Slavko Goldstein dr. Andriji Hebrangu o neistinama i zabludama o Antifašizmu

1. a. ble
Slavko Goldstein, ugledni izdavač i publicist, u otvorenom je pismu dr. Andriji Hebrangu opovrgava neke njegove tvrdnje o II. svjetskom ratu i poraću iznesene u intervjuu beogradskom NIN-u, i  koje su izazvale čuđenje, pa i zgražanje u javnosti, napose ona da se Luburić borio za hrvatske interese. Iako je tekst iz 2009. godine, važno ga je ponovo pročitati zbog sve veće aktualnosti nacionla-socijaizma u Hrvatskoj i Sloveniji.

Dragi Braco,

u kasno proljeće 1988., kad je uz moju pomoć rukopis Zvonka Ivankovića Vonte pod naslovom “Hebrang” našao svog nakladnika i bio već u pripremi za tisak (nakladnik “Scientia Yugoslavica”, urednik dr. Siniša Maričić, koji je u to vrijeme bio nakladnik i urednik i mojoj knjizi “Prijedlog 85”), Tvoja nam je majka priredila večeru u svojem stanu u Miramarskoj 15.

Ti i majka bili ste dobro raspoloženi, jer pred objavljivanjem je bila prva knjiga koja je dokumentirano pobijala dobar dio lažnih objeda o Tvojem ocu, koje su se punih 40 godina nizale kroz partijske rezolucije, režimsku historiografiju, publicistiku i masovne medije. Poslije večere Ti si me pratio na putu prema mojoj kući. Bila je ugodno topla noć i prilično smo dugo razgovarali. Najviše Te zanimalo u kojoj mjeri Vontina knjiga može doprinijeti da se utvrdi istina o pravim razlozima stradanja Tvojega oca. Nastojao sam biti vrlo precizan:

Vonta nije istražio unutarpartijska razilaženja i odnose prema Moskvi koji su 1948. neposredno doveli do smjenjivanja i hapšenja Tvojega oca. Međutim, Vontina knjiga – za svakog tko je pažljivo čita – nepobitan je i definitivan dokaz da Tvoj otac nikad nije bio ustaški suradnik, da kao zatočenik u ustaškom zatvoru i logoru nikoga od svojih drugova nije izdao, da je kao vodeći čovjek NOB-a u Hrvatskoj dvije godine odlučno i uspješno rukovodio borbom protiv ustaškog režima.

Dobro se sjećam kako si s olakšanjem uzdahnuo:

To mi je najvažnije. Bilo bi mi doživotno bolno kad bi me mučila ma i najmanja sumnja da mi je otac pravio bilo kakve kompromise s ustašama od kojih je stradala cijela obitelj moje majke.

Nepoznavanje činjenica. Od tog našeg razgovora upravo se navršilo punih 20 godina. U međuvremenu, svaki me put neugodno “štrecnulo” kad bih pročitao ili čuo poneku od Tvojih učestalih primjedbi u kojima si izražavao – po mojem mišljenju – postepeno sve više olakotnog razumijevanja za ustaštvo. Nije bila prilika da Ti to spominjem kad smo nakon više godina, u proljeće 2004, opet sjedili za istim stolom, za ručkom u Jasenovcu, nakon što si zajedno sa Sanaderom i Biškupićem položio vijence pod Bogdanovićev Kameni cvijet. Nažalost, i poslije tog Tvog posjeta Jasenovcu nisu prestale Tvoje zbunjujuće i kontradiktorne izjave, s kulminacijom u Tvom ovogodišnjem govoru na komemoraciji u Bleiburgu i sada još više u velikom razgovoru za beogradski NIN.

Čitam da se sada čudiš i uvrijeđen si što je Tvoj intervju izazvao tako brojna i žestoka negodovanja. Bojim se da ne osjećaš osnovni problem: upuštaš se u rasprave o događajima o kojima Ti nisu poznate osnovne činjenice. Cijenjeni si radiolog, savjesni znanstvenik s lijepom reputacijom u profesiji, pa bi morao osjećati da je bez temeljitog poznavanja činjenica krajnje neuputno donositi sudove o bolnim pitanjima.

