CARTA DI CARNARO I MIR U RAPALLU

 

1. a. dan

Carta di Carnaro – jedinstveni dokumenata vremena. Mješavina revolucionarnih i slobodarskih ideja ili kovačnica fašističke revolucije na pomolu? Da li je moguće dezertirati u smjeru budućnosti?

Anatole France piše u “Životu u cvatu” (La ve en fleur)…Čovjek je došao kao posljednja od životinja. U srodstvu sa svima, s nekima vrlo blizak. Izrazi s kojima se on danas označava pokazuju njegovo poreklo: on se naziva humanim i smrtnim. Zar ta imena ne odgovaraju bolje divljim životinjama, koje, kao i on, žive na zemlji i podložne su smrti?(…)Čovjek se odaje krvoproliću sa zanosom, koji ne osećaju druge životinje. Kao i divlji zverovi, koji se međusobno ne jedu, on se uzdržava od jedenja ljudskog mesa;ali, kako ne čine druge životinje, on ubija svoje bližnje iz zadovoljstva ili pak da im oduzme neko dobro za kojim sam žudi. To je ono što se zove rat i ljudi ga vode s užitkom.

Piše: Jasna Tkalec

Rat nema logike i nema opravdanja, čak ni kao obrambeni. U Prvom svjetskom ratu ili kako ga još nazivaju u Velikom ratu, dogodio se dotada neviđeno krvoproliće, za koje, osim imperijalističkih, nije postojalo nikakvih racionalnih razloga. Na kraju su i ovi otpali, jer je dugotrajno ratovanje ekonomski upropastio sve evropske zemlje. U mnogima od njih izbila je Revolucija ili pak pokušaji revolucije (Njemačka, Mađarska, pobuna flote u austro-ugarskoj mornarici itd.).

Bilo je jasno, da se masama, koje su podnijele velike žrtve moralo nešto dati, da se opravdaju muke i pogibije, čiji je jedini rezultat bio obogaćivanje šake industrijalaca u svakoj od zaraćenih zemalja. Rat je u općoj klanci uposlio, osim seljaka radnika, iščupanih od uobičajenog života, oficirski stalež, koji – kako piše Lav Tolstoj u “Ratu i miru” – inače ne bi radio ništa.

Budući da masama Italija, već pola vijeka ujedinjena, ali siromašna i u velikom zaostatku s obzirom na industrijski napredne zemlje Evrope, nije imala što ponuditi, najbolje je bilo upotrijebiti prokušani patriotski mit, stvoriti i oživjeti legendu o “osakaćenoj pobjedi”, čije su rezultate podli saveznici i susjedi oduzeli napaćenom narodu. Bijes je naročito bio usmjeren na Englesku zbog kršenja (tajnih) točaka Londonskog ugovora i na Woodrowa Wilsona, koji je zahtijevao “pravedan mir” za pobjednike kao i za pobijeđene te smatrao da nove granice na drugoj obali Jadrana – dotada pod Austrougarskom – moraju odražavati etnički sastav stanovništva, a taj se izvodio iz jezika, kojim je ono govorilo. Poseban je slučaj predstavljao grad Fiume – Rijeka, odijeljen od Sušaka tokom Rječine, slavenskog predgrađa, za koje Italija nije pokazivala interes.

Grad Fiume – Rijeka je i u Austrougarskoj bio poseban “corpus separatum,” izravno vezan za ugarsku krunu. Godine 1919 Fiume se svim silama – prvenstveno talijanski dio življa – odupirala pripojenju hrvatskoj okolini, pozivajući se na svoj izdvojeni status.

Italija, koja se nosila s teškom bijedom vlastitog juga – sad se morala suočiti sa stanjem u Furlaniji i Julijskoj Veneciji (doskora pod Austrougarskom), gdje također nije bilo ništa bolje zbog velikog broja seljaka bezzemljaša te svuda rasprostranjenog veleposjeda. Ni tu se nije javila nikakva nevidljiva ruka Adama Smitha, da ispravi ogromne ekonomske suprotnosti. Za siromaštvo i glad narod je sam tražio i pronalazio vlastita rješenja. Dok su trajale žučne rasprave u parlamentu, objavljivali se analitički traktati, političari držali govore te padale vlade, u Ameriku je iz Italije odlazilo od 1903 do 1913 od 500 do 900 tisuća ljudi godišnje.

