Deset godina od odlaska don Branka Sbutege

1. a. dbs

Piše: Nenad Popović

Crkva sv. Eustahija u kojoj je radio don Branko Sbutega i župna kuća u kojoj je stolovao bili su neka vrsta ukupnog umjetničkog djela. Crkvu s prekrasnim kampanileom, u stilu onog splitskog, on je godinama uređivao i obnavljao. Zapošljavao je slikare, specijalne restauratore sa svih strana. Na kraju je crkvi dao zaseban ugođaj i biljeg: unutar mirne povijesne arhitekture pomiješao je starine s primjerima moderne umjetnosti koju je dominantno predstavljao hipermoderni, šareni mozaik Ede Murtića preko ogromnog zida iza oltara.

Ispred crkve, kad bi se izašlo na velika vrata i napustilo tamu broda, zakoračilo bi se na osunčani travnjak koji je blago padao sve do tamne, uljaste površine mora Boke. Imao se osjećaj velike raskoši, velike stilizacije. Crkva kao prostor ljepote se nastavljala vani. Čovjek bi se nastavio osjećati svečano. Zbog blagosti ubavog travnjaka? Da, ali i zbog toga što se s druge strane spokojnog, crno-plavog zaljeva opet izdižu brda koja zaklanjaju od pretjeranog sunčevog svjetla. Tako je sakralnom prostoru župne crkve u Sv. Eustahija u Dobroti, kraj tek s druge strane, visoko iznad skladne siluete prčanjskih kuća. Tamo kao da se izdiže drugi zid crkvenog prostora: koji u jednoj osi počinje s Murtićevim mozaikom, nastavlja se oltarom, brodom, ulaznim portalom, travnjakom… Odavno umrli arhitekti, umjetnici, župnici, sam Sbutega poradili su na tome: Boki kao duhovnom prostoru. Njenom jedinstvu vjere i splendidne estetike.

Za velike trešnje sam vrh kampanilea bio je teško oštećen. Otpalo je skoro svo kamenje koje je tvorilo postolje špice. Branko mi je pokazao kako jedan kamen, napola iskliznuo i stršeći u prostor, samo unutarnjim krajičkom ugla održi konstrukciju i održava elegantni vrh tornja, pridržavajući ga od sunovrata. „Svakog dana se može srušiti, a ipak stoji. Čudo, zar ne, Božja volja“, upozorio me. „Pogledaj, profane zgrade u susjedstvu, stare palače i kuće, srušile su se, neke skoro do temelja, i sve su morale biti nanovo građene.“ (Don Branko Sbutega bio je pun takvih priča. Umro je pred deset godina, 26. travnja 2006. )