Počet ću od Tvojih sporednijih netočnih tvrdnji, da bih na kraju došao do onih bitnih. Tvrdiš da se Tito ”nikad nije izjasnio kao Hrvat“ i da ne postoji nijedan dokument u kojem to piše. Očigledno nisi pažljivije zavirio u jednu od tri sada već poznate knjige Pere Simića o Titu s reproduciranim dokumentima Kominterne iz 1935-39. godine, u kojima bi vidio da je Tito u rubrici ”nacionalnost“ upisan kao Hrvat, jer se takvim i deklarirao. U zapisnicima s Petog kongresa KPJ iz 1948. i s Osmog kongresa SKJ iz 1964., u izvještajima o nacionalnom sastavu delegata, odnosno rukovodstva, Tito je također upisan kao Hrvat. A da ne govorimo o poznatom Titovu razgovoru sa Stepincem 1945., u kojem je, po jednoj verziji, za sebe rekao da je katolik, a po drugoj da je Hrvat.

U NIN-u za svojega oca kažeš da je bio ”predsjednik CK KPH“ i da se ”uvijek zalagao ne za komunističku partiju Jugoslavije nego Hrvatske“. Ni jedna ni druga tvrdnja nije točna. Tvoj otac nije bio predsjednik KPH, jer takva funkcija nikad nije ni postojala. Bio je dvije godine (od jeseni 1942. do jeseni 1944.) politički sekretar CK KPH, a prije toga, od kolovoza 1941. do veljače 1942., član njezina tročlanog Operativnog rukovodstva. Nikad se nije zalagao za separiranje KPH od KPJ. Rasprava o mogućem razdvajanju KPJ vodila se unutar KPH samo u jednoj prilici, u ljeto 1941.

S raspadom Jugoslavije i uspostavom NDH neki ljudi u Mjesnom komitetu KPH za Zagreb i jedan čovjek na tajnoj radiovezi s Moskvom smatrali su da KPH mora direktno komunicirati s Kominternom, a ne preko Tita i CK KPJ, koji je djelovao iz Beograda. Pojavili su se i argumenti da se KPH iz operativnih razloga mora izdvojiti iz KPJ. Kao član Operativnog rukovodstva KPH Hebrang se oštro suprotstavio takvim tendencijama i čvrsto zastupao stav da KPH mora ostati u sklopu KPJ, a komunikacija s Moskvom da i dalje mora ići preko Tita i Beograda.

Komunisti, HSS i partizani. Nepoznavanje činjenica otvara put prema krivim interpretacijama koje često izviru iz emotivnih ili idejnih predrasuda. Sasvim razumijem Tvoj zazor prema komunizmu i komunistima, ali to Te ne oslobađa obaveze prema činjenicama i istini. Da bi relativizirao zasluge komunista kao predvodnika antifašističke borbe u Hrvatskoj, u NIN-u tvrdiš da se Hrvatska seljačka stranka borila protiv fašizma, i to ”na strani partizana, od početka“ – a to naprosto nije istina. HSS 1941-44. godine nije se kao stranka borio protiv fašizma niti je pristupio partizanima, jer kako kompaktna stranka praktički nije ni postojao: raspao se na tri dijela. Dio nižih funkcionera stavio se na raspolaganje ustaškom režimu, najveći dio vodstva i članstva držao se neutralno-pasivno, a dio tih pasivnih počeo je 1942. – još uvijek suzdržljivo – simpatizirati NOB i partizane, kojima su odlučnije pristupili uglavnom tek 1943.

