Antisemitska propaganda u hrvatskome katoličkom tisku tijekom 1941. godine

Ustaški vikar Alojzije Stepinac i poglavnik Ante Pavelić

Ustaški vikar Alojzije Stepinac i poglavnik Ante Pavelić

Povodom održavanja velike znanstvene konferencije “The historical churches and the Holocaust in Czechoslovakia, Hungary and Romania 1920-1945” kao prilog toj temi u okviru NDH (koja nije obuhvaćena skupom) objavljujemo dio poglavlja o antisemitizmu u hrvatskome katoličkom tisku iz knjige ‘U sjeni križa, samokresa i noža’.

Piše: dr. Petar Macut (Historiografija)

U ovome poglavlju o antisemitizmu najvećim dijelom će se analizirati katolički tisak koji je izlazio tijekom 1941. godine. Kao što će to pokazati bibliografija antisemitskih članaka i vijesti iz triju katoličkih tjednika[1] na stranicama kojih je ta problematika bila upadljiva, tijekom 1941. godine antisemitizam je kvalitativno i kvantitativno najprisutniji, i to ne samo u katoličkom tisku, nego i u ustaškom tisku općenito.[2] Osim propagandne prisutnosti, ustaške vlasti vrlo su ekspresno već na samome početku nove države uspostavile zakonski okvir prepisujući nacističke rasne zakone, tek ih neznatno modificirajući.[3] Taj zakonski okvir pratit će i kontinuirano popisivanje Židova, kao i njihovo fizičko uklanjanje. Tijekom 1942., a osobito sljedećih godina, antisemitska kampanja jenjava, iako je povremeno prisutna u režimskome tisku. Jedan od glavnih razloga svakako je i relativno učinkovito rješenje židovskoga pitanja na teritoriju NDH. Osim toga, navodim kao zanimljivu činjenicu konstataciju Reinharda Heydricha[4] s glasovitog sastanka na Wannseeu, održanog 20. siječnja 1942. godine na kojem je usvojen plan nacističkog konačnog rješenja židovskog pitanja. Naime, SS-Obergruppenführer Heydrich održao je uvodno predavanje na tom sastanku u kojem je izložio što je do sada učinjeno po pitanju Židova te što je još potrebno učiniti. Osvrćući se na one zemlje koje ne pripadaju samome Reichu i koje nisu pod njemačkom okupacijom, već samo pod njezinim utjecajem, Heydrich je rekao: „U Slovačkoj i Hrvatskoj stvar više nije komplicirana jer su bitni, temeljni problemi po ovom pitanju tamo već riješeni.“[5] Iako su ove riječi samo općenit stav o puno kompliciranijem problemu Židova na teritoriju NDH, očito je da je ustaška vlast uspjela ostaviti određeni dojam o svom pristupu rješavanja židovskog pitanja i na glavne stvaratelje holokausta u nacističkoj Njemačkoj. Za dio tog dojma je, osim konkretnih progona, zaslužna i antisemitska propaganda.

Prvi veći val uhićenja Židova, koji su nakon toga ubijeni, diljem NDH dogodio se između 27. i 29. svibnja 1941. godine u Zagrebu.[6] Stoga će se ponajprije prikazati pisanje katoličkoga tiska o Židovima do toga datuma, želeći na taj način odgovoriti na pitanje je li i u kojoj mjeri i katolički tisak sudjelovao u tim početcima antisemitske propagande.

Antisemitizam kao oblik rasne, vjerske, nacionalne i socijalne nesnošljivosti i mržnje[7] postat će sastavni dio ustaške ideologije tek nakon 10. travnja 1941. godine. O tome povjesničar Ivo Goldstein kaže sljedeće:

„Veze ustaša s njemačkim nacistima i talijanskim fašistima tridesetih su se godina intenzivirale, a usporedo s time postupno je izgrađivana i ustaška ideologija. Ona je specifična sinteza fašističkih i nacističkih elemenata, prilagođena hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj stvarnosti. Ustaški odnos prema Židovima neposredno je prenesen iz njemačkog nacizma. Talijanski odnos prema Židovima bitno je umjereniji.“[8]

Ovdje je potrebno istaknuti da je zabilježen samo jedan bitniji slučaj pozivanja Ante Pavelića na antisemitizam tridesetih godina, i to u raspravi koju je poslao vladi nacističke Njemačke, u kojoj je u kratkim crtama predstavio hrvatsko pitanje. Značajno je što je ta predstavka čekala travanj 1941. godine da bi uopće prvi put bila razmatrana. Ta rasprava nastala je 1936. godine.[9]

Bez obzira na to, očito je da je ustaška ideologija bila spremna prihvatiti sve zahtjeve koje je pred nju bila postavila Njemačka nakon 10. travnja 1941. godine. Nije zabilježen nikakav spomena vrijedan otpor ustaša nacističkim zahtjevima. I prije nego što je Pavelić došao u Zagreb, ujutro 15. travnja, u Zagrebu je počela antisemitska kampanja.[10] Budući da je Katolička Crkva u Hrvatskoj u to vrijeme imala i svoj dnevnik Hrvatski glas, provjerimo nalazimo li odjeke te kampanje i na njegovim stranicama.

Broj 63 prvi je broj Hrvatskoga glasa koji je izašao na Uskrs 1941. godine[11] u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U njemu se ne nalaze nikakvi tekstovi koji bi govorili u negativnom kontekstu o Židovima. Sljedeći broj izašao je tek 17. travnja, dakle, nakon punih pet dana. Nije jasno zbog čega se dogodila tolika stanka, ali može se pretpostaviti da je tek tada odlučeno da Hrvatski glas može i dalje izlaziti.[12] Preuzimajući vlast ustaše su preuzele kontrolu nad tiskom u Zagrebu. Odmah su obustavljene gotovo sve novine koje su do tada izlazile. Jedine dnevne novine koje su nesmetano nastavile izlaziti bile su osječki Hrvatski list te katolički Hrvatski glas. Vjerojatno se taj nastavak izlaženja Hrvatskoga glasa može zahvaliti Ivi Bogdanu koji je s dobrim dijelom tadašnje redakcije, koja je opet zapravo bila velikim dijelom sastavljena od članova ugašenog dnevnika Hrvatske straže, bio u prijateljskim odnosima. Novinstvo će zapravo biti jedan od rijetkih segmenata društva, koji će ustaše uspjeti bez nekih većih poteškoća odmah i potpuno staviti pod svoju punu kontrolu, barem što se tiče dnevnoga tiska.

U broju Hrvatskoga glasa od 17. travnja 1941. na petoj stranici nalazi se tekst „Upozorenje zagrebačkim Židovima.“

„Zagreb, 16.travnja. Opaženo je, da su neke židovske trgovine u Zagrebu svoje izloge ukrasile ne samo hrvatskim zastavama, nego i zastavama Njemačkog Reicha, te različitim ustaškim emblemima. Upozoravaju se takve trgovine, da smjesta iz izloga uklone sve znakove koji su tim postupkom obeščašćeni. Hrvatske vlasti vode točno računa o takvim postupcima i svi oni, koji budu zatečeni u takvom nečasnom poslu iskusit će najteže kazne. (HDNU)“[13]

