Umjesto da se uklopi u suvremenu definiciju nacionalnosti, po kojoj se Hrvatom može osjećati i Japanac islamske vjeroispovijesti i Koreanka pravoslavka ili, ako ništa, barem suvremenu definiciju građanina neke zemlje, po kojoj Zlatko Hasanbegović neosporno jest hrvatski građanin, on ne prestaje gurati sve Bošnjake u hrvatstvo (pozivajući se na ideje oca hrvatske domovine Ante Starčevića) s opasnom dozom retorike koju bi prosječni hrvatski građanin ocijenio „ustaštvom“, i to s jednim jedinim ciljem – da se osobno u ulozi većeg Hrvata od Zrinskog i Frankopana ne bi osjećao kao manjinski uljez i šlepator, nego kao većinski koljenović i starinović.
Piše: Filip Mursel Begović (Behar)
Po bosanskim divanhanama često se pričaju tužne priče o bosanskim izbjeglicama iz devedesetih. Jedna se odnosi na gospođu koja je, nakon dolaska u Englesku 1994., odbila socijalnu i zdravstvenu pomoć namijenjenu bosanskim „muhadžirima“ jer ju je vrijeđao status izbjeglice. Naime, gospođa je odmah poželjela biti Engleskinja, a ne neka tamo izbjegla Bosanka. Na ovu priču podsjetio me je intervju povjesničara Zlatka Hasanbegovića u sarajevskim „Danima“ (br. 804, izašao 9. 11. 2012.) vođen u povodu izlaska njegove nove knjige pod naslovom „Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929. – 1941.“
Hasanbegović, razvidno je iz intervjua, baš poput rečene gospođe u Engleskoj, ne želi biti Bošnjak u Hrvatskoj jer bi postao neka tamo manjina (što on nije jer je za njega „tzv. nacionalna manjina umjetni kalup i virtualna stvarnost“) koja isisava novac poreznih obveznika. Ali na ovu priču podsjetio me je i njegov govor na dženazi Mirsada Bakšića, umirovljenog brigadira i bivšeg vojnog tužitelja Republike Hrvatske u devedesetima. Budući da Hasanbegović tzv. kritizere vlastitog lika i djela naziva nekompetentnim, kao netko tko nije po zanimanju profesionalni hrvatski povjesničar, osvrnut ću se isključivo na njegove izjave u „Danima“ i govor na dženazi Mirsada Bakšića.
„Zavjetni“ neprijatelji Srbi i bošnjački pretakači iz šupljeg u prazno
U govoru na Bakšićevoj dženazi (video zapis postoji na internetu) istaći će da muslimani u Hrvatskoj, bez obzira na nacionalno određenje, nisu tzv. lojalna manjina, što su po njemu postali Srbi kao abolirani pobunjenici i odmetnici od hrvatske države, već sastavni dio zaslužne većine. U biti, Hasanbegovićevu habitusu Hrvata islamske vjeroispovijesti nikako ne odgovara da ga netko poistovjećuje s manjinskim Srbima u Hrvatskoj, koji svoje porijeklo vuku od „naših prijetećih zavjetnih prekodrinskih neprijatelja“.
Takva izjava čudi budući da je njegovu zadnju knjigu izdala Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb, u suradnji s Medžlisom IZ Zagreb i Institutom Ivo Pilar. Hasanbegoviću se naprosto gade manjine i njihovo neprestano “manjinsko kukanje i zanovijetanje”, zatim „profesionalni bošnjački aktivisti u Hrvatskoj koji pretaču iz šupljeg u prazno novac hrvatskih poreznih obveznika“, a izdavači njegove zadnje knjige (dva od tri) novac dobivaju iz onog dijela proračuna RH namijenjenog za nacionalne i vjerske manjine. Uostalom, nisu li najmanje 20.000 Bošnjaka u Hrvatskoj porezni obveznici.
Također, i prva Hasanbegovićeva knjiga „Muslimani u Zagrebu“ bila je prijavljena Savjetu za nacionalne manjine RH, u sklopu izdavaštva Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske „Preporod“, u kojemu je Hasanbegović osam godina obnašao dužnosti člana Glavnog odbora, a kasnije i potpredsjednika Društva. Bio je i dugogodišnji član redakcije bošnjačkog časopisa za kulturu „Behar“ i nikada „Preporodu“ nije vratio novac poreznih obveznika koji je potrošio za svoju knjigu, a koju na kraju nije štampao u „Preporodu“.