U samome početku, 1941., KPH u Hrvatskoj, kao dio KPJ, bila je jedina stranka koja je bila spremna i sposobna povesti borbu protiv ustaškog režima i fašizma općenito. Glavni joj je početni oslonac bilo srpsko stanovništvo, uglavnom u središnjim dijelovima Hrvatske, koje je bilo izloženo ustaškim genocidnim progonima i pokoljima i praktički prisiljeno na otpor. Snaga ustanka na području NDH, u njegovoj najranijoj fazi 1941., bila je simbioza komunističke revolucionarnosti i srpske ugroženosti. S komunistima hrvatske i bošnjačke nacionalnosti u vodstvu ustanka u većini je krajeva onemogućena četnička dominacija i na mnogim je mjestima spriječena masovna odmazda nad hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom zbog ustaških pokolja, kakvu su zagovarali i ponegdje proveli četnici.

Obuzdavši u priličnoj mjeri planirani genocid s ustaške strane i odmazdu s četničke, ustanak pod vodstvom komunista znatno je ublažio međunacionalnu zakrvljenost i otvorio putove zajedništvu u antifašističkoj borbi, kojoj se i hrvatski narod postupno sve masovnije pridruživao. S hrvatskog imena skinuta je stigma endemijskog Zla koja nam je prijetila zaslugom ustaškog režima. Postali smo legitimni dio antifašističkog savezništva pravedne i pobjedničke strane Drugog svjetskog rata, koja je u temeljima današnje i buduće Europe mira i blagostanja.

Sve te zasluge jugoslavenskih i hrvatskih komunista ipak ih ni najmanje ne oslobađaju od krivnje za poslijeratno prihvaćanje i grubu primjenu staljinističkog represivnog sustava, kod nas simboliziranog pod kodnim imenima Bleiburg, Križni put i Goli otok.

Antifašizam je bio privremeni savez kapitalizma i komunizma, savez građansko-demokratskih država sa Sovjetskim Savezom i svim njegovim vjernim komunističkim sljedbenicima diljem cijeloga svijeta. To savezništvo nije bilo duga vijeka, postojalo je svega četiri godine (1941-45), ali dok je trajalo, bilo je efikasno i čvrsto kao jedino moguće oružje protiv smrtne opasnosti koja je od nacifašizma prijetila svima podjednako – kapitalizmu i komunizmu, komunistima i demokratima, cijelom civiliziranom čovječanstvu. Sovjetska Rusija bila je najborbeniji dio te koalicije, pa tako i njeni sljedbenici hrvatski i jugoslavenski komunisti.

Ali, nažalost, oni su jednako nekritički i vjerno nastavili slijediti svoje sovjetske uzore i početkom 1945., kad se pobjednička koalicija počela ubrzano raspadati, a sovjetsko se vodstvo vratilo svom predratnom najrigidnijem obliku komunizma, koji obično nazivamo staljinizmom. Danas, promatrano iz 60-godišnje retrospektive, četiri ratne godine najsvjetlije je razdoblje hrvatskih i jugoslavenskih komunista, a četiri poslijeratne, potonule u staljinizam, njihov su najveći povijesni grijeh i mrak. Tek kad je 1948. staljinizam i njih lupio po glavi, jugoslavenski i hrvatski komunisti počeli su se trijezniti. Nastojali su popraviti štetu koju su u prvim poslijeratnim godinama sami stvorili, ali bili su samo ograničeno uspješni, nikad dovoljno zadovoljavajuće, što im je velikim dijelom postalo uzrokom političke propasti 1990.

Jasenovac i Bleiburg. I eto, Braco (zovem Te tako jer sam Te tim imenom uvijek zvao otkad sam Te prije 50 godina upoznao u vašoj obiteljskoj kući na zagrebačkoj Ljubljanici, iza ZET-ove remize), tako smo došli do najneugodnijih tema koje se u raznim varijantama provlače kroz Tvoje sudove o traumatskim dijelovima bliže nam povijesti: razlika između fašizma i komunizma za Tebe ne postoji, zločini Jasenovca i Bleiburga za Tebe su jednaki, ustaše i partizani prema Tvojim su se riječima istovremeno borili za Hrvatsku – iako svatko na svoj način – sve do ekstremnog apsurda u jednoj usporedbi između Tvojega oca i Maksa Luburića.

