Kazališni Titov zdenac

10405366_945795902155981_3025336365460485422_n
Piše: Zlatko Gall (Slobodna)

Ulica mog djetinjstva zvala se Kamenita. Posve je razumljivo zašto. U njoj- jednoj od tipičnih dalmatinskih kaleta – bile su stare kamene kuće. Neke ozbiljne dvokatnice od lijepo tesanog kamena u čije su ziđe bili ugrađeni spoliji iz Salone (stele, djelovi sarkofaga, kapiteli…) a neke pak uski pučki kućerci u čijoj su se konobi držale mreže, bačve, kamenice za ulje. A onda su ulici promijenili ime. Preimenovali su je u čast nekog lokalnog palog borca, bombaša, revolucionara… I tako je ostalo do devedesetih. Partizan je naravno otišao u zaborav i „ropotarnicu povijesti“ a njegovo je mjesto zauzeo novi „borac“. Meni posve nepoznati fratar. Zacijelo jedan od „martira“ koji su život dali za „našu stvar“.
A ja bih da se ulica mog djetinjstva ponovo zove Kamenita. Zbog nostalgije? Nipošto.
Razlog je isti kao i onaj zbog kojeg bi da se zagrebački Trg maršala Tita zove Kazališnim (ili, zašto ne, Kod zdenca) a zagrebački aerodrom umjesto Tuđmanovim imenom onim starim – Pleso. Baš kao što bi bio prvi koji će dignuti ruku da se baš sve naše ulice nekoć nazvane po proleterskim a danas gardijskim brigadama, palim borcima i mućenicima, revulcionarima i vitezovima, divizijama i bojnama… zovu po starim toponimima. Ili – naprosto – onako kako su ih, bez obzira na ideološke mijene, uvijek zvali domoroci. Rivom i Prokurativama, Kalelargom i Gospojskom štradom, Trešnjevačkim ili Starim placem, Cvjetnim ili Voćnim trgom.
A neće. Pa valjda je i zadnjoj budali jasno zašto. Zbog onog istog razloga zašto su 1941. mnoge zagrebačke ulice i trgovi dobili nova imena, zašto je Meštrovićev umjetnički paviljon dobio minarete i postao Džamija, ulice dobili Stipe Javor i Petar Milutin Kvaternik, ban Kulin, Mehmed Džemaludin Čaušević i Arnaldo Mussolini a, kao uspomena na nacistički pokušaj puča, jedan gradski trg dobio novo ime – Trg Münchenskih žrtava. Zbog istog razloga zašto su nakon 1945. sva „kvarna“ imena zamijenjena imenima viđenih partizana i komunista (Rade Končara), proleterskih brigada i korpusa, novih datuma (8.maja)… Ili, ako ćete, zbog onih istih razloga zbog kojih je metropola „mlade države Hrvatske“ od 1990. do 2007. promijenila imena čak 474 ulice i trgova. Zbog onoga zašto je i Split dobio ulicu „književnika“ Mile Budaka a izgubio onu Prvog splitskog partizanskog odreda.
Zbog ideologije. Zbog demonstriranja sile, moći ali i dubokog uvjerenja da povijest baš uvijek pišu pobjednjici. Pa makar i oni marionetski klimavi poput endehazijskih.
Prije šest-sedam godina u časopisu „Migracijske i etničke teme“ Jelena Stanić, Laura Šakaja i Lana Slavuj s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta obradile su „fenomen“ preimenovanja zagrebačkih ulica i trgova. Ustvrdivši da je pet razdoblja kad su se oni intezivno mijenjali nosilo isključivo ideološki predznak. Podjednako u fazi modernizacije Hrvatske kada su provedena prva opsežna imenovanje, u razdoblju Kraljevine SHS/Jugoslavije, potom u NDH, u vrijeme komunizma /socijalizma te, naravcno, nakon demokratskih promjena i uspostave nove Hrvatske države 1990. Na udaru je očekivano bio centar grada jer je upravo u njemu uvijek valjalo na simboličnoj razini (demonstrirajući moć) pokazati što je i kakva je nova vlast.
