod njega leži zečja pašteta, bili su razni mesnati proizvodi, ukusni, s bijelim potocima slanine koji su tekli kroz smeđe meso divljači, a uz to i drugog isjeckanog mesa. Na masnoj površini jednog lijepog koluta grijerskog sira, umotanog u novine, bilo se zalijepilo »sitne vijesti«.

Časne sestre odmotaše debelu kobasicu koja je mirisala na bijeli luk; a Cornudet, pošto je istovremeno obje ruke zavukao u prostrane džepove svoga širokog kaputa, izvadi iz jednog četiri tvrdo kuhana jaja, a iz drugog okrajak hljeba. Oljušti jaja, baci ljuske pod noge na slamu, i počne zagrizati, a po velikoj bradi rasipale su se mrve svijetlog žumanceta koje su u njoj izgledale kao zvijezde.

U žurbi i zbunjenosti, Dunda nije mogla ni na šta misliti kad je ustala; sad je gledala, u očajanju, gušeći se od bijesa, ove ljude koji su mirno jeli. Najprije se sva zgrči od srdžbe koja ju je razdirala, i otvori usta da im, s bujicom pogrda koje su navirale, kaže sve što su zaslužili; ali nije mogla govoriti, toliko ju je očajanje steglo za grlo.

Nitko je nije gledao, niti mislio na nju. Osjećala je da je okružena prezirom ovih poštenih nitkova koji su je najprije prinijeli na žrtvu, a onda odgurnuli, kao neku prljavu i nepotrebnu stvar. Sjeti se tada svoje velike kotarice lijepih stvari što su joj lakomo požderali, svoja dva pileta koja su se sijala u hladetini, svojih pašteta, svojih krušaka, svoje četiri boce bordoskog vina; i pošto joj jed odjednom popusti, kao kad pukne suviše zategnuta struna, dođe joj da zaplače. Strahovito se napregnu, ukruti, gutajući jecaje kao neko dijete, ali su suze nadolazile, blistale se na ivici kapaka, i brzo se dvije krupne kaplje otkidoše iz očiju i skotrljaše lagano niz obraze. Druge za njima brže potekoše, cureći kao vodene kapi što se sa neke stijene cijede, i padajući ravnomjerno na njene oble ispupčene grudi. U nadi da je neće vidjeti, ukipila se, ne mičući očima, ukočena i blijeda lica.

Ali grofica to primijeti i dade znak svome mužu. On slegnu ramenima kao da veli: »Šta ćete, nisam ja kriv.« Gospođa Loiseau se nasmija u sebi, likujući, i prošaputa: »Oplakuje svoju sramotu.«

Dvije časne sestre se bjehu opet počele moliti, pošto su uvile u papir ostatak kobasice.

Onda Cornudet, da bi mu se bolje svarila jaja, pruži svoje duge noge pod klupu s druge strane, izvali se, prekrsti ruke, nasmiješi se kao čovjek koji je pronašao neku zgodnu podvalu, i počne zviždati Marseljezu.

Sva se lica natmuriše. Ova glasovita pjesma nije se, sigurno, dopadala njegovim susjedima. Uznemiriše se, razdražiše, i izgledali su kao ljudi koji su spremni zaurlikati poput psa kad čuje vergl. On to primijeti, i više ne prestade. Ponekad bi čak i riječi zapjevušio:

Milino sveta domovine, Osnaži osvetnički boj, A tko za tebe rado gine, Slobodo draga, uza nj stoj!

Izmicali su brže, jer je snijeg pod nogama bio tvrđi; i sve do Dieppa, za vrijeme dugih, tmurnih sati vožnje, dok su se truckali po putu, u sutonu koji se spuštao, pa u dubokoj pomrčini kola, on je nastavljao, s nekom divljom upornošću, svoje osvetničko i jednolično zviždukanje, natjerujući zamorene i razdražene putnike da prate pjevanje s kraja na kraj, da se prisjete svake riječi koju su nadovezali na takt koji uz nju ide.

A Dunda je neprekidno plakala; i katkada neki jecaj, koji nije mogla prigušiti, probio bi se, između napjeva, u pomrčinu noći.

1880.

Oglasi