Koliko NATO-a?

Fotografija: Joica Brobnjak

Fotografija: Joica Brobnjak

Koliko nam to ‘više NATO-a’ treba? Toliko da Hrvatska iz svoga državnog proračuna plaća pomoćnicu glavnoga tajnika vojnog saveza i još joj ustupi na korištenje predsjedničku palaču na Pantovčaku, skupa s poslugom, svitom i počasnom gardom?

Piše: Viktor Ivančić (Novosti)

To što je godinama mrtav nije priječilo Prvoga hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana da posegne za mobilnim telefonom i utipka broj Aktualne hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Bio je vražje bijesan, vikao je, lupao, uznemiravao okolne kadavere, srdžba mu je u vidu pare izbijala kroz ušne i nosne šupljine, toliko da su se mirogojskim podzemljem odmah počeli širiti tračevi i zlobni komentari. Pokojni Ivica Račan navodno je rekao: ‘Što, Franjo opet luduje? Taj se, bogami, ni mrtav ne može dozvati staloženosti. A vidi mene – skoro jednako flegmatičan, spor i neodlučan kao dok sam bio živ.’

‘Izvolite, Prvi predsjedniče’, zacvrkutala je, ne sluteći verbalnu oluju, gospođa Grabar Kitarović i uvježbanim pokretom lupnula petom o petu, služeći se tehnikom boljih austrougarskih podoficira.

‘Kako te nije sram?!’ bez pozdrava je zagrmio Prvi predsjednik. ‘Gdje ti je ponos?! Gdje ti je nacionalno dostojanstvo?! Gdje ti je državnički integritet?!’

Iz kanonade koja je potom uslijedila Aktualna predsjednica je – doduše, jedva – uspjela razabrati da Prvi predsjednik ima stanovitih primjedbi na njezino učešće u panel diskusiji na Međunarodnome sigurnosnom forumu u Halifaxu u Kanadi, gdje je, prema njegovima riječima, ‘lizala čizme stranim moćnicima’ i ‘puzala pred bjelosvjetskim hohštaplerima’, ništeći suverenitet i nastupajući protiv interesa države kojom nezasluženo rukovodi. Naročito je to došlo do izražaja – urlajući je tvrdio – kada je poduprla zahtjev novopečenoga američkog predsjednika Donalda Trumpa da zemlje poput Hrvatske moraju hitno povećati svoj udio u financiranju NATO-saveza, jer će u protivnome biti vojno sabotirane i prepuštene nemilosti ratobornih susjeda.

‘Oprostite, Prvi predsjedniče, ali to nije istina…’, pokušala se obraniti gospođa Grabar Kitarović.

‘Što nije istina?!’ grubo ju je prekinuo pokojni Tuđman. ‘Što nije istina?! Citiram: Slažem se s činjenicom da trebamo ispunjavati naše obaveze, počevši od moje države Hrvatske… Pa još, citiram: Za mene tu nije riječ o troškovima, nego o ispunjavanju međunarodnih obaveza… Pa opet, citiram: Drago mi je što će nova hrvatska vlada ozbiljno pristupiti međunarodnim obavezama… Je li tako govori predsjednica Hrvatske?! Kao skrušena konobarica? Jesmo li mi desetke tisuća ljudi poslali u smrt za hrvatsku državnu samostalnost zato da ponizno, bez trunke digniteta, ‘ispunjavamo međunarodne obaveze’ i prihvaćamo ultimatume? Još se onaj imbecil nije ni uselio u Bijelu kuću, a mi već pred njim skidamo hlače!’

‘Ja ni pred kime nisam skidala hlače, Prvi predsjedniče’, pobunila se Aktualna predsjednica. ‘Prije svega zato jer sam bila u haljini, i to vrlo decentnoj, u boji mladoga graška.’

‘Baš me briga u čemu si bila!’ otresao se Prvi predsjednik. ‘Stvar je u tome da ne možeš biti predsjednica Hrvatske i istupati kao pomoćnica glavnoga tajnika NATO-pakta. Znam da ti je to bilo ranije radno mjesto. Ja sam još tada govorio našima u HDZ-u da ne smijemo službenicu NATO-a nominirati za predsjednicu države, to je po definiciji prodana duša, to smrdi na međunarodnu urotu, na Judine škude, na drsko koloniziranje Hrvatske, pa su se pravili da me ne čuju. Ali kad si već izabrana za predsjednicu, onda moraš prestati s poslom pomoćnice glavnoga tajnika NATO-a, a ne se služiti dvojnim identitetom i gaziti dostojanstvo zemlje koju predstavljaš. Te dvije funkcije nisu jedno te isto! Osim ako si agent NATO-a koji se tajno uvukao na dužnost predsjednika RH!’

‘Ali Hrvatska je članica NATO-a, Prvi predsjedniče, zemlje koje u njemu participiraju su naše saveznice…’

‘Nemoj me zajebavati, Kolinda!’ opet je planuo pokojni Tuđman. ‘Gdje je bio taj NATO dok smo goloruki branili Hrvatsku? U vražjoj materi! A kada sam stvarao državu jasno sam izložio osnovne parametre suvereniteta: hrvatska puška na hrvatskom ramenu, plus hrvatska lisnica u hrvatskom džepu. I sada ste sve to bacili pod noge. Sad trebamo davati svoje pare za tuđe naoružanje.’

