Slavko Goldstein: JASENOVAC – TRAGIKA, MITOMANIJA, ISTINA

1. a. sg

Prenosimo Dijelove knjige Slavka Goldsteina ‘Tragika, mitomanija, istina – Jasenovac’ koja uskoro izlazi u izdanju Frakture iz Zaprešića, a koje je objavio tjednik Novosti.

Piše: Slavko Goldstein (Novosti)

O jasenovačkoj ‘trostrukosti’

Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac osnovano je u lipnju 2014. godine i, nakon dvije odbijenice i dvije žalbe, rješenjem Gradskog ureda za opću upravu Grada Zagreba u travnju 2015. upisano je u Registar udruga Republike Hrvatske. Time je Društvo steklo zakonsko pravo za djelovanje po svojem statutu koji je sastavni dio registracije. Gotovo istovremeno, objavljena je i prva knjiga u izdanju Društva ‘Jasenovački logori – istraživanja’. Na 268 stranica knjiga obuhvaća tri ranija rada članova Društva, donekle prilagođena za objavljivanje u ovoj prilici: ‘Tri jasenovačka logora’ Vladimira Horvata, ‘Sabirni i radni logor Jasenovac’Igora Vukića i ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’ Stipe Pilića i Blanke Matković, popraćeno ilustrativnom građom, predgovorom nakladnika, podacima o autorima, popisom izvora i kazalom imena. U organizaciji Društva autori marljivo obilaze hrvatske gradove, na javnim tribinama prezentiraju svoju knjigu i propagiraju njene stavove. Prema njihovim tvrdnjama, Jasenovac 1941. – 1945. nije bio logor smrti u kojem su ustaše masovno ubijali Rome, Židove i Srbe po genocidnim kriterijima i Hrvate po političkim kriterijima. Navodno je bio samo običan sabirni, kažnjenički i radni logor u kojem se rijetka pojedinačna ubijanja broje tek na desetke ili stotine, a nikako na bezbrojne tisuće muškaraca, žena i djece nestalih u masovnim likvidacijama. Ne znam jesu li autori svjesni koliko takvim negiranjem žrtava duboko diraju u pijetetske osjećaje nas, direktnih potomaka jasenovačkih stradalnika i stotine tisuća pripadnika naših bližih i širih obitelji razasutih po Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, Europi, Izraelu, Americi, po cijelome svijetu.

U nastupima po Hrvatskoj, autori knjige objašnjavaju sintagmu ‘trostruki Jasenovac’ u imenu svoga Društva: prvi Jasenovac je ustaški logorski kompleks 1941. – 1945.; drugi Jasenovac navodno je poslijeratni logor smrti pod upravom komunističke vlasti na prostoru bivšeg ustaškog logora; treći Jasenovac navodno je 1948. – 1951. bio logor za političke protivnike tadašnjeg jugoslavenskog režima, pristaše staljinskog Informbiroa. Ali postoji i druga, suštinski dublja i istinitija interpretacija jasenovačke ‘trostrukosti’: genocid nad Romima, genocid nad Židovima i genocid nad Srbima, s dodatkom političkog zločina nad Hrvatima.

Tvrdnje bez argumenata

U prvome od tri teksta u knjizi pod naslovom ‘Tri jasenovačka logora’ Vladimir Horvat objašnjava navodnu jasenovačku ‘trostrukost’ koja je istaknuta u imenu njihova Društva i u naslovu njegova teksta. Za razliku od članaka ostalo troje autora, Horvatov se tekst donekle ističe površnošću, golim tvrdnjama bez argumentacije i grubim pogreškama u navođenju izvora. Već na svojim uvodnim stranicama Horvat citira navodno saslušanje ustaškog ministra Mladena Lorkovića od 26. 1. 1946. pred organima Narodne Republike Hrvatske kojeg saslušanja nikad nije bilo. Mladen Lorković ubijen je godinu dana ranije, od ustaške ruke, u travnju 1945. zbog sudjelovanja u pokušaju rušenja Pavelićeve vlasti, pa ne znam odakle Horvatu besmisleni podatak da je Lorković 1946. stigao pred Vrhovni sud NRH. I ne znam kako su urednici mogli propustiti takvu glupost u prvom, a zatim i u drugom izdanju njihove knjige.

Za Vladimira Horvata općenito se može reći da je u ratnom stanju s podacima o jasenovačkim logorima. On sasvim krivo datira početak rada glavnog Logora III Ciglana (po Horvatu 23. kolovoz, a zapravo studeni 1941.). Horvatov tekst pun je nevjerojatnih nebuloza, poput tvrdnji da se ‘obično kao glavne žrtve (Jasenovca) nabrajaju Srbi, Židovi i drugi, ali neke povijesne činjenice upućuju na zaključak da su to većinom bili Hrvati’ ili da je poslijeratni ‘partizanski logor… imao znatno veći broj žrtava od ustaškog (logora)’. Za raspravu o takvim apsurdima Horvat bi morao iznijeti bar nekoliko provjerenih imena i prezimena žrtava ubijenih u poslijeratnom jasenovačkom logoru, ali niti nakon dvadeset godina bavljenja tom temom ni Vladimir Horvat ni njegovi istomišljenici nisu pronašli ni jedno jedino takvo ime; nasuprot poimeničnom popisu od 83.145 žrtava ustaškog logora Jasenovac l941. – l945. godine za koji ni Horvat ni njegovi istomišljenici ne mogu tvrditi da je sve samo laž. Nijedna obitelj nikad se nije javila s informacijom da je netko od njenih bližnjih nestao u tom navodnom poslijeratnom jasenovačkom konclogoru i to je zapravo dovoljan dokaz da takvog poslijeratnog logora smrti u Jasenovcu nije ni bilo. Za Vladimira Horvata karakteristično je da bez ikakvog podatka, čak i bez indicija, ipak izmišlja dalekosežne zaključke. Nakon nekih iskaza o Staroj Gradiški on olako tvrdi: ‘Iz svega navedenoga posve je jasno (sic!) da je svih pet ustaških logora postalo partizanski logorski kompleks ili pravilnije sklop partizanskih logora Jasenovac.’ O tom jasenovačkom poraću Stipo Pilić i Blanka Matković, autori trećeg dijela knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’, ipak pišu ozbiljnije i u pomanjkanju dokaza navode bar neke možebitne indicije, pa ću se radije baviti njihovim tekstom i ostaviti Horvata s njegovim maštarijama.

Nepostojanje bilo kakvih dokaza za nedokazive tvrdnje Horvat objašnjava rečenicom da ‘nepobitni pisani dokazi o tome nisu objavljeni, nego se vjerojatno brižno kriju ili su čak uništeni’. Prema jednoj savjesno rađenoj bibliografiji o ustaškom logoru Jasenovac do 2000. godine objavljeno je 1.106 knjiga, 1.482 memoarska zapisa i studijska članka, 108 zbirki dokumenata, a u posljednjih 15 godina ta je obilna građa dodatno obogaćena. Sve je to potkrijepljeno desecima tisuća dokumenata koji se odnose na Jasenovac, a pohranjeni su u središnjim arhivima država koje su nastale na području bivše Jugoslavije i u pedesetak lokalnih arhiva. Među njima je i velik broj dokumenata ustaške provenijencije koji također jasno govore o smrtonosnom karakteru jasenovačkih logora l941. – l945. godine. Ako Vladimir Horvat sumnja čak i u tu ustašku dokumentaciju, preporučam mu da se raspita o njemačkoj dokumentaciji, s kojom sigurno nitko nije mogao manipulirati. Već od prvih tjedana NDH 1941. njemački obavještajci izvještavaju o krvavim ustaškim zločinima nad Srbima, a kasnije i o Jasenovcu i drugim logorima, s upozorenjima da to stvara nemire u cijelom području i može bitno štetiti njemačkim ratnim naporima.