Potrebno je napomenuti da je Joso Dumandžić preuzimajući „Načelstvo Slobodnog i Kraljevskog grada Zagreba“ uputio proglas svim građanima grada Zagreba 11. travnja, u kojem ih poziva da u ime proglašenja Nezavisne Države Hrvatske okite svoje kuće hrvatskim i njemačkim zastavama.[14] Očito je da, i prije nego što je to formalno-pravno izvedeno nizom zakonskih odredbi, odmah u početku odlučeno da se Židove neće brojati među građane. To je ključan uvid koji slabi argumente onih povjesničara koji smatraju presudnim utjecaj nacista na unutrašnju politiku vlade nakon 10. travnja 1941. godine. Prisutnost Nijemaca u Zagrebu sigurno nije bila olakšavajuća okolnost ustaškim vlastima, ali otpora vrijednog spomena, ‘držanja u ladicama’ određenih zakona koji će biti objavljeni već 30. travnja 1941. godine, nije bilo. Taj se argument mogao upotrebljavati ako se bilo potrebno nekome opravdavati zbog čega su propisani i zbog čega se okrutno provode antisemitski zakoni.[15] Ne treba također zaboraviti da je nasilje prema Židovima samo dio okrutnosti koja je došla na njemačkim tenkovima i u ustaškim autobusima iz Italije. Srbi i komunisti – uvijek i iznova apostrofirani kao Srbi i Židovi – bili su glavna meta bijesa i osvete, a kasnije namjere sustavnog uklanjanja s teritorija Nezavisne Države Hrvatske. Ako je kojim slučajem židovska zajednica u NDH koji puta poslužila kao ‘moneta za potkusurivanje’, to nikada nije bilo stoga što su je službene ustaške vlasti željele spasiti, nego samo još i više iskoristiti.

Zanimljivo je da su i oba ostala dnevna lista na području NDH, Hrvatski Narod i Hrvatski list, također, i to upravo 17. travnja 1941. godine objavili isto upozorenje na svojim stranicama.[16] Stoga se može reći da je 17. travnja 1941. godine datum s kojim počinje aktivna i sustavna hrvatska antisemitska propaganda na području Nezavisne Države Hrvatske. Osim hrvatske, na tlu NDH bila je prisutna i njemačka antisemitska propaganda, koja je izražavana kroz njemačku periodiku, kao i onu koju je izdavala, ili imala utjecaja, volksdojčerska zajednica na teritoriju NDH.[17]

Na kraju „Upozorenja zagrebačkim Židovima“ stoji kratica HDNU, Hrvatski državni novinski ured. Sve vijesti koje su na kraju potpisane tim ili sličnim kraticama govore da je tu vijest, naredbu, ili u ovom slučaju upozorenje, dostavio ured nadležan za tisak na teritoriju NDH. Iako je uredništvo na kraju ono koje odlučuje o rasporedu sadržaja novina, od svih redakcija očekivalo se da vijesti koje im budu dostavljene budu bez kraćenja objavljivane.

Na istoj stranici, gotovo uokvirujući ovu obavijest, stoji duži komentar naslova „Utvrdimo odgovornosti,“ koji je također potpisan s HDNU. Nakon kraćeg uvoda o okupaciji i pljački Hrvatske od 1918. do 10. travnja, stoji: „Predstoje pouzdani podatci o tome, da su čitavi kamioni namirnica odvoženi u židovske vile po svim hrvatskim gradovima. (…) Vlada Poglavnika dra Ante Pavelića, nije vlada židovskih i čaršijskih spekulanata.“[18]

Tema o skrivanju namirnica do tada se pojavila i u slučaju zbog kojega je „strogo kažnjen,“ odnosno ubijen Žiga Schulhoff, vlasnik trgovine živežnim namirnicama na Trgu bana Jelačića 13. travnja 1941. godine. Otimačina je već tada poprimila tolike razmjere da je morao reagirati i Slavko Kvaternik, 19. travnja 1941. godine, govoreći kako: „četnici i razna ostala razbojnička banda pod imenom ustaša zalaze u razne kuće i stanove te pljačkaju (…).[19] Ovo je ujedno i prvi slučaj uopće da se nasilje ustaša pokušava pripisati četnicima ili drugim razbojnicima, a uskoro će se, upravo eskalacijom bezakonja na teritoriju NDH skovati propagandni termin „nastaša“ kojim se željelo neutralizirati ili barem ublažiti negativan dojam koji su ustaški dužnosnici svojom samovoljom na terenu izazivali kod stanovnika. Ta vrsta propagandne strategije imala je donekle uspjeha, što se može pratiti i na stranicama katoličkog tiska.[20]

U pregledu tiska, stalnoj rubrici Hrvatskoga glasa, uredništvo je prenijelo i tekst iz „Deutsche Zeitung in Kroatien,“ koji je i pokrenuo ovu prvu kampanju o Židovima koji skrivaju namirnice, pod naslovom „Opasnost od židovstva.“[21] U tome se tekstu nastavlja protužidovska kampanja pod optužbom da Židovi skrivaju hranu i namirnice zbog svojih špekulantskih sklonosti. Ovaj tekst, kao i tekst koji je na sljedećoj stranici preuzet iz Hrvatskoga naroda govori o Židovima kao rodonačelnicima liberalizma.[22] Ova dva teksta koja se nalaze unutar Hrvatskoga glasa uvrštena su po slobodnom odabiru urednika, iako se ni za prethodna dva ne bi moglo tvrditi da su uredništvu nametnuta na silu. Naime, iako je zaista brzo eskaliralo nasilje na području NDH, potrebno je prihvatiti mogućnost da oni stanovnici koji su u osnutku te države gledali ostvarenje svojih ideala zasigurno mogli opravdati početna nasilja i pripisati ih ili incidentima, ili nedostatnom kontrolom neodgovornih pojedinaca, ali nikako samoj ideji ustaškoga pokreta. Prisila će svakim danom rasti, kao i nasilje, katkada mnogo brže nego li je potrebno prosječnom čovjeku da prihvati činjenicu da se stvarnost razlikuje od medijskog izvještaja.

Ističem i činjenicu da su katoličke novine uspjele taj antisemitski huškački tekst na svojim stranicama prenijeti dan ranije od Hrvatskoga naroda, koji se na nj osvrnuo tek 20. travnja 1941. godine.[23] Izgleda da se može iznijeti barem indicija da je antisemitsku propagandu uredništvo Hrvatskoga glasa prihvatilo bez značajnijeg kolebanja. Ako uzmemo u obzir da Hrvatski glas u prvih tri i pol mjeseca izlaženja 1941. godine nije niti jednom iskazao antisemitske stavove, upravo je iznenađujuća količina antisemitskih sadržaja odmah po uspostavi NDH, osobito u onim dijelovima novina koji su bili pod utjecajem urednika i uredničke politike, kao što su npr. izbor iz vijesti, tiska, ili komentar koji je samostalno nastajao. Antisemitski entuzijazam, čije je ideološke i društvene korijene potrebno tražiti tijekom tridesetih godina, nije mogao biti nametnut njemačkom prisutnošću u političkom i društvenom životu novouspostavljene države tako brzo i efikasno kako bi željeli oni koji u nacističkom savezniku vide jedinog ili prevladavajućeg krivca za provalu antisemitizma u NDH. Tome je najjasniji dokaz upravo poplava antisemitizma u katoličkom tisku nakon 10. travnja 1941. godine.

Ipak, postojala je kvantitativna razlika između antisemitizma na stranicama Hrvatskoga glasa od Hrvatskoga naroda i Hrvatskoga lista.[24] Dok se na stranicama Hrvatskoga glasa od 19. do 24. travnja ne nalaze antisemitski tekstovi, u tome se razdoblju u Hrvatskom narodu i Hrvatskom listu nalazi njih nekoliko.[25] Međutim, taj nedostatak Hrvatski glasbi nadoknadio u svojoj rubrici pregled štampe.

