MIŠKINA, ŽIVO SRCE U PEPELU

1. a. miš

Piše: Božica Jelušić

Rodila sam se u Ulici Mihovila Pavleka Miškine u Pitomači,prije mnogo godina. Od nekoliko mojih adresa, još sam jednom stanovala u Miškininoj. U knjizi HERZ DESETKA, gdje sam sabrala deset autora koji su me duhovno formirali, bio je i taj seljak-pjesnik, mučenik života, humanitarac, zapisivač, kroničar, borac za društvenu pravdu, žrtva politike i neljudskog režima u doba 2. svjetskog rata.Mnogima je taj izbor bio začudan i tajnovit. Meni, međutim, logičan i bistar kao suza.

Rodio se i odrastao u selu Đelekovec, gdje je svojom bistrinom, mirnoćom i poštenjem ubrzo stekao ugled. Živio je u nekoj vrsti “zadruge” s roditeljima, svojom ženom i djecom. Mučio se neizmjerno da od zemlje izvuče dovoljno hrane za obitelj. Od mladosti je volio čitati, bio je sklon Radićevoj politici, surađivao je u novinama koje je u to doba pokrenuo HSS u Zagrebu. Jedan bizaran događaj preokrenuo mu je život. Jedna se kobila u štali ritnula i ubila mlado ždrijebe. Taj gubitak bio je toliko velik, da je otac naredio sinu spavati u štali preko noći, da se ponovo ne dogodi kakvo zlo.

I zaista, Miškina će u štali provesti mnoge noći, pišući pri svjetlu uljanice ili na mjesečini, bilježeći u trku svoje stihove, novele, crtice. Za ozbiljniji književni rad nije bilo ni vremena ni prilike. Vozeći se na sporoj kravskoj zapregi do njive, sve je poslagivao i kombinirao u glavi, pa noću zapisivao. A potom: “Sažvače krava, podere dijete, žena metlom pomete, izgubi se….”. Opisuje nesnosan smrad amonijaka, muhe, obade, komarce, otrovan zrak koji uništava pluća, mrak koji mu kvari vid, paklene situacije očaja i tjeskobe. Drugujući sa slikarom VIRIUSOM, formira snažan zavičajni osjećaj i ispred svakog umjetničkog cilja postavlja ISTINU o vremenu i ljudima.

Tako nastaju zbirke proze KRIK SELA i TRAKAVICA, pa potom i pjesme,na štokavskom i kajkavskom od kojih su neke ponajljepše, poput CRVENIH MAKOVA preživjele do danas. Nakon ženine smrti stvara ciklus MRTVOJ DRUGARICI, prožet snažnim i iskrenim osjećajima. Stekao je glas “pučkog tribuna”, no štale se nije riješio lako. Tek nakon posjete Louisa Adamicha iz Amerike, koji je priču prenio i preko oceana, Miškina je izašao iz svoje izolacije. Bio je 2. svjetski rat, i režim NDH držao je shodnim da ga “pridobije” na svoju stranu, da bi si u podravskim selima učvrstio utjecaj. Kao plemenit i bistar čovjek, Miškina je tu ponudu otklonio, izgovarajući se na bolest i svoju životnu dob. Ustvari, vidio je i prozreo da ta nakaradna, zlotvorna i nehumana “država” na staklenim nogama kvislinške konstrukcije, nije nikakvo “ostvarenje stoljetnog sna”, niti išta drugo, doli noćne more, pune krvi , užasa i stradanja.Nešto, čemu čovjek njegova habitusa ni pod cijenu smrti ne bi dao svoj pošteni glas.

Naravno, završio je u ustaškom logoru, gdje su ga ubili i bacili u peć. Dvoji se je li to bila Gradiška ili Jasenovac, što je nebitno. “Veliki domoljubi” riješili su se svjedoka, prerezali grlo pjesnika, spalili mu srce, koje je voljelo zavičaj, ljude, prirodu, umjetnost i ljepotu.

Iz arhive svoga mentora Davora Kapetanića (nekadašnjeg Krležinog tajnika) dobila sam na dar tu fotografiju, koju je Adamich napravio na vratima štale. Tužno, zastrto crno oko, obješen brk, blijedo čelo, poderane hlače, vojničke čizme i plava pregača, lakat oslonjen na trošan zid, žalosni poluosmijeh čovjeka koji znade svoju sudbinu i vidi unaprijed, potpuno pomiren s onim što ga čeka. Oprostite, ne mogu to podijeliti. Doživljavam je kao obiteljsku uspomenu. U mojoj obitelji nije bilo nikoga ni među crnima ni crvenima, no držim da je Miškina pao “za moju stranu” u potpunoj svjesnosti žrtve.

Željela sam samo reći, kako u svakom vremenu postoje oni, za koje istina nema cijene, a čovječnost stoji iznad svake ideologije, jer je “čovjek veći od države”, kao što se to govorilo od grčkih vremena na ovamo, i povremeno tendenciozno zaboravljalo. A nakon toga, milijuni crvenih makova procvjetali su od pravedne krvi, prolivene za maglene ciljeve i utvare bolesnih umova, po cijelom žalosnom globusu..

(13. travnja 2016., Flora Green)