Dokumenti lokalnih arhiva na području bivše Jugoslavije evidentirani su i u središnjim republičkim arhivima i s fotokopijama često su izmjenjivani radi proširenja dostupnosti, pa je sasvim nemoguće da je u toj isprepletenoj mreži netko mogao ‘brižno sakriti’ ili čak ‘uništiti’ kompletnu dokumentaciju o jednoj fazi jasenovačkih logora ne ostavivši za sobom nikakvog traga, kao što nam to sugerira Vladimir Horvat. Posebno zamjeram Horvatu što se u toj svojoj konstrukciji o nestajanju jasenovačkih dokumenata oslonio na jedan citat krajnje nepouzdane Ljubice Štefan i optužio Muzej Holokausta u Washingtonu za sudjelovanje u skrivanju i pljački dokumentacije. A istina je upravo suprotna: nakon što je tijekom ‘Oluje’ ljeta 1995. dio muzejskih eksponata i dokumenata iz Jasenovca odnesen u Republiku Srpsku, pa dijelom poslan i u Washington, Muzej Holokausta u sporazumu s hrvatskom vladom pobrinuo se da se sva ta građa iz Banjaluke i Washingtona 2001. vrati u Jasenovac, gdje je komisijski stručno pregledana s konstatacijom da ništa bitnog ne nedostaje. Predstavnici hrvatske vlade uredno su zahvalili posrednicima Muzeja Holokausta i nije baš jasno zašto to 15 godina kasnije Vladimir Horvat prešućuje i vjeruje klevetama Ljubice Štefan.

Baveći se ratnim žrtvama samoga mjesta Jasenovac, Vladimir Horvat poziva se na inače vrlo pouzdanu knjigu Alojza Buljana i Franje Horvata ‘Žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća na području bivšeg kotara/općine Novska (Grad Novska, općine Jasenovac i Lipovljani, Grad Kutina – dio i Grad Sisak – dio)’. Iz nje citira samo listu ‘Žrtve komunizma i antifašizma’ u kojoj je 146 imena i prezimena s najvažnijim podacima o svakome od njih, a ispušta listu ‘Žrtve fašizma’ s jednako precizno nabrojenih 336 imena i prezimena Jasenovčana, dijelom stradalih nedaleko svojih domova u samom jasenovačkom logoru. Istim sistemom jednostrane selekcije služi se i Igor Vukić, autor središnjeg dijela knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’. (…)

Genocid nad Romima

Dok piše o radnim službama i drugim benignijim aspektima Jasenovca, Igor Vukić zasniva svoje tekstove na autentičnim dokumentima, a slabost im je što su jednostrani i skrivaju punu istinu. Međutim, kad Vukić pokušava negirati jasenovački genocid, on više nema argumenata ni za poluistinu i propada u laž. Pri kraju svog teksta Vukić piše: ‘Bivši logoraši govore o manjoj živopisnoj skupini od nekoliko stotina Roma koji su se u logoru našli u rano ljeto 1942. godine… Bivši logoraši ni prije ni kasnije ne govore o većim skupinama Roma u logoru’ – a Vukić mora znati da je to laž. U bibliografiji knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’ obuhvaćeno je i djelo prvog memoariste Đorđa Miliše, a u njoj je i poglavlje ‘Cigani’, potresni opis brutalnog genocida nad tisućama Roma u Jasenovcu. O genocidu nad Romima pisao je i drugi jasenovački memoarist Milko Riffer, a o tome iscrpno govore i mnogi prikupljeni dokumenti u kapitalnim knjigama Antuna Miletića, naznake u ‘Sećanjima Jevreja’, dokumentirani opisi u knjigama Narcise Lengel-Krizman, Ive Goldsteina, Nataše Mataušić, RadovanaTrivunčića i drugih autora, kojih su djela većinom navedena i u bibliografijama i citatima knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’, pa ih je Igor Vukić kao glavni autor te knjige svakako morao čitati. Kako se nakon svih tih tekstova mogao upustiti u bezočno negiranje masovnog ustaškog zločina nad Romima?

Najneposrednije je o stradanju Roma svjedočio logoraš dr. Mladen Iveković: ‘Gledao sam rijeke Cigana, njihove žene i djecu, kako su se svakog dana slijevale u Jasenovac… Kako su neopisivo jezovite scene opraštanja Cigana od njihovih žena i djece. To je tako užasno, elementarno i upravo životinjski ljudsko, da mora potresti i za čitav život ostaviti tragove u svakom čovjeku. Ciganska djeca, kovrčavih glava i krupnih crnih očiju, tako su draga i topla. Njihove su se ručice tako grčevito držale svojih majki i očeva, njihov lelek prodirao je do kostiju. Ubijalo se dnevno na vagone takve Cigančadi. Zašto? Nitko nije znao – zato što su skitnice, zato što su Cigani?’

Prema naredbama Ustaške nadzorne službe i Ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH od 19. svibnja 1942. ustaše, oružnici i domobrani do kraja su srpnja 1942. ‘očistili’ Hrvatsku i Bosnu od Roma. Pokupili su ih iz njihovih naselja i dopremili u Jasenovac. U Logoru III/C odvojili su muškarce od žena i djece, dijelom ih odmah odvodili na stratište u Gradinu i poubijali, a dijelom prebacili preko Save u srpsko selo Uštica, iz kojeg su 8. svibnja iseljeni svi stanovnici. Oko 250 Uštičana je ubijeno, najviše u Jasenovcu i Staroj Gradiški, a selo je pretvoreno u dodatni logor jasenovačkog kompleksa. U narednim tjednima i ljetnim mjesecima Romi su gotovo svake noći u grupama odvođeni iz Uštica i ubijani na Gradini i skoro nijedan od onih koji su 1942. dopremljeni u Jasenovac nije preživio. Genocid je nad njima bio totalan. Prikupljanje podataka o stradalim Romima išlo je vrlo teško, pa je do 2003. povjesničarka hrvatskih Roma Narcisa Lengel-Krizman napravila popis od 8.750 imena, prezimena i drugih podataka o ubijenim Romima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Jasenovcu. U narednim godinama istraživači u Spomen-području Jasenovac obratili su posebnu pozornost istraživanju romskih žrtava, pa su danas, 2016. godine, u jasenovačkom popisu žrtava zabilježene 16.173 romske žrtve s područja cijele NDH, od toga broja 5.688 muškaraca, 4.877 žena i 5.608 djece ispod 14 godina starosti. Nehumano je prešućivati taj genocid, kao što to čini Igor Vukić.

Zločinačka svojstva ustaške NDH

O genocidu nad Židovima u Jasenovcu postoji relativno najviše dokumenata i prepričanih podataka. U početnim mjesecima logora, sve do kasne jeseni 1941., Židova je bilo najviše. U iscrpljujućim radovima na nasipu i u prisilnom trčanju u kolonama s posla i na posao ubijalo se skoro svakoga koji je od iznemoglosti zaostajao ili padao. Prema iskazuLjube Miloša, prvog zapovjednika radne službe logoraša u Jasenovcu, prvi masovni pokolj u kojem su najviše stradali Židovi izvršen je potkraj listopada ili početkom studenoga u Logoru I (Krapje), jer su se logoraši navodno pobunili zbog gladi. Tek kad su se u prvim mjesecima 1942. u Jasenovcu počele sistematskije formirati radne grupe, a među Židovima proporcionalno je bilo najviše stručnih ljudi, mnogi su s grubih manualnih poslova premješteni u proizvodne i obrtničke radionice i u zdravstvenu službu. Manji dio ih se održao na životu i po dvije-tri godine, sve do pred kraj opstanka jasenovačkih logora, pa su tek na kraju skoro svi poubijani.