Morat ću Te opet upozoriti na činjenice. Jasenovac i Bleiburg po velikoj većini svojih bitnih karakteristika sasvim sigurno nisu isto. Jasenovac je bio genocidni zločin nad pripadnicima triju ”nepodobnih“ naroda i zločin političkog terora nad protivnicima režima iz redova vlastitog naroda. Bleiburg je bio ratni zločin nad razoružanim vojnicima neprijateljskih postrojbi koje su četiri godine ratovale na strani Zla. Žrtve Jasenovca više su od 85 % civili – stariji ljudi, žene i djeca; žrtve Bleiburga i Križnoga puta pripadnici su vojske NDH, slovenskih domobrana i crnogorskih četnika, dok je civila samo minimalan broj.

Po završetku ratnih operacija poslije 15. svibnja gotovo svi civili otpušteni su s jednosmjernim propusnicama u zavičajno mjesto, gdje su se u roku od 24 sata morali prijaviti komandama svojih gradova ili područja. Žrtve Jasenovca i žrtve Bleiburga mahom su podjednako stradale bez sudskog postupka, pa su prema tome žrtve zločina, ali ni s pravnog ni s moralnog stanovišta to nisu jednaki zločini i svaki bi sud te razlike uzimao u obzir.

Zapovjednik cjelokupne vojske NDH koja se 5. i 6. svibnja 1945. počela skupno povlačiti prema Austriji bio je ustaški general Vjekoslav Maks Luburić, višegodišnji zapovjednik svih koncentracijskih logora u NDH.

Borbenu jezgru te vojske sačinjavali su ustaški veterani u postrojbama PTS (Poglavnikov tjelesni sdrug), Crne legije i Ustaške obrane (iz koje su regrutirane posade koncentracionih logora i ”eskadroni smrti“ za kaznene ekspedicije). Žurili su prema Austriji da bi se predali Britancima a ne Jugoslavenskoj armiji ”jer su se bojali da će im partizani činiti isto što su oni pune četiri godine činili partizanima, njihovim obiteljima i pristašama“ – kako je to sažeto definirao Jozo Tomasevich, jedan od najtemeljitijih poznavalaca četništva i ustaštva u Drugom svjetskom ratu.

Kad je 8. svibnja javljeno da je komanda njemačke vojske potpisala opću kapitulaciju, vojska NDH nalazila se oko Rogaške Slatine i na prilazima Celju. Poglavnik Pavelić odmah je napustio svoju vojsku i pobjegao prema unaprijed pripremljenom skloništu u sjeverozapadnoj Austriji. Sveukupnu komandu predao je Maksu Luburiću. Preostale njemačke divizije u Sloveniji počele su se predavati slovenskim partizanima, ali vojska NDH zajedno s ostacima slovenskih domobrana i jednom jakom grupom crnogorskih četnika nastavila je ratovati.

Nekoliko divizija Treće jugoslavenske armije i 14. slovenska divizija prepriječile su im put na prostranom području sjeverno i sjeverozapadno od Celja. Od 11. do 14. svibnja došlo je do žestokih i krvavih borbi, osobito u dolinama rijeka Mislinja i Meža i oko Dravograda, u kojima su obje strane imale teške gubitke. Premoćna artiljerija Treće jugoslavenske armije nemilosrdno je tukla po cijeloj 50 km dugoj koloni, u kojoj je poginuo i priličan broj civila. Vojska NDH pljačkala je hranu po slovenskim kmetijama, s mjestimičnim paležom cijelih gospodarstava i ubijanjem seljaka, ponegdje i cijelih obitelji. U tom ratu poslije rata, jedinom preostalom ratu kad je u cijeloj Europi već zavladao mir, poginulo je oko 1100 partizana i blizu 3000 bilo je ranjenih. Gubici vojske NDH bili su znatno veći, jer su partizanske jedinice bile već mnogo bolje opremljene, osobito teškim oružjem.