Sljedeći se antisemitski tekst pod naslovom „Židovsko pitanje u Državi Hrvatskoj“ nalazi upravo u toj rubrici na stranicama Hrvatskoga glasa od 24. travnja 1941. godine. Tekst je izvorno izašao na stranicama Hrvatskoga naroda, a govori o čitavom nizu odredbi koje ograničavaju Židovima „svako miješanje u javne poslove.“ Tako se govori o odredbi kojom se proglašavaju nevažećima svi ugovori sklopljeni sa Židovima, a čija vrijednost prelazi 100 000 dinara, kao i odredba kojom se brani Židovima da posjećuju lokale, gostionice, restorane i kavane.[26] U tome tekstu također je najavljeno: „Razumije se da te mjere neće ostati osamljene, da će se postepeno provesti i druge sa svrhom, da se židovsko pitanje uredi onako, kako je to već prije učinjeno u osovinskim državama.“[27] Čini se da je upravo na taj članak, odnosno najavu, reagirao zagrebački nadbiskup Stepinac svojim dopisom od 23. travnja 1941. godine kojima se obratio ministru Andriji Artukoviću s molbom da se pri donošenju protužidovskih zakona uzmu u poseban obzir i zaštite Židovi koji su prešli na katoličku vjeru.[28] Zanimljivo je istaknuti, i kao duh vremena i kontekst rasprave, da zagrebačkom nadbiskupu uopće nije bilo čudno, ili zazorno, odnosno nije osjećao potrebu prigovoriti što se uopće najavljuju protužidovski zakoni. Postavljalo se samo pitanje stupnja, ne i potrebe.[29]

U sadržaju Hrvatskoga glasa relativno rijetko nalaze se autorski tekstovi uredništva ili novinara koji bi izravno pisali protiv Židova, ali u gotovo svakome broju nalazi se barem jedan tekst iz nekih drugih novina u kojemu se napadaju Židovi, kao na primjer „Čišćenje u velikim linijama.“[30] Osim članaka, prenijele su i „Zakonske odredbe o zaštiti arijske krvi i časti Hrvatskog naroda,“ „Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti“ te „Zakonska odredba o državljanstvu.“[31] Te se odredbe istovremeno donose i u Hrvatskom narodu[32] i u Hrvatskom listu.[33] Jedina je razlika što je Hrvatski glas te zakonske odredbe donio na trećoj, a ostale dvije dnevne novine na prvoj stranici.

U tom istom broju Hrvatski glas donosi i komentar pod naslovom „Temelj vrijednosti – rad,“ u kojemu ističe verzalom: „Sama pojava ustaških načela, a još više djela koja su već uslijedila i koja će još uslijediti, nužno dovode ne samo do ukinuća marksizma i kapitalizma. U novu, svoju državu ulazi dakle hrvatsko radništvo oslobođeno od svojih glavnih neprijatelja, od kapitalizma i marksizma.“[34]

O radničkom pitanju, u razdoblju o kojem je ovdje riječ, izričito je u duhu ustaških načela pisao tjednik Hrvatski radnik pod naslovom: „Židovi su kroz cijelu povijest čovječanstva smatrani neprijateljima svakog naroda.“[35]

Iako se od 1. do 10 svibnja na stranicama Hrvatskoga glasa ne nalaze antisemitski tekstovi, upravo u to vrijeme nastavlja s izlaskom tjednik za katolički dom Hrvatska straža. Prvi broj Hrvatske straže u novoj državi izašao je 20. travnja 1941. godine i u njemu se ne nalazi nijedan antisemitski članak. Međutim, to će se promijeniti već u sljedećem broju. U tekstovima „Zakonska odredba o Židovima“ i „Mjere protiv židovskog izrabljivanja“ nabrojane su sve mjere i zakonske odredbe koje su do tada poduzete protiv Židova. Navodim značajnije odlomke:

„Daleko smo od toga, da bismo ikome željeli škoditi ili bilo kome nanijeti nepravdu. Ali smo spremni, kad se radi o hrvatskom narodu i njegovom dobru da upozorimo na zlo, koje mu prijeti. Nije nikakva tajna, da je židovski uticaj u narodno-gospodarskom i u kulturnom životu našega naroda štetan i poguban. (…) O židovskom pitanju u Državi Hrvatskoj donosi Hrvatski Narod ovaj prikaz dosad donesenih mjera: U Državi Hrvatskoj valja riješiti židovsko pitanje. (…) Tako su proglašeni ništetnim novčani poslovi (…) odredbom (se) zabranjuje Židovima polaženje javnih lokala (…). Svrha tih odredaba je da se Židovima jednom za svagda u državi Hrvatskoj onemogući miješanje u javne poslove. (…) Razumije se da te mjere ne će biti osamljene, da će se postepeno uvesti i druge sa svrhom, da se židovsko pitanje uredi onako, kako je već prije učinjeno u osovinskim državama.“[36]

Iz ovog odlomka, koji je tiskan u Hrvatskoj straži kao utjecajnom i vrlo uglednom katoličkom tjedniku, vidi se jasna razlika između stavova, tona i namjera koje je zagrebački nadbiskup pokušavao nametnuti prilikom pisanja antisemitskih zakona, od analiza i antisemitske propagande koja, bez obzira na stav da se formalno ne želi ikome škoditi, poziva na odlučno rješavanje židovskog pitanja u NDH.

U sljedećem broju Hrvatske straže nalazi se značajan tekst s naslovne stranice pod naslovom „Opasne pijavice hrvatske krvi.“ Ovo su najznačajniji dijelovi:

„Židovstvo, kapitalizam, slobodno zidarstvo najuže su međusobno povezani. Ne samo kod nas nego po čitavom svijetu. Organizirano židovstvo imalo je kapital u svojim rukama (…) Imajući tako vlast i novac, bilo je židovstvo gospodar ne samo gospodarskog i političkog života, nego i kulturnog. Pod utjecajem kapitala i vlasti bila je gotovo sva štampa, koja je pravila mišljenje o ljudima i pojavama. (…) Kod nas u Hrvatskoj bili su i kapitalisti i slobodni zidari uvijek na strani hrvatskih narodnih neprijatelja. To je, što ne treba ni dokazivati. (…) Kroz desetljeća bili su židovstvo, kapitalizam i slobodno zidarstvo pijavicama hrvatske krvi. Sada, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, došlo je vrijeme, da se onemogući štetni rad židovstva, kapitalista i slobodnih zidara. Ustaški duh, ustaško mišljenje odnosi se prema židovstvu, kapitalizmu i slobodnom zidarstvu kao nepomirljiv neprijatelj. (…) Hrvatski narod izgubio je mnogo krvi. Dobro bi, da se zna, tko je tu krv pio.“[37]

Ako imamo na umu da je ovaj tekst nastao neposredno nakon proglašenja protužidovskih zakona, njegov sadržaj se može shvatiti ne samo kao pristanak na „zakonsko“ eliminiranje židovskog pitanja, već i kao aktivni poticaj mjerama koje će uslijediti. Ovdje odmah napominjem da se u tom tjedniku uredništvo neće pokolebati u svom stavu prema Židovima, te da neće niti implicitno pokazati neslaganje s postupkom vlasti prema ‘pijavicama’.

U tome duhu Hrvatska straža će i, kako ću pokazati, nastaviti, čime će se svrstati u sam vrh katoličke antisemitske propagande te će vrlo malo, ako uopće, zaostajati za čisto ustaškim novinama i tjednicima.