Najbrojniji grupni genocid nad Židovima u Jasenovcu počinjen je između 15. lipnja i 15. srpnja 1942. kad je rasformiran đakovački židovski logor. U tri transporta više od 2.400 Židovki i Židova (prema nekim podacima oko 3.000, čak do 3.208) dopremljeno je tada iz Đakova u Jasenovac. Pretežno su to bile žene i djeca, jer muškarci su većinom već ranije bili otpremljeni na druga stratišta. U pretrpanim i zabrtvljenim stočnim vagonima žene i djeca danima su ostavljeni na kolosijecima Logora III Ciglana. Nije im pružena ni voda ni hrana, neke ili neki umirali su već u vagonima, a ostali su u grupama odvođeni na stratište u Gradinu na Savi. Nitko iz tog transporta nije preživio. Ubijeni su i Mosko Papo, rođen 16. ožujka te godine i Leon Abinun, koji je bio samo devet dana stariji.

Erwin Miller procjenjuje da je oko 700 vinkovačkih Židovki i Židova izgubilo živote u Holokaustu, većinom u Jasenovcu, što potvrđuju podaci iz izvanredno studiozno napisane knjige Tome Šalića ‘Židovi u Vinkovcima i okolici’, kao i zbirni podaci koje je prikupila Melita Švob u dvotomnoj ediciji ‘Židovi u Hrvatskoj’. Među njima, u popisu su jasenovačkih žrtava i moja tetka, očeva sestra Alma Rosenberg, njen suprug Aleksandar Aco Rosenberg i njihov 11-godišnji sin, moj bratić Feliks. Među žrtvama Jasenovca upisani su i moj djed Aron Goldstein i njegova najmlađa kćerkaBerta, a nema moje bake Adolfe Goldstein (rođ. Reich), iako sam poslije rata čuo da su u ljeto 1942. svi troje zajedno od kuće iz Tuzle bili otpremljeni s transportom Židova koji je išao za Jasenovac. Ne znam kako se desilo da je baka upisana među židovskim žrtvama koncentracionog logora Đakovo. Kad sam je 1940. posljednji put vidio, bila je kao i uvijek britke pameti, ali nepokretna u kolicima nakon jakog srčanog udara. Mogu zamisliti, ne bez muke, da je baka s kolicima postala smetnja policijskoj ili ustaškoj pratnji u pretrpanom transportu. Možda su je zaista otpremili u Đakovo, a možda samo odbacili ili ostavili tko zna gdje i upisali među đakovačke žrtve. Grobišta ostalih stradalnika mamine i očeve obitelji u Holokaustu razasuta su od velebitskih jama do Auschwitza i Transnistrije u današnjoj Moldaviji.

U tom kontekstu o Židovima Vukić spominje i jedan plan po kojem su u Njemačku trebali biti otpremljeni i židovski logoraši iz Jasenovca i Stare Gradiške, ali do toga nije došlo. Iz Vukićevog teksta proizlazi da su zadržavanjem u Jasenovcu ti ljudi bili spašeni od smrti u nacističkim dušegupkama Treblinke i Auschwitza, što naravno nije istina. Do kraja travnja 1945. svi su poubijani u jasenovačkim logorima, s izuzetkom tridesetak uspješnih bjegunaca i drugih sretnika. Prešućujući tu činjenicu, Vukić u zaključnom dijelu tog teksta tvrdi da je u deportacijama Židova ‘u Treći Reich… odvedena većina pripadnika židovske zajednice u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’, pa time nastoji zataškati genocidni karakter ustaške NDH.

Ne znam je li se Igor Vukić bar malo zamislio nad takvim svojim tvrdnjama, jer radi se o flagrantnim negacijama Holokausta, što u razvijenim zemljama zapadne demokracije znači gubitak sveučilišne katedre, javnu blamažu, a u drastičnijim slučajevima i sudsku kaznu. Ako još i postoje neke numeričke nedoumice oko žrtava počinjenog ustaškog genocida nad Srbima i Romima, stradalnički brojevi Židova u NDH prilično su precizni. Izvedeni su iz najpouzdanijih izvora: iz poimeničnih popisa članova Židovskih (Jevrejskih) općina na teritoriju NDH početkom 1941. u usporedbi s poimeničnim popisima svih koji su se poslije rata vratili preživjevši Holokaust. Uoči Drugoga svjetskog rata na području na kojem je formirana NDH živjelo je oko 39.000 Židova, a rat i Holokaust preživjelo je oko 8.500. Većina tih preživjelih spasila se od ustaškog genocida bijegom u područja pod talijanskom upravom, a poslije rujna 1943. priključenjem partizanima i na teritoriju pod partizanskom kontrolom. Od ustaške ruke ubijeno je i umrlo u logorima i stradalo u izbjeglištvu oko 24.000 hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Židova, od toga u jasenovačkim logorima između 16 i 17 tisuća, a oko 6.500 otpremljeno je u njemačko-nacističke logore u okupiranoj Poljskoj, odakle su se samo rijetki vratili.

Trudeći se na više načina prikriti zločinačka svojstva ustaške NDH, Vukić se u zaključnim dijelovima svog teksta služi i jednim doista smiješnim argumentom: konstatirajući da su Ante Pavelić i Andrija Artuković već 30. travnja 1941., dakle niti dvadesetak dana po dolasku na vlast, potpisali rasne zakone po kojima se četiri godine u ustaškoj državi progonilo, pljačkalo i ubijalo Židove, Vukić sugerira olakotnu okolnost u činjenici da su ti isti Pavelić i Artuković pri samome kraju postojanja te države, 3. svibnja 1945., potpisali Zakonsku uredbu o ukidanju rasnih zakona po kojoj je prestalo ‘svako razlikovanje prema rasnoj pripadnosti’, pa su preostala tri dana Pavelićeva stolovanja u Zagrebu i opstanka NDH i mrtvi Židovi mogli uživati ravnopravnost. Poznavajući Igora Vukića kao solidnog novinara iz njegovih boljih vremena, ne mogu izbjeći čuđenju da je mogao napisati takvu glupost.

S nekoliko škrtih riječi pri kraju svog teksta Vukić ipak priznaje da je za dovođenje u Jasenovac bilo i nekih rasističkih kriterija: ‘Zbog svoje nacionalne pripadnosti u logor su dovođeni Židovi i Romi’, ali ‘zatočenici nisu bili dovođeni u logor da bi bili ubijani’. Međutim, za Srbe Vukić tvrdi da su u ‘logor dospijevali isključivo iz ideoloških razloga’ i da ‘nitko u logor nije dospio, niti bio ubijen, samo zato što je Srbin ili pravoslavac’. Vukić, dakle, u potpunosti negira jasenovački genocid nad Srbima, iako su baš Srbi bili daleko najbrojnije žrtve Jasenovca. Od ukupno 83.145 popisanih žrtava u Jasenovcu blizu 47.627 bili su hrvatski i bosansko-hercegovački Srbi. Predsjednik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac dr. Stjepan Razum i istraživač Tomislav Vuković izrazili su sumnju u 14.000 imena i prezimena s tog popisa. Navodno je toliko bilo duplikata, pa kad su uklonjeni, navodno je nastao manjak u ukupnom broju žrtava. Da bi se taj broj popunio, tvrde Vuković i Razum, upisano je 14.000 novih imena, bez ikakve provjere. Preispitao sam te tvrdnje s kustosima koji rade na tom popisu u Jasenovcu i ustanovio da nikakvih naknadnih dopisivanja nije bilo. Provedena je provjera i uklonjeni su duplikati koji nikad nisu bili dvostruko brojeni, ali su stvarali zabunu, iako to nije utjecalo na ukupni broj žrtava u popisu. Ako čak i mimo svih provjera prihvatimo sumnju nad 14.000 imena, što je onda s preostalih 70.000 imena i prezimena? Hoće li ih Društvo à priori proglasiti lažnima, iako su većinom kao žrtve više puta provjeravane u njihovim obiteljima, kućama, selima i lokalnim arhivima? Naravno da se minucioznim pretragama u takvim popisima može pronaći poneka greška, ali isto tako i poneka žrtva koja nije upisana, pa s punim uvjerenjem smijem reći da je naš popis u Jasenovcu brojčano približno pouzdan, uz neke provjere i dopune na kojima će se još raditi.