‘To će biti i naše naoružanje, Prvi predsjedniče…’

‘Ma nemoj, baš će nas pitati kada i gdje da ga upotrijebe! A onda ti u tom Halifaxu drobiš, citiram: Današnji svijet treba više, a ne manje NATO-a… Tako govore pijanci, Kolinda, neizliječeni natoholičari. Koliko nam to ‘više NATO-a’ treba? Toliko da Hrvatska iz svoga državnog budžeta plaća pomoćnicu glavnoga tajnika i još joj ustupi na korištenje predsjedničku palaču na Pantovčaku, skupa s poslugom, svitom i počasnom gardom?’

‘Nemojte ipak pretjerivati, Prvi predsjedniče…’

‘Ja da pretjerujem? Pa ruga mi se pola Mirogoja, ženo božja, uključujući još za života balzamiranog Račana. Kažu mi: kakvu si ti to državu izumio kad ona nema ni s od suvereniteta? Čak i Srbi imaju četiri s, barem u grbu, a Hrvati ni jedno! Kao što znaš, hrlili smo mi i ranije u pogubne saveze, samo što je u onome prethodnom Hrvat barem bio Maršal, a sada nije ni kaplar.’

‘To je možda malo neumjesno, Prvi predsjedniče…’

‘Ništa tu nije neumjesno! Svi će reći: Hrvati su prolijevali rijeke krvi za nacionalnu slobodu zato i samo zato da bi služili strane gospodare. Uz ogromne žrtve su izvojevali državnu samostalnost zbog toga da bi se dobrovoljno stavili pod tuđinsku vlast, na čelu s predsjednicom. Ispast će da sam ja bio perverzni manijak koji je poveo hrvatski narod da ratuje protiv onoga ka čemu će nakon rata stremiti. Ispast će da su ljudi uzalud ginuli, da je veličanstvena ideja o ‘svojima na svome’, koju sam tako pomno osmislio, bila tek kvarna podvala i uvod u masovni zločin.’

‘Oprostite, Prvi predsjedniče’, drhteći je rekla gospođa Grabar Kitarović, ‘ali ja sam bila uvjerena da zastupam hrvatske nacionalne interese…’

‘Ma dajte’, rezignirao je pokojni Tuđman. ‘Kakva je to predsjednica Hrvatske koja opanjkava vlastitu državu pred međunarodnim forumima? Moj Miro, ili moja Nevenka, to ne bi činili ni u paklu. A lijepo sam predlagao da se, umjesto demokratskih trica i kučina, na vrijeme ustanovi dinastijski model vlasti, za slučaj moje prerane smrti…’

‘Ali ja sam sigurna da slijedim vaš put, Prvi predsjedniče’, odvažila se pojačati ton Aktualna predsjednica. ‘Pa i vi ste njegovali međunarodnu suradnju na ulizičkoj osnovi. Sjetite se da su u vaše doba po Hrvatskoj nicale brončane biste HansDietricha Genschera.’

‘Nisko igraš, gospođo!’ živčano je uzvratio Prvi predsjednik. ‘Ako sam koji put Genschera ili papu Ivana Pavla poljubio u dupe, to je bio maksimum, to je bilo iz ljute nužde. Ali ne može se svekolika vanjska politika Hrvatske voditi na taj način. A znaš šta se danas priča, Kolinda? Priča se da cijela međunarodna zajednica ne može pribaviti toliko guzica koliko smo ih mi spremni izljubiti!’

I u tome momentu Kolinda Grabar Kitarović poskoči na postelji i uz teški napor osvijesti da je sve to sanjala. Toliko je bio snažan utisak noćne more da u prvi mah nije razaznala leži li na jastuku kraj nje suprug Jakov ili konjska glava. Tek kada se ovaj oglasio – ‘Što ti je, Koki? Pa sva si znojna!’ – donekle joj je laknulo. Kroz suze mu je prepričavala jezivi sadržaj sna, histeričnu litaniju voljenoga pokojnika, a ovaj ju je privio u zagrljaj i nježno tapšao po leđima.

‘Strašne stvari mi je izgovorio, Jakove’, jecala je. ‘Nepojmljive za Prvog predsjednika. Slomljena sam i emotivno i politički.’

‘A možda si razgovarala s krivim mrtvacem, Koki?’ primijeti suprug. ‘Možda to nije bio Tuđman, nego Tito?’

‘Kakav Tito, Jakove? Kad je to Tito spominjao samostalnu i suverenu Hrvatsku?’

‘Molim te, Koki’, lakonski dobaci muž. ‘Pa svi znaju da je Hrvatska, dok je bila dio Jugoslavije, uživala stoput više državnog suvereniteta nego danas.’

‘Jakove!?’ krikne Aktualna predsjednica i tad užasnuto shvati da je i dalje usred noćne more. Da nije budna. Da na jastuku kraj nje nije suprug Jakov.

‘I to je to što vi Hrvati sanjate od stoljeća sedmog?’ upita je konjska glava.

 

Oglasi