O ovoj sam temi, kao i o svemu što s vremena na vrijeme pišem, govorio i pisao – devedesetih. Da, prije gotovo 20 godina. I? I ništa. Pokajem se tu i tamo jer u stvari samo gubim vrijeme. A zašto bi se onda išta sada promijenilo?
Naravno da se ništa neće promijeniti, ali, budući da su tekstovi ionako već napisani, onda ih pročitajte: možda ponekom posluže kao preostali puzzle u općoj slici malog panonskog goblenskog svijeta.
RUSKA HRVATSKA
Piše: Romano Bolković
Slijedi citat moga davnonapisanog posta na blogu Vaseljena, kojemu prethode davnonapisana pitanja postavljena u emisijama 2u9; datume imate uz pitanja:
Gospodine Tomac, vi ste sami ne jednom govorili o intervencijama Vlade nacionalnoga jedinstva tijekom Domovinskoga rata, kojima je od Moskve traženo da se ne bombardira Zagreb. Zašto vi sami nikada niste izveli neku geopolitičku analizu koja bi pokazala koji su zapravo temeljni geopolitički i strateški interesi ne samo SAD-a, nego upravo Rusije na postjugoslavenskom prostoru. Ja naime mislim da je takva analiza, koja je uostalom jednostavna, pretpostavka rauzmjevanja događaja ne samo u BiH, nego uopće podjele bivše Jugoslavije. Jer, već i letimični pogled na kartu ovog dijela svijeta pokazuje da je Rusiji, i ponajprije Rusiji, odgovarala podjela Jugoslavije i konzekventno BiH, i to iz dva razloga: time bi Srbija i Crna gora, uvećane za dio BiH, posve ostale u interesnoj zoni Rusije koja se preko pravoslavnih zemalja kontinuirano proteže sve do Jadrana, a i Hrvatska bi svoje osamostaljenje i svoju teritorijalnu ekstenziju imala zahvaliti Rusiji, što i jest slučaj. Zašto se ova “ruska veza” u Hrvatskoj čuva kao najviša nacionalna tajna?
Zadržimo se još malo na odnosima s Rusijom: predsjednik putuje u zemlje ruskoga utjecaja i napokon u Rusiju; u aferi Mogilevich otkrivaju se podzemne veze visokih državnih dužnosnika i ruskog podzemlja; gotovo svi naši premjeri poslovno su bili ili jesu vezani uz Rusiju; Joža Manolić u mojoj emisiji priznaje postojanje “ruskih đaka” u hrvatskom državnom vrhu, iako on tu ne nalazi ničeg lošeg; Boljkovac govori o traženju dopuštenja od Moskve da se intervenira u Krajini… da ne nabrajam u nedogled, je li moguće sav izvor naših problema s Amerikom sadržan u tome da je današnja Hrvatska preblizu Rusiji, jer, ne samo da Hrvatska svoju samostalnost duguje u velikoj mjeri upravo Rusiji, nego je sasvim očito da je dobar dio vladajuće strukture Hrvatske starim jugoslavenskim vezama sasvim oslonjen na Istok, a gotovo nimalo na Zapad?
Razgovor sa Zdravkom Tomcem, 15. ožujak 1999.
Amerika je – sjetimo se Bakera – logično devedesetih podržavala Markovića i očuvanje Jugoslavije, jer, američki se interes, vidimo i ovih dana, nalazi i preko Drine, i širi je i duži od hrvatskog. Amerikanci su u svoju interesnu zonu htjeli uključiti cijelu Jugoslaviju, no, raspadom po liniji Drine ili presjecanjem Bosne i Hercegovine, igubili bi taj utjecaj – velik dio SFRJ ostao bi u ruskoj zoni utjecaja, što se sada potvrđuje Miloševićevim zahtjevom za savezom sa Bjelorusijom i Rusijom. No, iako je ova interpretacija jedina istinita, ja je u Hrvatskoj uzalud ponavljam već dvije godine bez ikakvog odjeka iz jednog jedinog razloga – naime, i Hrvatska, proširena za svoj dio BiH, svoju bi ekspanziju imala zahvaliti Rusiji, a taj se ruski utjecaj u Hrvatskoj uporno pokušava prikriti. Meni je u ovom istom studiju Manolić otvoreno priznao postojanje ruskih ljudi u hrvatskoj državnoj vlasti. Što ste vi početkom devedesetih znali o tajnim kontaktima Zagreba i Moskve, o kojima smo službenu potvrdu dobili tek Tuđmanovim letom na dvadesetminutni susret s Jeljcinom? Je li vam ikada bila neobična, recimo, činjenica veza na relaciji Zagreb-Beograd-Moskva koja je tekla naftnim tokom, sve do kabineta hrvatskih premjera?