Pavelić je s nekoliko stotina ustaških emigranata u talijanskim autobusima u travnju 1941. dopremljen na vlast u Zagreb sa svojim dugo njegovanim planom o ‘narodno čistim prostorima’ Hrvatske, Bosne i Hercegovine u novouspostavljenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U to vrijeme na područjuNDH živjelo je oko 6 milijuna stanovnika, od toga oko 3,5 milijuna Hrvata, oko 700 tisuća Muslimana i oko 1,800.000 Srba. Zamisao o etnički ‘čistim prostorima’ značila je oko 1,800.000 ljudi protjerati, poubijati ili prevođenjem u katoličanstvo pretvoriti u Hrvate. Bez nekakvog sustavnog plana, ali i bez oklijevanja, Pavelić i njegovi bliski suradnici brutalnim su improvizacijama odmah pristupili realizaciji svojih genocidnih ideja: u Gudovcu kraj Bjelovara 28. travnja ubijena su 192 nasumce prikupljena Srbina, bez ikakvog pravog povoda; u Hrvatskom Blagaju u noći 9./10. svibnja ubijeno je blizu 400 Srba iz okolnih sela; u Glini su u noći 12./13. svibnja ubijeni svi srpski muškarci u dobi od 16 do 60 godina, bez ikakve selekcije, istrage ili suđenja, njih oko 300. Istovremeno zaredala su pojedinačna ubojstva istaknutijih Srba i manjih grupa u mnogim gradovima, a zatim i prve masovne likvidacije stanovništva po srpskim selima Like, Korduna, Banije, Kninske i Bosanske krajine i Hercegovine. Sve se to dešavalo dva-tri mjeseca prije početka oružanog otpora i ustanka, pa tvrdnja da su ustaški masovni zločini nad Srbima bili represalija na oružani ustanak naprosto nije istinita. Svrha je bila zastrašiti i totalno upokoriti srpsko stanovništvo, obezglaviti ga i onesposobiti za bilo kakav otpor kad nastupe masovna iseljavanja u Srbiju, koja su zapravo već počela 29. lipnja 1941. protjerivanjem srpskog stanovništva iz područja oko Plitvičkih jezera.

Učinak je bio upravo suprotan. Srpski seljaci bježali su od ustaša i oružnika u šume i većina ih se pridružila partizanima koje su u srpnju komunisti poveli u otpor i ustanak, a manjina hrvatskih Srba stala je uz četnike. Ishod je poznat: Hrvatska, Bosna i Hercegovina postale su trajnom jezgrom uspješnog antifašističkog rata na podruju cijele bivše Jugoslavije. Ustaški teror, koji je povremeno oscilirao između zaoštravanja i ublažavanja, ali nikad nije sasvim prestao, bio je veliki doprinos krajnjoj pobjedi partizana i komunista.

Glavna mjesta genocidnih ubijanja Srba i Židova u početku su bili logori na Velebitu, na otoku Pagu i u Gospiću, gdje je do kraja kolovoza 1941. ubijeno oko 24.000 ljudi, najviše muškaraca, ali također i žena i djece. Zbog naglog širenja ustanka tijekom kolovoza Talijani su okupirali cijelu jadransku obalu i velike dijelove njenog zaleđa. Ustaše su morali isprazniti cijelo područje sa svim koncentracionim logorima zajedno s približno 4.000 preživjelih logoraša. Blizu 3.000 prebačeno ih je u Jasenovac, pa su to u nedalekom Krapju i Bročicama postali prvi zatočenici jasenovačkog logorskog kompleksa. Uskoro su počeli stizati Židovi iz zagrebačkog sabirnog logora na Zavrtnici, a zatim sve više Srba. Prema opisima preživjelih logoraša Vladimira Carina,Egona Bergera i drugih, životni uvjeti u Jasenovcu I (Krapje) i Jasenovcu II(Bročice) bili su neljudski: spavanje u pretrpanim barakama ili na otvorenom tlu, neprestana glad, radovi na više kilometara udaljenim nasipima sa sadističkim maltretiranjima i ubijanjima iznemoglih, zaostalih u kolonama i oboljelih. Prema opširnim iskazima Ljube Miloša u istražnom zatvoru 1947. i 1948. godine, u ta dva prva jasenovačka logora bilo je u rujnu i početkom listopada nešto više od 4.000 zatočenika, a kad su zbog velikih jesenskih poplava 14. – 16. studenoga ti logori bili napušteni i logoraši preseljeni u novouspostavljeni Logor III Ciglana, stiglo ih je svega oko 1.500.

Čim je u listopadu najveći Logor III bio osposobljen za primanje logoraša, iz više hrvatskih i bosanskih gradova krenuli su veliki transporti uhićenih Srba u Jasenovac. Zbog upada Većeslava Vece Holjevca na čelu 25 preobučenih partizana 17. studenoga u Karlovac, izvršeno je 23./24. studenoga represalijsko hapšenje oko 220 karlovačkih Srba, pored oko 30 Židova i političkih sumnjivaca, pred kojom sam racijom uspio pobjeći iz grada. Po unaprijed sastavljenom popisu ustaški policajci oko pola noći došli su pokupiti i oca moje školske kolegice Danice Mamula (Kos), željezničara Simu Mamulu, a naišavši i na Daničinog starijeg brata Nikolu, pokupili su ‘kao višak’ i njega. Otac i sin otpremljeni su u velikom skupnom transportu 24. studenoga u Jasenovac, odakle se nikad nisu javili, kao ni velika većina ostalih 250 otpremljenih.

Prema već spomenutom istražnom iskazu Ljube Miloša, tadašnjeg zapovjednika svih logoraških radnih službi, njegov direktni pretpostavljeniMaks Luburić u to je vrijeme držao da je jasenovačkom logorskom kompleksu poželjno imati oko 3.000 logoraša za održavanje ‘pogona’ i nužnih djelatnosti, a najviše ih može biti oko 5.000. ‘Višak’ je išao na likvidaciju, a karlovački transport bio je očigledno jedan od tih viškova.

Najspektakularnija likvidacija, koju su prilično podudarno opisali brojni preživjeli logoraši, desila se na katolički Badnjak 1941. godine. Luburić je u govoru pred strojem logoraša rekao da je čuo kako se mnogi ovdje žale da su slabi i bolesni, pa ne mogu izdržati teške radove na nasipu i drugdje. On, Luburić, upravo se vratio iz Đakova, gdje je u tamošnjem logoru uspostavio odjel za slabije i boležljive, pa tko se ovdje tako osjeća, neka se javi da ga otpremimo u Đakovo. Navodno se odmah javilo više od 500 logoraša, koji su smjesta otpremljeni, ali ne u Đakovo, već direktno na likvidaciju. Odonda je među jasenovačkim veteranima kružila crnohumorna krilatica za logoraša kojeg više nema – ‘otišao je u Đakovo’.

Ustaše iz jasenovačke posade povremeno su išli i na ‘posebne zadatke’, kao npr. potkraj 1941. kad su pod komandom Maksa Luburića sudjelovali u velikoj ustaško-domobranskoj ofanzivi na partizane i srpska sela sjevernog Korduna. U rano jutro 21. prosinca dvije ustaške satnije opkolile su srpsko selo Prkos Lasinjski na obali Kupe i pohvatale cjelokupno stanovništvo, njih 440 žena, djece i starijih muškaraca, jer muškarci sposobni za vojsku uglavnom su na vrijeme pobjegli. Pohvatano stanovništvo ustaše su zatočili u Lasinji i odande ih tijekom tri naredne noći poubijali na obližnjoj jami u šumi Brezje. Nitko od 440 pokupljenih Prkošćana nije preživio, a spaljeni Prkos ostao je najtemeljitije ‘očišćeno’ srpsko selo u Hrvatskoj 1941. godine.

