Deložacije u Splitu: Koliko je ljudi izbačeno iz stanova?

Fotografija: Tošo Dabac

Fotografija: Tošo Dabac

Ni više od desetljeća sramotnih deložacija iz uglavnom vojnih stanova, nije moguće doznati koliko je ljudi izbačeno iz svojih domova u Splitu tijekom devedesetih godina. Od 38 226 stanova, koliko ih je, prema podacima ministarstva obrane, bilo u stambenom fondu bivše JNA i SSNO, 8 640 bilo ih je u Splitu. Procjene o tome koliko ih je napustilo, a koliko deložirano variraju, dok službeni podaci ne postoje.

Piše:  (Stav)

Prema pisanju novinara Pere Jurišina tadašnji zapovjednik Hrvatske ratne mornarice admiral Sveto Letica kazao je u ožujku 1992. godine kako je svih 900 praznih stanova u Splitu nasilno useljeno. Također je pojasnio da su u 11 posto slučajeva u stanove nasilno ušli pripadnici HRM-a, te da je 55 pripadnika mornaričkog pješaštva i vojne policije također nezakonito ušlo u stanove. U studenom 1993. godine, Mladen Bajić, tada zamjenik državnog vojnog odvjetnika za zborno područje Split izjavio je u Feral Tribuneu kako je te godine zaprimljeno 185 tužbi protiv počinitelja koji su nasilno uselili u stanove. Aktivist Tonči Majić svjedočio je kasnije da je od Mladena Bajića dobio podatak o 300 zaprimljenih tužbi. U njegovoj dokumentaciji postoji oko 70 slučajeva tužbi koje su u konačnici riješene. No to je tek ono što je zabilježeno i ne predstavlja konačnu brojku koja će kako stvari stoje ostati zauvijek nepoznata.

Problem s domovnicama i otkupom stanova

Uz nefunkcioniranje sustava zaštite, odnosno policije, i pravni sistem, opterećen čistkama na sudovima, ne samo da je zakazao, već je predstavljao jedan od mehanizama za otežavanje normalnog života određenom broju građana. Ponajprije, to se očitovalo u neizdavanju domovnica, problemu koji je Tonča Majića uveo u svijet aktivizma i zaštite ljudskih prava. Naime, Hrvatski je sabor 1991. godine donio novi zakon o državljanstvu, koje su, kako je organizacija Beati I construttori di Pace pisala u svom izvješću Iskrivljena pravda , “hrvatske vlasti upotrijebile kao instrument diskriminacije, posebno nehrvata rođenih izvan novoformirane Rebublike te njihovih porodica”.

Na različite načine ljudima koji nisu bili hrvatske nacionalnosti oteževalo se dobivanje domovnice. “To je bio izvor najvećih nepravdi i problema. Ti ljudi su bili stavljeni izvan zakona. Nisu mogli dijete upisati u školu, nisu se mogli liječiti, nisu mogli prodati ili kupiti nekretninu. U određenim situacijama nisu mogli voziti svoje auto. Ako su trebali produžiti trajanje nekog dokumenta za koji je trebala potvrda o državljanstvu, nisu je mogli dobiti. Mene se recimo dojmio jedan Albanac, oficir, koji je davno otišao u penziju. Njemu su usred liječenja od karcinoma, prekinuli terapiju i nije više imao pravo na liječiti se. A meni je domovnica došla poštom, nisam je ni tražio. Poslali su mi je u dva tri dana, jer sam Hrvat”, prisjetio se Majić.

Osim domovnica, problema s isplatom mirovina, ali i plaća vojnicima, koja su otišla iz JNA, postojao je i problem otkupa stanova. Kako svjedoči jedan bivši novinar, vlasnicima društvenih stanova, koji nisu bili vojni, rješenje o otkupu stizalo je brzo. Ovim drugima mnogo kasnije i uz traženje dodatnih dokumenata različitog tipa. “Pred sudom su od ranog jutra bili redovi ljudi, uglavnom umirovljenih vojnih lica koji su čekali niz potvrda o nekažnjavanju i slično. Sjećam se da je jedan stariji čovjek tako čekajući u redu i preminuo”, ispričao je ovaj novinar.

Prva faza deložacija – “upadanje” u prazne stanove

Stoga ne čudi da je određeni broj ljudi sam dobrovoljno napustio svoje donekadašnje domove. Dio je otišao jer se više nije osjećao u svojoj domovini. U te napuštene stanove počeli su ulaziti vojnici. Tonči Majić ovu fazu naziva uzurpacijom stanova. “Dobili bi informaciju da je stan prazan, upali bi i nitko ih ne bi izbacio”, priča Majić. No događalo se i da ljudi odu na neko vrijem iz stana, a drugi stanari u njega samo uđu.

To se dogodilo i obitelji Nikolovski koja je imala stan u Spinutu. Boro Nikolovski, zastavnik JNA krajem 1992. godine sa suprugom Verom otputovao je u Makedoniju posjetiti teško bolesnog brata, nakon čega se u njihov spinutski stan protupravno uselio pripadnik Hrvatske vojske. Po povratku iz Makedonije bezuspješno su pokušali vratiti se u stan prijavljujući slučaj policiji, općinskom sudu i drugim instancama te su se na koncu iselili iz Hrvatske. Nakon 17 godina sud mu je napokon priznao stanarsko pravo, a slučaj je dospio u medije tri godine kasnije jer je tadašnji stanar, jedan od brojnih koji su se izmjenjivali u stanu, odbio izaći. Tada je Boro Nikolovski zajedno sa sinom poslužio se sličnom metodom te provalio u stan i odbio izaći. Kako je imao valjanu sudsku presudu, policija ga nije mogla izbaciti, a pošto je slučaj završio u medije, vjerojatno zahvaljujući i činjenici da je Boro otac nekad poznate pjevačice Ljiljane Nikolovski, uključio se i tadašnji ministar Predrag Matić te je stan napokon vraćen.