Razgovor sa Stjepanom Mesićem, 18. travnja 1999.
Problem BiH, kako ga ja razumijem, nije moguće shvatiti bez latentne volje podjele BiH, no ne samo volje Srbije i Hrvatske, nego volje bivših hladnoratovskih supersila te vodećih država Europe. Dapače, Amerika, koja danas posve inzistira na cjelovitoj BiH, već sutra će redefinirati Dayton i krenuti u smjeru podjele BiH, čim stacionira NATO na Kosovu, utvrdi Makedoniju, ojača secesionističke snage Crne Gore, i učini sve da preuzme kontrolu nad vodećim garniturama Hrvatske i Herceg-Bosne. Amerikancima ionako nije važno hoće li to biti drugi ljudi ili druga politika – njima je važno da oni kontroliraju ljude i politiku, ma kakva ona bila. Ne mislite li da je u tom smislu raspad BiH neminovan? Tj. ne vidite li vi i američki interes u tom raspadu?
Razgovor sa Zdravkom Tomcem, 15. ožujak 1999.
Možete li komentirati tvrdnju da podjela BiH zapravo imponira Rusiji, te da zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije treba ponajprije očitavati u perspektivi posthladnoratovskih odnosa Amerike i Rusije. Opčito je da, primjerice, kroz najnoviju inicijativu uspostave trilaterale Rusija-Njemačka-Francuska, Rusija ne želi Ameriku kao europskog tutora, pa bi tako propadanje američke inicijative za očuvanjem cjelovite BiH eo ipso bio ruski uspjeh. Što o tome mislite?
Kad spominjemo američko-ruske odnose i njihovo prelamanje na ovim prostorima, nerijetko se čuje kako je u Hrvatskoj i dan danas ruski utjecaj neobično jak i prisutan; riječ je naravno o nabrajanju “ruskih đaka”, tj. visokih državnih dužnosnika koji su na ovaj ili onaj način povezani s Rusijom, bilo da su tamo proboravili značajno vrijeme svoga života, bilo da su školovani, ili ih se čak optužuje za obavještajnu aktivnost u korist Rusije. Ima li ikakve istine u apostrofiranju tog “ruskog lobbyja”?
Razgovor s Josipom Manolićem, 21. listopad 1997.
Kao Appendix nudim jednu pomalo uličnu raspru u komentarima jednog od takvih postova, ali, koja će vam, vjerujem, upravo s neposrednosti biti od ogromne koristi. Kakve? Da skratite vrijeme, jasno, kakve druge?
Usput, obratite pažnju na činjenicu da sam prije desetak godina izrijekom govorio o preseljenjuj/obnovi Berlinskoga zida na Istok, o čemu danas govori, recimo, Dejan Jović.
Tuđmanov otklon od Mesića i Manolića malo je složenija stvar
Najprije, nije bilo nikakvog otklona: to govorim iz prve ruke i kao svjedok. Sve je počelo, ideološki gledano vrlo rano, još 1991., ako ne i ranije, ali, 1991. Manolić je već uvelike bio u sukobu s Vukojevićem i Šuškom. U trenutku kad Amerikanci od Tuđmana traže da se odrekne Manolića, počinje lom: Ameri to traže gotovo je sigurno zbog cijelog seta naših veza s Rusijom, ne dakle samo davnašnjih Jožinih kontakata ili zbog famozne mitske stanice Steve Krajačića koja zna Manolića izbaciti iz takta (uvijek se iživcira na to, ali, ima i dobar argument: Mislite li vi da bi u doba IB-a netko preživio s radio-stanicom u podrumu iz kojega kontaktira ni manje ni više nego SSSR?, klasično je Jožicino pitanje.), nego i zbog ukupnih geostrateških odnosa na Balkanu, u oblikovanju kojih