Posljednji dani logora smrti

Posljednju akciju u seriji ‘dizanja sela’ izvršili su jasenovački ustaše 13. listopada 1942., pod neposrednom komandom Ljube Miloša i pod nadzorom Maksa Luburića. Napali su srpska sela Crkveni Bok, Strmen i Ivanjski Bok na obali Save, oko dvadesetak kilometara sjeverozapadno od Jasenovca. Na ovu akciju krajnje je ljutito reagirao generalGlaise von Horstenau, delegat njemačkog Wehrmachta za Hrvatsku i Bosnu. Već od ljeta 1941. Glaise je u Zagrebu primao izvještaje svojih obavještajaca s terena kako će ustaški masovni zločini nad Srbima ‘pretvoriti cijelu zemlju u usijano vulkansko grotlo koje se neće moći lako ugasiti’. Kao bivši oficir austrougarske vojske, prilično je poznavao prilike u Hrvatskoj i Bosni, a bio je i pronicljiv promatrač. Imao je prijatelje među bivšim srpskim K.u.K. oficirima iz hrvatske i bosanske Krajine. Nikad kod Pavelića Glaise nije intervenirao u korist komunista, Židova ili Roma, ali je više puta zahtijevao da se prekinu masovne ‘čistke’ po srpskim selima, no tek je tu i tamo uspijevao da spasi pojedince.

Pavelić je prilično dugo imao Hitlerovu podršku za svoju genocidnu politiku protiv Srba. Tek kad su u ljeto i ranu jesen 1942. njemački generali koji su zapovijedali trupama na Balkanu javljali svojoj Vrhovnoj komandi da ne mogu izdvojiti nijednu diviziju za Istočni front, jer na njihovom terenu partizanski otpor neprekidno raste, čemu je dobrim dijelom kriva Pavelićeva nerazumna politika, Hitler je dopustio stanovite pritiske na Pavelića. Glaiseove pritužbe su učestale, a kad je čuo o ustaškom pustošenju po Crkvenom Boku i susjednim selima, njegovom strpljenju čaša se prelila. S jakom pratnjom odjurio je na lice mjesta. Od Pavelića je zahtijevao (i dobio) suglasnost da usput obiđe logor u Sisku, o kojem je mnogo toga već znao od svojih obavještajaca. Tu je razgovarao s protjeranim seljacima iz akcije ‘dizanja sela’ i u odjeljenju za djecu doživio stravičan prizor koji je u svom dnevniku nazvao Gipfelpunkt des Schrecklichen (vrhuncem strahote): vidio je izgladnjelu i izmučenu djecu na umoru.

Na licu mjesta u Crkvenom Boku Glaise je ustanovio da je iz tog i nekih okolnih sela u Jasenovac otpremljeno najmanje 1.000, a možda i do 2.000 stanovnika, da se po selima i u transportu orgijalo s nasiljem, masovnom pljačkom i ubijanjem. Po njemačkim izvještajima ubijeno je oko 100 muškaraca, po izvještajima lokalnih ustaških dužnosnika 26, a po IgoruVukiću ubijenih nema. Iako je slučaj Crkveni Bok zapravo postao ključni povod za velike promjene u Jasenovcu i u cijeloj NDH, Vukić o tome piše samo vrlo kratko i šturo, naglašavajući da su svi seljaci (izuzev osmorice) nakon 12 dana iz Jasenovca bili pušteni svojim opljačkanim kućama i da im je iz logorske blagajne isplaćena stanovita naknada za počinjenu štetu. Ne kaže da je i taj bijedni minimum obeštećenja bio rezultat njemačkog pritiska.

Na zahtjev njemačkih predstavnika da se Luburiću priredi javni sudski proces, Pavelić ga je u prosincu smijenio i protjerao u selo Šumec kraj Lepoglave. Ali promjene su bile i znatno obuhvatnije. Pavelić je bio već prethodno prisiljen smijeniti glavnog organizatora ustaškog terora Eugena Didu Kvaternika, svog dotadašnjeg miljenika, zapovjednika Ustaške nadzorne službe i glavnog ravnatelja državnog Ravnateljstva za javni red i sigurnost. Zatim je prisiljen na ostavku i Didin otac Slavko, dotadašnji ministar vojske i vojskovođa NDH. Otac i sin Kvaternik protjerani su u azil u Slovačkoj.

Poslije rata u emigraciji je bilo svega nekoliko ustaša koji su s vremenom postajali spremni sami sebi i pred javnošću priznavati da je NDH bila zlo i da su i osobno bili akteri toga zla. Jedan od tih, koji je to možda najdublje spoznao, bio je Eugen Dido Kvaternik. Možda i nije sasvim paradoksalno da je veliki tvorac ustaškog zla, najveći pored Pavelića, postao i najrječitiji pokajnik. U tom duhu u Nikolićevoj ‘Hrvatskoj reviji’ u Buenos Airesu u godinama 1952. – 1961. objavljeno je više tekstova E. Kvaternika iz kojih je dr. Jere Jarebkao urednik izabrao nekoliko karakterističnih odlomaka i objavio ih u knjizi ‘Sjećanja i zapažanja’: ‘Naš narodni pad tako kratko vrijeme nakon uspona 1941. uzrokovan je stalnim i opetovanim kršenjem osnovnih etičkih i moralnih zasada… Notorna je činjenica koju ne možemo nijekati, da je za vrijeme prošloga rata i sa hrvatske strane učinjeno teških izgreda, koji s moralnog stanovišta sačinjavaju grijeh, sa pravnoga zločin, a s političkoga ludost… Zato našu odgovornost pred poviješću nitko neće moći izbrisati…’

Ustaška nadzorna služba raspuštena je 21. siječnja 1943. Njeni dijelovi pripojeni su Ravnateljstvu za javni red i sigurnost, a glavni ravnatelj postao je dr. Filip Crvenković sa zadatkom da dozirano ublaži teror nad Srbima. Transporti Srba u Jasenovac su zamrli. Luburićev zamjenik Ivica Matkovićvršio je dužnost zapovjednika logora sve do 25. ožujka 1943., kad je nastupio novi zapovjednik, student teologije i ustaški poručnik Ivica Brkljačić. (…)

Jedno vrijeme Luburić je djelovao preko Brkljačićeva nasljednika Šakića, svog šogora, a u ranu jesen 1944. preuzeo je punu komandu. U rujnu 1944. opet su zaredali grupni transporti zatočenika u Jasenovac. Stigao je i jedan veliki transport zatočenika iz kaznionice u Lepoglavi koji je odmah otpremljen na stratište. Luburić je 20. rujna dao ‘očistiti’ selo Lipovljane, iz kojeg je u Jasenovac odvedeno 177 muškaraca i žena. Vukić bilježi da se ‘u Lipovljane odmah vratilo devet odvedenih. O sudbini ostalih nema previše pouzdanih podataka, osim da se nisu vratili iz logora’. To je Vukićev eufemizam kad mora reći bar djelić istine o pravom karakteru Jasenovca, pa pribjegava najblažim mogućim formulacijama da bi izbjegao krutu istinu. A u spomenutoj BuljanHorvatovoj knjizi morao je nedvojbeno vidjeti da su svi dopremljeni Lipovljani ubijeni u Jasenovcu i nije trebao petljati da ‘nema previše pouzdanih podataka’.