Druga faza – “prave” deložacije

Ulasci u napuštene stanove trajali su do kraja 1992. godine kada počinju izbacivanja iz stanova, prave, kako ih Majić naziva, deložacije. One su se, prema Majiću, odvijale od početka 1993. godine do veljače 1994. godine kada su iz svojih stanova izbacivani legalni stanari koji nisu bili hrvatske nacionalnosti. “Legalni stanari izbacivani su od strane vojske, čak i vojne policije, na najbestijalniji način. U gotovo svim slučajevima žene s djecom izbacivane su gotovo bez ikakve imovine. Napuštale su Republiku Hrvatsku jer nisu imali nikakvih sredstava, nisu mogli koristiti imovinu jer nisu imali dokumente, nisu mogli dobiti domovnicu. Čak i onu imovinu koju su imali, nisu mogli koristiti. Oni koji su inzistirali ostati, Dalmatinski odbor solidarnosti je pomagao na način da su participirali podstanarstvo i to zahvaljujući međunarodnim organizacijama – Most nade iz Bremena, Zeleni, Blaženi konstruktor mira iz Italije”, prisjetila se za STav gospođa S., nekadašnja aktivistkinja.

U svom izvještaju pod nazivom Protuzakonite se deložacije u Hravtskoj nekažnjeno nastavljaju Međunarodna helsinška federacija za ljudska prava zabilježila je više slučajeva deložacija. Jedan od njih je i slučaj M.R.

“19. listopada 1993., vrativši se iz šetnje, gospodin M.R. zatekao je uniformirane ljude upravo u tijeku provable u svoj stan u Splitu. Gospodin M.R. je smjesta pozvao civilnu policiju koja mu je rekla da ona za to nije kompetentno nadleštvo.

Uniformirani ljudi vratili su se 20. listopada i na silu provalili u stan g. M.R. Ako je vjerovati gospodinu M.R., njegova je telefonska linija bila presječena i uniformirani su mu ljudi prijetili. Nakon trodnevnih intervencija grupa za ljudska prava iz zagreba, uniformirani su ljudi, kako se navodi, izašli iz stana. Ipak, Stambena komisija Splita obavijestila je gospodina M.R. da je parvo privremenog korištenja njegova stana dodijeljeno invalidu i da on mora otići”, stoji u izvještaju.

Problem s deložacijama, prema mišljenju novinara Petra Dorića, je bio taj što ih je vlast prikazivala kao sukob dviju strana. “Ne bi se reklo da je, na primjer, vojska HV-a nekog izbacila, nego bi se reklo da su se vojska i stanari zakačili oko stana. Dakle, to su dvije strane i mediji bi kao trebali biti objektivni. To je suludo bilo. Jer vi imate skupinu od, ne znam, deset razvijenih muškaraca koji su naoružani i oni viču: ‘Tu je četnik, tu je četnik’. I sad idete u zgradu čekati ‘četnika’, a nađete ženu od 55 do 60 godina koja živi s kćeri i sinom od 5 do 16 godina. I oni ne sliče na četnike. E sad, kad vojska uđe, probije vrata. I nisu uvijek ti ljudi odmah izlazili vani, nego bi došla ili civilna ili vojna policija i tražili su takozvani status quo pa bi i jedni i drugi ostali u stanu. Ali to nije status quo, to nisu dvije strane. Mi jesmo pristali na tu ulogu da ćemo tražiti izjavu od svih jer tako morate raditi, ali to je nonsens. S jedne strane civili, a s druge naoružane uniformirane osobe, to nisu dvije strane. To nije simetričan rat”, priča ovaj novinar koji je tada radio za Feral.

Treća faza – na red dolaze i Hrvati

U posljednoj fazi, koja je prema Majiću, trajala od svibnja do zime 1994. na osnovu formalno valjanih odluka upravnih organa ili sudova iz stanova koje je stanarima dodijelila JNA izbacuju se i Hrvati. Jedan od tih slučajeva je i izbacivanje iz stana u Spinutu obitelji Meri Butirić, koja je svoje svjedočanstvo podijelila udruzi Documenta za njihov projekt Osobna sjećanja. Godine 1993. godine s obitelji iznajmila je stan čiji je vlasnik bio samo u posjedu stanarskog prava. Nakon akcije “Oluja” 1995. godine u iznajmljeni stan obitelji Butirić počela je dolaziti vojska, a ubrzo i tadašnji pukovnik Hrvatske vojske i bivši zapovjednik 73. bojne Vojne policije Željko Maglov s dokumentom Ministarstva obrane kojim mu se stan daje na korištenje. Unatoč toga što dokument nije bio u skladu sa zakonskim propisima, obitelj Butirić je izbačena iz stana, a u stan se uselio Željko Maglov s obitelji. Vlasnik stanarskog prava spomenutog stana je uz podršku Meri Butirić deset godina vodio sudski spor s Maglovom, nakon čega je spor za njega pozitivno riješen i Maglov se morao iseliti.

 

Oglasi