Rusija nije bila samo srpski oslonac: konačno, sjetimo se Tuđmanovog puta u Moskvu, kad više nitko drugi nije ostao! Da o cijelom nizu naših ruskih đaka i ne pričam: od nestora Gregurića pa do oporbenjaka Čačića, svi su naši tehnomenađeri – zapravo: svi naši tadašnji premijeri – barem dio svoga života proveli u Moskvi. Hrvatska je slabovidno mislila da će Zapad preseliti Berlinski zid na Drinu! Amerikancima nije padalo na pamet da Rusima prepuste ono što je i Milošević snivao u vidu neke pravoslavne unije Srbija-Bjelorusija-Rusija, na koju se naslanja i pravoslavna Grčka. Kad bi sada i Hrvatska svoje teritorijalno ustavnopravno ukonačenje dočekala u nekakvoj obnovljenoj Banovini Hrvatskoj, da sada istaknem samo taj aspekt, sasvim paradoksalno, ali istinito, tu svoju Veću Hrvatsku (jer Velika Hrvatska, NDH, nije dolazila u obzir), dugovali bi Rusima! Naime, ne samo da su oni imali presudan utjecaj na Miloševića, nego su i naši čelnici gledali u Moskvu kad god je zatrebalo: Tomac o tome priča kad spominje Gregurićevu i njegovu besanu noć i pozive u Moskvu ne bi li se osujetilo možebitan raketman Zagreba; mislim da je tada i o napadu aviona bila riječ. U svakom slučaju, Amerikanci nisu nimalo blagonaklono gledali na tu Tuđmanovu viziju novog balkanskog poretka (koja zapravo nije nimalo pogrešna!), a prema kojoj je ključ riješenja svih ovdašnjih problema u osovini: Zagreb- Beograd! Odatle se naime dade derivirati nužnost podjele BiH, ali, nemojte mi sad zamjerit, shit happens: u tom vremenu, svi su ionako bili za tu opciju, a ovi koji danas pričaju da nisu, lažu – gledali su što će se dogoditi, i, kako Šušak još nije otpilio Manolića, i nije bilo potrebe za velikim osporavanjem toga plana. Tek kasnije, dakle, sa zahtjevom, kako Joža kaže: maloga špiclova ( a zapravo je riječ o visokom dužnosniku američke obavještajne zajednice ) da se Manolića makne s mjesta koje nadzire sav protok obavještajnih informacija, javlja se potreba za političkim alibijem, koji se iznalazi u neslaganju s Tuđmanovom politikom u Bosni. Istina je pak ova: da je Joža nekim slučajem i čudom ostao šef obavještajne zajednice, Tuđman nikada ne bi Stipu micao iz Sabora! Konačno, čak i usred najveće svađe – koju baka Ankica danas interpretira kao puč, što je idiotarija bez presedana, jer da se kojim slučajem u sabora stekla većina na strani HND-a, bilo bi to sasvim legalno preuzimanje vlasti – Tuđman nije bio ljut na Stipu: nudio mu je mjesto u Bruxellesu, i Stipe se dva tjedna predomišljao. Ne znam zašto, ali, nije prihvatio ponudu, možda i zbog krive procjene da Tuđman sigurno pada – možda ga je Joža u to uvjerio svojim čuvenim analizama i prebrojavanjima onih koji su za njih i onih koji su za nas – no bilo kako bilo, Stipe je ostao uz Jožu i, šest godina kasnije postao predsjednik koji će vladati duže nego Tuđman i ostaviti dubljega traga: nakon Stipe zasigurno ne će biti nikoga tko bi Hrvatsku doveo do stanja prve polovine devedesetih; sačuvaj ovaj komentar, pa ćeš vidjeti da čišćenje po desnici tek dolazi na red, jer, treba nekako živjeti i nakon drugog mandata, ako sam dovoljno jasan.
