Uz obljetnicu Oktobra – Lenjin ubijen na stanici Finska

Fotografija: Prva vlada Sovjetske Rusije na Crvenom trgu.

Fotografija: Prva vlada Sovjetske Rusije na Crvenom trgu.

Postoji mnogo dublja privrženost alternativnim povijestima u radikalnom marksističkom stavu. Za radikalnog marksista stvarna povijest koju proživljavamo i sama je ostvarenje alternativne povijesti: moramo živjeti u njoj zato što smo u prošlosti propustili iskoristiti trenutak.

Piše: Slavoj Žižek

Zašto je cvatući žanr povijesti tipa “što bi bilo kad bi bilo” konzervans konzervativnih povjesničara? Uvod u takva izdanja obično počinje napadom na marksiste koji navodno vjeruju u historijski determinizam. Uzmimo ovaj najnoviji nastavak, što ga je uredio Andrew Roberts, koji je i sam pridonio eseju o svijetlim izgledima s kojima bi se suočila Rusija u 20. stoljeću da Lenjin nije ustrijeljen po dolasku na stanicu Finska. Jedan od Robertsovih argumenata u korist takve vrste povijesti jest da “sve što su osuđivali Carr, Thompson i Hobsbawn mora imati nešto što bi to preporučivalo”. On smatra da su se ideali liberté, égalité, fraternité “još jednom po tko zna koji puta pokazali međusobno isključujućima”. “Ako”, nastavlja on, “prihvatimo da ne postoji nešto takvo kao što je povijesna neizbježnost i da ništa nije unaprijed određeno, politi- čka letargija – jedna od pošasti našega vremena – trebala bi biti protjerana budući da znači da je u ljudskim poslovima sve moguće”.

To nije slučaj u praksi. Roberts zanemaruje središnji ideologijski paradoks moderne povijesti kako ga je formulirao Max Weber u The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism/ Protestantskoj etici i duhu kapitalizma. Nasuprot katoličanstvu, koje je ljudsko iskupljenje shvaćalo kao ovisno o dobrim djelima, protestantizam je inzistirao na predodređenju: zašto je onda protestantizam funkcionirao kao ideologija ranog kapitalizma? Zašto je vjerovanje ljudi da je o njihovom iskupljenju odlučeno unaprijed ne samo dovelo do letargije, nego isto tako održava najmoćniju mobilizaciju ljudskih resursa koje se ikada dogodila?

Konzervativne simpatije “što bi bilo kad bi bilo?” izdanja postaju jasne čim pogledate stranice njihovih sadržaja. Teme se često bave time koliko bi bolja povijest bila da je neki revolucionarni ili “radikalni” događaj bio izbjegnut (da Karlo I. nije pobijedio u građanskom ratu, da su Englezi dobili rat protiv američkih kolonija, da je Konfederacija pobijedila u američkom Građanskom ratu, da je Njemačka dobila Prvi svjetski rat) ili, što nije tako često, koliko bi gora povijest bila da je imala progresivniji zaokret. Dva su primjera ovoga drugoga navedena u Robertsovu djelu: da je Thatcherica ubijena u eksploziji u Brightonu 1984., da je Gore bio predsjednik 11. rujna (u tom posljednjem eseju koji je napisao neokonzervativac David Frum, napuštena je svaka pretenzija na ozbiljnu povijest u korist političke propagande maskirane u satiru). Nije ni čudo da Roberts s odobravanjem spominje roman Kingsleyja Amisa Russian Hide-and-Seek koji je smješten u Britaniju pod okupacijom Sovjeta.

Dakle, kakav bi trebao biti odgovor marksista? Definitivno ne da prežvakava turobne misli Georgija Plekhanova o “ulozi pojedinca u povijesti” (da se Napoleon nikad nije rodio, netko bi drugi odigrao sličnu ulogu, zato što je dublja povijesna nužnost zahtijevala prijelaz prema bonapartizmu). Radije bih propitivao pretpostavku da su marksisti (i ljevičari općenito) glupavi deterministi koji ne mogu uzeti u obzir alternativne scenarije.

Prva stvar koja upada u oči jest da je “što bi bilo kad bi bilo” povijest dio šireg trenda, onoga koji se protivi linearnom narativu i koji vidi život kao tijek u više oblika. “Prirodne” znanosti kao da proganjaju nasumičnost života i moguće alternativne inačice stvarnosti: kako je to rekao Stephen Jay Gould “vratite unatrag film o životu i pustite ga iznova. Povijest evolucije bit će potpuno drukčija”. Ta percepcija naše stvarnosti je samo jedan od mogućih ishoda “otvorene” situacije, a predodžba da ostali mogući ishodi i dalje opsjedaju našu stvarnost, prenoseći na nju ekstremnu krhkost i slučajnost, nikako nije strana marksizmu. U stvari, osjećana hitnost revolucionarnog čina ovisi o njoj.

