Jezična prošlost u službi politike

Fotografija: Jovica Drobnjak

Fotografija: Jovica Drobnjak

Piše: Snježana Kordić (Links) 

U ove četiri države, u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori vlada nacionalizam. Nacionalističkim elitama je jako stalo da kroz škole i medije usađuju u populaciju takvu priču o prošlosti koja bi opravdala i čak učinila naizgled neminovnim ono što je u interesu vladajućih. Cilj im je, preko onoga što predočavaju kao povijest, cementirati nacionalističku ideologiju. Pritom se koriste dvije glavne strategije: jedna je stalno ponavljanje neistina, a druga je prešućivanje bitnih činjenica. Te strategije presudno obilježavaju prikazivanje naše jezične prošlosti. Kako to u praksi izgleda, o tome će sada biti riječi.

Stalna vruća tema, oko koje ne prestaju političke manipulacije, pitanje je da li Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Crnogorci govore jednim zajedničkim jezikom ili se radi o nekoliko različitih jezika. Čim se pokrene ta diskusija, jako često i jako brzo se argumentiranje prebaci u prošlost. Naprimjer, u Hrvatskoj se tada redovito čuje: to su različiti jezici jer su to različite tradicije i kulture (tamo od sedmog stoljeća hrvatska tradicija i kultura naspram srpske). U BiH se za dokazivanje bosanskog jezika također odmah prebace u prošlost, pa nabrajaju Bošnjake s bosanskim jezikom od stoljeća desetog. U Crnoj Gori je ista metoda. Čim se 1993. godine pojavila prva knjiga s naslovom Crnogorski jezik, u njoj autor odmah starta tamo negdje sa sedmim stoljećem, kako dolaze Crnogorci na Balkan zajedno s crnogorskim jezikom. U Srbiji se čuje drukčija verzija, ali s jednakim pozivanjem na prošlost. Ona glasi: Srbi su bili prvi kao narod i kao govornici tog jezika, a drugi su ukrali taj jezik od njih, Srbi su stoga i izvorni narod i imaju izvorni jezik, a drugi su manje vrijedna verzija i na planu naroda i na planu jezika.

Ta prebacivanja u prošlost kod teme je li ovo jedan jezik ili nekoliko jezika, višestruko su problematična. Kao prvo, kad želite utvrditi govore li ljudi danas istim jezikom, onda promatrate kako oni danas govore, da li se međusobno razumiju tako dobro da tečno komuniciraju. Dakle, promatra se njihov sadašnji jezik, a ne prošlost njihovih predaka. Kao drugo, prošlost kako je predočavaju je jedan naivni, neuki pogled na povijest. Treći problem je što takvo predočavanje prošlosti čujemo ne samo po forumima kod laika neupućenih u činjenice, nego je to i argumentacija naših fakultetskih profesora materinskog jezika u sve četiri države koju oni iznose u njihovim publikacijama i u nastavi. To ima dalekosežne posljedice jer fakultetski profesori materinskog jezika oblikuju sve buduće nastavnike za osnovne i srednje škole, sastavljaju nastavni plan i program, pišu udžbenike itd., što znači da oni taj neuki pogled kroz škole i medije usađuju u široke slojeve društva.

Glavna polazišna teza fakultetskih profesora materinskog jezika u sve četiri države je da iz pradavnina postoji vlastiti narod i svaki narod ima svoj zaseban jezik. Iz toga onda – po hrvatskim, bošnjačkim i crnogorskim profesorima – proizlazi da iz pradavnina postoji i njihov zaseban jezik i da ako postoji iz pradavnina, podrazumijeva se da postoji i danas jer nema naroda bez jezika. A po nekim srpskim profesorima proizlazi da Bošnjaci, Crnogorci i Hrvati nisu pravi narodi.

Međutim, njihova glavna polazišna teza nije točna, iako su je ponovili nebrojeno puta. Jednako toliko puta su prešutjeli činjenice. A te činjenice su da narodi koji danas postoje ne postoje iz pradavnina i nisu nastali prirodnim putem. Narodi su političke tvorevine, oni su oblik udruživanja ljudi u veće grupe. Kakvog obima će te grupe biti i kakvo ime će nositi, nije zadato nikakvim objektivnim ili prirodnim kriterijem, nego je rezultat politike.