O čemu u stvari priča Hasanbegović, koji je svoju karijeru profesionalnog hrvatskog povjesničarskog aktivista (islamske vjeroispovijesti) započeo devedesetih kao član Hrvatske čiste stranke prava, Hrvatskog oslobodilačkog pokreta i osnivača Starčevićijanske mladeži. U potonjoj je bio „primus inter pares“ (prvi među jednakima), da bi kao ugledni znanstvenik osvanuo kao jedan od udarnih govornika iz redova Počasnog bleiburškog voda o „simbolima neslobode hrvatskog naroda i hrvatskoj nacionalnoj neslozi“ na Bleiburškoj komemoraciji 2012.
Uloga većeg Hrvata od Zrinskog i Frankopana
Umjesto da se uklopi u suvremenu definiciju nacionalnosti, po kojoj se Hrvatom može osjećati i Japanac islamske vjeroispovijesti i Koreanka pravoslavka ili, ako ništa, barem suvremenu definiciju građanina neke zemlje, po kojoj Zlatko Hasanbegović naprosto jest hrvatski građanin, on ne prestaje gurati sve Bošnjake u hrvatstvo (pozivajući se na ideje oca hrvatske domovine Ante Starčevića) s opasnom dozom retorike koju bi prosječni hrvatski građanin ocijenio „ustaštvom“, i to s jednim jedinim ciljem – da se osobno u ulozi većeg Hrvata od Zrinskog i Frankopana ne bi osjećao kao manjinski uljez i šlepator, nego kao većinski koljenović i starinović.
Govor na Bakšićevoj dženazi završava ovim riječima: „Dragi Mirzo, dragi prijatelju, hvala ti na svemu, baklju tvoje i naše ideje upalio je otac domovine dr. Ante Starčević, a njezina žeravica, kojoj si i ti u ovom vremenu prinosio, s naše muslimanske strane, još uvijek tinja i žari, i uz Božju pomoć će se ponovno rasplamsati… i nećemo izdati.“
Moraju li svi hrvatski Bošnjaci biti starčevićanci kako bi Zlatko konačno bio punopravni Hrvat islamske vjeroispovijesti? U tu svrhu, u svojim odgovorima novinarki „Dana“, koristi se goebbelsovskim poučkom u matematici, pa od činjenice da su trećinu ustaške vojske činili muslimani, pravi novu povijest: trećina muslimana su bili ustaše. Riječ je o dijelu intervjua u kojem se skanjuje nad time da bosanski navijači na utakmici s hrvatskom reprezentacijom viču: „gazi, gazi ustaše“. Ovdje je riječ o monstruoznoj podvali, ispod stola, pozitivne identifikacije u smislu da navijači ne mogu vikati „ubi, ubi ustaše“ kada su istom ustaška djeca i unuci nesvjesna svoga ustaštva – barem u trećini. Uostalom, tko je ikada navijačka ludila i vikanja ozbiljno shvaćao? „Ubi, ubi ustašu“ jednako je nevažno za jednog povjesničara ili bilo kojeg inteligentnog čovjeka kao i Torcidino vikanje „ubi, ubi purgera“ ili navijanje Bad Blue Boysa „ubi, ubi tovara“.
No Hasanbegović pokušava proturiti nešto drugo, goebbelsovsko. Stvaranje pozitivne identifikacije s ustaštvom, u smislu dijela vlastite prošlosti, vrlo je pogana insinuacija. Kao što neki mladi Srbi na utakmicama viču „nož, žica, Srebrenica“, jer misle da moraju braniti srpski zločin u Srebrenici, Hasanbegović bi volio da mladi Bošnjaci moraju, u najmanju ruku, imati obzira prema ustaštvu. Vješto afirmirati nešto što se afirmirati ne da, barem u slučaju intervjua u „Danima“, koji se ponosi svojim antifašističkim usmjerenjem, bez da ga novinar zaspe baražnom paljbom protupitanja, naprosto je fascinantno.