S obzirom na to da je ne-pojava Oktobarske revolucije omiljena tema “što bi bilo kad bi bilo” povjesničara, isplati se baciti pogled na to kako se sam Lenjin odnosio prema protu-činjeničnosti. Bio je najdalje moguće od bilo kakvog oslanjanja na “povijesnu nužnost”. Upravo suprotno, njegovi su protivnici menjševici naglašavali nemogućnost izostavljanja jedne od faza što ih propisuje historijski determinizam: prvo buržoasko-demokratske, a onda proleterske revolucije. Kada je u svojim Aprilskim tezama iz 1917. Lenjin ustvrdio da je to bio Augenblick, jedinstvena mogućnost za početak revolucije, njegov je prijedlog najprije naišao na zaprepaštenje ili prezir velike većine njegovih partijskih kolega. No, on je shvaćao da je tu mogućnost omogućila jedinstvena kombinacija okolnosti: ako se trenutak ne iskoristi, prilika će propasti, možda za desetljeća. Lenjin je podržavao alternativni scenarij: što ako ne djelujemo sada? Upravo ga je njegova svijest o katastrofalnim posljedicama nedjelovanja natjerala da djeluje.

Postoji mnogo dublja privrženost alternativnim povijestima u radikalnom marksističkom stavu. Za radikalnog marksista stvarna povijest koju proživljavamo i sama je ostvarenje alternativne povijesti: moramo živjeti u njoj zato što smo u prošlosti propustili iskoristiti trenutak. U izvanrednom čitanju Teza o filozofiji povijesti Waltera Benjamina (koje Benjamin nije nikada objavio), Eric Santner je razradio predodžbu da sadašnja revolucionarna intervencija iskupljuje neuspjele pokušaje u prošlosti. Ti se pokušaji računaju kao “simptomi” i mogu biti retroaktivno iskupljeni kroz “čudo” revolucionarnog čina. Nisu “toliko zaboravljena djela, nego prije zaboravljeni propusti da se djeluje, propusti da se suspendira sila društvenih poveznica što sprečava djela solidarnosti s Drugima u društvu”:

Simptomi bilježe ne samo prošle neuspjele pokušaje revolucije nego, nešto skromnije, i prošle propuste da se reagira na pozive za djelovanje ili čak za suosjećanje onih koji pate u nekom smislu pripadaju obliku života kojega je netko dio. Oni zauzimaju mjesto nečega što je postoji, što ustraje u našem životu, iako nikada nije ostvarilo punu ontološku dosljednost. Simptomi su, dakle, u određenom smislu virtualni arhivi praznina – ili, možda bolje, obrana protiv praznina – koje trajno postoje u povijesnom iskustvu.

Za Santnera ti simptomi mogu također uzeti oblik narušavanja “normalnog” društvenog života: sudjelovanje, na primjer, u opscenim ritualima vladajuće ideologije. U takvom načinu razmišljanja Kristalna noć – poluorganizirana, poluspontana provala nasilnih napada na kuće, sinagoge, poslove i pojedince – postaje bakhantski karneval, simptom koji njegov bijes i nasilje otkrivaju kao pokušaj “obrambene formacije”, prikrivanje prethodnog neuspjeha da se učinkovito intervenira u društvenoj krizi u Njemačkoj. Drugim riječima, samo nasilje pogroma bilo je dokaz mogućnosti autentične proleterske revolucije, a njegova pretjerana energija obilježava reakciju na (nesvjesnu) svijest propuštene mogućnosti. I zar nije krajnji izvor Ostalgije (nostalgije za komunističkom prošlošću) među brojnim intelektualcima (i obi- čnim ljudima) iz pokojne Njemačke Demokratske Republika također žudnja ne toliko za komunističkom prošlošću, nego prije za onim što je prošlost mogla biti, za propuštenom mogućnošću stvaranja alternativne Njemačke?

Postkomunističke provale neonacističkog nasilja mogu se također shvatiti kao simptomatične provale bijesa, što iskazuju svijest o propuštenim mogućnostima. Možemo povući paralelu s psihičkim životom pojedinca: na upravo isti način kao što svijest o propuštenoj privatnoj mogućnosti (o ispunjavajućoj ljubavnoj vezi, možda) često ostavlja svoje tragove u obliku iracionalnim tjeskobama, glavoboljama i ispadima bijesa, tako da praznina propuštene mogućnosti revolucije može rezultirati iracionalnim ispadima destrukcije.

“Što bi bilo…” dimenzija ide u samo srce marksističke revolucionarne ideje. U svojim ironičnim komentarima o Francuskoj revoluciji, Marx je suprotstavio revolucionarno oduševljenje i otrežnjavajuće “jutro poslije”: stvarni ishod plemenite revolucionarne eksplozije koja je obećavala liberté, égalité, fraternité bijedan je utilitaristički/ egoistički svemir tržišnog izračuna. (Taj je raskorak bio još veći u slučaju Oktobarske revolucije.) Međutim, Marxov zaključak nije zdravorazumski, da se vulgarna stvarnost trgovine ispostavlja kao “istina o teatru revolucionarnog oduševljenja” – o čemu je i bila sva ta strka. U revolucionarnoj eksploziji, zasjala je još jedna utopijska dimenzija, ona o sveopćem oslobođenju, koje je u stvari “višak” što ga je izdala tržišna stvarnost koja preuzima vlast jutro poslije. Taj višak nije jednostavno ukinut ili odbačen kao nevažan, nego je prenesen u virtualno stanje, poput sna koji čeka da se ostvari.

(Izvor: Zarez 218. S engleskoga prevela Lovorka Kozole. Tekst je pod naslovom Lenin Shot at Finland Station objavljen u Londonu).

Oglasi