Narodi su promjenjive jedinice jer političari određenog vremena imaju drukčije ambicije i mogućnosti od političara nekog drugog vremena. Jedni se pokažu dovoljno vještima da pod sobom ujedine veliku grupu ljudi koju proglase jednim narodom, neki drugi političari opet uspiju otcijepiti određenu grupu stajući joj na čelo i nazivajući je zasebnim narodom i tako to ide i dan-danas, stalno.

U znanosti je zato općeprihvaćeno shvaćanje etnosa, naroda i nacija kao konstrukcija. Evropski narodi su društveni konstrukti novoga doba. Time se ne poriče legalnost njihovog današnjeg postojanja, nego se osvještava način na koji je relativno nedavno došlo do njihovog formiranja.

Naprimjer, njemački narod je oformljen sredinom 19. stoljeća, do tada su postojali Prusi, Bavarci, Vestfalci, Saksonci itd., a političari su ih sredinom 19. stoljeća oformili u jednu veliku grupu, u Nijemce. O Nijemcima se, dakle, može govoriti tek od sredine 19. stoljeća. U to vrijeme još nisu postojali ni današnji južnoslavenski narodi. Stanovništvo je bilo seljačko i čovjek se identificirao sa selom u kojem je živio, pa je tako bilo “mi smo Projići, ono tamo na brdu su Botice, lijevo od njih Radmani”.

Tako je bilo i početkom 20. stoljeća u velikim predjelima jer čak 85 posto ljudi je živjelo u selima i bili su nepismeni, nisu znali čitati i pisati. Političari su ih postepeno oformljivali u velike grupe, u narode i navodili da se počnu identificirati s tom velikom grupom. To nije dolazilo spontano iz mase ljudi. (Koliko u tim procesima nema spontanosti, možete vidjeti i danas kad npr. pred popis stanovništva religijski vođa odašilje uputu ljudima da se trebaju izjasniti kao Bošnjaci, a svoj jezik zvati bosanski.) Koliko su u svijesti ljudi novi pojmovi Hrvat, Srbin vidi se i po tome što i danas u Hrvatskoj ima starijih ljudi porijeklom sa sela koji, iako u gradu žive već preko pola stoljeća i gledaju televiziju, svejedno još uvijek prvenstveno koriste pojmove katolik i pravoslavac.

Zabluda koja je proširena u popularnom shvaćanju, a koju ponavljaju i naši profesori materinskog jezika i mediji, jeste da etnos, narod ili naciju čine ljudi povezani zajedničkim porijeklom, zajedničkom poviješću, kulturom i jezikom. Ta priča da su u davnoj prošlosti, od stoljeća petog, postojala plemena povezana porijeklom i jezikom i da postoji direktni kontinuitet između njih i današnjih naroda, ta priča nije točna.

Već šezdesetih godina prošlog stoljeća postalo je povjesničarima i antropolozima jasno da današnji narodi ne mogu biti zajednice ljudi povezanih porijeklom uslijed stalnih seobi koje su se odvijale u prošlosti, gdje u samom procesu selidbe koji je dugo trajao u ono vrijeme, ljudi se miješaju s onima na koje nailaze na tom putu, pa kad se zatim skrase na duže na nekom mjestu tamo se opet miješaju sa starosjediocima, pa se kroz ratovanje miješaju, pa onda jedni odlaze i miješaju se, drugi dolaze i miješaju se. To se i danas odvija, vidimo kako se ljudi sele iz Afrike u Evropu, vidimo kako i Evropljani sele iz jednog dijela Evrope u drugi, ili iz Evrope u Kanadu. I miješaju se, oni, njihova djeca, djeca njihove djece. I istraživanja novom metodom, analizom ljudskih gena, pokazuju da su današnji narodi mješavine najrazličitijih mogućih predaka, svaki pojedini čovjek je mješavina. Ako date svoje gene na analizu, u rezultatu će se pojaviti npr. mješavina ilirskog porijekla, to su prastanovnici Balkana, i slavenskog porijekla i još ponečega, ali neće se u rezultatu pojaviti Hrvat, Srbin, Bošnjak i Crnogorac, tako nešto ne postoji u genima jer ne postoji u prošlosti neki pranarod Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, kao što ne postoji ni pranarod Francuzi, Nijemci. Tako da genetska istraživanja potvrđuju koliko su ovo nove kategorije i da nije ljude moguće na osnovi porijekla razvrstati u današnje narode.

