Probijanje kroz strah manje je zastrašujuće od samog straha koji dolazi s osjećajem bespomoćnosti – tim upozorenjem završava jedno od poglavlja u knjizi Dražena Radakovića “Gay kod”. Knjiga je namijenjena prvenstveno osobama koje postavljaju pitanja vezana za svoju spolnu orijentaciju, ali u njoj se nalaze i univerzalni odgovori i vježbe za bolju komunikaciju s vlastitim osjećajima. Dražen Radaković radi kao savjetovatelj sa zvanjem sveučilišnog specijalista psihosocijalnog pristupa. “Gay kod” je njegova treća knjiga, a nastala je na temelju završnog rada na specijalističkom studiju na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pod naslovom “Doživljaji homoseksualaca o integriranosti u hrvatsko društvo”. Radaković je dosad objavio knjige “Hipnoza za svakodnevnu primjenu”, priručnik s postupcima i primjerima djelovanja hipnoze i samohipnoze te “Život između smrti i ponovnog rođenja”, u kojoj navodi primjere sa seansi putovanja u prošle živote i pojam reinkarnacije približava našem, zapadnjačkom shvaćanju. U knjizi “Gay kod” Radaković se manje bavi dušom, a više ponašanjem ponašanjem pojedinca koje oblikuje društvo.
Piše: Sandra Pocrnić Mlakar
* Knjiga “Gay kod” jedinstven je psihološki priručnik za autanje i integraciju vlastite spolnosti. Zašto ste napisali “Gay kod”? Jesu li u razvijenim zemljama brojniji slični psihološki priručnici za homoseksualne osobe?
– “Gay kod” sam napisao jer mi se pojam „outcominga“ ili “izlaska iz ormara” činio univerzalno važan za sve ljude, a ne samo za gay populaciju. Pisana je za svakoga i ona demistificiranjem jedne spolne orijentacije naglašava upravo da nema razlike između ormara iz kojih svi mi moramo izaći, a homoseksualne osobe imaju jedan više ili samo jedan drukčiji od ostalih. Radeći svoj završni rad na specijalističkom studiju na temu „ Doživljaji homoseksualaca o integriranosti u hrvatsko društvo“ javila mi se ideja o pisanju knjige. Na neki način, jezgra onoga što je u ovoj knjizi nastalo od materijala samog istraživanja. Pišem o važnosti autanja, jer svi mi imamo „svoja“ autanja, neovisno o spolnoj orijentaciji. Dotičem se jaza između starije i mlađe generacije homoseksualaca, diskriminacije unutar LGBT zajednice i udruga prema biseksualcima i transseksualcima, gdje sama zajednica ponekad prelazi iz pozicije žrtve u počinitelja. U knjizi objašnjavam i izbor na razini duše, koji je netko izabrao prije samog rođenja, po kojem odlučuje svoju osobnost u tijelu proživjeti kroz homoseksualnu spolnu orijentaciju jer je to za tu dušu potrebna lekcija. U razvijenijim zemljama ovakvim se temama ipak prilazi slobodnije, s manje predrasuda i manje „ostrašćeno“.
* Autanje je prijelomni događaj za osobu koja nakon toga počinje živjeti autentičan život prihvaćajući svoju cjelovitost, ali važno je i za bližu okolinu i za društvo ostvarenih pojedinaca. Kako biste objasnili autanje? Zašto put do cjelovitog prihvaćanja sebe, sa svojim vrlinama i manama, vodi kroz spolnost?
– Ne mislim da put prihvaćanja sebe vodi kroz spolnost. Ona je samo jedna od komponenti naše osobnosti, koja nije definitivno najvažnija. Ako je ne prihvatimo postaje teret, kao i bilo koja druga komponenta sebe koju ne prihvaćamo. Spolnost je moćna energija, ali nije najjača čovjekova snaga. Prije Freuda je bila podcijenjena, a poslije njega precijenjena. Življenje neograničenog spolnog uživanja tj. odbacivanje potiskivanja koje je propovijedao Freud ne vodi u konačnici niti trajnoj sreći, a često ne jamči ni zdravlje.
Autanje je proces koji pokreće svaki pojedinac u svrhu oslobađanja sebe i prihvaćanja vlastite spolnosti. Veliki je korak autati se samom sebi. Nakon toga priznati i svima ostalima za koje gay smatra da je važno da znaju i da ga prihvate. Autanje ne isključuje strah već podrazumijeva otvaranje unatoč strahu. Stupnjeva autanja ima jako puno: od samo jednom roditelju, oboje, bratu, sestri pa do susjedu, nekome na poslu… cijeloj sredini… do javnog autanja. To je proces koji može trajati cijeli život, ali ako se pokrene pojedinac jako pati. Pojedinac svojim autanjem daje priliku za rast i svojim najbližim da duhovno rastu. Roditelj koji ne prihvaća gay dijete ne prihvaća sebe kao roditelja tog djeteta, a ne njega kao takvog.
* Koliko dugo istražujete homoseksualnost i jeste li primijetili kako se s vremenom ipak mijenja odnos društva prema homoseksualnosti?