Nakon pojave razbojništva na jugu poluotoka – u razdoblju od deset godina po ujedinjenju zemlje – ovo je bio drugi vid otpora prevlasti sjevera i dinastiji Piemonta te izostalom napretku i nadvladavanju bijede nakon teško izborenog ujedinjenja.

Upravo u tome se krije jedan od rado zaboravljanih apsurda. Pisac Edmondo De Amicis, autor knjige “Srce”, potresno je opisao gomile siromašnih putnika za Ameriku:”…Te jadne majke, u svakoj su ruci nosile po jedno dijete, a bijedne zavežljaje u zubima…Stare seljanke bez cipela ili sa cipelama vezanim o vratu…” nestajale su u utrobi broda, da ih ne gledaju sa luksuznih paluba. Ipak je novcima tih ljudi, njihovim krvlju i znojem, stvorena financijska masa, neophodna za razvitak industrije i daljnji napredak zemlje. Istina je međutim, da su te novčane doznake iz Amerike, upućivane porodicama u Italiji, poslužile industrijskoj izgradnji sjevera zemlje, a kasnije nastanku i učvršćenju Mussolinijevog režima. Tako je jedan nenarodni poredak, koji je ugnjetavao podređene klase, u prvom redu seljake i radnike, stvoren upravo novcem najbjednijih, onih koji su otišli u Ameriku, da ne bi pomrli od gladi. Mussolini je njima – ili njihovim familijama – morao nešto ponuditi. U to nešto ulazili su, uz kolonije, i posjedi na drugoj obali Jadrana. Talijanski nacionalisti računali su, da će ih dobiti nakon rata, ali su se stvari zakomplicirale.

Kao što u tako zvanoj Južnoj Srbiji odnosno. Makedoniji, nisu više živjeli Srbi, kad je tamo u Balkanskim ratovima prodrla srpska vojska, tako ni u Dalmaciji nisu više živjeli Talijani ili su predstavljali popriličnu manjinu. Druga obala Jadrana nakon rata ulazi u sastav novoformirane kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – kasnije kraljevine Jugoslavije. Nju je još mnogo ranije ministar vanjskih poslova carske Rusije bio obećao Srbiji, a sad su Francuzi štitili interese novonastale države. U gradu Fiume – Rijeci, nalazile su se sve četiri pobjedničke vojske: francuska, engleska, američka i talijanska, da bi do konačnog potpisivanja mira štitile red, što ipak nije prošlo bez međusobnih sukoba.

Prema popisu stanovništva, izvršenom od Mađarske 1910, u kojem se nacionalnost određivala prema govornom jeziku, u Rijeci je živjelo 49.906 stanovnika, od čega je oko 25 hiljada govorilo talijanski (točno 24.212), a 12.926 ostale jezike (srpsko-hrvatski, mađarski, slovenski i njemački). Oktobra mjeseca 1918 u Rijeci je formirano Taliansko nacionalno vijeće, dok su u Versaillesu trajali mirovni pregovori. Za vrijeme pregovora predstavnici Italije Orlando i Sonnino, napuštali su Versailles, da bi se poslije nekoliko dana vratili, sve nezadovoljniji.

Još u vrijeme trajanja rata Italija se bar u mornarici osjećala ravna Austrougarskoj te je 1917 izvela “beffa di Buccari”(Ruganje Bakru), koje se nadaleko pročula. Brzim čamcima dobrovoljci su gotovo uplovili u luku Bakra te pošto im nije uspjelo probiti mreže načičkane minama, što su štitile luku od podmornica, poslali neprijatelju ogroman broj boca šampanjca kao znak da su oni tu i da mogu prodrijeti u luku kad god to odluče. Poslije toga je proslavljeni nacionalni pjesnik Gabriele D’Annunzio, na čelu akcije, sjeo u avion i nadletio Beč, bacivši na njega svi silu letaka.

