Predrag Lucić; Rasni zakoni i ukrasne odredbe

Fotografija: Denis Lovrović

Fotografija: Denis Lovrović

Piše: Predrag Lucić (Novi list)

Hrvatskom se opet zaorio glas dr. Stjepana Razuma. Potaknut »nezdravim odnosom današnjih suvremenika prema našoj prošlosti koja je u XX. stoljeću bila podijeljena na ustaše i partizane«, ovaj se svećenik, povjesničar i predsjednik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac poduhvatio raskrinkavanja najvećih »laži« što ih »nekrofilni antifašisti« šire o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i ustašama, te istodobnog prezentiranja »prešućivanih ključnih istina« o Pavelićevoj državnoj tvorevini i poglavnikovoj sljedbi.

Zdrav se Razum na nezdrave suvremenike obrušio »istinama« o masovnim grobnicama, o rasnim zakonima donesenim i provođenim za vrijeme Endehazije, o jasenovačkom logoru i naposljetku o Pavelićevoj prodaji Dalmacije Mussolinijevoj Italiji.

Po pitanju masovnih grobnica, zdrav Razum zdravo za gotovo uzima rezultate istraživanja pod vodstvom sebi sličnog zdravoumnika Josipa Jurčevića, prema kojima ispada da su za 89 posto »prikrivenih mnoštvenih stratišta i grobišta« odgovorne jugoslavenske komunističke vlasti, dok se ustaškim neimarima priznaje nemjerljivo skromniji učinak od svega – 13 promila.

O »radnom i sabirnom« logoru u Jasenovcu, zdrav Razum još jednom ponavlja isto ono što drvi već godinama – da »za sustavna i mnoštvena ubojstva dok je taj logor bio pod nadzorom hrvatskih vlasti nema nikakvih dokaza«, dok, eto, naprotiv, »kad je nakon prevrata upravu nad logorom preuzela partizanska i jugoslavenska komunistička vlast«, taj ustaški spa & wellness »postaje mjesto mnoštvenoga stradanja hrvatskih domoljuba koji su u njemu završili svoj križni put«.

»Jugoslavenskoj propagandističkoj obtužbi« da je Pavelić Talijanima prodao velike dijelove hrvatskog teritorija i akvatorija, Doktor Razum suprotstavlja svoj zdravorazumski zaključak da je potpisivanjem Rimskih ugovora »mlada hrvatska vlast, pritisnuta uvjetovanjima jačih, morala popustiti i Italiji prepustiti i više ozemlja i mora nego li je do tada imala«, uz zdravorazumsko opravdanje da se tu radilo o »prisili kojoj je hrvatska vlast podlegla i morala podleći radi vlastitoga kakvog-takvog preživljavanja, a ne o slobodnom izboru i slobodnoj odluci«.

Zanimljiviji od svega navedenog su juristički pogledi Doktora Razuma na koliko pravnu toliko i Nezavisnu Državu Hrvatsku s naglaskom na njezino rasno zakonodavstvo.
On, naime, tvrdi da se u slučaju rasnih zakona radi o »prvorazrednome podmetanju«, budući da to nisu bili zakoni nego tek – zakonske odredbe. A one su »u pravničkom govoru, niže razine od zakona«. I štoviše, na temelju tih odredbi »nitko nije trebao stradati samo zato jer je Židov ili Cigan (Rom)«.
A što s onima koji su ipak stradali? »Ako je netko stradao na temelju tih odredaba« – dopušta Doktor Razum i poneku takvu uzgrednu slučajnost – »njemu je svejedno koji je bio pravni temelj toga, ali nije svejedno danas nama radi utvrđivanja pune istine i radi duhovnoga zdravlja cijeloga hrvatskoga naroda, jesu li za vrijeme rata doneseni zakoni ili samo odredbe.«