– Kroz svoju terapeutsku praksu dosta se susrećem s gay populacijom. Činjenica je da se odnos mijenja i to, usudio bih se reći, ne toliko zbog nas samih, koliko zbog utjecaja iz razvijenijih evropskih zemalja kojima nakon ulaska u EU pripada i Hrvatska. Najveće promjene ipak donose pojedinci koji svojim outcomingom djeluju na svoje roditelje i najbliže. Često ne nailaze odmah na prihvaćanje, ali dovoljno je da se ne rasplamsa mržnja ili dodatne predrasude. I kod onih najzrelijih pojedinaca iz gay zajednice prisutan je stav da su upravo oni kao zajednica najodgovorniji za to kako im je i kako će im biti. Što su gay pojedinci manje autani, više je prisutan stav da „netko sve treba odraditi za njih“. Tako oni koji kriju svoj spolni identitet smatraju da im trebaju pomoći drugi, primjerice javne osobe svojim izlaskom iz ormara ili da bi heteroseksualci trebali ići u paradu umjesto njih. Mislim da je ključno da svatko za sebe preuzme odgovornost neovisno o spolnoj orijentaciji. Odgovornosti nam u društvu općenito najviše manjka.
* Preporuku za knjigu napisao je Dražen Ilinčić, koji podržava autanje, ali i ističe da se nikoga ne smije prisiljavati. Kako su knjigu komentirali sugovornici čije izjave navodite u knjizi?
– Draženu Ilinčiću još se jednom zahvaljujem za podršku. Neki sugovornici s kojima sam radio istraživanje reagirali su sjajno i s oduševljenjem. Dio čelnih ljudi gay udruga potpuno je ignorirao bilo kakav oblik suradnje i moju prezentaciju onoga što sam dao njihovoj zajednici. Moj je dojam da su neke gay udruge same sebi svrha, iako to nije problem gay udruga već vjerojatno i ostalih koje su izgubile kontakt s idejom koju predstavljaju. Neki ljudi koji vode udruge žele preuzimati što manje odgovornosti i brige za one koje predstavljaju i bave se samo svojim osobnim interesima. Nekima vjerojatno i smeta što ja nisam gay i možda misle da se nemam pravo baviti njima. No unatoč slabim odnosim s takvim ljudima stojim iza svega što pišem i drago mi je da je knjiga našla svoj put do čitatelja.
* Mnogi od problema koje navodite spadaju u područje opće psihologije – pseudo-karakter i pseudo-misli, ljubav i promiskuitet, znanstvena istina u društvenim znanostima… Što iz knjige “Gay kod” mogu naučiti heteroseksualci? Kako je mogu primijeniti psiholozi i psihijatri?
– Pseudo-osjećaji usmjeravaju osobu prema pseudo-karakteru. Kad je većina takvih, neuautentičnih osoba, imamo društvo u kojem je ideal mišljenje i življenje bez emocija. Ali osobnost ne uništavaju emocije, već njihovo negiranje i nemogućnost njihova izražavanja. Osjećaji ne mogu uništavati osobu, oni joj pripadaju. Ne uništava gaya to što je on gay, već ga uništava to što se on kao takav ne može izraziti. Homoseksualnost nikada nikoga nije uništila i osjećaj privlačnosti prema istom spolu je autentičan, ali homoseksualca uništava negiranje i skrivanje, nemogućnost izražavanja tih osjećaja. Djetetu se odgojem nameću ponašanja zbog kojih odustaje prvo od izražavanja vlastitih osjećaja, a zatim i od samog osjećaja. Kako gubi kontakt sa svojim osjećajima, dijete prestaje prepoznavati i osjećaje drugih i postaje automat za zadovoljenje društvenih normi i pravila. Što je još gore, društvo nas, ili djecu, uči da doživljavamo osjećaje koji nisu naši. Moramo se, primjerice, smiješiti u skladu s prilikama i biti ljubazni, pogotovo u današnjim tržišnim okolnostima ako prodajemo neki proizvod ili sebe u prodaji, turizmu ili medijskim prezentacijama bilo koje vrste… Kako gubimo vlastite izvorne osjećaje, u zamjenu dobivamo kopije i nakon nekog vremena niti sami više ne prepoznajemo tko smo, kako se ustvari osjećamo i može nam se dogoditi da ponekad zaboravljamo koju smo masku stavili za koju priliku. Stručnjaci koji se bave mentalnim zdravljem imaju modele kojima pomažu ljudima da skinu maske i približe ih njihovim izvornim osjećajima.
* Razgovarajući s homoseksualnim osobama za vrijeme istraživanja potrebnog za knjigu, zapazili ste da zatvorenost i izbjegavanje komunikacije često uzrok problema u obiteljima i u široj zajednici. Može li knjiga kao što je “Gay kod” pomoći ljudima da više komuniciraju i bolje se razumiju?
– Kao što sam i naveo u knjizi, dajem nekoliko vježbi pomoću kojih svi možemo skidati neprorađene sadržaje svijesti iz svojih osobnosti. Još jednom razmislimo koja se vrijednost krije u svemu ovome, vrijedi li uložiti vrijeme i trud kako bismo ponovno postali cjeloviti? Vrijedi li osjećaj beznađa preobraziti u osjećaj prosvijetljenosti? Kad otkrijemo da su neproživljene misli i osjećaji sve što se krije ispod površine naše svjesnosti, spremni smo za iscjeljenje. Kad dopustimo svim tim dijelovima koje smo potiskivali da izađu na površinu, možemo odahnuti. Ponovno ćemo s lakoćom disati. Kad skinemo masku koja skriva našu ranjivost i naše ljudske osobine, suočit ćemo se sa svojom istinskom prirodom. Život je kratko dragocjeno putovanje, a naša je obaveza da izrazimo svoje jedinstvene darove. Kad izrazimo svoju individualnost, prihvaćamo ono božansko u sebi. Naš najvažniji odnos je onaj koji imamo sa sobom, sa svim svojim bićem, uključujući i sjenu. Sjena je ono biće koje ne želimo prihvatiti, a dano nam je da ga prihvatimo. Kako je rekao jedan gay: „Prije autanja bio sam ja i moja utvara. Sada te utvare više nema. Sada imam sebe“.
radio gornji grad 