Kako je moguće da novinarki, u intervjuu koji je očito rađen putem maila, a ne uživo, promakne u odgovoru „fašistička“ NDH pod navodnicima? Ili da barem u pitanju ne konstatira da su muslimani bili pijemont antifašizma, a ne ustaštva. Njihov odaziv antifašističkoj borbi bio je među najvećim, ako ne i najveći, jer su, prije svega, bili prisiljeni braniti svoju biološku supstancu. U toku Drugog svjetskog rata stradalo je 8 posto od ukupnog broja muslimana u Bosni i Hercegovini. Nadalje, tzv. NDH, bez obzira na to što je muslimane proglasila cvijećem hrvatskog naroda, nije spriječila četničke pokolje nad muslimanima u Istočnoj Bosni.
Hasanbegovićev intervju u „Danima“ vrvi stavovima koji su rezolutni u onoj mjeri u kojoj dokazuje da je jedino on u pravu, a u kontradikciji su s njegovim stvarnim stavovima koji su izrečeni u govoru na dženazi Mirsada Bakšića. Svođenje Bošnjaka na vjersku skupinu, u intervjuu je vješto zakamuflirano, ali da se iščitati poruka: nema veze što Bošnjaci do sada nisu postojali, no, ako budu postojali ubuduće, imat će povijest. Hasanbegović se nikad ne bi usudio za hrvatsku naciju izreći ono što je rekao za bošnjačku. Budući da vjeruje da je bošnjačka kao ideologija stvorena devedesetih, ne čudi izrečeno. U svom govoru na Bakšićevoj dženazi ide još dalje pa će izreći da se „događaji 90-ih nisu razvijali u smjeru koji su očekivali istinski hrvatski rodoljubi, a nesretnim razvitkom u Bosni i Hercegovini na kušnju je stavljena cjelokupna baština i predaja iz kojih je izrastao i rahmetli Mirsad Bakšić.“
„Nesretni razvitak“ za Hasanbegovića označava izdvajanje muslimana iz hrvatskog nacionalnog korpusa što se, po njemu, dogodilo tek 90-ih. Do tada su bosanski muslimani, s velikim M, valjda bili Hrvati. Gdje, u čijoj mašti? Hasanbegović zaboravlja da su se mnogo prije nego što su posegnuli za novim/starim nacionalnim imenom Bošnjaci, bosanski muslimani nacionalno izjašnjavali kao Muslimani. A otkada? Od onog trenutka kada im je to bilo dopušteno. Prije toga su se izjašnjavali Srbima, Hrvatima i Jugoslavenima.
Sve to Hasanbegović neće priznati jer ga ne zanima povijest nego mit, jer ga ne zanima identitet etničke grupe koju tobože istražuje, nego njegov vlastiti, a kojega proteže na sve muslimane, Muslimane i Bošnjake. Kada kaže da je i „manjkava hrvatska država bolja i vrjednija od svake Jugoslavije, a da u bratskoj ljubavi i slozi između katolika i muslimana, Hrvata i Bošnjaka, i onda i sada, leži, bez obzira na izazove, jedino jamstvo njihova ostanka, napose u Bosni i Hercegovini“, on time misli na Hrvatsku kojoj je „odsječena“ BiH, podsjećajući time na poznatu zločinačku retoriku o hrvatskoj kifli, mekanom trbuhu, Hrvatskoj koja se brani na Drini… Jednako tako Hasanbegovića uopće ne zanima borba Armije BiH, niti se kao musliman s njome identificira. Međutim, doživljava militarnu erekciju pred slikom muslimanskih boraca u Hrvatskoj vojsci i „životima muslimanskih pripadnika Hrvatske vojske iz Bosne i Hercegovine čiji je broj višestruko veći od udjela u ukupnom pučanstvu“.
