ANONIMNO PRIJETE – Sveučilište u Zagrebu zbog Barišića je dotaklo samo dno

14212194_1246863368699767_3743045199816506325_n

Piše: Nenad Jarić Dauenhauer (Index)

SVEUČILIŠTE u Zagrebu, odnosno, u odsutnosti preciznijih informacija, neki ljudi iz uprave istoga, danas je još jednom potvrdilo da je u interesu zaštite pozicije novog ministra znanosti i obrazovanja prof. dr. Pave Barišića spremno ratovati kako s medijima, tako i s akademskom zajednicom, a ponajprije s akademikom Vlatkom Silobrčićem, predsjednikom Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju.

Kako pokazuju dva posljednja teksta, jedno priopćenje i jedan demanti, koji su na tu temu stigli na adrese novinara, u tom ratu ne biraju se sredstva pa se tako koriste i metode kao što su ignoriranje pitanja medija, neutemeljeno zastrašivanje novinara i članova akademske zajednice, pa čak i svjesno poigravanje poluistinama ili neistinama.

Ovdje nema smisla ponavljati cijelo izvorno priopćenje, pa ni demanti koji je stigao danas, jer ćemo neke njihove dijelove ionako podrobnije analizirati. Podsjetimo stoga samo ukratko da su u prvome novinari bili optuženi za „medijski linč“ nad ministrom koji se provodi kroz „zbrajanje grijeha“ u obliku demantiranih neistinitih navoda koji se „stalno iznova ponavljaju kao medijski dokazane istine“.

Akademik Silobrčić u istom je tekstu prozvan zbog „javnog linča“ i „neodgovornog medijskog istupanja“ kojim je, kao predsjednik Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, to „saborsko etičko tijelo uvukao u medijsku i političku kampanju koja se teško može dovesti u sklad s etičkim standardima“.

Akademik je na optužbe na svoj račun, iznesene u prvom priopćenju, već odgovorio u reakciji koju je prenio Index , a za očekivati je da će se oglasiti i na novi demanti.

Stoga ćemo ovaj puta tek ukratko analizirati one dijelove posljednjih sveučilišnih istupa koji se posebno tiču pisanja novinara.

Anonimna priopćenja

Prije svega, kako smo već ranije upozorili, čini se vrlo neobičnim da su oba dokumenta u kojima se novinari i Silobrčić optužuju za vrlo ozbiljne stvari, u redakcije medija stigli bez potpisa odgovornih osoba i bez informacija o tome koje tijelo iz njih stoji. Štoviše, moglo bi se čak reći uz uporno skrivanje tih informacija. Naime, Index još uvijek nije dobio odgovore na pitanja koja su u utorak upućena glasnogovorništvu Sveučilišta, a koja glase:

1)    Tko je autor priopćenja?

2)    Nije li uobičajeno da tako ozbiljna priopćenja, kojima se prozivaju i osuđuju mediji i akademici, potpisuje neka odgovorna osoba? Zašto ovo nije?
 
3)    Koje tijelo sveučilišta stoji iza teksta – Senat, Rektorski kolegij ili…?
 
4)    Na kojoj sjednici i kada je odlučen sadržaj priopćenja?

Naprotiv, nakon objavljivanja oštre reakcije u kojoj je Silobrčić pozvao autore priopćenja da prije javne rasprave o bilo čemu prvo steknu građansku hrabrost da se potpišu na svoje umotvorine, u našu je redakciju stigao demanti akademikovih tvrdnji. U njemu ponovno Sveučilište, opet bez potpisa odgovorne osobe ili navođenja sveučilišnog tijela, piše kako nije riječ o „anonimnom  tekstu“,  kako  tvrdi  akademik Silobrčić, nego o  priopćenju kao legitimnom i uobičajenom obliku komuniciranja Sveučilišta s javnošću.