A kako bi narod duhovno ozdravio, Doktor mu Razum nudi sljedeću pouku o pravnom lijeku: »Kad se radi o zakonima, njih redovito donosi državni parlament, odnosno u našem slučaju Hrvatski državni sabor, koji je predstavničko tijelo cijeloga hrvatskoga naroda, pa preko Sabora legitimitet zakonima daje cijeli narod. Pogrješnim isticanjem da su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bili doneseni i vrijedili rasni zakoni javnosti se poručuje da je hrvatski narod preko svoga predstavničkoga tijela donio te zakone, pa je cijeli narod kriv zbog posljedica koje su oni izazvali. No istina je ta da se radi samo o zakonskim odredbama koje je donijela izvršna vlast i to u vrijeme kad Hrvatski državni sabor nije zasjedao.«

Doktor Razum ne navodi kakve su to posljedice izazvale te »samo zakonske odredbe« po pripadnike predmetnih nepoćudnih rasa, kao što ne iznosi ni ikakve dokaze da je primjena tih rasističkih odredbica bile išta manje efikasna zbog toga što nisu izglasane u parlamentu. On, eto, samo sugerira da je njihovim donošenjem i provođenjem najviše stradao imidž hrvatskoga naroda. Ali – i tome ima pravnog i povijesno-popravnog lijeka.

Ljekovitom Doktor Razum, naime, drži spoznaju da »te zakonske odredbe nisu proizvod hrvatskoga uma i hrvatskih ljudi, već proizvod nužnog usklađivanja s tada važećim zakonodavstvom savezničkih država: Njemačkom, Italijom, Mađarskom i Slovačkom«. A najvažnijim pak drži to što je »hrvatska vlast pred kraj rata, kad je vidjela da joj glavna saveznica gubi rat, sama ukinula te zakonske odredbe«, te zdravorazumski zaključuje: »Da je bila uvjerena u ispravnost tih odredaba, zasigurno da ih ne bi ukinula.« I potom još zdravorazumskije usklikuje: »Budući da su formalnosti u zakonodavnom području jako bitne, možemo s ponosom danas reći da Nezavisna Država Hrvatska nakon 3. svibnja 1945. nije više imala rasnih zakonskih odredaba. Premda je to stanje trajalo samo nekoliko dana, ono je od izuzetne važnosti, jer ponovno pokazuje kakav su odnos hrvatske vlasti imale prema tom pitanju.«

I dok se nadima od ponosa na tih pet-šest dana, kojima pokušava zasjeniti sva ona prethodna 1.464 dana tokom kojih su ustaške vlasti aktivno demonstrirale svoj »odnos prema tom pitanju«, Doktor Razum odlučuje postaviti i »pitanje svih pitanja«. A ono glasi: »Zašto je europska javnost, a onda i hrvatska u to vrijeme imala takvu percepciju Židova i Roma da je protiv njih morala donositi tako neljudske zakonske odredbe?«

Za te odredbe koje su zbog nečega – kako ste upravo pročitali – »morale« biti donesene, Doktor Razum tvrdi da su »tek posljedica nekih prijašnjih događanja koje treba dovesti u međusobni sklad«.

Misli li pritom na onaj sklad što je svojedobno uspostavljen u glavi jednog drugog hrvatskog zdravorazumnika, koji se nije ustezao da tu harmoniju podijeli s narodom: »Mi nismo dužni Židovima ništa, a najmanje zato što smo fašisti, jer smo uvijek protiv fašizma bili. Pravi je uzrok holokausta u kapitalizmu i tzv. demokraciji, jer su oni izludjeli neke narode pljačkom i vrijeđanjem, pa su im se nametnuli takvi poput Hitlera i Mussolinija.«?

Nakon svega što je Stjepan Razum izgovorio i napisao, naprosto je nevjerojatno da se i za njega nije našlo mjesto u aktualnoj stručnoj Vladi Republike Hrvatske. Što još u slavu Endehazije treba reći i čime se još treba ponositi kako bi zavrijedio da postane makar zamjenik nekakvog ministra?