Pozdravi i koreografija budućeg režima

U Rijeci -tada Fiume – talijansku vojsku stanovništvo talijanskog porijekla dočekalo je s velikim oduševljenjem, a isto se dogodilo i u Trstu,  što nigdje drugdje po Dalmaciji nije bio slučaj. Do pucnjave i obračuna među pobjedničkim vojskama došlo je 30 juna 1919, kad su navodno francuski vojnici počeli kidati talijansku trobojku sa odjeće fjumanki, na što su se umiješali talijanski vojnici i mornari, da ih zaštite. Uslijedio je oružani obračun, u kojem je bilo devetero mrtvih i mnogo ranjenih, za što su okrivljeni  – kako se tvrdilo nepravedno – talijanski vojnici. Događa je izazvao kako nacionaliste u Italiji tako i izvjesne rodove talijanske vojske, stacionirane u Rijeci. U štampi je odjeknuo gnjevnacionalnog pjesnika, ratnika i avijatičara, personifikacije irredente, Gabriele D’Annunzia. Njemu se, sa molbom da ih zaštiti, u Rimu u ime Talijanskog nacioonalnog vijeća već bio obratio njegov predsjednik, Antonio Grossich. U Versaillesu su međutim odučili da neke rodove vojske udalje iz grada, kako bi smirili situaciju. Smjesta je raspušteno iTalijansko nacionalno vijeće. Grad su morali napustiti Granatieri di Sardegna – Sardinski artiljerci – koji su se pokazali izuzetno nemirni. Kad su odlazili – 25augusta 1919 – njih je ispratio kordon građana u suzama, a ovi su im obećavali, da će se vratiti. Tako je nastao, izmjenom Garibaldijevog pokliča iz ratova za ujedinjenje zemlje, slogan:Fiume o morte! (Rijeka ili smrt!).

Drugi poklič: Eja! Eja! Alala! također je sročio D’Annunzio 1919, kad je krenuo na Rijeku. On je postao službeni fašistički pozdrav i poklič u svim prilikama. Izveden iz njegovih stihova, nastalih još marta mjeseca 1918, kad je poslao šampanjac u luku Bakra (Beffa di Buccari) bio je ne samo poticanje vojnika na borbu, već će se njime obilno služiti fašisti koliko i nacisti sa Zieg Heil!

D’Annunzio ga je našao u jednoj od pjesama Carduccia, a sastavljen je od imena Alala, grčke božice i stalne pratilje boga rata Aresa, dok je Eja! Eja! onomatopeja vike za vrijeme juriša, kao Ura ! kod slavenskih naroda.

Pjesma je glasila:”Siam’ trenta d’una sorte/ Trentuno con la morte /Eja!Eja ultimo/ Alala!“(prepjev: “Nas trideseto čeka sudbina ista, trideset i prvi smrt je čista, na juriš Eja! Eja! rječ je pala: posljednja je Alala!”).

Pozdrav i poklič je kasnije obogaćen tipičnom fašističkom koreografijom: bomba u šaci i nož u zubima, što je bilo u vrijeme kad se fašizam tek rađao pitoreskno izražavanje D’Annunzia, između ostalog i kazališnog čovjeka. I ta je slika posuđena iz Velikog rata, kad su navodni talijanski dobrovoljci arditi (smjeli) jurišali iz rovova na austrijske položaje sa bombom u jednoj ruci, puškom u drugoj, a nož za rezanje žice, što je opasivala rovove, morali držati zubima.

Sardinski artiljerci bili su smješteni nakon povlačenja iz Rijeke u mjesto Ronchi (danas tršćanski aerodrom), a tamo im se pridružio, da ih predvodi u pohodu, D’Annunzio, nazvavši ih legionarima, pošto se pismom (objavljenom kao i svi ostali njegovi dopisi u talijanskoj štampi) obratio Mssoliniju, da ga podrži i prati. Lisac Mussolini je mudro šutio, čekajući razvoj događaja, koji će trajati više od godinu dana. Maršu na Rijeku pridružili su se i dobrovoljci iz same Rijeke, te mnogi bersaglieri – nišanđije – rod vojske sa perjem na šljemu, što uz zvuk trube nastupa trčećim korakom, čija je dužnost bila ustvari spriječiti taj gest neposluha talijanskoj vladi, odlučnoj da čeka rezultate mirovnih pregovora u Rapallu.

Dezertirane u budućnost

Granica je prijeđena bez teškoća s jedne i druge strane, a dobrovoljcima Pohoda na Rijeku pridružili su se postupno predstavnici svih rodova i činova talijanske vojske. Kolonu blindiranih vozila i kamiona predvodio je poručnik Guido Keller, neobična ličnost, bradati futurist, koji je običavao potpuno gol pilotirati vlastitim avionom. Na čelu Sardinskih granatiera bio je major Carlo Reina, a za vojnička pitanja odgovoran general Pittaluga, koji je vlastite dobrovoljce spojio s riječkom legijom pod zapovjedništvom Host-Venturija.