Sve da to uistinu i jest uobičajeno, što novinari iz iskustva znaju da baš i nije, ovdje se može postaviti pitanje imaju li novinari ili nemaju pravo znati tko ih to točno proziva ili im čak prijeti? Nije li to pitanje važno u zemlji u kojoj se novinari previše lako povlače po sudovima, u kojoj im se previše lako nekažnjeno prijeti i podmeće te u kojoj se mogući pokušaji atentata na njih u određenim političkim krugovima doživljavaju krajnje neozbiljno ili čak ismijavaju?

Odgovor na ova pitanja pokušali smo potražiti u Etičkom kodeksu samog SuZG-a, kada se već posljednjih dana toliko često spominje etika. Iz tog kodeksa, osobito njegovih stavaka F i G članka 27, dalo bi se zaključiti da naša pitanja nisu nešto na što bi sveučilišna tijela imala pravo jednostavno odmahnuti rukom. Evo što se prema tim stavcima ne odobrava:

Stavak F. namjerno predstavljanje osobnih stajališta kao službenoga stajališta Sveučilišta radi stjecanja osobne koristi;

Stavak G. korištenje imenom ili logotipom Sveučilišta za privatne djelatnosti kako bi se neopravdano stvorio dojam sveučilišnoga autoriteta.

A u tom kontekstu reklo bi se da znatiželjni mediji imaju pravo pitati tko to, u čije ime i zašto na Sveučilištu u Zagrebu tako revno napada novinare i akademika dok brani Barišića  – koji uopće nije zaposlenik te institucije? I tko to, i zašto, uporno odbija odgovoriti na to pitanje?

Igra poluistinama i neistinama

Novinari osobito imaju razloga osjećati se nesigurnima kada vide da se netransparentne prijetnje koje im stižu iz neimenovanih tijela temelje na poluistinama ili čak neistinama, jer će u takvoj atmosferi teško izbjeći dojam da ih moćne institucije mogu prozvati za što god ih je volja.

A u priopćenju SuZG-a ima i poluistina i neistina. Naime, prije svega nije točno da su svi sporni stari i novi slučajevi i sve sumnje koji se u medijima posljednjih dana spominju u vezi s novim ministrom ‘neistiniti navodi’ ili ‘neutemeljene optužbe’. Prije svega većina njih je etičke prirode pa nije ni za očekivati da moraju dobiti neke sudske epiloge.

Primjerice, činjenica je da se Barišić našao na popisu ljudi kojima je na prijedlog rektora Sveučilišta u Splitu bio odobren subvencionirani stambeni kredit “izvan konačne redovne rang liste”, mada je u to vrijeme imao riješen stambeni problem, dok su brojni znanstveni novaci bili podstanari. Ta činjenica još uvijek je provjerljiva na poveznici Sveučilišta u Splitu.

Također postoje medijski vrlo opravdani razlozi za ponavljanje priče o tome da je Barišić 2008. tužio novinarku Jutarnjeg lista Tanju Rudež zbog pisanja o tome da je kao nastavnik bio svojevrstan supermen, jer je u nastavnoj godini 2008./2009. držao 19 kolegija, od čega čak 11 obaveznih i to na četiri udaljena sveučilišta – u Splitu, Zagrebu, Osijeku i Zadru. Osobito kada se u istom kontekstu spomene i da je nakon četverogodišnjeg procesa 2012., povukao tužbu nakon što je Tanja Rudež izjavila da izražava iskreno žaljenje ako je svojim člankom naškodila njegovoj časti i ugledu, mada smatra da su informacije koje je prenijela točne i da je prije objavljivanja teksta poduzela sve što je trebala poduzeti. Javnost, a osobito akademska zajednica i novinari, imaju pravo znati kako u različitim situacijama funkcionira njihov novi ministar.