Rat nakon rata. Nakon što su slovenske i vojvođanske jedinice JA odbile pokušaje vojske NDH da se probije preko dravogradskog mosta, ustaški general Rafael Boban na čelu jedinice odabranih ustaških veterana zaobilaznim je manevrom pred zoru 14. svibnja uspio probiti partizanski obruč u Ravne na Koroškem i tijekom naredna 24 sata pod borbama dolinom Meže provesti oko trećinu vojske NDH i pratećih civila preko austrijske granice, do polja pred obližnjim gradićem Bleiburg.

Na pregovorima u blajburškom dvorcu 15. svibnja u rano poslijepodne predstavnik štaba Petog korpusa Osme britanske armije, brigadir Patrick Scott odbio je primiti predaju vojske NDH i pod prijetnjom svojih tenkova naredio ustaškoj delegaciji da se u roku od 1 sat i 20 minuta sva njihova vojska i prateći civili imaju predati jedinicama Jugoslavenske armije.

Na primjedbu ustaških delegata da bi ih britanska vojska morala prihvatiti u skladu sa Ženevskom konvencijom iz 1929., brigadir Scott odlučno je odgovorio da vojska NDH nema nikakva prava na postupak po toj konvenciji jer se nje ni sama nije nikad pridržavala, osobito posljednjih dana, kad je protivno toj konvenciji nastavila ratovati i nakon potpisane opće kapitulacije. (Članak 4. točke 1. Pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu Ženevske konvencije kaže da vojska koja se ne pridržava konvencijskih odredbi gubi pravo na njihovu primjenu prema sebi.)

Tijekom narednih 1 sat i 20 minuta većina jedinica vojske NDH na Blajburškom polju izvjesila je bijele zastave.

Ubrzo se predala i glavnina te vojske, koja se 15. svibnja još zatekla u dolini Meže i oko Dravograda. Nisu se predali ustaški veterani iz postrojbi Ustaške obrane, PTS-a i Crne legije, koji su se u skupinama po 30 do 60 prije isteka ultimatuma razbježali po obližnjim šumama. Neki su se probili na sjever prema Austriji i Njemačkoj i dospjeli u emigraciju, neki su se uspjeli probiti sve do Papuka (među njima i Luburić), i do Like i Bosne, gdje su predvodili Križare i tako većinom izginuli.

Svi koji su se predali pod strogom su pratnjom otpremljeni pješice do 60 km udaljenog Maribora, mnogi i u Celje. Na putu su već počela maltretiranja, a grupna ubijanja tek u Mariboru i Celju. Svi su zarobljenici morali predati svoje vojne isprave, po kojima su oficiri Ozne vršili selekciju: ustaški časnici, dočasnici i vojnici bez činova koji su u vojsci bili neprekidno od 1941. i 1942. bili su grupno otpremani na strijeljanje u šume oko Maribora i Celja, većina bez ikakva preslušanja.

Domobranski časnici u pravilu su preslušavani, ali mnogi također likvidirani. Viši oficiri upućeni su pred vojne sudove, koji su u većini slučajeva sudili na smrt. Kao što je već spomenuto, civili koji su pratili vojnu kolonu dobili su propusnice za odlazak kućama. Mobilizirani vojnici godišta 1927. i mlađi izuzimani su od likvidacija i upućeni u logore ili na služenje vojnog roka u JA. Sva ostala vojska također je upućena u logore – iz Celja u Zagreb oko 40.000 radi daljnjeg rasporeda, iz Maribora direktno na Križni put kroz Podravinu, prema logorima u Osijeku i Vojvodini. I na Križnom putu bilo je pojedinačnih i grupnih likvidacija, ali dobar dio zarobljenika ipak je nakon teške kalvarije dospio do radnih logora i dočekao amnestiju od 3. kolovoza 1945.