Istoga dana kada je izašao broj Hrvatske straže u kojoj se govori o pijavicama hrvatske krvi, u Hrvatskom narodu izašao je još jedan antisemitski članak koji se, ipak, razlikuje od mnogobrojnih na tu temu. Naime, u tekstu pod naslovom „Židovski zakon,“ nepotpisani se autor bavi temom Židova i njihove vjere kroz povijest pozivajući se i opravdavajući napade na Židove papinskim autoritetima. Kaže: „Kako vidimo mjere papa protiv Židova imale su uvijek slična obilježja:

  1. a) čuvanje rase zabranom mješovitih brakova i kršćanskih dojkinja.
  2. b) mjere koje zaštićuju razne profesije od židovskog utjecaja (…)
  3. c) mjere, kojima se ogradjuje kršćanski život od Židova (…).“[38]

Taj je tekst u izravnoj vezi s proglašenjem zakonskih odredbi o čuvanju arijske krvi i časti hrvatskoga naroda, i to u onome dijelu u kojem se zahtijeva korištenje krsnoga lista kao dokaznoga sredstva za arijsku pripadnost. Osim što je takav zahtjev u temelju protivan katoličkoj teologiji, izgleda da su se nakon proglašenja tih odredbi pojavila određena mišljenja koja su tomu bila protivna. Zbog toga je ustaška vlada objavila „Tumačenje rasnih zakonskih odredbi,“ u kojima nespretno pokušava objasniti ulogu krsnih listova u postupku dokazivanja arijevstva.

„Krsni list se ne traži radi vjerskog momenta. Krsni list je najsigurniji kriterij, da su djedovi i bake predci drugog koljena bili pripadnici arijske rasne zajednice, jer se u doba naših djedova Židovi gotovo uopće nisu miješali sa arijcima. Bolje bi bilo tražiti i krstne listove predaka trećeg koljena, ali je to kod nas praktički teško provedivo, jer često nema upisa i krstnim knjigama iz onoga doba ili su krstne knjige isčeznule.“[39]

Učinkovitije je, izgleda, bilo narodu izravno pokazati povezanost papinstva i antisemitizma. Ono što začuđuje, ali je također i znakovito, jest činjenica da Katolička Crkva u NDH nigdje nije prigovorila ni korištenju krsnoga lista u postupku diskriminacije jednog dijela građana NDH, a još manje na ovo izravno povezivanje crkvenog učiteljstva i progona Židova. U cjelokupnom tadašnjem katoličkom tisku ne postoji ni najmanja naznaka o tome.[40] Umjesto toga, 10. svibnja 1941. godine, Hrvatski glas donosi dva velika uokvirena teksta s upozorenjem: „Evakuacija Srba i Židova iz sjevernog područja Zagreba“ i „Ograničeno kretanje Zagrebom Srbima i Židovima.“[41] Sličan poziv bit će objavljen još jedanput 13. i 15. svibnja.[42] Uz njih je, u posebnom tekstu, objavljen i komentar uredništva koji je konstatirao:

„Rješenje židovskog pitanja bit će rješenje i gospodarskih problema hrvatskog naroda (…). Potreban je brz i energičan rad i čišćenje, jer kako već rekosmo, i najmanji trag toga truleža može i dalje zaražavati živo meso hrvatskog narodnog organizma. Brza i odlučna ruka treba da posve odstrani tu izraslinu raka iz našega narodnog tijela, kako bi pomlađeni i zdravi hrvatski organizam mogao nesmetano razviti svu svoju energiju na sretnu budućnost naše drage Nezavisne Države Hrvatske!“[43]

Jasno se vidi da je i uredništvo Hrvatskog glasa na tragu odredbi i prakse koja je prema Židovima primjenjivana u to vrijeme. ‘Ćišćenje’, ‘trulež’, ‘odstranjivanje’, ‘izrasline’, ‘rak’ eufemizmi su politike uništenja Židova i ostalih nepodobnih skupina u Drugome svjetskom ratu. Sama činjenica da se takve riječi u tom kontekstu pojavljuju u katoličkom tisku dovoljna je da istraživanju povijesti antisemitizma u Hrvatskoj nedvosmisleno priključi i katoličku periodiku.

U sljedećim danima, kako se bude bližio dan prvog masovnijeg progona Židova, pojačat će se i u katoličkome tisku govor o njima. Na naslovnoj stranici Hrvatskoga narodaPoglavnik upozorava: „Židovsko će se pitanje radikalno riješiti.“[44] U tome duhu bit će uređen gotovo cijeli broj Hrvatske straže od 11. svibnja 1941. godine. U tome broju dominira tekst o Židovima pod naslovom „Crv, koji rastače“ iz kojega se navodi sljedeći odlomak:

„Ono što vidimo u prirodi na raslinstvu, događa se i kod naroda. Bilo je mladih, svježih, jakih naroda. Propali su, jer ih je ratočio crv pokvarenosti. Naše voćarstvo pozna mjere i lijekove, kojim se i stablo i plod čuvaju od propasti. I narodi su počeli uviđati, da se moraju štititi od crva razarača. Taj crv razarač jest židovstvo, koje ima svoju sebičnu životnu mudrost, svoje sebično ćudoređe. Po toj svojoj životnoj mudrosti židovi su upropastili mnoge narode. (…) Nije nepoznata stvar, da su najgorljiviji propovjednici i vjerskog i gospodarskog i ćudorednog i kulturnog liberalizma ljudi židovske vjere, porijekla i mišljenja. (…) Obranu od tog židovstva, od tog crva razarača počeli su provoditi Fűhrer (Firer) i Duce, gg. Hitler i Mussolini. I naš Poglavnik objavio je zakonsku odredbu o zaštiti časti i krvi, a mi bismo još rekli o zaštiti i opstanku i razvitku hrvatskog naroda. Ovom zakonskom odredbom, koju donosimo na drugom mjestu, hoće Poglavnik spriječiti, da opasan crv razarač podgrize stablo našeg hrvatskog narodnog života.“[45]

Osim navedenog odlomka, znakovit je i tekst Kucnuo je čas.[46] U broju od 18. svibnja 1941. godine, Hrvatska straža prenijet će vijest da je ograničeno kretanje Zagrebom Srbima i Židovima, kao i odredbu da svi Židovi stariji od 14 godina u Osijeku moraju nositi posebne znakove.[47]

Slično je i na stranicama Hrvatskoga glasa. Osim sasvim male agencijske vijesti o otpuštanju Srba i Židova iz gradske službe, u pregledu domaćega tiska Hrvatski glasprenosi članak iz sarajevskoga Katoličkog tjednika pod naslovom: „Zašto gone Židove?“ Ističu se oni dijelovi koji nikako nisu spojivi s naukom Evanđelja, iako autori tvrde baš suprotno:

„No vis-a-vis onima kojima se još nisu otvorile oči, naglašujemo svoje stare misli (koje nisu naše, već odozgo nam dane, u razumu usječene i u Evanđelju sadržane): Ljubav ima granica. (…) Pokret za oslobođenje svijeta od Židova jest pokret za obnovu čovječjeg dostojanstva. Svemoćni i Premudri Bog sam se pobrinuo za ovu obranu, za ovaj pokret.“[48]