Također nije točno da su ljudi okupljeni u jedan narod jer imaju zajedničku povijest i tradiciju (npr. Slavonija i Dalmacija imaju vrlo različitu povijest i tradiciju, a svejedno su danas okupljeni u jedan narod).

Nije točno ni da su ljudi okupljeni u jedan narod jer imaju zajednički jezik. Npr. oni koji su se okupili u hrvatski narod nisu imali zajednički jezik, nego su govorili tri jezika: čakavski, kajkavski, štokavski. Isto je bilo i s drugim narodima, npr. talijanskim, ili francuskim narodom koji je oformljen krajem 18. stoljeća, od brojnih lokalnih ruralnih zajednica koje su govorile različitim jezicima. Zahtijevalo je itekakve napore koji su trajali generacijama da se izolirani, neobrazovani i siromašni seljaci, duboko ukorijenjeni u svoje lokalne sredine i jezike, transformiraju u pripadnike jedne nacije. Tako 1860. godine petina stanovništva još uvijek nije uopće znala francuski jer za francuski je uzet jezik koji se govorio samo u Parizu i okolici. To je bila društvena realnost u kojoj je – ili bolje rečeno protiv koje je – propagirana nacionalna ideja.

S obzirom da se jezik, povijest, tradicija ubrajaju pod kulturu, očito je da nije postojala zajednička kultura kod formiranja naroda. Ni danas se ljudi ni po jednom obilježju koje se ubraja u kulturu ne mogu razvrstati u narode. Npr. običaji se s jedne strane razlikuju lokalno, a s druge strane postoji tendencija da se u naše doba medija, interneta i globalizacije u velikim dijelovima svijeta izjednače. Kao i tradicija i običaji, tako i drugo što se navodi pod kulturom ne podudara se s granicama nekog naroda: umjetnost (jer ona je i individualna i univerzalna), znanost (jer ona je univerzalna), religija (pet glavnih religija nalazimo kod više stotina različitih naroda; isto tako unutar jednog te istog naroda nalazimo različite religije, npr. albanski narod su dijelom muslimani, dijelom pravoslavci i dijelom katolici, njemački narod su jedna trećina protestanti, jedna trećina katolici i jedna trećina ateisti).

Primjer Albanaca i Nijemaca ujedno opovrgava tvrdnju nekih profesora s Filozofskog fakulteta u Zagrebu da različita religija znači različit standardni jezik. Ti profesori tvrde da to što su Hrvati katolici, a Srbi pravoslavci znači da govore različitim standardnim jezicima. Po njihovome, ako imate pred sobom dva stranca i želite utvrditi da li govore zajedničkim jezikom nećete gledati da li se tečno sporazumijevaju, nego da li idu u istu crkvu.

Nacionalni mitovi, koje sam nabrojala, da su današnji narodi pradavne zajednice ljudi prirodno povezanih porijeklom, poviješću, kulturom uzgajani su i u Jugoslaviji, bili su ugrađeni u ondašnji školski sistem, tako da se učilo u školama “Hrvati su u 7. stoljeću doselili na Balkan, Srbi su također doselili”.

Što se tiče Jugoslavije, danas sve četiri države uzgajaju negativnu sliku o prošlosti u Jugoslaviji, kroz škole i televiziju, i to tako da uporno ponavljaju neistine i prešućuju činjenice. Npr. u vezi jezika se čuje često da je:

– Zajednički jezik povezan s nastankom zajedničke države Jugoslavije, da je na neki način nametnut u njoj. Međutim, to nije točno. Prva Jugoslavija je nastala tek u 20. stoljeću 1918, a zajednički jezik je standardiziran već sredinom 19. stoljeća i već u drugoj polovini 19. stoljeća je uveden posvuda u javnu upotrebu i u škole.

