Da nije bilo Josipa Broza, što bi to osamostalio Franjo Tuđman?

320249_titoofficialportrait_hf

USUSRET SEDAMDESET DRUGOJ OBLJETNICI: U TOPUSKOM JE 9. SVIBNJA 1944. GODINE PROGLAŠENA  FEDERALNA DRŽAVA HRVATSKA. REPUBLIKU JE STJEPAN RADIĆ SANJAO, JOSIP BROZ OSTVARIO, A FRANJO TUĐMAN OSAMOSTALIO, DA NIJE BILO JOSIPA BROZA, ŠTO BI TO OSAMOSTALIO FRANJO TUĐMAN?

Piše: Vedran Sršen (Tačno)

Kada je Stjepan Radić u lipnju 1921. godine napisao, prihvatio i proglasio Ustav Neutralne seljačke republike Hrvatske, pokrenuo je procese koji će sedamdesetak godina kasnije dovesti do samostalnosti Hrvatske i njenog primanja u članstvo Ujedinjenih nacija 22.svibnja 1992.godine.

Najveći doprinos samostalnosti su dali, svatko u svoje vrijeme, u tom sedamdesetogodišnjem procesu izrastanja – Stjepan Radić, Josip Broz i Franjo Tuđman, a njihov rad na rješavanju hrvatskog nacionalnog pitanja je u potpunom kontinuitetu i u skladu s povijesnim kontekstom vremena u kojem su živjeli i stvarali, te se – što posebno treba istaći, djelo svakog od njih nastavlja na rad svog prethodnika. Pod kontinuitetom se ovdje podrazumijeva da je svaki od njih učinio korak, ili dva koraka više u odnosu na prethodno stanje. Središnja je misao i ideja vodilja, riječ koja je njihov rad obilježila – Republika.

Republiku je Stjepan Radić sanjao, Josip Broz ostvario, a Franjo Tuđman osamostalio.

Još u vrijeme Prvog svjetskog rata (1914.-1918.) Stjepan Radić govori i piše da je narodu dosta monarhija, misleći na onu odlazeću Habsburšku i onu dolazeću Karađorđevićevu, te da ’’narod želi i zahtjeva da se država poslije svršetka rata uredi kao republikanska zajednica ravnopravnih naroda’’. U svom govoru u Skupštini Kraljevine iz veljače 1919.godine kaže: ’Hoćemo da budemo sa Srbijom, hoćemo Srbina za brata, ali ne za gospodara’’.

No ono što se s monarhističkom Srbijom nije moglo dogovoriti, a to je republika, postati će osnovno geslo svih njegovih htjenja: REPUBLIKA CIJELOM SVIJETU DIKA.

Stjepan Radić i brat mu Antun su još 1904. godine osnovali Hrvatsku pučku seljačku stranku, kojoj 1921. godine, nakon sedamnaest godina postojanja, mijenjaju ime, kako bi što više istakli vrijednosti Republike za koju se zalažu u Hrvatska republikanska seljačka stranka.

No, Republika i Karađorđevićeva monarhija ne mogu zajedno, a Hrvati su u toj i takvoj apsolutističkoj kraljevini samo puki objekt, a ne i subjekt političkog života. Jer suština kraljevine je da njome vlada, milošću božjom, srpski kralj s neograničenim mandatom. A kada nisi subjekt, već objekt političkog života, s tobom se vlast odnosi kako hoće i kako želi, te kralj Aleksandar primjenjuje Zakon o zaštiti države, kako na komuniste tako i na Radićevce. Stjepan Radić je uhićen i zatvoren.

Trebat će proći još dvadesetak godina i još jedan svjetski sukob – Drugi svjetski rat, da bi Hrvati od objekta postali subjekt politike, a to će ostvariti zahvaljujući partizanskoj borbi jedan drugi Hrvat, Josip Broz. Tamo gdje je Stjepan Radić stao, Josip Broz će nastaviti.