Napisati u katoličkim novinama da ljubav ima granica i to potkrijepiti navodom da se takva misao nalazi u Evanđelju, znači upravo obeskrijepiti to isto Evanđelje. Ovo je dobar primjer, pod žalosnim naslovom, do koje je razine u negiranju vlastitoga poslanja moguće doprijeti onome tko je zaslijepljen ideologijom. Na ovome mjestu moram spomenuti to da će upravo ovaj članak i križarski tjednik Nedjelja prenijeti čak dva puta.[49] Iako je intenzitet antisemitizma na stranicama Nedjelje dosta umjeren, na primjer, tek 4. svibnja 1941. godine u tjedniku se vrlo kratko spominju tek dvije zakonske odredbe o Židovima,[50] upravo zbog ovoga teksta, kao i nekolicine sljedećih o kojima će kasnije biti riječi, i ovaj tjednik će se naći na strani katoličkoga tiska koji je pokazivao antisemitski karakter. Međutim, to nikako nije razlog da se preskoči vrlo značajan, i rekao bih, jedinstven tekst u cjelokupnoj periodici iz razdoblja NDH u istoj toj Nedjelji, a koji je objavljen upravo u jeku priprema za progon Židova, kao i na već zahuktalom progonu i pokolju Srba u Lici. Smatram pogodnim donijeti taj tekst upravo na ovome mjestu da bih istaknuo da je bilo moguće i drugačije reagirati na negativne pojave u društvu koje su od početka pokazivale svoje nehumano lice i neljudsko naličje. U Nedjelji od 18. svibnja 1941. godine tiskan je tekst Jure Brušanina „Kako smo natražni, divlji i krvoločni.“[51] Autor u svome razmišljanju o današnjem čovjeku kao kriterij ocjene njegova stanja uzima „uzgoj i veličinu duha.“ Prema tome kriteriju i osobni i obiteljski i društveni život pokazuje znakove truljenja. Takvo stanje autor naziva modernom pokvarenošću. I taj moderni čovjek zapravo je pravi divljak: „pod maskom civilizacije (smo) gori divljaci od najgorih divljaka.“ Upravo zadnje svojstvo današnjega čovjeka jest krvoločnost. Najbolji su dokaz njegove tvrdnje, smatra, postupci u ovome ratu. Osim što se mladež međusobno ubija na fronti, iza fronte ubijaju se žene, djeca, starci, slabi i bolesni. Nadalje kaže:

„I nikoga od početnika takovih nesreća i uzročnika prolivene krvi, izronjenih suza ne boli duša niti ih savjest peče, pa da stanu i zamisle se: Što ovo radimo? Zar nijesu ovo gomile krvavih grijeha, koji se do neba dižu i vapiju osvetu pred Božjim licem? (…) Nije li čovjek gori, nego najkrvoločnija zvijer? (…) Kad će ljudi doći do svijesti i stidjeti se ovih čina? Hoće li ikada svijet osuditi svoje zvjerstvo i krvološtvo? Zar se ne mogu i najspornija pitanja riješiti sudom zdravoga razuma barem s neutralne strane (kako se i manje stvari rješavaju), a ne rijekama krvi, morem jada i razaranjem dragocjenih vrijednosti?“[52]

Budući da je Nedjelja nastavila izlaziti u redovitom ritmu, čini se da cenzori nisu zapazili ovaj članak, odnosno zbog nepoznatog razloga nisu reagirali. Nedjelja će kasnije čak dva puta biti obustavljena zbog puno nevinijih članaka o čemu će biti više riječi.

Jedine katoličke dnevne novine Hrvatski glas, kao i ugledni katolički tjednici poput Hrvatske straže i Katoličkoga tjednika, kako se jasno prikazalo, prihvatile su antisemitsku propagandu koja je upravo tih dana doživljavala svoj vrhunac. Naime, Novi list je, kako o tome obavještava Ivo Goldstein, samo 11. svibnja 1941. godine objavio u jednom jedinom broju čak 7 članaka protiv Židova, a 13. svibnja čak 9. U sljedeća tri dana objavljena su čak 23 antisemitski intonirana članka.[53] Iako je očito da se radi o velikome nerazmjeru, ako se usporedi Hrvatski glas i režimske novine poput Hrvatskoga naroda i Novoga lista, ali unatoč manjem broju antisemitskih članaka i njihovoj relativno blažoj retorici, moram konstatirati da su i katoličke dnevne novine sudjelovale u stvaranju antisemitske propagande.[54]

Hrvatska straža pokazala se, kako smo vidjeli, osobito angažirana u antižidovskoj propagandi. U broju od 1. lipnja 1941. godine, čiju je naslovnicu ukrašavao naslov „Plug i brana Hrvatu su hrana, a ustaša to mu je obrana. Veliki govor Poglavnika dra Ante Pavelića“,[55]Hrvatska straža donijela je, ni manje ni više nego 6 antisemitskih članaka zbog čega se ispričala: „jer radi obilja materijala prisiljeni smo i ovoga puta izostaviti stranicu ‘katolički književnici.’“[56] Navest ću samo naslove tih članaka: „Neuspio pokušaj pronevjere,“ „Židovi ne smiju nositi fesove,“ „Uhićeni Židovi zbog širenja uzbudljivih vijesti,“ „Zagrebački Židovi sa židovskim znakovima,“ „Utjecaj Židova na Francusko gospodarstvo,“ „Židovski trgovci smiju prodavati samo Židovima.“[57] Svi ti članci izašli su samo nekoliko dana nakon prvog masovnog progona Židova iz Zagreba.[58]Dok je katolički tisak intenzivno objavljivao antisemitske članke, zagrebački nadbiskup Stepinac je istovremeno pokušao još jednom 22. svibnja 1941. godine pisati ministru Artukoviću zauzimajući se za ublažavanjem mjera protiv Židova.[59] Kao da postoje dva nastojanja Katoličke Crkve: pismima i internom komunikacijom zagrebački nadbiskup nastoji spriječiti, pa nakon toga ublažiti primjenu antisemitskih propisa u NDH, dok s druge strane najprominentniji katolički tisak – katoličke novine Hrvatski glas i tri popularna tjednika Hrvatska straža, Katolički tjednik i Nedjelja – kao da se natječu tko će pokazati jasnije prihvaćanje svih protužidovskim mjera bez ostatka. Mislim da je ovo izvrsna prigoda da argumentiram koliko je pogrešno promatrati odnose Katoličke Crkve u NDH samo kroz prizmu odnosa zagrebačkog nadbiskupa Stepinca prema nekome problemu. To najjasnije ilustrira ovdje prikazani odnos prema antisemitizmu.

U istome razdoblju, koji se ovdje promatra, izašlo je ukupno 6 brojeva Katoličkoga lista. U nijednom od njih ne nalazi se ni najmanji trag antisemitizma bilo koje vrste. Taj katolički tjednik nije prenio nijednu antisemitsku odredbu ni proglas koji bi na bilo koji način diskriminirao Židove.[60]

Katolički tjednik Hrvatska obrana/obnova pokazala je malo više suzdržljivosti u protužidovskoj kampanji, većinom samo prenoseći pojedine odredbe i uredbe. Tek tu i tamo u komentarima spominju se opća mjesta o židovskim kapitalistima i masonima. Jedino eksplicitno mjesto koje je moguće navesti jest članak „Ne zaboravimo na masone u kojem stoji: „Kao što želimo znati, tko je bio pripadnik protuhrvatskih režima, tko je Židov i ciganin, isto tako hoćemo znati, tko je sve bio mason.“[61] Od uredbi prenijeli su: „Odredbe o ništetnosti sklopljenih ugovora sa Židovima u iznosu preko 100 000 dinara,“ „Obavijest o zabrani Židovima posjećivanja lokala,“ „Odredbe o rasnoj pripadnosti,“ „Zakon o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda“ i „Odredba o zaštiti naroda i arijske kulture hrvatskog naroda.“

Unatoč tomu što su gotovo sve odredbe koje je vlada proglasila protiv Židova objavljene u đakovačkom tjedniku, u njemu se ne nalaze komentari koji bi analizirali ove odredbe. Unatoč svojoj lojalnosti, koja se ovdje mora istaknuti u negativnom kontekstu, đakovački katolički tjednik ubrzo je ukinut.[62]

Katolički tjednik već je spomenut u kontekstu antisemitske propagande jer je upravo u njemu tiskan članak „Zašto gone Židove?“ koji je i Hrvatski glas imao potrebu prenijeti. To je zapravo uvodni članak kojim se najavljuje početak feljtonističkog niza, u kojem će se javnosti predstaviti knjiga austrijskog župnika Gastona Rittera Židovstvo i Antikristove sjene.[63] Ta knjiga najavljena je već u prethodnom broju u članku „Najava aktualne knjige. Katolici i židovski problem.“[64] Prenosim najintrigantnije dijelove:

„’Katolički tjednik’ je oduvijek zastupao mišljenje, da židovstvo sa svojim tajnim prevratničkim ciljevima predstavlja najveću opasnost ne samo za Katoličku crkvu, već i za cijeli rod ljudski. (…) To rekosmo u svrhu opravdanja naše nakane da od sljedećeg broja započnemo s objelodanjivanjem prijevoda knjige (…).