– Često se čuje, također, da je dvodijelni naziv jezika povezan s nastankom zajedničke države Jugoslavije, da je nametnut u njoj i da su zatirani jednodijelni nazivi jezika. To, također, nije istina. Jugoslavija je, kao što sam rekla, nastala tek 1918, a dvodijelni naziv jezika je nastao već sredinom 19. stoljeća, dakle onda kada je taj jezik i standardiziran, i već tada su dvodijelni naziv počeli koristiti ondašnji lingvisti, kako domaći tako i strani, na talijanskom, francuskom, njemačkom i engleskom jeziku. A jednodijelne oznake u Jugoslaviji nisu bile zabranjene, naprotiv; u prvoj Jugoslaviji je osnovan časopis s nazivom Hrvatski jezik, u drugoj Jugoslaviji se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu katedra zvala “Katedra za suvremeni hrvatski književni jezik”.

– Sljedeća neistina koju ponavljaju mnogi naši profesori materinskog jezika je to da je u Jugoslaviji zatiran jezik ili pismo vašeg naroda, da je nametan jezik ili pismo onog drugog naroda, da je dakle vladao jezični unitarizam, jezično nasilje. Međutim, činjenice pokazuju suprotno.

Kad tvrde da je u Jugoslaviji vladao jezični unitarizam, ne spominju osnovnu stvar, a to je: jezični unitarizam bi bio da su u BiH, Crnoj Gori i Hrvatskoj mediji bili na ekavici, da su školski udžbenici bili na ekavici, da su književna djela koja izlaze tamo morala biti na ekavici, da je čovjek na sudu ili u saveznoj skupštini morao govoriti na ekavici. Međutim, nije bilo tako. U Srbiji bi unitarizam bio da je sve tamo moralo biti na ijekavici i da je ćirilica bila zabranjena. Ali nije tako bilo. U Jugoslaviji su sve četiri varijante nesmetano supostojale jedna pored druge, nije se ni pokušalo ukinuti neku od njih. I pisma su supostojala. Čovjek je i u javnom životu, uključujući i republičke i savezne organe uprave, slobodno koristio bilo koju od četiri varijante.

Danas se prešućuje da su u Jugoslaviji mediji koristili 16 jezika, da se nastava u školama odvijala na 14 jezika, na fakultetima na 9 jezika, da je to bila jedna od prvih država, ako ne i prva, u kojoj su postojali i školski udžbenici na romskom jeziku. Zapadnoevropski istraživači i u najnovije vrijeme jezičnu politiku bivše Jugoslavije ističu kao uzoritu u usporedbi s drugim evropskim državama.

Iako je ovaj jezik kojim mi govorimo bio materinski jezik čak 73 posto stanovništva Jugoslavije (za ilustraciju da vidite kakvi su bili brojčani odnosi, drugi po brojnosti su bili slovenski i albanski svaki sa po 8 posto, zatim makedonski 6 posto, mađarski 2 posto, romski 0,6 posto, a ispod 0,5 posto još osam jezika: turski, slovački, rumunjski, bugarski, rusinski, talijanski, češki, ukrajinski), dakle, iako je ovaj jezik bio materinski kod čak 73 posto stanovništva, nije jedan jedini jezik bio proglašen službenim na razini države, nego je odluka o službenim jezicima bila prepuštena ustavima republika i autonomnih pokrajina. Tako je svaka republika i autonomna pokrajina imala ovisno o sastavu svog stanovništva nekoliko službenih jezika, npr. autonomna pokrajina Vojvodina imala je pet službenih jezika (srpskohrvatski, mađarski, slovački, rumunjski i rusinski), a Kosovo četiri (albanski, srpskohrvatski, turski i romski).

