Jasmin Krpan: FONTANE, JEDAN POGLED NA DOVRŠENI PROJEKT

1. a. fontane

Piše: Jasmin Krpan

Danas sam pogledao dovršene fontane kod Nacionalne biblioteke. Moj dojam je kako je to promašen projket. Evo zašto to mislim:

1. Količina betona i kamena potpuno je “pojela” raniju dominatnu zelenu plohu. A nivelacija je vizualno smanjila prostor. Zelene plohe su dragocjene i ni u jednom gradu koju ima pismene ljude na čelu zelene plohe se ne uništavaju. Primjer takve arhitekture je npr. Marina Bay Garden u Singaporeu u kome je zelenilo u potpunosti sačuvano, a da je na tom prostoru izgrađeno poprilično toga. Jednostavno, osnovni uvjet postavljen arhitektima bio je – sačuvati zelenilo na što su oni uključili maštu.

2. Sad kad su dovršene očito je da su fontane projektirane s polazišne točke u kojoj je čovjek tek prigodničarski dekorativni element prostora. Tj. čovjek služi arhitekturi umjesto da ona služi njemu. Gledajući fontane imam jak osjećaj kako su autori radeći projekt bili pod silnim utjecajem Alberta Speera. Koga zanima kako to izgleda može na YouTubeu pogledati film “Trijumf volje”.

Kad sam večeras išao pogledati fontane, idelano vrijeme za bijeg od vrućine u stanu tamo nije bi ni psa ni čovjeka.
Ranije bi u ovo doba tamo bili igrači malog nogometa. Evidentno je kad je riječ o čovjeku to je sad prostor u kome ga nema – dominira beton.

Arhitekti su trebali postaviti čovjeka u centar svog rada. Pogledati što se ZAISTA zbiva na tom prostoru kad je riječ o ljudima i onda cijeli projekt napraviti utemeljen na tome. Ako su tu igrao nogomet onda je IGRA tj. HOMO LUDENS trebao biti polazna točka projekta.

Sjajan primjer urbane arhitekture kojoj je čovjek u središtu napravljen je prošle godine u Saigonu. U centru grada bio je veliki betonski prostor na kome u večernjim satima nije bilo ni psa kao sad kod fontana u Zagrebu. U tropima, kao i u Zagrebu ljeti, večer je vrijeme izlaska. Napravljene su fontane ALI u postojećoj plohi. Bez bazena koji bi lomili plohu i ograničavali kretanje ljudi i tako ga smanjili. Sad je to glavno okupljalište u Saigonu. Novi trg! Svake večeri tamo dolaze deseci tisuća ljudi gdje ranije na betonu nije bilo nikoga. A, ako toga niču lokali, kafići, trgovine. Život buja! U Zagrebu obrnuto. Ah, da. U Saigonu su smanjli količinu betona i posadili drveće. Jer očito ih na zagrebačkom fakultetu ne uče da je čovjek središte urbane arhiteture. Tip Speerovske arhitekture kojoj je čovjek dekorativni element je duboko nehuman. Da je tako – jasno je svakome tko se prošeće do zagrebačkih fontana.

ZAKLJUČAK – moje mišljenje je da čelnici grada iz neznanja zaista uništavaju grad i njegove prostore, društvo im čine arhitekti koji potpisuju te projekte. Od Kvaternikovog trga, Mesničke pa sve do nehumanih fontana. Milan Bandić grad kao takav ne razumije. Po tom pitanju on je mediokritet. No, bojim se da arhitekti koji ga okružuju nisu ništa bolji od njega ili su totalni beskičmenjaci. Argument toj misli je slijedeće pitanje – koji je njihov projekt u Zagrebu nekoj mrtvoj gradskoj plohi donio urbani život?

I na kraju – to što je netko diplomirao arhitekturu ne znači da nije mediokritet bez mašte s diplomom u džepu. Jednako kao što ni diploma medicinskog fakulteta ne znači da je netko dobar doktor.

Uostalom, one koje kažu da su fontane lijepe pitam – koliko ćete puta ovih vrućih dana sjesti na tramvaj ili u auto i otići do fontana i tamo provesti večer uz ugodno društvo. Ako je odgovor ni jednu a i dalje mislite da su fontane lijepe onda ste uzalud došli do ove rečenice jer od prethodnog teksta niste ništa shvatili.

Oglasi