Proizvoljne procjene. O broju žrtava kompleksa Bleiburg i Križni put dugo su trajala nagađanja s tendencioznim pretjerivanjima, osobito u emigraciji. U novije vrijeme nekoliko je savjesnih istraživača, nezavisno jedan od drugoga, na osnovi onovremenih ustaških i njemačkih evidencija uspjelo utvrditi brojno stanje vojske NDH uoči “gorkoga kraja”, prvih dana svibnja 1945.: bilo je ukupno oko 100 do najviše 110 tisuća vojnika, dočasnika i časnika, među kojima barem 20 % Bošnjaka. Danas od toga moraju poći trijezne procjene o ukupnom broju žrtava kompleksa Bleiburg: vjerojatno su iznosile blizu polovice ukupnog broja vojske NDH, dakle oko 45.000,  čemu treba još dodati 14 do 15 tisuća likvidiranih slovenskih domobrana (belogardista) i blizu 10.000 četnika.

U tome svjetlu, dragi Braco, Tvoje tvrdnje o 200.000 ubijenih, više puta ponovljene u NIN-u, moramo ubrojiti među proizvoljna nagađanja kakva nas vraćaju u neka prošla vremena, kad su licitacije o broju žrtava, s neodmjerenim pretjerivanjima i umanjivanjima, trovale odnose među narodima i uključile se u predigru rata. Tvoj su jedini argument broj otkrivenih jama pomnožen sa zamišljenim brojem žrtava po jednoj jami, a moram Te podsjetiti da je upravo tom metodom proizvedena huškačka brojka od 700.000 tisuća žrtava ustaškog logora Jasenovac. Odakle Ti prosječna brojka od oko 220 žrtava po jednoj jami, kad se nijednoj od 900 jama ne zna broj žrtava, jer nijedna još nije temeljito i stručno istražena, a za mnoge se i ne zna točno čije kosti u njima leže?

Naravno, slažem se s Tobom da svaka žrtva zaslužuje svoj grob i da im grobišta treba obilježiti, pa to svakako vrijedi i za žrtve Bleiburga i Križnog puta. Ali istovremeno, složit ćeš se sa mnom, vrijedi i za grobišta poginulih partizana i žrtava ustaškog i okupatorskog terora, kojima je devedesetih godina u Hrvatskoj uništeno ili demolirano 2986 nadgrobnih spomenika, spomen-ploča i drugih obilježja. Zar već nije vrijeme da se počinju obnavljati, bar na simboličkim mjestima kao što su Glina, Gudovac, Jadovno, Hrvatski Blagaj?

Na kraju, moram Ti ponovno reći da me najviše zabolio način kako stavljaš u usporedbu svojega oca s Maksom Luburićem. Na pitanje jesu li se obojica borili za hrvatske interese, Ti to potvrđuješ, još tome kategoričkim terminom: “Apsolutno!” Po Tvojim riječima, obojica su imali “svoju viziju Hrvatske”, pa iako su te vizije bile različite, a Luburićeva je bila viđena s “pogrešne strane”, on se ipak “nije borio protiv Hrvatske”. Ostaje mi sasvim nejasno kako je to moguće biti na toj “pogrešnoj strani”, a ipak se boriti za “hrvatske interese”. Nešto tu nije u redu, ni logički ni politički. Možda moramo poći od pitanja tko je bio Maks Luburić i za kakvu se to viziju Hrvatske borio.

U svojoj knjizi 1941. – Godina koja se vraća podrobno sam i dokumentirano opisao neke od prvih koraka Luburićeve karijere u NDH. Već i prije osnivanja Jasenovca on je položio svoje ispite. U noći 9/10. svibnja 1941. osobno je hladnim oružjem ubijao nad jamom u Hrvatskom Blagaju, gdje je stradalo oko 400 Srba iz susjednih sela; predvodeći “akciju čišćenja” u jugoistočnoj Lici 1, 2. i 3. srpnja 1941., pod njegovim neposrednim vodstvom u selima Suvaja, Bubanj i Osredak prvi su put masovno ubijani starci, žene i djeca, ukupno najmanje 279 poimenično pobrojenih duša, što je neposredno dovelo do općeg ustanka u tom dijelu Like 27. srpnja 1941.