Pročitat ću vam sad jedan citat. Autor je hrvatski jezikoslovac, profesor romanistike na Filozofskom fakultetu, član Hrvatske akademije zanosti i umjetnosti, August Kovačec, koji danas tvrdi da je u Jugoslaviji vladao jezični teror. On piše 1988. godine, dakle neposredno prije raspada Jugoslavije, sljedeće:

„Za Jugoslaviju je karakteristično da nema jednoga državnog i nadnacionalnog jezika, koji bi važio na cijelom teritoriju, a da osim osnovnih nacija (južni Slaveni, osim Bugara) i svaka druga etnička i jezična skupina, koja to želi, ima puno pravo i slobodu na upotrebu jezika u gotovo svim sferama javnoga života (ali ne npr. za službeni saobraćaj u JNA), tj. da na svom jeziku, ili na varijanti svoga jezika, organizira sve stupnjeve škola, izdaje novine, časopise i knjige, da se svojim jezikom služi u lokalnoj administraciji itd. Iako u novije doba i u drugim zemljama, barem načelno, zapažamo slične razvojne tendencije, do danas nijedna zemlja nije dosegla razinu jugoslavenske jezične politike ni u pogledu pravnih normi, ni u pogledu prakse.“

Činjenice pokazuju da je i na planu zakonskih odredbi o jeziku i na planu jezične prakse Jugoslavija bila na izuzetno visokoj razini i da je osiguravala ravnopravnost jezika i varijanata. Ali te činjenice se danas ne čuju, nego već desetljećima mediji, političari, jezikoslovci, škole prave mit o jezičnom teroru za vrijeme Jugoslavije. Ta slika u medijima je važnija od činjenica.

A zašto prave takvu sliku jezične prošlosti i koje su posljedice? Kao prvo, pripisuje se uloga žrtve vlastitom narodu uz istovremeno pripisivanje zlih svojstava onom drugom narodu. To proizvodi emocije neprijateljstva prema drugom narodu, dakle pojačava nacionalizam. Proizvodi i osjećaj moralne nadmoći nad drugim narodom, što je također obilježje nacionalizma. Nadalje, opravdava negativne postupke prema pripadnicima drugog naroda. A opravdava i današnja jezična nametanja koja u vlastitom narodu sprovode jezikoslovci kad zabranjuju sasvim uobičajene riječi kao nacionalno nepodobne i umjesto njih forsiraju neke zastarjele ili novoizmišljene riječi.

I tu smo kod još jednog mita koji uzgajaju naši jezikoslovci, a to je da je nekada u prošlosti postojao čist jezik vlastitog naroda, ispravan jezik, a da su ga drugi narodi kvarili i prljali. I da zato sada treba vraćati jeziku narušenu čistoću, izbacivati riječi koje potječu ili navodno potječu od drugih naroda i ne koristiti riječi za koje ti jezikoslovac kaže da to nije tvoja varijanta nego od onog susjednog naroda. Jezikoslovci, dakle, zahtijevaju sprovođenje purizma. Međutim, u lingvistici je poznato da nikada nije postojalo neko stanje čistog jezika i da jezični purizam mogu zastupati samo osobe koje nisu upućene u lingvistiku i u funkcioniranje jezika.

Zašto domaći jezikoslovci proganjaju općeproširene riječi kad je to suprotno od lingvistike? Jedan od razloga je to što žele umjetno povećavati jezične razlike prema susjednim narodima koji govore istim jezikom.

A kakve su posljedice tih njihovih aktivnosti? Posljedice na jezik nisu velike jer jezik je nešto ogromno, ali postoje posljedice na ljude. Kao prvo, povećavanje netrpeljivosti prema drugim narodima jer su navodno prljali naš jezik, dakle jačanje nacionalizma. Zatim, povećava se netrpeljivost i prema vlastitim sunarodnjacima koji odbijaju sudjelovati u čišćenju. Raste potencijal za konflikte. Nadalje, javlja se osjećaj krivice jer navodno ne znaš dobro vlastiti jezik i onda nisi nacionalno dobar. Zbog toga ljudi osjećaju strah, a poznato je iz psihologije da su tada podložniji autoritetu, pokazuju veći stupanj poslušnosti bez kritičkog propitivanja. Dakle, lakše je njima manipulirati od strane političara, vjerskih vođa i drugih.