D’Annunzio je kao vođa Pohoda doputovao je u Rijeku u luksuznoj crvenoj Lanci, sa slikom Madonne di Loretto, zaštitnice moreplovaca, na karoseriji. Bilo je 12 septembar 1919, a glamurozni dolazak na tobože revolucionarne pohode oponašati će kasnije Mussolini, koji je na fašistički Marš na Rim stigao iz Milana u spavaćim kolima. Ono što je D’Annunzio nazvao Svetim ulaskom (Santa Entrata) u Rijeku, poslužit će kao scenario i paradigma svih budućih fašističkih podviga. D’Annunzio je odmah održao oceanski dug govor – također potonji Mussolinijev običaj – legionarima-dobrovoljcima i stanovnicima Rijeke, istaknuvši, da je on tu po njihovoj izričitoj volji. Tvrdio je da žitelji Rijeke moraju izražavati vlastite želje i htijenja putem direktne demokracije  – nakon čega je proglasio aneksiju

Rijeke Italiji!

Formirao je  Zapovjedni kabinet kao upravni organ grada, dok je talijanska vlada ovoga puta na čelu s Nittijem, odlučila da ga izbaci iz Rijeke. Nova talijanska vlada formirala je komisiju sa sjedištem u Trstu za likvidaciju riječke avanture. Na njenom čelu bio je Pietro Badoglio, ličnost što će 8 septembra 1943 proglasiti kapitulaciju Italije.

D’Annunzio ne namjerava uopće napustiti Rijeku i to piše kako Badogliu tako i Mssoliniju, zahtijevajući od ovog drugog podršku i sredstva, prijeteći im da će im, ukoliko ih ne dobije, rasporiti usaljene trbuhe. Slikovito izražavanje pokupio je od futurista, koji su se smjesta pridružili riječkoj avanturi, iako sa dekadentom D’Annunzijem nisu nalazili zajednički čak ni pjesnički jezik.

Ipak je od simpatizera i pristaša prikupljena pozamašna svota novaca. Njome je u Milanu raspolagao Mssolini te je D’Annunziju u Rijeku uputio onoliko sredstava, koliko je on odlučio, dok mu je preostali dio poslužio za formiranje fašističkog pokreta i naoružavanje skvadrista, koji će uskoro jurišati na socijaliste, paliti narodne domove i obračunati sa svim radničkim tekovinama unutar tada vladajućeg liberalnog poretka. U kratkom roku nestati će ili pobiti sve – od zadruga i društvenih domova do istaknutih ličnosti kao što je bio socijalist Matteotti. Njega su oteli i ubili u Rimu, nakon govora u Parlamentu, u kojem je iznio zloupotrebe i zločine fašista.

Neposlušnost talijanske vojske s obzirom na Rijeku Badoglio je proglasio za dezerterstvo, no kako je u tom pohodu prvi put stupila na javnu pozornicu kako scenografija i koreografija tako i realizacija izvjesnih fašističkih politika,  njeni simpatizeri, koji su pozitivno sudili riječke događaje, zapitali su se da li je moguće dezertirati – u budućnost? Mnogo toga što se kroz 16 mjeseci događalo u Rijeci Italija će iskusiti tek kasnije: od nacionalizma, fašizma i zakašnjele irredente, do mutualističkih postavki, sindikalnih zahtjeva te liberalnog zakonodavstva i građanskih prava, nadahnutih liberalnim D’Annunzijevim ili anarho-sindikalističkim shvaćanjima njegovog prvog suradnika De Ambrisa. Od početka 1920 De Ambris je važna ličnost gradske uprave Rijeke. Njegove su zamisli strukovna udruženja i prednosti date proizvođačima. Iz toga će se kasnije razviti za fašizam karakterističan korporativizam.

De Ambris nije bio marksist, već pristaša anarho-sindikalista i Sorela; on je od 1919 imao mnogo simpatija za boljševičku revoluciju i za neke od mjera, koje je ona tada donosila. To je od njega udaljilo legionare-monarhiste. Oni napuštaju Rijeku i mjesta u gradskoj vlasti. Šef uprave grada Rijeke Giurati podnosi ostavku, te ga je zamijenio De Ambris.

Najveći je problem predstavljao odnos D’Annuzia i talijanske vlade, o čemu je stanovništvo trebalo odlučiti plebiscitom u decembru 1919. Kad je D’Annunzio vidio, da će pobijediti umjerenija strana, kojoj on nije bio sklon, poništio je plebiscit zbog formalnih nepravilnosti. Na taj je samovoljni čin Badoglio podnio ostavku. Kako je Rijeka uživala autonomiju u upravi, nakon ovih političkih promjena vlast u gradu preuzimaju anarho-sindikalisti na čelu sa De Ambrisom.

