CLARA SCHUMANN ŽENA S PLAVE NOVČANICE

1-a-cs

Piše: Edit Glavurtić

Najvažniji muškarci u životu Clare Schumann (13. 9. 1819. – 20. 5. 1896.), i otac i muž, bili su dominantni i tako skloni kontroli da bi netko senzibilniji ovu vrstu nadzora nazvao možda i zlostavljanjem. Obojica su joj nametnuli krutu stegu, obojica su čitali njene dnevnike i određivali dnevni raspored, a kad se udala, gotovo svaki trenutak dana sva je njena pažnja morala biti usmjerena mužu, i u službi njegova djela. Ipak, sve ovo samo je jedna linija priče, jer život Clare Wieck Schumann, zahvaljujući njenoj posvećenosti, snazi i odanosti puno je više od toga.

Clara je klavir naučila svirati prije nego je naučila govoriti, a otac, strogi i autoritativni glazbenik, u velikoj želji da od nje stvori wunderkinda podvrgao ju je naporu dugosatnih vježbanja, i uspio: u dobi od samo osam godina svirala je već na zahtjevnim turnejama po cijeloj Europi. Bila je još gotovo dijete kad je upoznala Roberta Schumanna, devet godina starijeg, koji je dolazio njenom ocu na klavirsku poduku. Vremenom se između njih dvoje razvila romantična ljubav, no pošto je Robert povrijedio ruku koja je ostala paralizirana, (i njegova karijera glazbenika time završena), otac je zaljubljenima zabranio svaki kontakt, kao i izmjenu pisama. Tri godine vodio se sudski spor dok par napokon od suda u Leipzigu nije dobio dozvolu za vjenčanje.

Brakom se dosta toga promijenilo i dosta toga ostalo isto, jer od jedne vrste stege, Clara je samo prešla u drugu. Schumann je bio depresivan i melankoličan čovjek slabih živaca, iz obitelji u kojoj je majka bolovala od depresija, sestra se ubila, a otac umro mlad u stanju potpunog duševnog rastrojstva. Takvom, psihički nestabilnom, smetalo je kad bi Clara vježbala i zahtijevao da sve vrijeme provodi s njim i pomaže mu pri komponiranju. Kao i u roditeljskoj kući, ponovo je bila pod nekom vrstom nadzora, jer kao i otac, i muž je čitao njen dnevnik. Rodila mu je desetero djece od kojih je dvoje umrlo, a ostalih osmero odgajale su dadilje, kako je to u ono vrijeme bilo uobičajeno. Kroz njihovu kuću prošli su vrhunski umjetnici i intelektualci onog vremena, a zbog velikih troškova i nedostatka novca Clara je ponovo počela nastupati, na svojim koncertima izvodila je Schumannova djela i proslavila ga po cijeloj Europi i Rusiji.

Schumannove nervne krize postajale su sve češće kao i konflikti s okolinom, halucinirao je, čuo nepostojeće tonove, imao poteškoće u govoru, nekoliko nervnih slomova a u jeku Rajnskog karnevala skočio je u ledenu Rajnu pokušavajući samoubojstvo. Nakon toga smješten je u “Zavod za nervne bolesti i ludilo” u blizini Bonna gdje je umro dvije godine kasnije. U vrijeme njegove smrti Clara je imala 35 godina i bila u naponu snage.

Nadživjela ga je punih 40 godina, slavljena kao vrhunska pijanistica proputovala Europu svirajući njegovu glazbu, a još će jedan veliki skladatelj biti u nju zaljubljen, četrnaest godina mlađi Johannes Brahms koji je Claru i Roberta upoznao godinu dana prije no što će Schuman završiti u umobolnici. O pravoj prirodi Clarinog i Brahmsovog odnosa može se nagađati jer ona se nikad nije izjašnjavala, no iz pisma koja su izmjenjivali do njene smrti, mogu se iščitati Brahmsovi osjećaji. Clara Schumann u povijest je ušla kao vrhunska pijanistica, slavljena i priznata, koja je cijeli svoj život posvetila glazbi, priredivši posljednji koncert pet godina prije smrti, u svojoj sedamdeset i šestoj godini a stotinjak godina kasnije, Republika Njemačka ukazala joj je čast i njen lik otisnula na novčanicu, onu popularnu, plavu, nekadašnjih sto maraka.

Ova umjetnička priča draga mi je zbog posvećenosti koja ljude izdiže iznad životnih okolnosti. U njoj je nekoliko raskršća na kojima se moglo skrenuti u nešto sasvim drugo, čak tragično. Ali nije. Kad je otac Clari djetetu nametnuo strogu disciplinu i tjerao je na iscrpljujuće vježbanje mogla je zauvijek zamrziti klavir, pobjeći, odustati, dramatizirati, ali ne… nije bježala, vježbala je, pokorila se disciplini i postala virtuoz. Nije morala pristati ni na težak život s Schumannom, trpjeti njegovo ludilo, nije morala svoju umjetnost podrediti njegovoj, pomiriti se s njegovom bolesnom kontrolom svakog svog koraka. Mogla je, nakon njegove smrti, odabrati drugog muškarca, također velikana glazbe koji ju je obožavao, naposljetku, bila je mlada žena i umjetnica u naponu snage. Ali nije ni to, do kraja je ostala vjerna Schumannu i njegovoj glazbi.

Umjesto sudbine frustrirane, nesretne žene Clara Wieck bila je disciplinirana, kreativna, ostvarena i jaka. Kao da je prkosila sili gravitacije i vlastitom snagom skrenula u neku orbitu van svega predvidljivog, do kraja posvećena glazbi, najsavršenijoj i najuzvišenijoj od svih umjetnosti, koja ju je povezala s muškarcima koji su je voljeli. Schumann je Clari posvetio jednu klavirsku minijaturu, i kad je slušate otkriva se tajna onih finih povezanosti i nemira među njima, o kojima se može govoriti jedino glazbom, da se kaže bitno i ispravno shvati. Mimo svih onih mučnih i tegobnih stvari koje su se odvijale na površini svakodnevnog života ovo dvoje ljudi, na tamnoj pozadini ludila, bolesti i dužnosti akvarelni tonovi Sanjarenja svjetlucaju i traju kao čista nježnost.

Oglasi