Prema autentičnom dokumentu ‘Indeks paketarnice’, koji su u svibnju 1945. u ruševinama demoliranog jasenovačkog Logora III pronašli članovi Zemaljske komisije Hrvatske za zločine okupatora i njegovih pomagača, u tom su logoru posljednjih dana 1944. godine bila najmanje 3.502 logoraša i logorašice. Broj je svakako i veći, jer se popis odnosi samo na logoraše koji su imali pravo na primanje paketa i pisanje dopisnih karata iz logora. Četiri mjeseca kasnije, oko 20. travnja 1945., u istom logoru bilo je još nešto manje od 2.000 logoraša i logorašica. To bi značilo da ih je tijekom četiri mjeseca ubijeno najmanje 1.500, ali ih je u tom razdoblju ubijeno mnogo, mnogo više. ‘Od kraja rujna pa do Nove 1945. godine odvodili su svake noći po 200 i više zatočenika na Granik ili u Gradinu, gdje su ih ubijali i bacali u Savu. Svaki dan su dolazili novi zatočenici, a brojno se stanje ipak nije smanjivalo’, svjedočio je Adolf Friedrich u knjizi ‘Sećanja Jevreja’.

Preživjeli logoraši tvrde da neki dopremani transporti više nisu evidentirani, jer su uhićenici išli direktno na stratište. Velike mase leševa bile su spaljivane na mjestu gdje su danas humci oko spomenika. Do veljače 1945. dva su manja transporta logoraša još otpremljena kao radna snaga u Njemačku, ali je zatim i to prestalo. Jedan je transport otpremljen u Lepoglavu, pa se u panici općeg ustaškog povlačenja drugi transport i vratio iz Lepoglave, na likvidaciju u Jasenovac koji je do kraja ostao glavno ustaško stratište.

Tako su jasenovački logori s Luburićem na čelu krenuli u svoje posljednje mjesece. Potkraj 1944. Luburić je postavljen za zapovjednika obrane središnjih dijelova Bosne i Hercegovine od nastupajućih partizana. S tog položaja opet harači masovnim hapšenjima i otpremanjem u Jasenovac, gdje velike grupe, kao i nekad, odlaze u smrt. Ustaška posada počinje se spremati na likvidaciju logora. U radnim grupama koje postaju nepotrebne smanjuje se brojno stanje starom jasenovačkom metodom – likvidacijom. Židovi su navodno opet prioritet, jer među ustašama vlada mišljenje da su najopasniji kao poslijeratni svjedoci koji će pričati po cijelom svijetu što je zapravo bio Jasenovac.

U okviru napada na komunikacije njemačke vojske koja se povlačila iz Grčke i s cijelog Balkana, saveznička avijacija krajem 1944. i početkom 1945. u više je navrata bombardirala mostove i željezničke veze oko Jasenovca i u Novskoj. U napadu 30. ožujka 1945. najjače je bombardiran ustaški Logor III na rubu Jasenovca. Nije ustanovljeno tko je i zašto naredio takvu akciju savezničke avijacije na jasenovački logor. Po nekim mišljenjima, sugestija je potekla iz partizanskih izvora koji su držali da će bombardiranje biti efikasna prijetnja i djelovati demoralizirajuće na ustašku posadu. Pogođena je zgrada zapovjedništva, električna centrala i još nekoliko objekata u kojima su bili proizvodni pogoni logora. Poginuo je neutvrđeni broj logoraša, a vjerojatno i nešto manje pripadnika ustaške posade. Vukić tvrdi da je logor skoro u potpunosti bio razrušen avionskim bombardiranjem, a ne ustaškim minama posljednjih dana uoči povlačenja, što nije točno. Treba samo pogledati fotografije snimljene 11. i 18. svibnja 1945. na kojima je logor u ruševinama kakvih nema bez masovnog bombardiranja sa stotinama letećih tvrđava, kao što je bilo u Coventryju i u Dresdenu, pa je očigledno da je glavno rušenje Logora III obavljeno ustaškim miniranjem i paležom prije njihovoga povlačenja.

Luburić se 19. travnja vratio u Jasenovac i odmah naredio: ‘Za tri dana logora više ne smije biti. Počistite sve!’ Kretanje po logoru strogo je ograničeno, uređaji su demolirani, nastambe minirane i većinom odmah srušene. Uvečer 21. travnja sve zatočenice ženskog logora, njih oko 700 ili 800, pod jakom pratnjom izvedene su na stratište i poubijane. Nijedna se nije spasila. U ispražnjeni ženski logor dovedeni su muški logoraši, njih oko 1.100. Vidjeli su da je logor u likvidaciji i znali su što ih čeka. Preko noći razradili su već ranije pripremljeni plan za pobunu i bijeg. U 10 sati prije podne, na dogovoreni poziv glavnog organizatora pobune Ante Bakotića ‘Naprijed drugovi!’, oko 600 logoraša krenulo je u proboj. Oružje su im bili stolarski noževi, čekići, letve, nasuprot do zuba naoružane ustaške posade. Pod mitraljeskom vatrom iz stražarnica, bunkera i osmatračkih tornjeva 90 se logoraša iz Logora III probilo do prvih šumaraka i spasilo živote, a oko 500 palo je pokošeno unutar logora i na brisanom prostoru izvan žice i prije šume.

Poslije proboja u logoru je ostalo još oko 460 logoraša koji zbog bolesti ili iznemoglosti, zbog straha, rezignacije ili krive računice, nisu sudjelovali u pobuni i proboju. Ustaše su ih u bijesu, istoga dana, skoro sve poubijali. Preživjelo ih je svega osam koji su se uspjeli sakriti u ruševinama miniranih logorskih zgrada i dočekati partizane.

Intenzivna mitraljeska i puščana paljba koja je za vrijeme proboja 22. travnja odjekivala iz Logora III bila je upozorenje kožarcima u Logoru IV da su i oni sada na redu. Smješteni odvojeno, u samome mjestu Jasenovac, imali su dobar pregled zbivanja i znali su da je totalna likvidacija u toku. Bilo ih je tada 147 logoraša, najviše Židova. Već nekoliko tjedana imali su pripremljen plan za kolektivni bijeg po kojem su 22. travnja uvečer u 20 sati, raspoređeni u četiri desetine, s alatom kožare kao oružjem, izvršili sinhroni prepad na ustaške stražare. Ubili su trojicu iz ustaške posade, ali velikom su većinom poginuli dok su se probijali iz žice, kraj stražarnica i bunkera u selu i oko sela. Spasilo se svega 12 bjegunaca iz jasenovačkog Logora IV.

Nakon petogodišnjeg istraživačkog rada kustos Đorđe Mihovilović iz Spomen-područja Jasenovac i kustos Dejan Motl iz Spomen-muzeja u Novoj Gradini objavili su 2015. impozantnu knjigu ‘Zaboravljeni – knjiga o posljednjim jasenovačkim logorašima’. Na 905 stranica teksta, dokumenata i fotografija objavili su imena, prezimena, prilično podrobne biografije, kod većine i izjave svih jasenovačkih logoraša koji su se spasili probojem ili na drugi način preživjeli posljednje dane ustaškog logorskog sustava Jasenovac. Očigledno se radi o dosad najtemeljitije istraženoj i opisanoj jasenovačkoj apokalipsi iz finala i epiloga u travnju 1945. Prema Mihoviloviću i Motlu, tih je dana bilo ubijeno oko 1.800 logorašica i logoraša, a ukupno ih je 169 preživjelo: 90 probojem iz Logora III, 12 iz Logora IV, 15 koji su 24. travnja živi dočekali oslobođenje logora u Staroj Gradiški, 6 koji su preživjeli likvidaciju logorskih ekonomija, 8 koji su se sakrili u ruševinama Logora III za vrijeme proboja, 2 koja su dan prije uspjela pobjeći iz tog logora, 22 logorašice i logoraša iz ustaške bolnice u Jasenovcu i Brzog sklopa koje su ustaše prilikom povlačenja povukli sa sobom i 14 koji su preživjeli likvidaciju istražnih zatvora u mjestu Jasenovac. Ovaj spisak, nakon mnogo godina nagađanja o brojkama preživjelih, napokon se može smatrati definitivnim ili barem vrlo blizu definitivnoga.