Hasanbegović bi volio ubirati puninu plodova bošnjačko-muslimanske krvi uložene u Republiku Hrvatsku (1400 poginulih u vojnim formacijama), i to samo jedino i isključivo kao integralni dio većine, nipošto kao dio bilo kakve manjinske skupine, gluho i daleko bilo, a imao je ciglih 18 godina te 1991. kada je počeo Domovinski rat, sasvim dovoljno da bez blagoslova svoje građanske obitelji krene izravno na bojišnicu, u borbu. Uostalom, kao što je to radila zagrebačka mladost koja je srčano, u tenisicama, neopremljena, ginula po slavonskim i inim ratištima. Ili je barem mogao poput „čavoglavog“ pjevača Thompsona, krezav i neugledan, ali nabrijan i motiviran, pjevati duž bojišnice ili držati motivacijske komesarske govore. Zašto s 20 godina nije pristupio HOS-u i otišao braniti Bosnu od „zavjetnog neprijatelja“? Zato što je ovaj poslijeratni ideolog onoratnog ustaštva tada preferirao, molim lijepo, uputiti se izravno na studij povijesti zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Povijest se događala pred njegovim očima, a on je predano učio, kako bi ju naknadno, kao stručnjak, mogao objasniti onima koji su ju stvarali.
Kada bi netko ozbiljno shvatio povjesničara Hasanbegovića, došao bi do zaključka da se u BiH borila Hrvatska vojska protiv prekodrinskih Srba. Lokalnih Srba i nema, jer se taj problem „lako“ rješava, a muslimani u Armiji BiH zabludjele su hrvatske ovčice. U intervjuu u „Danima“ sam naslov „Ne gledajte u prošlost kroz naočale devedesetih“ vjerojatno poručuje Bošnjacima da se vide povijesnim Hrvatima, a ne, izmišljenim naočalama iz devedesetih – Bošnjacima koji su za njega „novorođeni preobraćenici“ i „novokomponirani tražitelji bosanskog duha“. Istodobno, Hasanbegović pljuje po jugo-komunistima i svoj ostaloj izdajničkoj titoističkoj partizanštini i plačući kuka za prvom zagrebačkom džamijom koju je dao sagraditi Ante Pavelić, a srušili su je komunisti. Uvjeren sam, ne zato što je bila džamija, već prije svega – zato što je bila Pavelićeva.
Plakanja za Pavelićevom džamijom
Neki su samosvjesniji zagrebački muslimani tu džamiju znali nazivati „haramijom“ ili „zulumijom“ koja je muslimanima bila poklon od režima koji je u svojoj osnovi imao zulum.
Mnoge su džamije širom Balkana (i Hrvatske) rušene i po nekoliko puta, a većina ih je, tamo gdje su muslimani ostali dijelom stanovništva, obnavljane sve do današnjih dana. Zašto nekadašnjem Meštrovićevom paviljonu, koji je postao džamija za vrijeme NDH, nikada nisu vraćene munare, možemo samo pretpostavljati? Zasigurno, kudikamo je bolje za svakog hrvatskog muslimana da se današnja zagrebačka džamija ne povezuje s ustaškim zločincem Antom Pavelićem koji je nekoć u vojničkim čizmama umarširao u novootvorenu bogomolju i održao „državnički“ govor. Također, Hasanbegović u „Danima“ govori o traumi koje je rušenje Pavelićevih munara izazvalo u zagrebačkih muslimana. On ima selektivno pamćenje pa je zaboravio novinarki napomenuti da je Zagrepčanima vjerojatno bila puno veća trauma kada je džamija sagrađena, nego muslimanima kada je srušena. To potvrđuje i Krležin memoarski zapis iz četrdesetih o nekoj „Azijatkinji koja prljavih dimija“ ulazi u tu džamiju. No, osamdesetih, iz Krležinih razgovora s Enesom Čengićem saznajemo da tu džamiju ipak nije trebalo rušiti. Kako god, ovodobni Zagrepčanin će reći: „Nađemo se kod džamije“. Zbunjeni sugovornik će upitati: „A kod koje?“ Odgovor se ustalio u urbane zagrebačke raje: „Ma ne kod nove, kod one Pavelićeve, na Trgu žrtava fašizma, u centru.“
Nacističke marionete bile su itekako svjesne simbolizma Meštrovićevog paviljona te je upravo zato muslimanima namijenjen muzejsko-izložbeni prostor u srcu Zagreba, kao relikt prošlosti i umjetničko djelo. Da je potrajalo, muslimani bi bili izloženi u centru Zagreba zajedno s muzejskim broševima, sabljama, ćilimima i neolitskim nakitom. Toliko o plakanjima za Pavelićevom džamijom iz usta povjesničara koji, do sada, u svojim medijskim istupima o zločinačkoj NDH nije uspio govoriti neafirmativno.
