Ovakve komemoracije moraju prestati

1-a-vuk

Pa kome se to i što dokazuje ovim mimohodima sa zastavama, transparentima da »Vukovar nikad neće biti… pa onda na ćirilici«, plačnim glasovima TV voditelja koji satima opisuju kadrove žalobnih kolona i cijelom tom cjelodnevnom režijom martirija. I što to još treba dokazivati?

Piše: Sanja Modrić (Novi list)

Više građana Vukovara kazalo je ovih dana da svoju djecu sklanjaju od priča o ratnim užasima i od jezivih slika koje stariji pamte i pamtit će ih dok dišu i hodaju. Ne govorimo kod kuće o tome, rekao je jedan otac u ranim četrdesetima. Želim da moja djeca normalno žive i da izrastu u zdravu i veselu mladu snagu ovoga grada, a ta normalnost počinje od nas, iz obitelji. Mudri su ljudi oni koji tako misle.

O Vukovaru svi sve znamo, i mi i cijeli zainteresirani svijet, i UN-ov Haaški sud, pa danas čak i Srbija u kojoj su mladiće 1991. huškali i novačili za krvavi pohod na tuđi grad. To je znanje opće i konačno zapisano u kamenu i enciklopedijama. Vukovar je bio napadnut i zvjerski izranjavan, kao i pola Hrvatske. Vukovar je ratovao na svojoj zemlji, tenkovi i silnici došli su izvana. Ruka koja ih je navodila bila je u Beogradu.

Da, Vukovar je iskusio i izdaju, okrutnost prvih susjeda, moralnu prljavštinu, ratne profitere i spoznaju da su glavni zločinci izbjegli kaznu, ali to je DNK svakoga rata. Ostali su mrtvi i invalidi u svakoj kući, ruševine i očaj rastjeranog naroda i upropaštenih porodica. Više nikome ne treba ništa od toga objašnjavati i crtati na papiru. To je sukus istine. No, grad mora početi gledati naprijed, a na sto načina stalno ga se gura natrag.

I zato je, nakon 25 godina, krajnji čas da se i s ovakvim komemoriranjem stradanja u Vukovaru 18. studenoga stane i prestane. Na taj dan, neki Krešo Dolenčić, ili tko drugi sa smislom za čarobne bajke na otvorenom, treba napraviti u Vukovaru spektakl koji slavi život, uspjeh, sreću i, prije svega, mir. Svijeće će se i dalje paliti na grobovima dok je god živih koji plaču. Državne delegacije položit će, naravski, vijence od ljiljana i ruža i održati primjereno slovo. Ali dan Vukovara mora biti nešto sasvim drugo nego što je ovo sada.

Sami Vukovarci kažu da im je muka od te atmosfere sprovoda, od tog službenog godišnjeg žalovanja, od smrknutih delagacija, ratnih uniformi i patetičnih govora. Jasno da jest. Taj narod zaslužuje prštavi spektakl radosti, uzleta, ohrabrenja i optimizma. Treba im simbolika perspektive umjesto grobnog pokrova vječne žrtve kojoj nema ni spokoja, ni spasa, za vijeke vjekova.

Pa kome se to i što dokazuje ovim mimohodima sa zastavama, transparentima da »Vukovar nikad neće biti… pa onda na ćirilici«, plačnim glasovima TV voditelja koji satima opisuju kadrove žalobnih kolona i cijelom tom cjelodnevnom režijom martirija. I što to još treba dokazivati?

Dobro da je Vlada našla 60 milijuna za projekte u Vukovaru jer ni tamo, kao ni u mnogim drugim krajevima Hrvatske, nema posla. Financijska i administrativna pomoć treba biti nastavljena. Ali skinite im to vječno crnilo s vrata. To ide i državnom vrhu, i lokalnim vlastima. Vukovar ne treba biti grad muzej, živ pokopan, mitsko mjesto koje jednom godišnje služi političarima kao pozornica za domoljublje.

Pustite ljude da se 18. studenoga smiju, puštaju zmajeve, trče maraton, slave uspjehe svojih ljudi u fizici i umjetnosti i da cijeli grad pjeva slobodi, budućnosti i miru. A još prije sljedeće vukovarske obljetnice – spojite škole i vrtiće, djecu Hrvata i Srba, da se zajedno igraju i uče i da skupa mogu voljeti svoj grad.

Oglasi