Baveći se posljednjim tjednima i danima jasenovačkih logora, Igor Vukić prilično detaljno opisuje zračne napade na logor i okolicu, kažnjavanje partizanskih suradnika i njihovih obitelji, čak i vjerski život zatočenika. Gotovo u potpunosti šuti o proboju iz dvaju jasenovačkih logora, iako su baš to bili najdramatičniji događaji posljednje jasenovačke faze, a na svoj način i cjelokupne četverogodišnje logoraške povijesti. O tome piše tek jedan šturi pasus i citira šest redaka iz netočnog opisa jednog ustaškog poručnika. Usput konstatira da bi ‘zadnje dane trebalo kritički ispitati’, kao da to već nije vrlo opširno preispitivano u stotinama ranijih tekstova, a najtemeljitije i vjerojatno konačno u knjizi kustosa Motla i Mihovilovića. O proboju i jasenovačkom raspletu šute i ostala tri autora knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’. Zašto? Jer je jasenovački finale zapravo definitivni pečat nad poviješću ustaških logora. Tim završnim činom Jasenovac zauvijek potvrđuje sebe – od početka do kraja bio je pomalo svašta, ali po svojoj početnoj namjeni i brutalnom kraju bio je prvenstveno i daleko najviše logor smrti. Time se ruši osnovna teza Igora Vukića i njegovih istomišljenika, pa njihovo tendenciozno prezentiranje probranih detalja ne uspijeva narušiti osnovnu istinu i postaje uzaludno.

O poslijeratnom Jasenovcu

Zalaznica ustaške posade napustila je Jasenovac 1. svibnja 1945., a dan kasnije prethodnica Jugoslavenske armije bez borbe je ušla u opustošeno mjesto. Od oko 500 kuća u Jasenovcu ustaše i Nijemci u povlačenju su zapalili čak 433. U stanovitom smislu selo je bilo produžena ruka logora: u njemu je bio smješten dobar dio ustaške posade, tu su bile i logoraške radne jedinice Kožara i mehaničarski Brzi sklop, ustaška bolnica, zatvor za logoraše pod istragom, zapovjedništvo i intendantura cijelog logorskog sustava. Ustaše su nastojali za sobom ostaviti što manje tragova, ali zašto su palili i nastambe lokalnog stanovništva? Očaj i bijes totalnog poraza teško je kontrolirati.

Glavni ustaški Logor III na rubu Jasenovca zatečen je 2. svibnja u još derutnijem stanju. U jasenovačkom mjestu zgrade su uništavane požarom, pa su ogoljeni zidovi većinom još stajali i obnova je bar dijelom bila moguća. Naprotiv, u Logoru III zgrade i druge nastambe bile su minirane, do temelja urušene ili sasvim srušene. Jedini je stajao veliki cigleni zid, sagrađen mukom zatočenika, dugačak 3,6 kilometara i visok oko 3 metra, ponegdje malo viši ili nešto niži. Postao je neiscrpivi izvor građe za stanovnike Jasenovca i okolnih sela koji su se vraćali iz izbjeglištva ili progonstva pod gole zidove i na zgarišta. Nadležna nova vlast, Kotarski NOO Novska, dozvolila je stanovništvu koristiti ciglu iz zida i građevni materijal iz logorskih ruševina za obnovu domova i naselja. Raspored i dozvole za odnošenje cigle izdavao je službenik Kotarskog NOO-a Pane Peleš. S premalo kuća koje su poslije ustaškog pustošenja ostale upotrebljive, po pet-šest jasenovačkih obitelji u prvo je vrijeme stanovalo u jednome stanu.

Okružna i Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina stigle su na uviđaje u razrušeni jasenovački logor 11. i 18. svibnja i 18. lipnja 1945. Jednoglasno su utvrdile da je logor neupotrebljiv za bilo kakve svrhe: sve su zgrade ‘… uništene ili teško oštećene tako, da se nijedna ne nalazi u uporabivom stanju’. Kao dokumentacija snimljeno je oko 400 fotografija koje su sačuvane. Sve tri komisije bile su suglasne s odlukama nadležnih Narodnooslobodilačkih odbora da građa iz logorskih ruševina i ciglenog zida bude dodijeljena za obnovu domova postradalog stanovništva. Nema podataka da je bilo kome iz tih komisija palo na um da bi jedan manji dio ruševina trebalo konzervirati kao historijski dokument i ne zna se tko je naredio totalno raščišćavanje logora. Do 1948. godine golemi logorski prostor bio je pretvoren u ledinu.

Treći dio knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’ napisali su Stipo PilićBlanka Matković pod naslovom ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’. Ispisali su punih 90 stranica i njihov je tekst najdulji u knjizi. Razlikuje se i pristupom: prvi autor Vladimir Horvat slabo poznaje dokumentaciju i piše o tri navodna Jasenovca uglavnom golim tvrdnjama bez argumentacije; drugi autor Igor Vukić poznaje dokumentaciju, ali iz nje jednostrano bira uglavnom samo ono što odgovara njegovoj osnovnoj tezi da Jasenovac l941. – l945. nije bio logor smrti, a prešućuje znatno obilniju dokumentaciju koja dokazuje suprotno; autori Stipo Pilić i Blanka Matković najmarljiviji su u pretraživanju dokumentacije i nastoje biti objektivniji. Ipak, i oni se u osnovi pridržavaju osnovne tvrdnje Vladimira Horvata: ‘Jasenovac od l941. – l945. bio je sabirni i radni logor, a od 1945. koncentracijski i likvidacijski logor daleko većeg kapaciteta.’ Njihova je nevolja što svoju marljivost uzaludno troše u dokazivanju nedokazivog, ali ipak priznaju: ‘Do sada nitko nije uspio bez ikakve dvojbe potvrditi postojanje ovog logora (poslijeratnog, op. ur.) na temelju arhivskih dokumenata’ jer ‘dosadašnji izvori o tome svode se ponajviše na kratka usmena svjedočanstva koja do sada nisu bila podkrijepljena nikakvim izvornim ispravama.’ (…)

Najviše vjerodostojnih saznanja o poslijeratnom Jasenovcu nalazi se u dokumentaciji Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac. Viša kustosica te ustanove Jelka Smreka, pored svog redovitog rada, od 1990. do 2005. prikupila je i arhivski obradila 20 opširnih svjedočenja jasenovačkih mještanki i mještana, službenika poslijeratnih vlasti, kažnjenika na radu u Jasenovcu i dva pisana i audiozapisa zapovjednika najveće radne grupe u poslijeratnom Jasenovcu Mirka Šimunjaka i jedno svjedočenje Ivana Bezjaka, komandira jasenovačke milicijske stanice u ljeto i jesen 1945. godine. Nijedan od 20 svjedoka poslije rata nije vidio obnovljeni logor na prostoru bivšeg ustaškog Logora III Ciglana, a neki od njih sami su vidjeli taj prostor u ruševinama koje se raščišćavaju i iz njih se izvlači građevni materijal za obnovu okolnih naselja i infrastrukture. Da bih s punom sigurnošću mogao prihvatiti te podatke, u svojstvu predsjednika Savjeta JUSP Jasenovac u mandatu 2001. – 2005. godine predložio sam da uputimo mlađe kustose Maricu Karakaš i Marija Kevu na rad u Hrvatski državni arhiv u Zagrebu kako bi utvrdili ima li bilo kakvih tragova o postojanju poslijeratnog partizansko-komunističkog logora smrti na prostoru bivšeg ustaškog Logora III. Savjet je prihvatio moj prijedlog i nakon nekoliko tjedana dvoje kustosa se vratilo s izvještajem da ništa takvoga nisu pronašli.