No uhićeni i zatvoreni Stjepan Radić, koji nije revolucionar već mirotvorac, koji se jasno odredio da prihvaća samo demokratske parlamentarne putove za ostavrenje svojih političkih ciljeva, što je – kako će vrijeme pokazati, bila poprilično utopistička misao. Ucijenjen od Kraljevine, da bi izašao iz zatvora odriće se republikanizma, priznaje Monarhiju i Vidovdanski centralistički Ustav, te ulazi u koalicijsku vladu sa srpskim radikalima i postaje ministar prosvjete. Shodno promjenama, mijenja se ime stranke koja postaje Hrvatska seljačka stranka ( HSS ), bez republikanskih oznaka, a to ime nosi i danas.

No,takva koalicijska vlast održala se naredne dvije godine, sve do 1927. godine kada Stjepan Radić raskida koaliciju i vraća se svojoj republikanskoj opozicijskoj politici, što mu nije oprošteno, te 20.6.1928. godine usred beogradske Skupštine, zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić ubija dvojicu zastupnika HSS-a, nekolicinu ranjava, a Stjepan Radić od posljedica ranjavanja umire nedugo nakon krvoprolića u Skupštini.

Kada Josip Broz šesnaest godina nakon atentata u Skupštini, 20.listopada 1944. godine ulazi u oslobođeni Beograd s partizanskim jedinicama i Crvenom Armijom, jedna od prvih naredbi novouspostavljenih vlasti je bila uhititi, procesuirati i osuditi Punišu Račića nad kojim je smrtna kazna izvršena već do kraja listopada!

Josip Broz uradio je za Hrvate najviše što se može uraditi za jedan narod, Hrvati su dobili Republiku i postali subjekt političkog života, znači onaj tko ima sposobnost odlučivanja, budući je do njegove pojave u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a i prije, hrvatski narod bio puki objekt u odlučivanjima drugih, bilo austrijskih, mađarskih ili srbijanskih vlasti, te je najveći politički doseg Hrvata prije Josipa Broza bio uredno pred kazališnom zgradom ili kavanom paliti austrijsku, mađarsku ili srpsku zastavu. On ostvaruje snove Stjepana Radića o Republici, te kao rezultat borbe hrvatskih partizana kojih je tijekom 1944. godine bilo više od 150 tisuća proglašena je Federalna Država Hrvatska na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom 8.-9.svibnja 1944. godine.

O neupitnosti hrvatskog karaktera borbe Titovih partizana govore prije svega rezultati te borbe – REPUBLIKA CIJELOM SVIJETU DIKA. Hrvati, budite pametni, Josip Broz vam je skinuo s vrata srpskog kralja i zabranio mu povratak u Jugoslaviju; opismenio je narod,pa 1945. godine bilo vas je samo 6% pismenih, ženama je dao pravo glasa 1945. godine, dvadesetak godina prije Švicarske; samo su Hrvati i Hrvatska od svih jugoslavenskih republika imali himnu Lijepa naša domovino; ekonomski kulturno i sportski, obrazovno i industrijski je unaprijedio zemlju. Podijelio vam je stanove, a Hrvatska je bila najindustrijaliziranija republika u Jugoslaviji. I ono što je najvažnije – što će ti sve ako nema ljudi, ako nema naroda. A što li nas tek čeka, prema anketi Vijeća studenata veleučilišta u RH, više od 70% studenata željelo bi napustiti Hrvatsku! Interesantno je da u vrijeme vladavine Josipa Broza od prvog popisa stanovništva onog 1948. godine (3 784 tisuće Hrvata ) pa do 1991. godine (4 636 tisuća Hrvata) broj Hrvata se povećava, a sada kada je došla sloboda i demokracija broj Hrvata ne da pada već nas na oči nestaje. Mora biti da nešto s ovim brojevima i statističkim podatcima nije u redu. Jer kako je moguće da u onom „komunističkom mraku “, „nenarodnom režimu“ i „tamnici hrvatskog naroda“ broj Hrvata raste, a sada kada je nastupila hrvatska sloboda i demokracija Hrvata je sve manje, a 70% mladih bi rado otišlo iz Hrvatske?

