GREBATORI, ŽICARI, ŠIBICARI, LJIGE…

552634_488963557853384_1838692587_n

Piše: Edit Glavurtić

Znate ono kad netko kaže da podržava da na vlasti budu bogati, jer oni kao nemaju potrebu krasti, kad već imaju dovoljno. Tako može razmišljati samo slijepac. Kad ste vidjeli bogataša koji ne boluje od pohlepe? Koji preko onog što ima ne žudi za još, još i još? Koliko samo puta treba bogatog podsjetiti da podmiri neki račun? Sirotinja i mali čovjek najpoštenije i najtočnije plati porez, ispuni sve obveze i potražnje, i još ima srca odaziva se humanitarnim akcijama, kad je netko u nevolji ili bolesti.
Kad ste zadnji put čuli ili čitali o plemenitoj gesti kakvog bogataša; da je izgradio bolnicu, školu ili biblioteku? Da je konkretnim iznosom podupro neku humanitarnu akciju ili pomogao široj zajednici? Najviše što će dati je intervju novinarima dok u call centru odgovara na pozive onih koji doniraju. Jer imaju srca od svoje crkavice odvojiti tih par kuna za onog koji ima još manje.
Jednom se zgodom zatekoh u društvu poznatog arhitekta čije ćete ime naći u svakoj enciklopediji. Tip je bio šarmantan, kul i cijelu se večer grebao za tuđe cigarete, a pušio je više od svih nas ostalih tvrdeći da nikad sobom ne nosi cigarete. Nema potrebe, rekao je. U odnosu na primanja nas koji smo bili u društvu (honorarci, slobodni), mogao nas je hladno kupiti za doručak, takva je faca bio. U stvari, mali, mizerni grebator.
I naš bivši premijer, velika menadžerska faca, uspješan poslovni čovjek i pun ko brod, ušićarit će još svojih dvanaest plaća od jadne Hrvatske. Koje ne zaslužuje, jer mu je izglasano nepovjerenje. Ali mu zakon omogućava da ih uzme i on će ih uzeti od države u kojoj je vojska ljudi na birou za zapošljavanje, u kojoj umirovljenici pretražuju kontejnere, u bolnicama se za pretrage čeka godinu dana, a u dječjim vrtićima smanjuju porcije za ručak. On će ušićariti sve što ga ide, do zadnje kapljice, do zadnje kune.
To nema veze samo sa elementarnom pristojnosti nego i s dostojanstvom čovjeka. S onim što su nas učili u djetinjstvu: sve možeš prokockati, ali nikad ime ni obraz, to čuvaj. Nemoj da te se moram stidjeti. Bili su pošteni naši starci pa su i nas naučili da poštujemo zakone, živimo po propisima i plaćamo račune, do zadnje kune, što i činimo, iako crkavamo i jedva vežemo krajeve mjeseca. Dostojanstvo imamo, čak i kad ništa drugo nemamo. Za razliku od onih koji imaju sve (uključujući obraz kao potplat cipele), ali dostojanstva baš nimalo. I svejedno im je ono zbog čega bi časni i moralni ljudi umrli od stida, da se uz njihovo ime kaže: ljiga od čovjeka. Jado. Mizerija. Kokošar. Častan čovjek radije bi propao nego se ovako osramotio. Jer kad propadneš, možeš se i podići, ali kad ti netko kaže da si šibicar, od toga se oprati ne možeš nikada.
Ali, ne događa se ništa. Baš ništa. Nit je njima neugodno, niti ih itko poziva na red. Čak ni toliko da ih barem javno, pred kamerama osramoti. Ali znate što… kad se ono arhitekta nonšalantno posluživao našim cigaretama, poslije druge, pravili smo se da ne vidimo. Jer nam je bilo neugodno. I nitko nije njegov elegantni pokret presjekao jednostavnim uzimanjem i spremanjem svoje kutije. Baš nitko. I danas, kad se ista priča ponavlja u raznim varijacijama, uvijek se radi o istom: bogati beskrupulozno, besramno mažnjavaju malima. Koji to puštaju jer su se valjda pomirili s nepravdom i poniženjem, i postali bezbojni promatrači vlastitih života, impotentni i zapravo smiješni. A sve te velike face, svi ti gnjusni likovi iza svojih fino krojenih odijela samo su obični šibicari i mizerije. Uzalud im njihovi milijuni, nikada od njih ljudi. Samo ljige. I ako mislite da od toga ničega goreg nema, znajte da ima. Mi smo gori. Mi koji samo šutimo i glupo klimamo glavama.

Oglasi