Stipo Pilić u knjizi ‘Jasenovački logori – istraživanja’ primjećuje da tadašnji kustosi Karakaševa i Kevo u HDA nisu ni mogli pronaći tragove o poslijeratnom jasenovačkom logoru, a moglo bi ih se možda naći u sisačkom arhivu, jer Sisak je bio administrativno nadležan za općinu Jasenovac. Kad sada čitam tekst S. Pilića i B. Matković, vidim da ni Pilić u Sisku nije pronašao nikakav relevantni dokument na tu temu. Nakon svega, s punom sigurnošću mogu tvrditi i tvrdim da su konstrukcije Društva za istraživanje trostrukog Jasenovca o poslijeratnom partizansko-komunističkom logoru smrti u stvari samo konstrukcije, bez ijednog pravog dokaza, dakle neosnovane izmišljotine. To nam, uostalom, sada već priznaje i sam tajnik Društva, marljivi istraživač Igor Vukić, koji u velikom intervjuu tjedniku ‘Vijenac’ od 12. studenoga 2015. odgovara na pitanje Andrije Tunjića da li je u Jasenovcu bilo poslijeratnih likvidacija: ‘Bilo je likvidacija pojedinih skupina s Križnog puta, ali poslije tog vala to je bio radni logor; logoraši su popravljali pruge, mostove na Savi, raščišćavali ruševine…’ Dakle, nije bilo poslijeratnog logora smrti u Jasenovcu ni na rubu Jasenovca, kako to sugeriraju Vukićevi kolege Vladimir Horvat i Stipo Pilić – Blanka Matković.

O tom radnom logoru, koji spominje Igor Vukić, u dokumentaciji Jelke Smreke najviše govori Mirko Šimunjak, zapovjednik Radne grupe Jasenovac od travnja 1946. do svibnja 1947. sa činom potporučnika, a zatim i poručnikaOZN-e. Moj je dojam da je uglavnom točno sve o čemu Šimunjak govori, a ako nešto ne želi reći onda to prešućuje, ali ne laže. Bivši kažnjenik u jasenovačkoj radnoj grupi, Zagrepčanin dr. Ivan Paspa, u svom iskazu Jelki 1998. sjeća se da im je ljeti 1946. ‘zapovjednik bio pristojan potporučnik imenom Miro’, čime indirektno potkrepljuje vjerodostojnost Šimunjakova svjedočenja. Njegov prethodnik poručnik Savo Šakan bio je prema kažnjenicima navodno grub i ‘nečovječan’.

Prema Šimunjakovu opisu, kažnjenička grupa kojoj je on zapovijedao zvala se ‘Zavod za prisilni rad Viktorovac – Radna grupa Jasenovac II’. Prethodna grupa poručnika Šakana bila je ‘Jasenovac I’. Mještani ga se sjećaju i kolokvijalno spominju kao ‘mali logor’ koji se u poraću nalazio unutar samog jasenovačkog naselja, za razliku od ‘velikog logora’ koji se za vrijeme rata nalazio na golemom prostoru izvan mjesta Jasenovac. Šimunjakov ‘mali logor’ nije bio samostalna formacijska jedinica, već privremeno detaširana grupa iz velikog kažnjeničkog logora Viktorovca kraj Siska, gdje je u ljeto 1945. bilo oko 3.500 do 4.000 zatočenika, uglavnom bivših pripadnika oružanih snaga NDH, obično kažnjenih na nevelike rokove prisilnog rada. Do travnja 1946. Šimunjak je u Viktorovcu bio zamjenik zapovjednika, zatim i zapovjednik straže, a kad je preuzeo zapovjedništvo nad grupom u Jasenovcu ona je brojala oko 600 kažnjenika. U Jasenovac ga je iz Viktorovca doveo potpukovnik OZN-e Soter, koji mu je ostao cijelo vrijeme nadležan i dolazio je u inspekciju u Jasenovac.

Kažnjenici Radne grupe Jasenovac bili su smješteni u zgradi šumarije i u nekoliko okolnih kuća opkoljenih bodljikavom žicom pod stražom vojnika KNOJ-a. Najviše su radili na raščišćavanju i uklanjanju ruševina na prostoru bivšeg ustaškog Logora III Ciglana. Također, pomagali su u gradnji mostova, popravcima željezničke pruge i pomagali stanovništvu u obnovi infrastrukture općinskog mjesta i okolnih sela. Radno vrijeme je bilo od 7 do 19 sati, s dvosatnom pauzom za ručak i odmor. Ručak su dobivali na radnom mjestu, doručak i večeru u nastambi.

Zatočenici Radne grupe koji su dali iskaz Jelki Smreki nisu se žalili na hranu, navodno nije bila loša. Nedjeljom su imali slobodan dan. Tada su imali pravo dobivati pakete od rodbine i primati posjete. Matija Mačković, predratni lugar iz Jasenovca, za vrijeme rata povojničeni ustaša, bio je 1945. kažnjen s osam godina prisilnog rada. U Viktorovcu je molio da ga se priključi Radnoj grupi Jasenovac i to mu je odobreno. Jelki Smreki je pričao kako je skoro svakog dana kraj svoje kuće išao na rad i vraćao se s rada, ali se nije smio zaustaviti da pozdravi suprugu ili čak porazgovori s njom. Sa suprugom je razgovarao samo nedjeljom, kad su posjeti i razgovori bili dozvoljeni. Matijina supruga Marija u odvojenom iskazu potvrđuje podatke koje je dao njen suprug.

Nijedan od Jelkinih svjedoka ne spominje ubijanje kažnjenika iz redova Radne grupe u Jasenovcu, izuzev trojice bjegunaca koje su uhvatili potkozarski seljaci. Šimunjak i Bezjak spominju da je u Radnoj grupi otkriveno nekoliko ustaša koji su presvučeni u domobrane ili u civil prikrili identitet, pa su ih KNOJ-evci otpremili na ponovno suđenje u Viktorovac.

Kad je Nataša Mataušić 2003. priredila za objavljivanje svoju knjigu ‘Jasenovac 1941-1945. Logor smrti i radni logor’ kao urednik knjige i predsjednik Savjeta osjetio sam se dužnim napisati pogovor sa sažetom informacijom o istraživačkom radu Jelke Smreke koji se odnosio na poslijeratni Jasenovac. Imao sam tada u Jasenovcu priliku razgovarati s nekima od Jelkinih svjedoka, što me još više uvjerilo u dominantnu vrijednost njenog dosijea za utvrđivanje bitnih činjenica o poslijeratnom Jasenovcu. Stipo Pilić je zapazio taj tekst i to ga je vjerojatno navelo da pođe u Jasenovac i pregleda Jelkinu dokumentaciju. Prema dvjema bilješkama u njegovom i Matkovićkinom tekstu u knjizi ‘Jasenovački logori – istraživanja’ Pilić je bio u Jasenovcu 3. svibnja i 26. rujna 2013. godine. Vjerojatno nije imao dovoljno vremena da pregleda svu relevantnu dokumentaciju, pa se pomnije zadržao samo na analizi iskaza Mirka Šimunjaka, spomenuvši usput i dr. Ivana Paspu i Matiju Mačkovića. Pilić i Matkovićeva najviše su se zadržali na kritici mojega pogovora knjizi Nataše Mataušić, pa im ovom prilikom želim priznati da su kritiku pisali uljudnim tonom i korektno, da su u ponekim primjedbama bili u pravu, da su u cjelini ipak ostali pri svojim zabludama, ali ovdje nije mjesto da o tome detaljnije raspredamo.

Ali zašto Stipo Pilić nije bar još jednom ili više puta došao u Jasenovac, da se kompletnije udubi u 20 svjedočenja među kojima je već na prvi pogled mogao naslutiti da bližih istini o poslijeratnom Jasenovcu još nigdje nije vidio? Mislim da je ustuknuo instinktivno, a možda i svjesno, jer je osjetio da se nalazi pred spoznajom da je njegovo dugotrajno traženje dokaza za trostruki Jasenovac bilo uzaludno. Pomalo mi je i žao Stipe Pilića. On će tek na ovim stranicama spoznati da su male bilješke zatočenika Matije Helmana, za koje je držao da ipak nešto dokazuju i da su možda ključni dokaz – bile zapravo falsifikat.

Oglasi