Ili će ipak prije biti da su oni brojevi i statistički podaci točni, ali da i mladi i stari bježe iz zajednice koja se zagađuje porukama „pa dajte molim vas kakav moral, pa to nije bitno“, zajednice koju su lažni domoljubi gospodarski devastirali i opljačkali, zajednice u kojoj krivotvoritelji diplomskog rada slove kao domoljubi, a gdje sudovi presuđuju u korist plemstva, a na štetu naroda. Zajednice gdje možeš nekažnjivo, ako si to uradio iz domoljubnog poriva, lupati i pljuvati novinare, književnike i kazališne redatelje, zajednice iz koje bi onu preostalu trećinu Srba gonili preko Drine.

I konačno, Josip Broz je Hrvatima dao i državne granice. A temelj svake države su granice. Ako nemaš državnih granica, nemaš ni državu. Cilj velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku početkom devedesetih bio je upravo promjena granica i to onih koje su krvlju iscrtali hrvatski (jugoslavenski) partizani, te ponovno krvlju devedesetih obranili hrvatski branitelji. Obično su oni pojedinci koji su odredili granični teritorij država među najuvaženijim pojedincima u povijesti tih naroda. Tako bi, naravno, trebalo biti i sa našim hrvatskim narodom, pa makar toga pojedinca ti volio ili ne volio.

Iz malenog sela Drvenika na Makarskom primorju u samo nekoliko dana na Sutjesci je poginulo 76 (sedamdeset i šest) mladića i djevojaka od 20-30 godina starosti, oni su poginuli za republiku i nije nimalo slučajno jedna od omiljenih partizanskih pjesama bila:

„Republiku mi hoćemo
Za nju smo se borili.
Republiko majko naša,
Mi smo tvoji sinovi.“

Vrijeme je konačno za otvoreno reći: Oni koji smrt 76-orice drveničke mladosti bagateliziraju bilo kroz izjednačavanje oba totalitarizma, komunizma i fašizma (ustaštva), bilo micanjem bisti ili rušenjem antifašističkih i partizanskih spomenika – čin je ANTIHRVATSKI I ANTICIVILIZACIJSKI.

A još je žalosnije kada dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske, inače iz Splita, grada kojeg je Pavelićeva NDH prepustila Italiji, a hrvatska partizanska vojska vratila u krilo Domovine i na Marjan zatakla „Naš barjak hrvatski“ ; još je žalosnije dakle kada taj bivši predsjednik Matice hrvatske – inače čuvarice kroz povijest našega hrvatskoga jezika, dakle iz grada Splita u koji su hrvatski partizani vratili hrvatski jezik, ne zna, što ponavlja u dvije TV-emisije „Uvijek kontra“, koja se emitira u udarnom terminu gledanosti, „Za koju su se to državu borili hrvatski partizani? “Gospodine Zidiću, pa za Republiku su ginuli, za Federalnu državu Hrvatsku koja je svoju prvu Vladu formirala upravo u Splitu 14.4.1945. godine. To su znali oni nogometaši RNK Split i HNK Hajduk, koji izginuše za Republiku, kada već to ne zna donedavni predsjednik Matice hrvatske. I konačno, kada smo imali takvog predsjednika Matice trebali se uopće čuditi da 70% mladih srednjoškolaca u Hrvatskoj danas ne smatra NDH fašističkom tvorevinom? No, koliko se god trudili razni Dujmovići, Zidići i Raspudići Josipa Broza izbrisati iz hrvatske povijesti ne mogu jer je njegovo ime i njegov doprinos hrvatskoj samostalnosti u i na našim granicama, u temeljima naše Republike i u našem Ustavu.