Ako to tek sada činimo, nije to zato, što bismo se uslijed promjene političkog kurza i mi prema židovstvu preorijentirali. Mi o njima sada mislimo isto što i prije. (…) Tim mi ne želimo zauzeti nikakav huškački stav. (…) Crkva će prije braniti nego huškati. A za njom se želimo povesti kao katoličko glasilo i mi. Posebno ne želimo kazati, da je svaki od njih zločinac i krivac za nakane i djela njihovih tajnih šefova.“[65]

U sljedećem broju započeo je izlaziti taj feljton, i to u početku na drugoj stranici.[66] Iznad toga teksta nalazi se i mala vijest iz Slovačke: „Likvidacija židovskih poduzeća.“[67] Isti broj prenosi članak iz Novoga lista, iz intervjua ustaškog povjerenika u radničkim sindikatima Vjekoslava Blaškova[68] o izrabljivanju katoličkih djevojaka u židovskim kućama. On kaže: „Vjerujemo, da će zabranom služenja djevojaka arijevske krvi u židovskim kućama biti doprineseno mnogo poboljšanju našeg društvenog morala. – Najveći dio zagrebačke prostitucije ima svoj izvor u židovskim kućama.“[69]

Uz takvo prikladno intonirane članke, na sedmoj stranici uredništvo je objasnilo „Zašto gone Židove?“.[70] Iako se u članku autor ograđuje od toga da poziva na progon Židova, kao što je to činilo i uredništvo Hrvatske straže, praksa koju je gledao na ulicama Sarajeva do tada, kao i pravi linč u službenim režimskim novinama,[71] uz objavu nekoliko zakonskih odredbi koje stavljaju izvan zakona veliki broj stanovnika, nikako ne može opravdati ni ton ni namjeru uredništva. Objavljivati niz feljtona o Židovima koji donose brojne „argumente“ koji se ionako koriste prilikom njihova stvarnog, fizičkog progona, ozbiljno dovodi u pitanje moralni integritet uredništva kada je u pitanju antisemitizam.

Iako se i tada, a i poslije, na stranicama Katoličkoga tjednika mogu pronaći tekstovi i komentari koji će podvrći kritici teoriju i praksu ustaškoga pokreta i režima u državi, ovaj niz tekstova objavljenih u ovome feljtonu, uz dva uvodna članka, bacio je veliku moralnu mrlju na taj cjelokupan napor. Upravo zbog toga se i Katolički tjednik u ovome razdoblju svrstava u one katoličke novine koje su na svojim stranicama širile antisemitsku propagandu.[72] Osim toga, Katolički tjednik će neprestano prenositi vijesti koje se tiču Židova. Prema bibliografiji antisemitskih članaka u Katoličkom tjedniku jasno se vidi da je ovaj sarajevski tjednik zauzeo i držao dosljedan antisemitski stav, bez obzira na stvarnu tragediju židovskog naroda, osobito u Sarajevu. Tako u članku „Katolički ćifuti“ možemo pročitati i ove riječi: „Jadne je Židove zbog njihove prevelike trgovačke ‘vještine’ Nezavisna Država Hrvatska likvidirala, ama – šta ćemo s ovim katoličkim ‘ćifutima’?“[73] U sličnom su tonu i riječi Vilka Riegera[74] koje je on izrekao prilikom otvaranja izložbe o Židovima, a Katolički tjednik odlučio u velikom članku prenijeti i svojim čitateljima: „Židovi su ustali protiv ustaške Hrvatske, i radi toga je ustaška Hrvatska na čelu sa svojim Poglavnikom zauvijek onemogućila židovsko rovarenje…“[75] Ovakvih primjera mogli bismo navesti  među ukupno više od 140 antisemitskih članaka i vijesti pronađenih na stranicama ovog uglednog katoličkog tjednika iz Sarajeva koji je izlazio do travnja 1945. godine.

121078 korica

——————————————————–

[1] Zagrebački križarski tjednik Nedjelja, sarajevski Katolički tjednik i opet zagrebačka Hrvatska straža.

[2] O problematici antisemitske propagande pisao je Boško Zuckerman u knjizi Psihologija holokausta: protužidovska propaganda u NDH i Srbiji (1941.-1945.) (Zagreb, 2010) Puno je bolji članak istog autora: „Funkcija protužidovske propagande zagrebačkih novina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od travnja do srpnja 1941. godine“, ČSP, br.1, (2006): 79.-98.

[3] usp. Robert Blažević, Amina Alijagić, „Antižidovstvo i rasno zakonodavstvo u fašističkoj Italiji, nacističkoj Njemačkoj i ustaškoj NDH“, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, br.2, (2010): 879-916.

[4] Reinhard Tristan Eugen Heydrich (1904.-1942.), SS-Obergruppenführer, predsjednik Glavnog ureda za sigurnost Reicha (RSHA) i Reichprotektor Češke i Moravske. Jedan od najvažnijih ljudi prilikom osmišljavanja i provedbe plana uništenja Židova u Europi. Bliski Himmlerov suradnik. Ubili su ga češki agenti koje je regrutirala britanska tajna služba. Povodom njegove smrti SS je provodio strašnu odmazdu nad nevinim stanovnicima Češke, čega je simbol stradanje stanovnika sela Lidice.

[5] Usp. Besprechungsprotokoll, 9. Dokument je dostupan u njemačkom originalu i engleskom prijevodu na:  http://www.ghwk.de/fileadmin/user_upload/pdf-wannsee/protokoll-januar1942.pdf

(pristup ostvaren 15.11.2015.)

[6] Usp. Goldstein,  Holokaust u Zagrebu, 249.

[7] Usp. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3110 (pristupljeno 12.11.2015.)

[8] Ivo Goldstein, Židovi u Zagrebu 1918-1941. (Zagreb, 2004.), 522.

[9] Usp. Mario Jareb, Ustaško-domobranski pokret (Zagreb, 2006), 430. Iako Jareb spominje još nekoliko usputnih Pavelićevih antisemitskih istupa sredinom i krajem 1940. godine, jasno je da su svi oni bili zapravo oportunističkog, a ne ideološkoga karaktera, osobito ako se ima na umu da se u to vrijeme vlada Milana Stojadinovića nalazila u dobrim odnosima s nacističkom vladom. Usp. Jareb, Ustaško-domobranski pokret, 431-432.

[10] 12. travnja 1941. godine ustaše i Nijemci ubili su Žigu Schulhofa u njegovoj trgovini, o čemu je detaljno izvijestio Hrvatski Narod 13. travnja 1941. godine. Usp. Goldstein ,Holokaust u Zagrebu, 107-108. Iako je činjenica da su prva konkretna nasilja i antisemitske tekstove počele izvoditi i pisati glasila u kojima su presudnu ulogu imali Nijemci, bilo kao pripadnici njemačke vojske ili kao volksdeutscheri (npr. u Osijeku), potrebno je bezrezervno otkloniti bilo kakav pokušaj opravdanja u smislu da novo uspostavljena ustaška vlast nije imala drugog izbora. Spomena vrijednog otpora ustaških vlasti po tom pitanju nije bilo.