Uzlet u budućnost

Tako su sad doneseni drugačiji zakoni s obzirom na civilno društvo. O svim pitanjima, što su se ticala građana trebalo je odlučivati odozdo, a morali su glasati oni direktno zainteresirani za izvjesne zakonske mjere ili oni uključeni u  radni proces. Kolektivno vlasništvo i proizvodna udruženja – korporacije – imaju isti ili čak bolji status od privatnog vlasništva baziranog na tržišnoj ekonomiji. Proglašena je jednakost svih religija kao i pravo na ateizam; radna prava i pravo na štrajk su garantirana; traženo je da se ne prave razlike među građanima prema imovnom statusu ili naciji. Žene su prvi put dobile pravo glasa, mogle su raditi kao i muškarci i dobivati jednaku plaću za isti posao, priznat je razvod braka, izjednačena bračna i vanbračna zajednica i iz njih proizašla djeca.

Većinom su to bile mjere i zakoni, naročito iz područja porodičnog prava kao i prava žena, koje će Republika Italija donijeti tek pola vijeka kasnije (1970-1974). Novi upravljači su pristalice slobodne ljubavi bez sklapanja braka, a bilo je novih ideja iz svih područja ljudskog života – od odgoja i obrazovanja i reguliranja odnosa u obitelji do umjetničkog stvaralaštva svih oblika. Jasno je da je toliki uzlet prema naprijed često sličio na parodiranje ideja, koje je proglašavao. No ipak se u Rijeci u tih 16 mjeseci događao permanentni politički, socijalni i umjetnički eksperiment pod vedrim nebom.

Naravno da su reakcionarne snage i klerikalci smjesta nadali dreku i optužili D’Annunzia da je grad pretvorio u gnijezdo razbojnika (neki riječki trgovci bili su opljačkani) i golemi bordel, u kojem se šire venerične bolesti. Zbog uspostavljene blokade grada, kako od najbliže okoline tako i od Italije, počele su se osjećati nestašice hrane i drugih roba, sve do municije, što je značilo pritiskati “slobodni i autonomni”grad. D’Annunzio se i tu dosjetio jadu te je formirao “Uskoke“, gusarske odrede, koji su napadali i oduzimali robu sa brodova što bi uplovili u Kvarnerski zaljev. No vrhunac negodovanja ipak je izazvalo prvo na svijetu priznavanje Sovjetskog Saveza kao legitimne države. Sad je talijanska reakcija odlučila, da su sve granice prevršene i da pod svaku cijenu dokrajči D’Annunzijev boravak u Rijeci.

Poraz i odlazak

Neodređeni status Rijeke potrajao je više mjeseci te je tek konačno odustajanje Mađarske od njezinog nekadašnjeg posjeda potaklo D’Annunzia na novu akciju – na proglašenje Regenstva Italije nad Kvarnerom, službeno proklamiranog 12 augusta 1920. Nekoliko dana kasnije, 8 septembra 1920, donesena je u De Ambrisovoj redakciji Carta di Carnaro -Kvarnerska povelja, inspirirana idejama De Ambrisovog revolucionarnog sindikalizma, u neku ruku bliskog idejama Sovjeta (savjeta radnika i građana) te tadašnjim događajima u Sovjetskom Savezu. Dok je sitna buržoazija mrzila Rusku revoluciju i strahovala od nje, povratnici iz rata, koji se nakon proživljenih strahota više ničega nisu bojali i ništa nisu imali, pozdravljali su događaje u Rusiji kao rađanje nečeg novog.

D’Annunzio je pak sa svoje strane u Rijeci počeo sa sjedinjenjem Rijeke Italiji, a kasnije se, budući da mu to nije pošlo za rukom, odlučio za stvaranje nezavisne i slobodne države na Kvarneru, Stato libero di Carnaro, zasnovane na Kvarnerskoj povelji – Carta di Carnaro – u statusu Talijanske istočne marke.

U međuvremenu su Italija i Jugoslavija 12 novembra 1920 potpisale Rapalski mir, odnosno Dogovor u Rapallu – Il tratatto di Rapallo – kojeg su i talijanska vlada i Mussolini i De Ambris smatrali pozitivnim.

D’Annunzio se međutim odlučio da odbije priznavanje Mirovnog dogovora u Rapallu, iako je ovaj ostavljao Rijeci status slobodnog grada, a po De Ambrisovom izvještaju i sami Riječani bili su za priznavanje mira iz Rapalla.