Državna je granica crta koja određuje područje jedne države. Ona se ne povlači često, već samo kada su „povoljne“ povijesne svjetske okolnosti. A nažalost je tako da su „povoljne“ okolnosti za mijenjanje granica obično ratni sukobi. Na Balkanu je to bilo poslije Prvog i poslije Drugovg svjetskog rata. Državne granice suvremene Republike Hrvatske povučene su poslije Drugog svjetskog rata i tu za stolom gdje se o tome odlučivalo trebalo je biti i braniti hrvatske interese. Eto, tu je za tim stolom bio, na našu sreću, Josip Broz. A da njega nismo imali te bi granice određivala Vlada Kraljevine u Londonu i Draža Mihailović na terenu. A da je Draža određivao granice Hrvatska bi se mogla vidjeti sa zagrebačke katedrale, ako bi je uopće i bilo. I samo se po sebi postavlja pitanje: Da nije bilo Josipa Broza, pa što bi to osamostalio Franjo Tuđman?

Interesantan je podatak iznijet u knjizi Aleksandra S. Jovanovića „Broz i Hrvati“, Biblioteka Matice srpske, Novi Sad 1999. godine, str. 257-258: „U Jajcu 1943.godine, u vreme održavanja Drugog zasedanja AVNOJ-a, Moša Pijade crtao je kartu razgraničenja između republika. Navodno ga je jednog dana Broz upitao šta to radi. Pijade mu je odgovorio da crta granice autonomne pokrajine Srba na prostoru tadašnje NDH. Na to mu je Broz odgovorio – „NE DOLAZI U OBZIR“. “

Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća u Europi i svijetu dolazi do korijenitih promjena i mijenjanja geopolitičke karte svijeta. Dolazi do pada Berlinskog zida, ruše se komunističke diktature i komunistički poredak u istočnoj Europi, raspada se SSSR, te demokratski procesi dovode do osamostaljenja dvadesetak novonastalih država. U Jugoslaviji lider srpskih komunista Slobodan Milošević na velikosrpskom programu Memoranduma SANU želi preoblikovati Jugoslaviju i uspostaviti nove granice među republikama. No kotač povijesti se ne može vratiti unatrag…

U Hrvatskoj se pojavljuje Franjo Tuđman s programom hrvatskog osamostaljena kroz jugoslavensku konfederaciju. Specifičnost programa HDZ-a u odnosu na sve novonastale političke stranke je u tome što je taj program prepoznavao, kao jedan od nosivih stupova programa, kontinuitet hrvatske politike prihvaćajući i ističući pozitivne stečevine hrvatske ljevice. Na putu k hrvatskoj samostalnosti pokazat će se da je to jedna od kapitalnih odrednica, a da je jedan od ključnih elemenata samostalnosti Brozov Ustav iz 1974. godine koji je uveo konfederalne elemente u federaciju, a republike definirao kao države s pravom na samoodređenje do odcijepljenja. To će se pokazati presudnim kada Badinterova komisija koju je formiralo Vijeće ministara Europske zajednice 1991. godine završi svoj rad i iznese svoja stajališta da se SFRJ raspala i da više ne postoji kao država, te da se granice bivših federalnih jedinica smatraju državnim granicama i ne mogu se mijenjati silom, već isključivo sporazumom.

Franjo Tuđman je znao kako Hrvatsku dovesti do samostalnosti, te će ostati zapisan u povijesti hrvatskog naroda kao prvi demokratski izabrani predsjednik RH. Franjo Tuđman je znao kako pobijediti u ratu, ali se nije znao snaći u miru. Znao se izboriti za demokraciju, ali se u demokraciji nije snalazio. Dozvolio je da hrvatstvo bude na grub, sirov i primitivan način iskorišteno kao krinka „domoljubne pljačke“, najveće pljačke u povijesti hrvatskog naroda.

Franjo Tuđman nije nažalost imao senzibiliteta poručiti, kao što je imao Stjepan Radić govoreći u Saboru 24.11.1918. godine:

„HRVATSTVO SAMO ZA SEBE NIJE JAMSTVO
ZA PRAVEDNO, ČOVJEČANSKO MIŠLJENJE.“

Vedran Sršen, predsjednik HDZ-a Ploče 1990.-1992.
Zastupnik u Saboru 1992.-1995.

Oglasi