Kao što je za manipulaciju društvom bitno ponavljanje neistina preko televizije i kroz škole, jednako je bitno i prešućivanje činjenica. Tako se uporno prešućuje u školama, na fakultetima, na televiziji ispravan sociolingvistički opis naše jezične situacije. A lako ćete je shvatiti na primjeru koji vam je sigurno blizak, a to je engleski jezik kako se govori u Americi naspram Velike Britanije. Čak i ako niste stručnjaci za engleski jezik odmah prepoznajete po govoru glumaca kad gledate film da li je američki ili britanski. Skoro svaka riječ se drukčije izgovara, a postoje razlike i na svim drugim jezičnim razinama (u gramatici, sintaksi, leksiku). Postoje i razlike u pravopisu. Unatoč svim tim razlikama znamo da se radi o jednom jeziku jer Amerikanci i Britanci tečno razgovaraju, nisu im potrebni prevodioci da bi se međusobno razumjeli.

Isti slučaj je s Nijemcima, Austrijancima i većinom Švicaraca. Postoje razlike između njih na svim jezičnim razinama, odmah se po jeziku prepoznaje da li je dnevnik koji gledate na televiziji austrijski ili njemački. Ali svejedno je to jedan jezik jer govornici tečno razgovaraju međusobno i ne trebaju prevodioce da bi se međusobno razumjeli. To su ujedno i zorni primjeri kako se jezik ne podudara s narodom. Amerikanci su zaseban narod iako imaju zajednički jezik s Englezima. Austrijanci su zaseban narod, Švicarci također. U Švicarskoj od ukupnog broja stanovnika 64 posto govori njemačkim jezikom, a samo 2 posto se izjašnjava Nijemcima.

Svaki takav jezik kojim govori nekoliko naroda, i pritom između njih postoje jezične razlike, naziva se u sociolingvistici policentričan standardni jezik. Policentričan je jer svaki narod je jedan centar, dakle taj jezik ima nekoliko centara, i svaki centar zasebno kodificira svoje jezične posebnosti.

Mi smo tipičan primjer jednog policentričnog standardnog jezika, dakle jezika kojim govori nekoliko naroda i unutar kojeg postoje razlike pa se po njima prepoznaje odakle dolazi govornik. Baš nam je standardni jezik zajednički. Dokaz tome je činjenica da na njemu svi tečno razgovaramo, dok ako bi se neki od nas prebacili na dijalekte, npr. na čakavski ili kajkavski, ne bismo više mogli tečno razgovarati jer bi nastupili problemi u razumijevanju.

Policentričnih jezika ima mnogo, svi već evropski i brojni izvanevropski jezici su policentrični. Toliko mnogo ima takvih jezika da lingvisti kažu da je policentričnost jezika u svijetu “prije pravilo nego izuzetak”. Policentričnost je najdemokratskiji oblik standardizacije jer ostaju jezične posebnosti. U sociolingvistici se policentričnost već pola stoljeća primjenjuje na opis brojnih jezika.

Karakteristično je za policentričan jezik i to da se govori u nekoliko država. Zanimljivo je da do devedesetih godina prošlog stoljeća je standardni jezik Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca bio jedini policentrični jezik s varijantama unutar iste države. Raspadom Jugoslavije postao je i po višedržavnosti tipičan policentrični jezik.

Svaki policentrični standardni jezik varira unutar sebe, sastoji se od nekoliko svojih standardnih varijanata, kao što i kod nas postoje četiri varijante. Sve četiri su jednako varijante; npr. i srpska varijanta je varijanta kao što je to i hrvatska, bosanska, crnogorska. Drukčije rečeno, nije npr. srpska varijanta “jezik”, a ovi drugi su “varijante” tog jezika. Ne postoji nekakav jezik iznad varijanti, nešto čemu bi one bile podređene. Za ilustraciju: nije britanska varijanta jezik, a američka varijanta podređena, nego su svi jednako varijante. Varijante su način postojanja policentričnog jezika. Njemački lingvist Bernhard Gröschel upozorava da tko predočava nekakav “varijantski model u kojem srpski fungira kao nadređeni entitet”, time falsificira sociolingvističku teoriju o varijantama i, sa srpske strane, “manifestira jezični nacionalizam u obliku serbocentrizma”.