[11] Iako na naslovnoj stranici, na kojoj dominira slika uskrslog Krista, piše Uskrs, 1941.,  na unutrašnjoj stranici stoji datum 12.IV.1941., što znači da je taj broj izašao na Veliku subotu.

[12] Indiciju u tom smjeru daje nam „Obavijest Hrvatskog Državnog Novinskog Uredakoja je objavljena u Hrvatskom listu, br. 114 (1941): 4, u kojoj stoji: „Već prvoga dana, otkada je ustanovljen ovaj ured, dana je obavijest, da se do daljnjega obustavlja izdavanje svih listova (…).“ To objašnjava ovaj mali prekid u izlaženju HG.

[13] HG, br. 64 (1941): 5.

[14] Usp. „Proglas novog načelnika Zagreba“, HG, br. 63 (1941): 2.

[15] Zagrebački nadbiskup Stepinac, u svom pismu od 22. svibnja 1941. ministru Artukoviću kaže: „Dne 23. travnja o. g. pod br. 103/BK imao sam čast obratiti se na Vas predstavkom kojom sam molio da se kod donošenja protužidovskih zakona uzme obzira na one pripadnike židovske rase koji su prešli na kršćanstvo. Međutim su proglašeni zakoni od 30. travnja koji se ništa ne obaziru na vjersku pripadnost. Tada nam je bilo rečeno da su radi razloga neovisnih o nama ti zakoni morali biti proglašeni u ovoj formi, ali da primjena njihova u praksi neće biti tako okrutna. No uza sve to mi vidimo da gotovo svaki dan dolaze sve strože i strože odredbe koje pogađaju jednako i krive i nedužne.“, Krišto, Sukob simbola, 273.

[16] Usp. „Upozorenje zagrebačkim Židovima!“, HN, br. 64 (1941): 3;„Židovi ne smiju svoje izloge ukrasiti hrvatskim i njemačkim emblemima“, Hrvatski list, br. 106 (1941): 3.

[17] usp. Mario Jareb, „Promidžba Njemačke narodne skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch, ur. Renata Mađerić Trišler, Nikola Mak (Osijek, 2005): 207-223.

[18] „Utvrdimo odgovornosti“, HG, br. 64 (1941): 5.

[19] Goldstein, Holokaust u Zagrebu, 107.

[20] Detaljnije o toj temi vidjeti u poglavlju o ustaškom pokretu u katoličkom tisku.

[21] Usp. „Pregled štampe“, HG, br. 66 (1941): 6

[22] Usp. „Laž kao sredstvo borbe“, HG, br. 66 (1941): 7.

[23] Usp. „Protiv Židova treba poduzeti najstrože mjere. Židovi bi u Hrvatskoj htjeli sabotirati obskrbu. – ‘Bez rješenja židovskog pitanja nema konačnog smirenja u jugoistočnom prostoru.’“, HN, br. 67 (1941): 1.

[24] Detaljnije o antisemitizmu u Hrvatskom narodu i Novom listu(Nova Hrvatska) vidjeti u: Boško Zuckerman, „Prilog proučavanju antisemitizma i protužidovske propagande u vodećem zagrebačkom ustaškom tisku (1941-1943)“, RADOVI – Zavod za hrvatsku povijest, 42/2010, 355-385.

[25] Na primjer „Židovima zabranjen polazak kavana, restauracija i gostionica“, HN, br. 69 (1941): 10; „Židovski problem u Hrvatskoj“, Hrvatski list, br. 112 (1941): 4.

[26] „Židovsko pitanje u Državi Hrvatskoj“, HG, br. 70 (1941): 7.

[27] „Židovsko pitanje u Državi Hrvatskoj“, HG, br. 70 (1941): 7.

[28] Usp. Krišto, Sukob simbola, 273.; Krišto, Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska, sv.2, 34.

[29] Nadbiskup Stepinac ministru Artukoviću: „Imade dobrih katolika koji su židovske rase i koji su iz uvjerenja konvertirali iz židovskog vjerozakona. Neki su od njih npr. konvertirali već prije nekoliko decenija; imade među njima i takovih koji u se istaknuli kao dobri hrvatski nacionalisti. Smatram da bi bilo potrebno da se kod donošenja potrebnih zakona uzme u obzir  na takove konvertite.“, Krišto, Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska, sv.2, 34.

[30] „Čišćenje u velikim linijama“, HG, br. 71 (1941): 7.

[31] Usp, HG, br. 76 (1941): 3. Te zakonske odredbe donio je i katolički tjednik HO iz Đakova, br. 1(15) (1941): 3.

[32] Usp. „Krv i čast Hrvatskog Naroda zaštićeni posebnim odredbama“, HN, br. 78 (1941): 1.

[33] „Poglavnikova odredba o rasnoj pripadnosti“, Hrvatski list, br. 120 (1941): 1.

[34] „Temelj vrijednosti – rad“, HG, br. 76 (1941): 7.

[35] Hrvatski radnik, br. 16 (1941): 3.

[36] Usp. HS, br. 17 (1941): 3-4.

[37] „Opasne pijavice hrvatske krvi“, HS, br. 18 (1941): 1.

[38] „Židovski zakon“, HN, br. 81 (1941): 6.

[39] „Tumačenje rasnih zakonskih odredbi“, HN, br. 80 (1941): 7.

[40]  O problematici izdavanja krsnih listova pri dokazivanju arijstva našao sam članak u GBBS u kojem je autor pokazao do koje mjere je moguće biti neosjetljiv, ali i angažiran, u ispunjavanju uredbi koje su u svojoj biti protukatoličke jer su nečovječne. Dio tog teksta glasi: „Među mnogobrojnim zakonima i naredbama, koji su izdani u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, imade za svećeničko uredovanje kancelarijsko osobitoga značenja naredba o arijevstvu. Danas je časna dužnost svakoga građanina, da dokaže svoje arijevsko podrijetlo, a kako smo u Hrvatskoj mi vodili matice, morali smo mnogima izaći u susret, te po starim kazalima i matičnim knjigama potraživati roditelje i pretke pojedinih katolika, a napose državnih činovnika.“ Pavao Matijević, „Rasna pripadnost,“ GBBS, br.7 (1942: 52.)

[41] Usp. Hrvatski glas, br. 83 (1941): 2.

[42] Usp. „Poziv Srbima i Židovima“, HG, br. 85 (1941): 2; „Seoba Srba i Židova“, HG, br. 87 (1941): 2.

[43] „Hrvatski Glas“, HG, br. 87 (1941): 2.

[44] Usp. „Židovsko će se pitanje radikalno riešiti“, HN, br .83 (1941): 1.

[45] „Crv, koji rastače“, HS, br. 19 (1941): 1.

[46] „Kucnuo je čas“, HS, br. 19 (1941): 6.

[47] Usp. „Ograničeno kretanje Zagrebom Srbima i Židovima, Znakovi za Židove u Osijeku“, HS, br. 20 (1941): 3, 5.

[48] „Zašto gone Židove?“, HG, br. 100 (1941): 5.

[49] „Kroz novine i listove: Zašto gone Židove?“, Nedjelja, br. 23 (1941): 7; „Kroz novine i listove: Katolički Tjednik o Židovima“, Nedjelja, br. 25 (1941): 7.

[50] „Odredba o Židovima“, Nedjelja, br. 17 (1941): 6. Radi se o zakonskim odredbama o ništetnosti ugovora iznad 100 000 dinara te da Židovi ne smiju posjećivati kavane. Odredbe o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda nisu tiskane u Nedjelji.

[51] „Kako smo natražni, divlji i krvoločni“, Nedjelja, br. (1941): 6.

[52] „Kako smo natražni, divlji i krvoločni“, Nedjelja, br. (1941): 6.

[53] Usp. Goldstein,  Holokaust u Zagrebu, 113.