Tko je cvijeće u Hrvatskoj?
No, profesionalni povjesničar i hrvatski aktivist islamske vjeroispovijesti glatko bi odbio ovakve denuncijacije (kako to voli reći) jer on smatra da hrvatski muslimani nisu manjina već neodvojivi dio hrvatske građanske kulture – u biti, da je riječ o jednom narodu s dvije vjere, odnosno tri vjere, jer je Starčević u hrvatsku naciju ukomponirao i Srbe. S Hasanbegovićem se mogu djelomično složiti, uz malu preinaku: djela nekih koji su porijeklom bosanski muslimani nisu manjinska. Slike Omera Mujadžića, Fadila Vejzovića, Munira Vejzovića, Mersada Berbera, Izeta Đuzela… zatim književna djela Saliha Alića, Rasima Filipovića, Ahmeda Muradbegovića, Nusreta Idrizovića, Fadila Hadžića, Feđe Šehovića, Tahira Mujičića… glumački dosezi Mustafe Nadarevića, Tarika Filipovića… znanstvena pregnuća Esada Ćimića, Asima Kurjaka… ne mogu ni na koji način biti manjinska jer ne postoji manjinska slika ili pjesma ili roman ili glumište ili znanost.. Isto vrijedi i za književno djelo jednog znamenitog Srbina u Hrvatskoj, književnika Vladana Desnice. Tko bi se usudio „Proljeća Ivana Galeba“ nazvati manjinskim romanom ili pronalaske Nikole Tesle manjinskim izumima?
Svi su oni redom, svojim kulturnim i znanstvenim pregnućima, dokazali da nisu skupina došljaka i efemera, već da su itekako oplemenili hrvatsku kulturu, znanost i umjetnost. Međutim, Bošnjaci su autohtoni narod u BiH, ali nisu u Hrvatskoj, niti će to ikada biti, bez obzira na to što o tome mašta Hasanbegović, baš poput Bosanke koja u Londonu nije željela biti izbjeglica jer je smatrala da je, u najmanju ruku, viktorijanska dama. Uostalom, nikada jednog Tahira i Mustafu, Nusreta i Feđu, Munira i Fadila, Mersada i Saliha, Safveta i Mehmedaliju neće prihvatiti kao čistog Hrvata bez obzira na njihovo izjašnjavanje. S obzirom na njihovo porijeklo, kako god okretali oni jesu manjina, u današnjim standardima u pravilu zaštićeniji od većine, ali njihovo djelo nadilazi pojam manjinskoga i većinskoga jer to, rekoh, u znanosti i umjetnosti naprosto ne postoji. I to nije shvatio Zlatko, koji poput mene Filipa, nosi ime koje bi moglo biti svedivo i na hrvatsko porijeklo. Štoviše, Begovića Hrvata ima u Slavoniji, ali Hasanbegovića Hrvata teško ćete naći.
Druga je priča o identitetarnim tragedijama koju je ta građanska i umjetnička elita u sebi nosila: u Hrvatskoj nikada nisu bili prihvaćeni kao integralni dio hrvatske kulture, iako su joj bili stjegonošama, ali i cvijećem jer im djelo doista miriši na izvrsnost, a u Bosni su i dandanas doživljavani kao „prebjezi“. Takva sudbina „na razmeđu“ nije za poželjeti nikome. Zasigurno im u tome neće pomoći ni Hasanbegovićeve starčevićevske utopije.
