Dejan Jović: HDZ je frustriran situacijom u kojoj je na vlasti ali ne vlada


13087394_274862466186866_2273965819050975225_n

Kad se osuđuje nacizam, fašizam i ustaštvo, treba iza tog iskaza osude staviti točku, a ne zarez a potom “ali”. Usporediti te ideologije i prakse sa bilo čim drugim je neprimjereno, jer se radi o potpuno posebnoj kategoriji. Eventualno bi ih se moglo usporediti sa staljinizmom, ali usporedba ustaštva sa socijalizmom iz 1980-ih godina je potpuno neprimjerena, i služi “umivanju” ustaškog, nacističkog i fašističkog poretka.

Karamarko ima samo jedan program: a to je antikomunizam i radikalni nacionalizam: kao da još uvijek živimo u hladnom ratu i Jugoslaviji, odnosno kao da i dalje postoji neka komunistička partija. Pun je konstrukcija i fantazija na kojima gradi svoj program. Način na koji misli ostvariti taj program je – zabranama svega što dolazi iz liberalno-lijeve strane političkog spektra. Njegov program je – ograničenje slobode govora i djelovanja za one koji drukčije gledaju na hrvatsku povijest i koji dovode u pitanje njegove konstrukte i fantazije.

U Hrvatskoj je stvorena neka polu-anarhija, u kojoj izgleda kao da nitko ne vlada zemljom. Takva zemlja ne može biti jak i ozbiljan partner ni u međunarodnim ekonomskim ni u međunarodnim gospodarskim odnosima. Posebno ne može zato što je već nekoliko puta pokazala da ne drži baš do svoje riječi: povlači se iz dogovorenih sporazuma (u slučaju Slovenije), i ne slijedi svoja vlastita ranija obećanja (u slučaju Srbije).

Orešković Hrvatsku ne poznaje – u njoj nije živio, i nikad se nije bavio politikom. On misli da je biti premijer isto što biti menadžer u firmi. Ali, u firmi možete otpustiti onoga tko vam ne odgovara, a u politici ne možete – posebno ako nemate svoju poltičku partiju i stoga nikakvu stvarnu političku snagu. Na njegovom mjestu smatrao bih da je odlično da sam premijer, ali bih htio ostati na toj poziciji najmanje dvije godine – biti premijer samo šest mjeseci nije baš najbolje za daljnju karijeru. Zato će se on truditi ostati što dulje. No, HDZ želi spriječiti izglasavanje nepovjerenja Karamarku time što će srušiti vladu. HDZ je frustriran situacijom u kojoj je na vlasti ali ne vlada. Računali su da će lako manipulirati Oreškovićem, ali to ne izgleda baš tako. Orešković se odupire možda upravo iz istih razloga u kojima je i njegova politička slabost: zato što može otići, i relativno je neovisan o politici.

Na novim izborima, SDP će proći bolje, ali će ostati neizvjesnost jer nitko neće moći formirati vladu sam. U Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama,mnogi ljudi glasaju identitetski i ideološki – a ne zbog toga što je vlada dobra ili loša. U Hrvatskoj postoji izreka: “da je i Ratko Mladić na čelu HDZ-a, opet bi dobili 20 posto”. Imali su vrlo različite ličnosti na čelu, a najmanje 20 posto uvijek glasa za njih, bez obzira kakvu politiku vode.

Uvjet za “veliku koaliciju” sa SDP-om je da Karamarko odstupi s vrha HDZ-a. Ne vidim kako je s njim moguća koalicija između HDZ-a i SDP-a, strankom koju on smatra komunističkom i projugoslavenskom.

Pomicanje HDZ-a udesno otvorilo je prostor za ekstremizam u društvu, pa i za sve učestalije incidente, jer su se ekstremisti ohrabrili. Ako dopustite da ekstremisti dobiju visoke pozicije u parlamentu i vladi, onda time pozivate i druge ekstremiste da se istaknu, jer je takvo ponašanje postalo društveno prihvatljivo. U Hrvatskoj se upravo to dogodilo: ljudi koji su do prije godinu ili dvije bili marginalni ekstremisti danas su ušli u mainstream politiku i postali de facto glasnogovornici HDZ-a, iako ili ne pripadaju toj stranci ili su u nju ušli vrlo nedavno. Istodobno, raste broj incidenata protiv manjina, naročito Srba, ali i drugih. Npr. napadi na romske kuće u Zagrebu nisu doživjeli dovoljno snažnu političku osudu, i nikad nismo saznali što se zapravo dogodilo. Štoviše, pokušava se relativizirati upozorenja vođa manjina da u Hrvatskoj raste netolerancija, Na to, međutim, upozorava i nedavni izvještaj Vijeća Europe.

Izlaz iz sadašnje situacije moguć je jedino s dolaskom nove generacije, koja bi donijela sa sobom novu agendu u politiku. Za to je nužna obrazovna reforma, promjena javnog diskursa, i potrebno je dopustiti toj novoj generaciji da sama kritički zaključuju za sebe, i postavi svoje teme na dnevni red. Treba nam strpljivost do tada.

(RTV Slo)