Zahtjev za promjenom imena Trga maršala Tita koji je ponovo ovih dana na tapetu, pogonjen je istim razlozima. Naravno, zagrebački trg koji je u povijesti nosio i ime Sajmište, Sveučilišni i Trg Aleksandra I, nije ime dobio zbog Brozovih bravarskih vještina, lijepog sviranja klavira ili majstorstva u rukovanju mačem već zbog ideoloških razloga. Onih istih zbog kojih je svaka republika dobila po jedan grad s njegovim imenom, silne trgove, obale, avenije… U nekom idealnom svijetu, rekoh, vijest da se trg ili ulica kani uzeti nekom političaru (bez obzira na njegov realni i sezonski „značaj“), diktatoru, autokratskom „tateku nacije“ ili „najboljem sinu naroda & narodnosti“, caru ili kralju… u trenu bi me oduševila. No priča s Titovim trgom sasvim sigurno ne ide pod nazivnik „depolitizacije“ već, sasvim suprotno, nove politizacije i ideološke „rekonkviste“. Revizije povijesti kojoj je nesretni Tito simbolična smetnja.
Da nije tome tako oni najbučniji zagovaratelji promjene imena u Kazališni trg, zacijelo bi i na nekim drugim primjerima (recimo, s onim silnim ulicama hrvatskih „kraljeva“ ili „palih vitezova“) pokazali svoju sklonost ka kulturi. Uostalom, mogli bi – ako se baš žele riješiti Tita kao „komunističkog vođe čija je vladavina bila prožeta masovnim kršenjima temeljnih ljudskih prava i sloboda“ ili poratnog diktatora i satrapa Broza – prostor oko HNK nazvati Trgom partizanskog vođe Tita. Ili, Trgom Titovih nesvrstanih, placom Titovog povijesnog ne Staljinu… Razdijelivši ključne epiozode u kontroverznoj Brozovoj biografiji na etape i „djelatnosti“. Onako kako su to učinili s Milom Budakom koi, eto, ulicu nije dobio kao Pavelićev doglavnik i ministar NDH već kao književnik.
U cijeloj toj novoj frci i zbrci oko Titova trga, za sada je najviše političkog razuma pokazao Andrej Plenković. Koji je, tvrde upućeni, vrući krumpir elegantno prebacio na zagrebačku gradsku organizaciju HDZ-a što će mu, ne angažira li se osobno za promjenu imena, sigurno donijeti novi pad popularnosti kod desne stranačke struje koja ga već tjednima ionako kune i proziva zbog „izdaje“. I, naravno, simpatije s one druge strane. Kako bilo, lukav je to potez kao i Bandićeva najava referenduma kao konačne arbitraže o imenu trga oko HNK. A u HDZ-u su mišljenja oko promjene imena jasna. Kakva – zna se. Uz argumente o simboličnoj najavi lustracije i konačnog obračuna s „titoizmom“ i komunističkim režimom odnosno, u umivenoj „light“ varijanti, uz prizivanje „Kolindinog poučka“ na tragu njene deložacije Titove biste s Pantovčaka (dakle iz javnog prostora) u muzeje i depoe.
A u njih će – jer povijest je sve samo ne učiteljica života – jednog dana neumitno završiti i novi „kipeki“, ploče s promijenim imenima ulica i trgova te brojni totemi „novoga doba“. Ako ih prije toga, kako se to dogodilo sa spomenicima NOB-a, ne miniraju ili ih pak kao sve one silne mletačke lavove i Bajamontušu ne razvale mašklinima i pajserima. Jer što reče Petar Preradović, „Stalna na tom svijetu samo mijena jest“.

(Današnja kolumna Zona sumraka u tiskanom izdanju Slobodne Dalmacije)