[54] Unatoč svojoj lojalnosti, koju su razvili na svoju štetu, ubrzo će Hrvatski glas biti ugašen „zbog pomanjkanja papira.“ To neće biti jedini takav slučaj, što govori o tome da ustaškim vlastima lojalnost katoličkoga tiska nije previše značila nakon čvrstoga zauzimanja vlasti u državi. Posljednji broj Hrvatskoga glasa izašao je 31. kolovoza 1941. godine. Obavijest su uredništvo i uprava potpisali već 30. kolovoza 1941. godine.

[55] „Plug i brana Hrvatu su hrana, a ustaša to mu je obrana. Veliki govor Poglavnika dra Ante Pavelića“, HS, br. 22 (1941): 1-2.

[56] „Upozorenje“, HS, br. 22 (1941): 7.

[57] HS, br. 22 (1941): 7.

[58] Usp. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, 249.

[59] usp. Krišto, Sukob simbola, 273-274.

[60] U poglavlju o odnosu katoličkog tiska prema ustaškom pokretu pokazat ću zašto smatram da Katolički list nije sudjelovao u antisemitskoj propagandi, unatoč činjenici da je na svojim stranicama objavio poglavnikovu izvanrednu zakonsku odredbu i zapovijed. Iako je u toj odredbi prisutna otvorena prijetnja Židovima kao kolektivu, ta poglavnikova zapovijed zapravo je dio propagandne akcije koja je za cilj imala ublažiti negativne posljedice prakse nasilja i bezakonja koje su na terenu provodili razni ustaški dužnosnici i članovi ustaškog pokreta.

[61] HO, br. 1(15) (1941): 5.

[62] „Poruka našim prijateljima. Radi pomanjkanja stručnog tehničkog osoblja morati će Biskupijska tiskara na neodređeno vrijeme smanjiti opseg svoga rada. Zbog toga tiskara više ne će moći tiskati naš tjednik. (…) Svim našim prijateljima preporučamo, da se pretplate na vrlo lijepo uređivani hrvatski katolički tjednik ‘Hrvatsku Stražu‘, koja izlazi u Zagrebu.“ „Poruka našim prijateljima“, HO, br. 21(35) (1941): 15.

[63] Izvorno je ova knjiga tiskana u Grazu 1933. godine pod naslovom Das Judentum und die Schatten des Antichrist. Autor joj je svećenik koji je aktivno promicao antisemitizam. Više o samom kontekstu austrijskog i katoličkog antisemitizma tridesetih godina dvadesetog stoljeća vidjeti u: Gershon Greenberg, Irene Harand’s „Campaign Against Nazi Anti-Semitism in Vienna, 1933-1938“, u: Christian Responses of the Holocaust. Moral and Ethical Issues, ed. Donald J. Dietrich, (New York, 2003), 132-150.

[64] KT, br. 20 (1941): 7.

[65] KT, br. 20 (1941): 7.

[66] Usp. KT,  br. 21 (1941): 2.

[67] „Likvidacija židovskih poduzeća“, KT,  br. 21 (1941): 2.

[68] Vjekoslav Blaškov (1912.-1948.) sindikalni djelatnik, novinar i političar. U razdoblju između dva svjetska rata bio je član HSS-a. Uređivao je od 1938. do 1941. godine listHrvatski radnik. Odmah po uspostavi NDH pristupio je u Ustaški pokret. Bio je i član saziva Hrvatskog državnog sabora 1942. godine. Postao je i pobočnik u Glavnom ustaškom stanu, glavni savezničar Hrvatskog radničkog saveza te upravitelj Hrvatske radničke komore. Nakon svibnja 1945. odlazi u emigraciju, ali se ponovno vraća u zemlju kao križar. Uhićen je i osuđen na smrt. usp. Tko je tko u NDH, 39.

[69] KT, br. 21 (1941): 5.

[70] „Zašto gone Židove?“, KT,  br. 21 (1941): 7.

[71] Dana 12. svibnja 1941. godine pokrenute su u Sarajevu režimske novine Sarajevski novi list (SNL). Već u sljedećem broju autor pod pseudonimom K. (svećenik Dragutin Kamber) piše tekst „Katolici prema velikom preokretu u svijetu i kod nas“, SNL, br.2 (1941: 8.) U većem dijelu tog teksta autor u kontekstu 18. poglavlja knjige Otkrivenja koje je u cijelosti i citirao, kaže: „I bez posebnog tumačenja jasan je smisao ovoga mjesta: Govori se o naglom i strahovitom porazu Božjeg neprijatelja. (…) Čini se, da se to mjesto može mirne duše primijeniti i na današnje prilike, na ovaj izvanredni i strahoviti poraz židovstva i slobodne zidarije, tih glavnih uzročnika vjersko-ćudorednoga otpadanja Europe i cijelog svijeta.“ (Isticanja kao u originalu.) Upravo je s posljednjom biblijskom knjigom Otkrivenja (tzv. Apokalipsom) povezana pojava Antikrista kojeg je Ritter apostrofirao u svome naslovu. Uredništvo Katoličkog tjednika svoj je antisemitski feljton, kao i ostale antisemitske članke i vijesti, donosilo simultano s režimskim vijestima i člancima od kojih se ovdje izSarajevskog novog lista izdvajaju: „Naredba o kretanju Židova“, SNL, br.2(1941): 5.; „Najveća opasnost svijeta – Židovi“, SNL, br.20(1941): 3.; „Najveća opasnost svijeta – Židovi. Korupcija i upropaštavanje seljačkog gospodarstva“, SNL, br.21(1941): 3: „Najveća opasnost svijeta – Židovi. Monopol trgovine i bankarstva“, br.22(1941): 3.; „Najveća opasnost svijeta – Židovi“, br.24(1941): 3.; „Najveća opasnost svijeta – Židovi. Židovstvo i visoke financije“, SNL, br.27(1941): 3.; „Svečana premijera filma ‘Židov Süss’“, SNL, br.29(1941): 4. Citat:“Apolo kino prikazao je na Tijelovo za uzvanike svečanu premijeru velikog njemačkog filma ‘Židov Süss’ (Jud Süss).“; „Židovi će nositi nove oznake“, SNL, br.34(1941):4.; „Početak svršetka židovskog terora“, SNL, br.40(1941):1. itd.

[72] O problematici antisemitizma u KT pisano je u radu: Petar Jeleč „Afere i objede. Protužidovski tekstovi u dijecezanskom i franjevačkom tisku u Bosni i Hercegovini 1941.-1945.“,Bosna franciscana, br. 36 (2012): 51-72.

[73] „Katolički ćifuti“, KT, br.35 (1941): 6.

[74] Vilko Rieger (1911.-1998.) ekonomist i publicist. Nakon doktorata iz ekonomije postignutog u Berlinu 1939. godine, 1940. vraća se u Zagreb. U Berlinu se povezao sa ustaškom skupinom oko Branka Jelića. Nakon ispostave NDH postaje avjetnik u poslanstvu NDH u Bratislavi, da bi se nakon nekoliko mjeseci vratio u domovinu kao pročelnik DIPU-a. Krajem 1944. imenovan je pročelnikom Političkog odjela Ministarstva vanjskih poslova. Paralelno s političkom razvijao je i znanstvenu karijeru. Godine 1941. imenovan je privatnim docentom, a 1943. godine redovitim profesorom na Katedri za zadrugarstvo na Ekonomskoj visokoj školi u Zagrebu. Nakon svibnja 1945. bježi u Austriju, a i Austrije u Argentinu. Umro je u SAD-u.

[75] „Zagreb: Iz govora dr. Vilka Riegera prigodom otvorenja izložbe „Židovi“, KT, br. 21 (1942): 5.

Oglasi