Poraženi 1945. i Jeseni Džafer-bega Kulenovića
Sporno je i to da se Hasanbegović smatra osamljenikom među hrvatskim muslimanima. U govoru na Bakšićevoj dženazi, upravo kao i na predstavljanju njegove knjige „Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i državi“, ističe: „Djelovati i ustrajavati s muslimanske strane na hrvatskim nacionalnim koncepcijama značilo je često biti neshvaćenim i preuzimati ulogu osamljenika, ponekad i ostraciranog iz vlastite zajednice. U isto vrijeme to je značilo biti neprihvaćenim ili zlorabljenim od onih koji su u muslimanskoj sastavnici hrvatske kulture i političko-nacionalne misli vidjeli samo nepotreban balast u ostvarenju nekih novih i na nekim drugim temeljima postavljenih ciljeva.“
Hasanbegović naprosto nije osamljenik jer je u zadnjih nekoliko godina od nekih uglednika Islamske zajednice Hrvatske javno istican kao intelektualna perjanica zagrebačkih muslimana. Naime, i sam je u intervjuu „Danima“ objelodanio svoje intenzivno prijateljstvo s nedavno umirovljenim muftijom Ševkom Omerbašićem, kojega ujedno smatra i ističe svojim mentorom i učiteljem na povjesničarske teme. Ne možemo se oteti dojmu da bi bilo puno korisnije za Hasanbegovića da je intenzivno druženje s muftijom Omerbašićem usmjerio na učenje o islamu, a ne o povijesti bosanskohercegovačkih muslimana u Hrvatskoj, za koje je, po njemu, „najveća tragedija poraz iz 1945.“
Zašto, inače pronicljivi Omerbašić, koji je jedan od najuglednijih i najzaslužnijih Bošnjaka u Hrvatskoj, nije osujetio Hasanbegovićevu shizofrenu intimu kada je on na Bakšićevoj dženazi izrekao: „Opraštam se, dragi Mirzo, od Tebe i u ime Tvojih prijatelja, naše male družbe iz našega zagrebačkog džamijskog kuta u kojem bi se svaki puta petkom poslije džuma namaza ili nakon Bajrama spontano okupljali, u dubljoj vezi koju je, osim pripadnosti uzvišenom islamu i prijateljstva, činila i zajednička hrvatska nacionalna misao, utemeljena na učenju oca domovine dr. Ante Starčevića?“
Je li moguće da Omerbašić nije primijetio ovu Družbu čuvara hrvatskog državnog pečata u kutku zagrebačke džamije? Moguće da je tako, jer Hasanbegović živi dvostruki život: vješto kamufliranog uglednog znanstvenika muslimanske provenijencije, koji je zbog svojih nemalih znanstvenih istraživanja cijenjen među muslimanskim uglednicima u Zagrebu i u Bosni, ali i onaj intimni, koji podsjeća na kakav lik iz filmova Woodyja Allena. Naime, usporedba nije nimalo slučajna. Dok Woody Allen svoje likove voli svoditi na psihotične i isfrustrirane kompleksaše koji prolaze kroz mnogostruke identitarne krize, i od njihovih identitetskih lomova radi umjetnost, Hasanbegović se tek karikaturalno poziva na znanstvenu objektivnost. Tko će ga znati, možda će i Hasanbegović u sebi pronaći spisateljski nerv pa će kao umjetnik nadići okvire manjinskog i nacionalnog te napisati, po uzoru na Srbina, hrvatskog književnika Vladana Desnicu, roman pod nazivom „Jeseni Džafer-bega Kulenovića“. Do tada će, kao što to često voli raditi Woody Allen svojim filmskim likovima, ostati zarobljen između muzejskog eksponata mihraba stare Pavelićeve džamije i karte nekadašnje tzv. države, koja je visjela u uredu ustaškog stožernika negdje na zagrebačkom Gornjem gradu 1942. godine. Utoliko je naslov njegova intervjua u „Danima“ („Ne gledajte u prošlost kroz naočale devedesetih“) primjenjiv samo na njega jer je dioptrija profesionalnog hrvatskog aktivista i povjesničara islamske vjeroispovijesti ostala trajno uštimana na „tragični poraz iz 1945.“
Da zaključimo, Zlatko Hasanbegović naprosto je dvostruka manjina. On je hrvatska manjina unutar bošnjačke manjine u Hrvatskoj. Vjerojatno je kao takav rijedak hrvatski cvjetić te je za očekivati da bi mu Savjet za nacionalne manjine RH, za neko njegovo novo velebno povjesničarsko djelo, trebao „udijeliti“ dvostruka sredstva iz džepova hrvatskih poreznih obveznika.
(Behar 2014.)
radio gornji grad 
