Piše: Marijan Grakalić
Uvijek kada zaželim vidjeti istinu pogledam Pipine fotke. Sjene nestaju. Ostale su još prošle ili neke druge godine u Marienbadu, Samoboru ili Dubrovniku. Ovdje su samo ljudi na dobropoznatoj ulici. Mladi i začarani nekim sada prošlim svijetom.
Ima i vinjeta u kojima se ponekad nazre proročki dar. Fotografija bilježi sve. Doslovno sve ono što se neće vratiti. Zato to pripada mitu.
Pipo je gospodar nepoznatih i zaboravljenih datuma. Vjerodostojan u netaknutosti trenutka. Sujevjerni narod možda bi pomislio, gledajući, kako se radi o lažnoj starini. Možda i o naknadnom herojstvu izraslom poput magarećih ušiju koje sada pretpostavke uzima kao danak vremena. Ali nije tako.
Sloboda je nekada imala preveliku zapreminu. To je odgovor na važno pitanje. Na pitanje zašto je uopće to važno. Fotografije su pri tome neporecive. One nisu samo slike već i ostatak svega što se zna ili naslućuje. Ponekad zamjene san koji i tako u životu sve više nalikuje na neku vrsti posla kojim se bavimo. I to se bilježi.
Kornika je ekskluzivno mjesto.
Njeni potomci imaju priliku da pobjede smrt iako je stvar posve mitska. Ne zato što bi to zaslužili već zato jer su naselili u kanon urbane strmine. Kulta koji ih je preobrazio ka fotografskoj perspektivi. I još nekoj, i to ne bilo kakvoj. Naravno, nije marila za prijekor nego za ono što je pravo.
Mit je autentičan. Umjetnost prska po ljudima. U ekspoziciji bjeline nestaju krajevi zgrada i rubovi pločnika. Kućni duhovi uživaju u svetkovini. Strani jezik je začuđen. Tvrdi da su slike koje vidimo odavno preminule.
Gledamo se i dalje. Svaki puta još bolje. Onda opet iznova. Pipo drži kameru. Instrument s kapljicom krvi. Važnom jer se njome oblikuje čovjek. Onda grad, pa zvijezde. Tobacco road.
(Izložba fotografija Gorana Pavelića Pipe ”Tobacco road” biti će izložena u Galerijskoj sobi Marije Braut od 19. 9 do 19. 10. Cinkuš, Mletačka 5, Gornji grad).
radio gornji grad 
