Veliko samoposluživanje, noćas

11002591_1033429690004263_2618014448522376594_n

Piše: Sanja Šantak

Zg, noćas, veliko samoposluživanje u pothodniku i svi kupci u nijemom noćnom kretanju kroz prostor dućana.
Draga brkata blagajnica gleda me očima žene koja je nekada sanjala svije snove. Dodirujem svoju bradu i dio iznad gornje usne i ispipavam “ima li koja” i čujem kroz rezonancu mnogih žena “i mene to brine, to je tako strašno, uvijek brinem vidi li se koja i jesu li sve počupane”.
Draga brkata blagajnica, mislim si sada sniva snove svoje djece. Ja ih nemam, mislim..nemam djecu. I osjećam taj prostor praznine u sebi.
Tražim Napolitanke. Ali ne kupujem ih. Ostavit ću nešto radosti za sutra. Čujem tu nijemost koraka dućanom, nijemost i rezonantnost sudbina.
Toliko sudbina. Svakih par koraka jedna.
Gledam u prelijepu ispirsanu mladu mamu vrlo jakih nogu, debelih, rekla bih da sam s frendicom na kavi. Za ruke drži tananog uzanog dječaka kome ne mogu odrediti godine. Ne mogu niti njoj.  Je li mu majka, je li mu sestra?
On je tako tanan, ona prelijepa, ispirsana, savršenih obrva, divnih velikih očiju, napola ofarbane kose u sijedo i crno, od tjemena do polovine dužine kose u crno pa u sijedo.Stoje pred ogromnim frižiderom sa sirevima, pršutom i još nečim. On je tako tanan i sretan. Ponovno gledam njene noge – šteta. Ali lijepa je i možda je nije briga.
Pipam svoj ožiljak na licu i padam u još jednu duboku praznu, tamnu prazninu u sebi. Tamo je muk i boli me oko srca. I vraćam se, kao u bljesku u svoju svjetlost. Sretna sa
Polako hodam među retcima polica. Gledam artikle.
Tražim.
Sada ću samo još kupiti banane, mandarine, Zagrebački sir i parizer, taj ništavan predivan otrov koji mi se tako papa.
Pa još koja jabuka, pa kava i vrhnje za kavu a mogla bih ipak i Napolitanke ali neću. Veliko pakiranje mi je preveliko a malo nije nikad tako fino, ne znam zašto ali nije.
U stvari, srećom, s godinama sve manje papam slatko. Ali moram, bar malo..svaki dan. S godinama sve više ugađam sebi a manje je više, pokatkada.
Bacam ponovno pogled prema brkatoj gospođi blagajnici. Možda je sretna ali ju samo više nije briga i njena je sreća s godinama postala veća.
Umorna sam a i ne znam gdje mi je više dom jer se svugdje podjednako osjećam doma, mislim si dok gledam maxi paket čipsa kog ne kupujem jer neću i jer bih pojela cijelog, odmah, hodeć do doma. Al neću.
Volim i Bajadere u koje gledam. Obožavam ih ali niti njih neću. Sutra ću na kesten pire s Andreom.
Slušam Zagreb, kroz prostor noći u velikoj samoposluzi.
Odlazim prema blagajni i dolazim odmah na red.
Alkiću do mene nad njegovim artiklima cure sline iz usta taman do paketa s mojim parizerom. Lice mu je poput džona austrougarske cipele.
Mlada žena s tananim dječakom čeka također u redu s tri košare punim banana za tortu, frape od banana, ljekovitu kupku, prirodne voćne sokove, kremu za kožu?
Druga blagajnica strpljivog pogleda kuca moje artikle. Ona ima potpuno sjedu kosu i nježno lice. Možda i nema tako puno godina. Umorna je, strpljiva, ljubazna i radi za malu plaću. Njen život je u njenim očima.
Pakiram svoje artikle u vrećicu i odlazim.
Svoj paketić s parizerom stavljam na kantu za otpatke.
Volim Zagreb i zima je.

Oglasi