A kad je već postao zapovjednik Jasenovca, Luburić je s jasenovačkom posadom Ustaške obrane povremeno formirao grupe za “specijalne zadaće”, među kojima se ističe ”čišćenje“ srpskog sela Prkos na Kupi, koje je jasenovačka ustaška satnija pod neposrednim Luburićevim vodstvom tako ”očistila“ da je spalila cijelo selo i poubijala sve zatečene stanovnike, sve do jednoga, poimenično ukupno 476 pobrojenih duša, isključivo žena, djece i jako starih muškaraca, jer vojno sposobni muškarci svi su listom na vrijeme pobjegli.

Luburićeva vizija Hrvatske, Bosne i Hercegovine bila je Pusta zemlja bez dva milijuna Srba; Hebrangova vizija bila je komunistička, ali natopljena iskonskim ljudskim težnjama za slobodom i pravdom. Luburić bezočno laže da je o tome s Hebrangom ”nadugo diskutirao“, a Ti mu, Braco, nasjedaš i prenosiš izmišljenu anegdotu o jednom njihovu navodnom razgovoru koja vuče svoje korijene iz tih Luburićevih laži (vidi Obrana br. 47-48 iz 1967. i brošuru Mali ustaša Maks, Sunrise Press 1991), koje bi, da su istinite, mogle biti stvarni optužni materijal.

Vojska koja je u svibnju 1945. kapitulirala na Bleiburgu nije se borila ”za hrvatske interese“, već pune četiri godine protiv tih interesa, u službi Adolfa Hitlera i Trećega Reicha. Najcrnje ju je obilježio njen posljednji zapovjednik Vjekoslav Maks Luburić. Neuputno ju je nazivati “Hrvatskom vojskom“, kako to manje-više čine svi govornici na komemoracijama u Bleiburgu, jer kad bismo se mi današnji bilo kako identificirali s tom vojskom – bilo bi to pogubno za Hrvatsku sada i ubuduće. Na svu sreću, Hrvatska je imala i svoju pravu vojsku, Narodnooslobodilačku vojsku Hrvatske, koja je već 1943. bila brojnija i jača od svih oružanih snaga NDH, a u svibnju 1945. njene i bošnjačke jedinice u sastavu Jugoslavenske armije bile su već barem četiri puta brojnije od vojske pod komandom Maksa Luburića.

Ali krivnja jedne vojske ne znači i krivnju čovjeka pojedinca, pripadnika te vojske. Svako je ubojstvo bez sudskog postupka zločin, bez obzira na to što bi svaki sud neke od tako ubijenih osudio, ali mnoge i oslobodio. Svima smo im dužni sućut, njima i njihovim obiteljima. Ja sam to na svoj način već učinio: prije 35 godina bio sam na Bleiburgu, sam sa svojom pokojnom suprugom, s vrlo isprepletenim osjećajima, a spreman sam poći opet, ali u tišini, bez parade i pod uvjetom da u međuvremenu bar započne odavno obećana obnova demoliranog spomenika u Jadovnu.

Dobro znam, dragi Braco, što to znači cijeli život ne znati kako ti je ubijen otac i gdje su mu kosti. Mislim da Te stoga često razumijem bolje i od Tebi bližih ljudi, i manje se nego mnogi drugi na Tebe ljutim kad daješ izjave koje mi se ne sviđaju i usuđujem se o svemu tome Tebi otvoreno govoriti i pisati.

Prijateljski

Tvoj Slavko Goldstein, Zagreb, 12. srpnja 2009.

Oglasi

There is one comment

Komentari su isključeni.