Tuđman se dakle nije otklonio od Mesića i Manolića, nego je stvar zakuhao Joža, sljedio ga je nevjerojatno ambiciozni Stipe, kojega je Franjo tolerirao do krajnjih granica strpljivosti, a kad je tivka pukla, kao što je bilo za očekivati, Stipe je popizdio i Franju zamrzio doživotno, dok je Joža već kroz mjesec, dva od osnutka HND-a redovno kontaktirao i komunicirao s Tuđmanom. Budući da sam ja čuven po svojoj bliskosti s Jožicom, vidio sam odmah da tu nekaj ne štima: raspad HND-a bio je vidljiv godinu prije no što se dogodio. Stipe je čak do te mjere bio u čudu zbog svega što se zbiva, da je i Oluju dočekao blijed u licu: ne zbog oslobođenja Hrvatske, ne, to mu je bilo OK, nego zbog svijesti da će sada Tuđman vladati do smrti! Joža je pak s tipčnom lakoćom prešao preko činjenice da je do jučer zagovarao plan Z4 i kulturnu autonomiju Srba, de facto priznanje Krajine u kojoj bi srpska milicija imala vlastite uniforme i oznake, ali, to je Joža: za njega su to efemerne stvari, on stalno ionako roni na većoj dubini. To ne govorim iz djetinje fascinacije: Joža je naprosto tri, četiri desetljeća u politici duže od ostalih, vitalan je, više je toga vidio, proživio, ima nos za stvari, ima i veze i ljude, i čak se i u ovom trenutku koješta u ovoj našoj zemlji događa po Jožicinoj volji. Što, kad se sve zbroji i oduzme, i nije loše. Ovo sam sve ispričao samo zato jer je ta priča pretpostavka shvaćanja odnosa spram Ljube Krasića, Šuška i Norvala: nije tu bilo kasnije Tuđmanove konverzije, to je od početka obostrana simpatija, koja je samo jednom napukla: Šušak je dobio po nosu, Tuđman mu je kazao da će morati potražiti novog ministra obrane, na što je Gojko mrtav-hladan odgovorio da će onda on morati potražiti svog novog predsjednika! Goja je imao dobar američki background, i tu je nekako osnov napetosti na relaciji Manolić – Šušak, a ne po liniji ustaše – partizani (budimo ozbiljni, Šušak, da ne pričam o mrtvom čovjeku stvari koje on ne može ni potvrditi ni osporiti, ali zaista nije bio ustaša: bio sam tik do njega još u Bestu devedesete, za nekakve HDZ-ove proslave, i kad je pala prva pronacistička pijana pjesmica, Šušak je intervenirao da se taj, rekao je, “primitivni probisvjet makne”). Goja nije bio ni blesav, ni loš čovjek; jednostavno, tako im je grah pao i prvotno se pomireno jezgro rasulo. Konačno, Manolić tvrdi da je Šušak ionako s njima kontaktirao još od Rijeke, dakle prije no što je otišao u Kanadu. To ne znači sad da je bio Udbaš, nego znači to što sam rekao: kao i svi u Hrvatskoj, i on je morao imati nekakve relacije s Udbom, jer, inače bi skončao kao Budiša i Gotovac.
Da zaključim: nakon što se Amerima situacija ovdje na Balkanu pomalo otela iz ruku – iako im je cijeli ovaj rat išao u prilog: na deset je godina prolongirao osnivanje EU, koja je prvotno kao EZ bila najavljivana za desetljeće ranije – nakon što su ruski đaci i s jedne i s druge strane Drine počeli uređivati prostor Balkana po mjeri Beograda i Zagreba, nakon što se krenulo o podjelu Bosne i Hercegovine, nakon što se uvidjelo da bi obe te polutke bivše Jugoslavije zapravo više dugovale Moskvi nego Zapadu, Amerikanci su ubrzo okrenuli stvar u svoju korist: nije prošlo dvije godine od smjene Manolića, pred Oluju su uklonjeni čak i ljudi poput staroga Bobetka, i, u američkoj režiji, uz prethodnu diplomatsku pripremu ( Šarinić, isplate Miloševiću na Cipar itd. ), cijela je stvar riješena na sasvim drukčijoj osnovi – ne u Moskvi, niti u Bruxellesu, nego u Daytonu. Kad zapravo pogledate, stvar se vrlo brzo odvijala: mi tek sporo doznajemo što se događalo, ali, svi ti događaji zbili su se samo u par godina! Da se rastaneš nakon tri godine, rekli bi ljudi: pa kud prije!? A, eto, tri su se (pred)ratna druga posvadila i u kraćem vremenu. Tako to biva: jest da je tih par Hercegovaca bilo nezajažljivo i da je Šušak kasnije zaista suvladao Hrvatskom, ali, to je sve tek sljedilo taj prvotni lom: u njemu on nije imao, jer nije mogao imati preveliku ulogu. Stvari su se pokrenule po narudžbi izvana. Tuđman im se samo povinovao. Stoga, velim, nije on priglio Norval, a odbacio partizane, nego je samo u jednom trenutku poslušao zahtjev onih na čijoj su liniji i Goja i ostali bili od početka, dok su Stipe i Joža imali sasvim druge prijatelje i druge, tada sve manje moćne zaštitnike
radio gornji grad 