Inače, Barišić je nedugo nakon stupanja na dužnost ministra višekratno demantirao da je predavao više od dozvoljene norme, tvrdeći kako je te akademske godine držao 310 norma-sati. Čak i ako je to istina, tih 310 norma–sati održavao je u 30% radnog vremena kao zaposlenik Sveučilišta u Splitu (ostalih 70% radnog vremena trebao je biti na Institutu za filozofiju u Zagrebu), dok je 300 norma–sati puno opterećenje za sveučilišnog profesora s punim radnim vremenom. Dakle, imamo razloga smatrati da je držao triput više nastave no što je smio temeljem svog ugovora na Sveučilištu u Splitu.

Postoje također opravdani razlozi da se ponovno spominje činjenica da su neki mediji, poput Jutarnjeg lista, 2006. pisali o tome da je Barišić svoje putne troškove za sudjelovanje na filozofskom kongresu u Dubrovniku pokušao naplatiti dva puta iz dvaju izvora. To što za to nije suđen i osuđen nije nužno dokaz da prekršaja nije bilo; kao što činjenica da je nakon toga odstupio s mjesta pomoćnika ministra iz osobnih razloga nije dokaz da nije bio prisiljen odstupiti.

Mediji trebaju šutjeti o vlastitim otkrićima?

Ponajviše opravdanih razloga da se raspišu novinari svakako imaju u vezi s najnovijim optužbama protiv Barišića – onima za veličanje ustaškog ministra Julija Makanca, kao i za posuđivanje tuđih sadržaja bez navođenja izvora. Dok je prva potpuno evidentna iz samoga njegovoga članka, druga je izašla na vidjelo upravo zahvaljujući medijima, a postoje utemeljene sumnje da slučaj nije definitivno razriješen kako to u svojem priopćenju nastoji prikazati neimenovano tijelo SuZG-a. Ako ništa drugo, interesantna je činjenica da on nije razriješen na etičkom tijelu koje bi se s pravom moglo doživjeti najneovisnijim, jer nije lokalnog već nacionalnog karaktera, što smanjuje mogućnost utjecaja na njega.

U ovom kontekstu medijima ne može biti nezanimljiva činjenica da se pitanje ovlasti Etičkog odbora kao nekog krovnog tijela na Ustavnom sudu pokreće upravo iz SuZG-a iako, kao što smo već istaknuli, Barišić nije njegov zaposlenik. To je posebno interesantno u zemlji u kojoj smo već puno puta doživjeli da nam političari imaju diplome koje su stekli na vrlo sumnjive načine. Ako odemo još korak dalje, ne možemo se oteti dojmu da je u istom kontekstu zanimljiva i činjenica da je Barišića od optužbi za plagijat 2011. oslobodilo Etičko povjerenstvo na njegovom vlastitom Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, te da je tu odluku potpisao Hrvoje Relja koji je u to vrijeme bio docent na Odsjeku za filozofiju čiji je pročelnik bio Pavo Barišić. Teško je očekivati da će podčinjeni vjerodostojno prosuđivati o izravno nadređenom. Dodajmo tome još i činjenicu da je jedno drugo tijelo, Ad hoc etičko povjerenstvo Etičkog savjeta SuZG-a, koje je navodno oslobodilo Barišića od optužbi za plagijat, demantirao član tog ad hoc povjerenstva, doc. dr. Tihomir Vukelja, istaknuvši da ono nije ni razmatralo prijavu protiv Barišića, jer Barišić nije bio zaposlenik SuZG-a. Također dodajmo da je sam Stephen Schlesinger za Index izjavio da se nenavođenje njega kao autora posuđenih dijelova znanstvenog rada može smatrati plagijatom. Za kraj istaknimo da u prilog tezi da je nenavođenjem napravljen etički prekršaj govori već i sama činjenica da je Barišić u kasnijim izdanjima istoga teksta problematične dijelove sam ispravno označio navodnicima i pripisao ih autorima kao što je i morao učiniti – i tu nije riječ samo o Schlesingeru!

Kada sve to uzmemo u obzir, autorima SuZG-ova priopćenja možemo postaviti samo jedno pitanje – koje legitimno opravdanje i koji interes javnosti može postojati u tome da novinari o svemu tome šute, da ništa od toga ne propituju?

Oglasi