UBITI STVORITELJA

Fotografija: Mio Vesović

Fotografija: Mio Vesović

Piše: Žarko Jovanovski

Ja ne znam koliko je sve to trajalo. Možda cijeli jedan život, ne mogu biti siguran. Sjedio sam satima i satima za šankom skroz pijan (tko može reći koliko dugo?). Nigdje niti konobara niti gostiju, nigdje nikoga tko bi mi rekao bilo što o protoku vremena. Minute su kapale poput limuna koji cijedi nebeska ruka. Kada misliš da više ničega nema, još jedna kap kane. Pa još jedna. Pa još jedna. Vani je konstantno bila noć. Dan je prestao postojati. Svjetlo je postalo tamni premaz neba, samo jedan odsjaj javne rasvjete i ništa drugo. Sve to se dešavalo negdje oko Nove godine. Ma mora da je bilo negdje između Božića i Nove godine. Možda je bio i neki teški meteorološki poremećaj u kolovozu? Tko bi to sada znao. U jednom trenutku napipao sam rajf s jelenskim rogovima na svojoj glavi. Onda je valjda bilo oko Nove godine? Tko zna kada mi ga je netko stavio u prolazu dok sam potpuno pijan drijemao čela naslonjenog na šank. Vani je sniježilo. Napadalo je četiri metra snijega. Možda i više. Nikad ga toliko nije napadalo u ovome gradu. Filmska scena a nikoga da snimi film o gradu utopljenom u bjelinu.

To mora da je bilo negdje između Božića i Nove godine. Samo se onda dešavaju ovakva čuda. U potpuno praznoj birtiji, bez gostiju i konobara svaki put kada bi otišao na wc ili bi se probudio iz drijemeži preda mnom je bila nova novcata otvorena boca pive. Nemam pojma tko je to stalno donosio. Nije me ni bilo briga. Ja sam konstantno bio mrtav pijan a piva je konstantno dolazila. To je sve što znam o vremenu i o danima i o snijegu.

Kad god bih bio koliko-toliko svjestan, piljio bih u jednu jedinu točku ispred sebe. I cigareta je stalno bilo u kutiji. Još jedno malo čudo. To mora da je bilo između Božića i Nove godine makar se ne mogu zakleti da nije bilo puno prije ili čak puno poslije. Vani je stalno padao snijeg i bilo je stalno mračno. Napadalo ga je već četiri metra. Možda i mnogo više. Znam jedino da se više kroz prozor nije vidjelo niti veliko raskršće pred birtijom.

U jednom trenutku mi je svega bilo dosta. Ne, nije mi dosadilo, nije mi se gadilo; pa ja spadam u ovo ništavilo ovdje – nigdje nije bolje nego ovdje. Rekao sam sebi – još samo jedno pišanje, još samo jedna piva pa idem kući. Iskopat ću tunel kroz snijeg do svog doma svojim zakržljailim ručicama pa onda odem tamo spavati do proljeća. Možda se više nikada niti ne probudim. Moje buđenje ubilo bi na tisuće rijetkih leptira u Mongoliji. To bi bio gubitak koji si ni bog ne može priuštiti. Nikakava korist od mog preranog buđenja i triježnjenja.

Onda sam otišao na wc, popišao se ponovo pored školjke i kada sam se vratio bradati tip u sjebanom smeđem kožnjaku koji se raspadao po šavovima od dotrajalosti sjedio je za šankom i pušio.

O ne… Opet sve ispočetka… Još jedan od “onih”…

Raskrilio sam ruke dok sam prilazio kretenu. Glas mi je sam od sebe izbacivao riječi – “Nemam para, nemam za pivu, imam još samo par cigareta u kutiji, idi frajeru i nađi sam svoju birtijetinu gdje ćeš se naumirati… Ova je samo za mene!”

Tip je flegmatično pripalio novu cigaretu iako mu je stara još dogorjevala u pepeljari.

“Ajde ne seri stari i sjedi tu…” – rekao je smireno i bez nerviranja – “Što će meni tvoje jebena lova za pivo i cigarete?! Meni je samo dosadno. Ja imam cijeli svemir samo za sebe.”

Sjeo sam na stolicu pored njega bez otpora. Uzaludno bi bilo pružati otpor s jelenskim rogovima na glavi.

Nagnuo sam bocu pive i ispio očajnički pola boce. Onda sam ga pogledao bojažljivo. Koji kurac ovaj hoće od mene? Idi kretenu, idi… I sretan ti put…. Buljio je u mene na tren krvavim pogledom kimajući glavom kao da mi čita misli. Pijanica poput mene. Kreten.

“Ajde još jednom potegni iz boce i bit će ti zadnje…” – rekao je hladno.