Na to je general talijanske kraljevske vojske Caviglia 24 decembra uputio ultimatum D’Annunziju, da u roku od 48 svi stranci imaju napustiti grad. Kad se to nije dogodilo, 26 decembra počeo je napad talijanske vojske na legionare, koji su pružali žilav otpor. Tako je u Rijeci prošao Krvavi Božić – Natale di sangue – 1920, u sukobu snaga talijanske države i D’Annunzijevih legionara. Bilo je na desetine poginulih na obje strane, a legionari su se odlučili priznati poraz tek pošto je s krstarice Andrea Doria grad bombardiran puna dva dana (26 i 27 decembra 1920).

Nakon toga 28 decembra D’Annunzio je sazvao Nacionalno Vijeće i odlučio prihvaćanje Rapallskog mira, a istovremeno je podnio i ostavku. Legionari su predali grad 31 decembra 1921 i od toga datuma postojala je Slobodna država Rijeka – lo Stato libero di Fiume. U januaru su riječki legionari napustili grad; posljednji je izišao D’Annunizo. 18 januara 1921 otišao je u Veneciju, gdje je živio u izvjesnom “zlatnom izgnanstvu”.

Godine 1921, poslije prvih parlamentarnih izbora, u Rijeci su dobili vlast   pristalice samostalnosti grada na čelu sa Riccardom Zanella, koji vodi autonomašku politiku udaljavanja grada od Italije. Godine 1922 unutrašnjim pučem Nacionalni blok (Nacionalna fašistička partija, liberalna i demokratska partija) pučem preuzimaju vlast u gradu, dok je legalna autonomaška vlada slobodnog grada Rijeke pobjegla u Kraljevicu u Jugoslaviji.

Rijeka će biti u punom smislu sjedinjena s Italijom tek 1924 godine i to od strane Mussolinija, a ovaj će smjesta započeti politiku brutalne taljanizacije.

Gramscijevu analizu događaja u vezi s Rijekom u dva napisa u listu Ordine Nuovo treba cijenti u svijetlu vremena u kojem su pisani. Za Gramscija su događaji u vezi s Rijekom dokaz kako liberalna država nije u stanju da izađe na kraj s jednim avanturistom poput D’Annunzija, dok bi jedino proleterska država bika u stanju braniti i zastupati interese radnih slojeva stanovništva.

Za tek osnovane od Mussolinija fašističke formacije – fasci d’azione rivoluzionaria- pjesnik D’Annunzio kao i futurist Marinetti predstavljali su uzore i bojne trube i, pogotovo u udaljenijim krajevima, trebalo im je vremena da shvate raskid Mulssolinija sa D’Annunzijem, koji je uredio scenu i postavio rekvizite, na kojoj će fašisti i Mussolini igrati presudnu ulogu sljedećih dvadeset godina.

Futuristi i Marinetti, koji su slavili rat kao “higijenu svijeta” prvi su pobjegli iz Rijeke, kad je vrijeme počelo mirisati na barut.

D’Annunzio je život završio u raskošnoj vili u mjestu Gardone, praktički     konfiniran od Mussolinija. Slavljen kao nacionalni junak, ustvari je bio zatvoren, a u bolnici je završio ne zbog ranjavanja u su riječkim sukobima, već jer je pao kroz prozor vlastite vile, u kojoj je živio sa glumicom ljubavnicom, kad je ovoj došla u posjetu šesnaestogodišnja nećakinja. Da li ga je gurnula nećakinja ili glumica nikad se neće doznati. Njegova je irredentistička i nacionalistička aktivnost kao i protagonistička uloga u riječkim događajima više nego diskutabilna, ali mu ni najstroža književna kritika ne može osporiti visoku vrijednost njegove poezije i literarnih djela (kao što su Priče iz Pescare u duhu talijanskog verizma do romana u dekadentnom stilu).

Ostaje lucidna Gramscijeva analiza kako je fašizam u Italiji nastao podržavan od malograđanskih slojeva društva, koji su se zastupajući tobože nacionalnu ideju i korporativistička prava, oslanjali na krupnu buržoaziju i njen novac, dok su D’Annunzijevi legionari bili deklasirani elementi, izašli kao golači iz rata, koji su vidjeli jedini izlaz i spas u D’Annunzijevom megalomanskom avanturizmu. Riječki događaji i dezertiranje unaprijed legionara iz Ronchija to dokazuje. (Novi plamen)

Oglasi