POTONULI BRODOVI

470010_355786977815151_192137147513469_992199_2113891626_o

Piše: Žarko Jovanovski

Prvo je veliki potmuli prasak proparao nebo a zatim je vani nešto jako eksplodiralo. Navala buke natjerala me da se nervozno promeškoljim na stolici za šankom. Ili je u blizini eksplodirala plinska boca u nekom stanu ili je započeo Treći svjetski rat.

Istog trena svi gosti birtije manično su nagrnuli pred veliku staklenu plohu svratišta s koje se dobro mogla vidjeti drama. Obližnji stambeni neboder gorio je u sumrak. Plamen se uz obilan crni gusti dim u kaskadama slijevao niz katove. Prozorsko staklo birtije samo nekim čudom nije prije par trenutaka prslo u tisuće komadića. Neki promatrači kategorički su sada tvrdili kako se jasno vidio avion koji se zabija u neboder. Svi su s uzbuđenjem buljili u goruću zgradu poput male djece željne vatrometa. Svaka drama mora imati brojnu građansku publiku. Inače nije drama.

Mene sve to, iskreno, uopće nije zanimalo. Šteta je sada već napravljena i tu se više ništa ne može popraviti. Sve dalje je samo pitanje žrtvene statistike i veličine fonta naslova za sutrašnje naslovnice tabloida. S time u kompletu idu i eksperti za sigurnost koji će danima u Dnevniku i u specijaliziranim političkim emisijama nadmeno građane uvjeravati u najnevjerojatnije teorije ugroženosti nacije i novi zakoni kojima će demokratske vlasti dati još veće ovlasti policiji i sudstvu u kontroli i torturi stanovništva. Moj svijet se već neko vrijeme para po pola i zaista ne znam zašto bih sada raspadanju onog vanjskog svijeta trebao pridavati bilo kakav značaj? Zabijati avione u nebodere već skoro dvije dekade i nije neka velika fora.

Otpio sam pivo iz flaše bez naprezanja i žaljenja. Sve to nije moja stvar. Neka se komunalci i političari brinu o vanjskom neredu. Ja ću ovdje i sada (neuspješno) pivom gasiti svoj unutrašnji nered koji se dnevno pojavljuje makar znam pouzdano da se ni tu ni tamo sada više apsolutno ništa ne može spasiti.

U sljedećem trenutku skroz nezamijećen od gostiju sakupljenih kod prozora, ušao je uz veliku buku u birtiju vukući za sobom oveći padobran. Padobranska svila zapela mu je za vrata pa je pored šanka svoj teret dignuo visoko iznad glave a onda ga je tresnuo o pod vidno ljut.

“Jebo mu pas mater i onom kretenu koji je izmislio tolike špage!” – zagrmio je nemoćno.

Raspižđeno je dohvatio nož za rezanje limuna (i diskretna samoubojstva subotom popodne) sa šanka te je u par poteza sasjekao svu tu užad koja ga je sputavala u slobodnom kretanju. Potom je odbacio pilotsku kacigu u kut, popravio kosu te skroz smireno sjeo pored mene u vojnoj pilotskoj odjeći. Već nakon par trenutaka pogledom je potražio konobara. Znao je da više nema mnogo vremena. Konobar je, baš kao i svi posjetitelji lokala, stajao priljubljen uz prozor birtije opčinjen plamenom buljeći u jedinstvenu scenu gorućeg nebodera. Nije mu padalo ni na kraj pameti da nastavi usluživati goste.

Odmjerio sam polupijano i sažalno bivšeg pilota. Na tren sam razmišljao, a potom ušao u šank (nitko na mene ionako nije odvraćao pažnju), otvorio Žuju i stavio pred njega. I kretenima treba okrjepa. Onda sam se vratio na svoje mjesto ispred šanka, otpio još dva gutljaja svoje pive i zapalio cigaretu. Pizdarija je napravljena. Vrijeme je za utjehu.

Otpuhnuo sam dim, okrenuo se prema bivšem pilotu te zaustio skroz iznenadivši i samog sebe – “I koji ti je kurac sve ovo trebalo?”

“Stari, to je jako glupo pitanje! Stvari su u životu tako jebeno jednostavne. Rekla mi je danas ujutro da me ne voli, da odlazi zauvijek i to je bilo dovoljno…”

“Ali pa što si na kraju ipak iskočio? Jebo te, ja bih ostao do kraja. Kad je pir nek je pir.”

“Koji kurac tebe boli jesam li iskočio iz aviona ili nisam? Gledaj svoja posla debilu i ostavi me da na miru popijem ovo svoje usrano pivo!”

Prvo sam napravio uvrijeđenu facu, a onda sam samo kimnuo sućutno. Prvo – raspadanje ljubavne veze jeste zaista dobar razlog za paljenje grada, a drugo – kako se tko zabija u nebodere avionom, to uopće nije moj problem. Desnom rukom pogladio sam svoje umorno lice. Već dugo u blizini nije bilo nikoga da pomiluje moje obraze.

Plamen napolju raznosio je sa zapaljene zgrade drvene okvire uništenih prozora. Komadi nebodera uz tresak su padali po parkiranim automobilima u podnožju. Gorući ljudi ispadali su na cestu s petnaestog kata. Sirene su zavijale. Zvijer je nepovratno probuđena.

“Razumijem te u potpunosti.” – rekao sam samo tiho, a onda zagnjurio lice duboko u ruke naslonjene na šank. Mrak mi je prekrio oči i odmah potom ugledao sam zvijezde koje promiču u nestvarnim mlazovima pored moje nepostojeće svemirske letjelice. Toliko mnogo zvijezda u svemiru a ja nikako da se zabijem u neku.

I bio je potpuno u pravu.

Tko sam ja uopće da sudim o tuđim potonulim brodovima.

Oglasi