Hrvoje Polan: I DANAS MI PRIJETE ZBOG FOTOGRAFIJA PLJAČKE U KNINU NAKON OLUJE

Pljačkanje Knina nakon Oluje. Fotografija Hrvoje Polan

Pljačkanje Knina nakon Oluje. Fotografija Hrvoje Polan

Piše: Hrvoje Polan (Forum)

Prije dvadeset godina, neposredno nakon “Oluje”, radeći za Feral Tribune, s novinarkom Silvanom Srdoč otišao sam u Knin napraviti reportažu o stanju u netom oslobođenom gradu.

Ukrcali smo se u Splitu u vlak koji je vlast besplatno organizirala za povratnike, kako su rekli, premda je bilo jasno da je situacija na terenu još daleko od sigurne (mine, zaostala eksplozivna sredstva, nepostojanje civilne vlasti…), pa nije bilo nikakvih realnih preduvjeta za vraćanje građana.

Kako bilo, krenuli smo. U vlaku sam vidio gomilu ljudi s praznim torbama. Razgovarajući s njima, nisam stekao dojam da se vraćaju kući. Siguran sam da je dio ljudi, naravno, želio otići pogledati što je ostalo od njihove imovine, ali najveći broj putnika zapravo je iskoristio besplatno organiziran prijevoz da ode po nešto što nije njihovo, da uzme, ukrade tuđe stvari jer su Kninjani otišli iz grada u kojem su bili samo pripadnici Hrvatske vojske.

Čim smo došli, oni koji su se sramno predstavljali kao povratnici, počeli su puniti prazne torbe u obližnjoj kninskoj robnoj kući koja je na moje oči ispražnjena do posljednjeg artikla. Čak su i lutke iz izloga rastavili i odnijeli.

Grabež je bila pripremljena i masovna. Ti su “povratnici” jako dobro znali po što dolaze. Hrpe donesenih praznih torbi punile su se brzo i bezbrižno jer se ono malo nadležnih u uniformama samo cerekalo promatrajući tu nadrealnu situaciju.

“Ružne” i “lijepe” teme

Napravio sam nekoliko snimaka suludih scena krađe, nakon čega me horda pljačkaša primijetila s fotoaparatom, pa sam samo zahvaljujući iskustvu izbjegao linč i sačuvao živu glavu. Nakon toga, snimio sam više-manje klasične snimke razdraganih vojnika sa zastavama, panoramu Knina sa zastavom i vojnicima HV-a koji su pozirali i slavili. Usput sam primijetio svježe humke na groblju s puno novih oznaka NN, koje sam također fotografirao.

Nakon toga otišao sam u kninski UN-ov kamp gdje mi je Alun Roberts, glasnogovornik UN-a, potvrdio ono što sam sâm i vidio – da se u Kninu otvoreno pljačka, da se devastira imovina i diskriminira nehrvatsko stanovništvo, o čemu postoje i pisani izvještaji.

U samom kampu bilo je smješteno sedamstotinjak srpskih izbjeglica koje su bile u vrlo lošem stanju, posebno mala djeca, starci i žene, koji su boravili u zaista nehumanim uvjetima u skučenim prostorima kampa. Budući da sam fotoreporter koji ne prati samo “ljepše” teme, snimio sam i te jadne ljude i dobio uistinu potresne fotografije. Osim ponekog stranog medija, nisam primijetio nikog drugog. Britanski televizijski novinari, tek pristigli u UN-ov kamp, u šoku su pričali kako su bili pritvoreni zbog “nedopuštenog” snimanja kuća u plamenu.

Nakon objave mojih fotografija, pogotovo snimaka krađe iz robne kuće, uz izvrstan tekst Silvane Srdoč, našu redakciju morala je čuvati specijalna policija.

Svi su znali za razmjere pljačke, ali nitko nije želio govoriti o tome. Bilo je lakše zabiti glavu u pijesak, s intencijom da tamo ostanu zauvijek.

I danas se nastoji prešutjeti činjenica pljačke i bezvlašća iz tih godina, premda je i sam general Ante Gotovina u snimci svog čuvenog govora u Kninu nekoliko dana nakon “Oluje” urlao na generale govoreći im kako ih treba biti sram jer u gradu vlada potpuno bezakonje. Oni koji mene i ovih dana napadaju, jer sam svojim snimkama pokazao da stvari nisu crno-bijele, tako posredno napadaju i samoga Gotovinu.

U službi propagande

Prije neki dan, u svom ovom ludilu oko vojne parade i ustaškog derneka u Kninu u povodu proslave 20. godišnjice “Oluje”, postavio sam na svoj profil na Facebooku dvije fotografije šokantne grabeži iz kninske robne kuće uz tekst koji govori da “incidenti” nakon „Oluje“ nisu bili slučajni i pojedinačni, uz napomenu kako je “Oluja” bila opravdana i potrebna, ali da se zbog takvih pljačkaša i ubojica, potaknutih, pa zatim i neprocesuiranih, ja ne želim sramiti.

Reakcije su bile različite. Od onih pozitivnih preko onih od kojih ti se okreće želudac, do otvorenih prijetnji likvidacijom. Ove potonje su, naravno, u inboxstizale pod raznim pseudonimima.

Na žalost, reakcija koja me najviše pogodila došla je od Siniše Hančića, predsjednika Zbora fotoreportera Hrvatskog novinarskog društva, koji me je optužio za fabrikaciju i laž, govoreći da je on bio u Kninu, da takvih stvari tamo nije bilo i da je on išao snimati “ljepše” teme.

Postaviti stvari na način da se ako nešto nisi vidio – to nije ni dogodilo, jasno je impliciralo da lažem, pa sam mu odgovorio da je fotograf koji odlazi na takav jedinstveni teren kako bi snimio, kako je i sam rekao, samo “ljepše” priče, u stvari drugorazredan fotograf, fotograf u službi propagande.

U Hrvatskoj postoji jako puno dobrih fotoreportera i činjenica da takve kninske fotografije tada nisu objavljene nije njihova krivnja, nego je dio tadašnje medijske uredničke politike, zbog čega su – uz časne iznimke – izlazile isključivo u inozemnim medijima. Tada domaći mediji nisu slobodno izvještavali – što je osnovna, krucijalna svrha novinarstva i dokumentarne fotografije – nego su bili u službi politike i ratne mašinerije. Doduše, prilično sam siguran da snimke grabeži u kninskoj robnoj kući nije snimio nitko osim mene.

Na žalost, predsjedniku krovne udruge fotoreportera autocenzura je očito smanjila perspektivu, pa je, nakon što je sramno obrisao svoj post u kojem me optužuje za laž, dalje navalio na mene prostačkim rječnikom spominjući neke moje davne duboko intimne događaje vezane uz tragičan gubitak djeteta i PTSP, što me duboko povrijedilo.

Nevjerojatno je da itko, a kamoli osoba koja je predsjednik Zbora fotoreportera i koja visoko kotira unutar HND-a upotrebljava takav pogani jezik, da bez trunke savjesti vrijeđa ljude i širi govor mržnje. Radi upravo ono protiv čega bismo se svi u cehu trebali boriti, prije svega putem novinarskih organizacija.

S druge strane, ne mogu ne spomenuti i gomilu reakcija podrške, kako domaćih kolega, tako i onih izvan Hrvatske poput Florence Hartmann…

Da bismo išli prema svjetlu, moramo upozoravati gdje je mrak, a to je ovdje i dalje prilično opasan posao.

Pljač

Pljač

Oglasi