Čitavo vrijeme, otkad je ovaj jezik standardiziran u 19. stoljeću, stalno je policentričan jer su varijante supostojale jedna pored druge. Isti slučaj je i s njemačkim kao policentričnim jezikom jer i unutar njega su stalno supostojale austrijska varijanta, švicarska i njemačka.

Niz naših jezikoslovaca, u Hrvatskoj skoro svi, kaže da se u našem slučaju radi o različitim kulturama i tradicijama, i da je to dokaz da imamo različite standardne jezike. Kroatisti su skovali i izraz za to “različita kulturno-civilizacijska nadgradnja”. Međutim, njihova tvrdnja nije točna jer se recimo kultura i tradicija u Austriji jako razlikuje od kulture i tradicije u Njemačkoj, a svejedno je to jedan standardni jezik policentričnog tipa. Unutar svakog policentričnog standardnog jezika razlikuju se kulture i tradicije, što znači da to ne donosi različite standardne jezike. Nego to donosi neke razlike u jeziku, ali baš zbog tih razlika se i radi o varijantama policentričnog jezika. A varijante nisu različiti standardni jezici jer tada ne bismo mogli tečno razgovarati.

Na kraju, što je rješenje za sadašnju situaciju, kako zaustaviti nacionalističko kolo u kojem plešu naši fakultetski profesori jezika? Sve se može riješiti ako se javno kaže da Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Crnogorci imaju zajednički policentrični standardni jezik i ako se u sve četiri države u školama predmet materinskog jezika nazove “Jezik i književnost”. To rješenje je primjenjivano u svijetu kada je u nekim sredinama vladala velika netrpeljivost prema drugom narodu, što se prelilo i u imenovanje zajedničkog jezika. Tada se predmet materinskog jezika u školama nazvao jednostavno “Jezik nastave”; npr. u Austriji u doba netrpeljivosti prema Nijemcima nakon Drugog svjetskog rata. Taj naziv se koristio sedam godina dok se netrpeljivost nije smirila i postalo moguće izgovoriti ime druge nacije u nazivu svog jezika. Budući da kod nas danas vlada nacionalizam, rješenje je, dakle, privremeno u školama koristiti naziv “Jezik i književnost” u sve četiri države dok naši profesori materinskog jezika ne nadvladaju vlastite nacionalizme i dogovore se oko zajedničkog imena za naš zajednički jezik. Jer sadašnja četiri različita imena šire zabludu da su to četiri jezika.

Što bi se dobilo primjenom tog rješenja? Niz pozitivnih promjena na bolje u društvu. Nabrojat ću samo neke. Ukidanje sadašnjeg jezičnog aparthejda, a to je podjela učenika po nacionalnoj pripadnosti u različite razrede u ime navodno različitih jezika (npr. u Vukovaru i na drugim mjestima u Hrvatskoj, u preko pedeset gradova u BiH, kao i u Srbiji, u Sandžaku). Bilo bi manje netrpeljivosti, predrasuda, mržnje i nacionalizma. Da ne spominjem kako bi političarima bilo izbačeno iz ruku jedno sredstvo za manipulaciju i za proizvođenje konflikata koje sada obilatno koriste.

——————————-

Transkript predavanja održanog 21.6.2016. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u okviru ciklusa Politizirana sjećanja: borba za teritorij kolektivnog pamćenja koji je organizirala TPO fondacija Sarajevo.

Autorka je lingvistica koja je predavala petnaestak godina na fakultetima u Njemačkoj: u Frankfurtu, Bochumu, Münsteru i Berlinu. U Njemačkoj je i habilitirala 2002, a prethodno je završila postdiplomski studij lingvističke kroatistike i doktorirala 1993. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bila i zaposlena na Odsjeku za kroatistiku od 1991. do 1995. Objavila je više znanstvenih knjiga koje su prevedene na engleski, njemački ili španjolski. Uz to je objavila i 150 drugih lingvističkih radova na raznim jezicima. Velik interes šire kulturne javnosti izazvala je njena posljednja knjiga Jezik i nacionalizam (Durieux, 2010).

Oglasi

There is one comment

Komentari su isključeni.