“Ja to mogu…” – Vidio sam mu samo profil ali sam znao da se kesi nadmočno. Jebo te bog. Što ti hoćeš zapravo od mene?
I koja bezvezna bahatost… Tko si ti da mi određuješ što ću ja sada ako otpijem još gutljaj, a što neću? Nagnuo sam bocu na usne i držao je pola minute. Razmišljao sam. Piva mi je rosila usne ali nije tekla niz grlo. Što ako je…? Što ako ovaj zaista zna da ako ja sada…? Što ovim eksperimentom gad hoće dokazati…? Vrijedi li to govno sada izazivati?

Onda sam neodlučno, sporim pokretom odložio bocu. Nešto nije dalo da se borim s demonima. To mora da je bilo negdje između Božića i Nove godine. Samo se onda dešavaju ovakva čuda. Vani je napadalo i više od četiri metra snijega.

Odložio sam neispijenu bocu pive pored svog sjebanog izmoždenog lica. Strah. Nemam hrabrosti sučiti se sa sudbinom. Ne sada. Došao sam do zida i odvalio glavom iz sve snage u njega a da uopće nije boljelo.

“Nemaš muda? A…?! Jebote, pa koji ti je kurac sada? Inače si obijesna budala. Prisjelo ti pijanstvo?” – zazborio je bradati stranac tresući cigaretu u pepeljaru. “Pa što ti misliš, debilu ostarijeli, tko je nabacao toliko snijega vani? Tko to stalno u birtiji bez konobara stavlja sve te pive ispred tebe? Tko ti stalno puni kutiju s cigaretama i na kraju krajeva, tko te stalno šalje na wc, polaže ti čelo na šank, uspavljuje te nježno da bi ti sve ovo na kraju izgledalo kao neko božićno ili novogodišnje čudo? Što misliš tko je uopće izmislio jebeni Božić i jebenu Novu godinu i pravopis kojim si zapisao svoje bijedne misli malo prije na računu koji ne trebaš platiti? I tko je ispraznio birtijetinu da danima možeš piti na miru bez zajebavanja i smetnji? I nisam sve ovo sranje oko tebe napravio za šest dana nego samo za jedan jedini. Nakon osme pive samo sam odlučio da bude sranje. Neka bude sranje! I bi sranje! Ma nisam znao što radim ali trajalo je manje od tri minute. Kraće od prosječnog seksa jednog građanskog para koji si umišlja da vodi ljubav. Toliko malo mi je trebalo da sve ovo što vidiš oko sebe nadrkam…. Kao, neka je fora praviti svjetove… Ma to svatko može! Pa i ti to možeš! To može svaka budala koje popije osam pivi. Svaki dan napraviš jedan jebeni svijet ako samo buljiš u jednu jedinu točku pred sobom. To mogu čak i trijezni debili bez talenta za bilo što u životu. Shvatio bi to da nisi konstantno pijan ovdje za šankom. Ali jebe se tebi za život… Ma znaš što? – Jebe se i meni! I za tebe i za tvoj izdrkani svijet. Dosta sam bdio nad tvojim sjebanim tijelom! Znaš što još? – Ljudi su jedna gomila kretena! I ti si jedan obični kreten! Sad mi je žao što sam ikada išta poduzimao…”

Onda je oborio glavu nemoćno i samo šutke pasivno čekao. Otpio je pivo iz flaše koja se trenutno našla ispred njega pa ponovo oborio glavu. Zaista je djelovao kao netko kome je pun kurac svega. Zapalio je još jednu cigaretu iako su već dvije dogorjevale u pepeljari na šanku.

“To sve nije ekološki…” – smogao sam snage izreći, a onda sam pijano lupio glavom o šank. Što to truća ovaj bradati debil? Treba mi je jedno dugo spavanje. Treba mi jako puno spavanja. Treba mi jedno vječno spavanje u travnjaku s maslačcima i pčelama i sa tisuću mongolskih leptira koji lete naokolo…

I prije nego sam skroz zatvorio oči i zaspao nešto me puknulo u glavu. Ma da si debilu jedan napravio i cijeli svemir nemaš mi sad što tu srati. Crkni pičko! I odvalio sam tipa flašom pive posred lubanje. Izgledao je skroz obično i patetično dok je padao s barske stolice i dok su mu komadići mozga letjeli zadimljenim zrakom, i dok je krvave glave ležao nasmiješen na podu.

Nasjeo sam. Odmah mi je bilo jasno da sam nasjeo na foru. Namamio me u stupicu. iskoristio me. Ispao sam budala. Opet.

Ma boli me kurac…

To sve mora da se desilo negdje oko Nove godine. Možda čak između Božića i Nove godine. Vani je napadalo preko četiri metra snijega. Možda i pet.

Tko bi to do kurca sada uopće znao?

Važno je jedino da sam opet bio smiren.

Nije mala stvar ubiti stvoritelja.

Ali tko će sad donositi pive?

“Alo, konobar! – Jebem ti mater, gdje si sada kad te toliko trebam…”

Oglasi