Đorđe Matić: Šest lica tišine

1. a. arsen

KANTAUTORSKA MUZIKA – POVODOM ARSENOVE SMRTI I AZNAVUROVE AKTUELNE TURNEJE 

U 2015. UMRO JE ARSEN DEDIĆ. BIO JE JEDAN IZ KRUGA VELIKIH EVROPSKIH KANTAUTORA, NA TRAGU ONE LINIJE KOJU SU ZACRTALI ŠARL AZNAVUR, LUIĐI TENKO, SERĐO ENDRIGO, BULAT OKUDŽAVA I VLADIMIR VISOCKI. OVO JE PODSEĆANJE NA NJIH.

Piše: Đorđe Matić (Vreme)

Na kraju pomahnitale, strašne godine kad bi se pokušao svesti bilans (!) nečega tako “malo važnog” kao što je muzika, kao što je plemeniti zvuk dakle, možda bi, paradoksalno, jedini pravi “zvuk” bila – njegova suprotnost. Utihnulost, doslovna i simbolička, s dva posebna slučaja i karaktera, i dvije različite a povezane utihlosti. Ranije ove godine zamukao je prvo zauvijek naš najveći kantautor: Arsen Dedić umro je u Zagrebu ukraj ljeta – kako drugo za Mediteranca – a njegov je odlazak ostavio prazno mjesto bez presedana, kao kakvu izbrisanu studijsku traku koja je čekala i ostala neispunjena, kao nedovršen rukopis. Sjetio sam se te tišine nedavno kad je, na drugačiji način, utišan njegov daleki subrat.

Šarl Aznavur, bez sumnje najveći živući francuski šansonjer, otkazao je 22. novembra koncert u Amsterdamu: ne zbog činjenice, kako bi se moglo pomisliti, što pjevač ima devedeset i jednu godinu. Koncert je u zadnji čas otkazan kao posljedica terorističkih napada u Parizu 13. novembra – netko je, protiv volje samog pjevača, procijenio da bi koncert bio isuviše “visokog rizika”. Ta prisilna zamuklost čovjeka koji u vlastitom porijeklu nosi skoro čitavu predugačku historiju zabranjenih riječi ovoga kontinenta, najtočnija je mjera o protekloj godini koliko su neprijatelji slobodnoga duha i uopće svake slobode uspjeli u svojoj namjeri. Strah je zavladao, što je, opet cirkularno, tema u kojoj je sam Arsen Dedić bio velemajstor, tematizirajući je dubinski i čak konceptualno u svom radu.

Šarl Aznavur, kao što je na mnoge, utjecao je i na Arsena. Uostalom, na svom možda najboljem albumu kasnog dijela svojeg opusa, pjevao je naš kantautor apostrofirajući ga direktno:

U ovu kišnu ponoć
U ovu tešku uru
Vraćam se toplim godinama
Vraćam se Aznavuru.

U istoj pjesmi spominje i većinu junaka ove priče: od svih njih, živ je još jedino lik po kome je naslovljena Arsenova pjesma.

DRUGO VREME, DRUGA I NAFAKA: Aznavur, Parižanin i Armenac – iliti Jermen – pravog imena Šahnur Varinag Aznavurian, emigrant dakako, poliglot i međunarodno najuspješniji francuski šansonjer, promijenio je lice francuske autorske pjesme tako što je uspio međunarodno popularizirati čitav umjetnički žanr. Mnogi će mu baš to zamjeriti, no u ovom procesu on je mijenjao i svaku sljedeću kulturu do koje je njegova muzika dobacivala – na Istok, ali i na Zapad, do Amerike čak, u koju su francuski pjevači-autori inače jedva zakoračili, a i to uglavnom zaobilazno – kad bi anglosaksonski autori pod njihovim utjecajem prijevodno donosili nešto od radova.

Kad smo kod Anglosaksonaca i njihovog današnjeg dominantnog kulturnog modela, treba se osvrnuti na nešto kontekstualno najprvo: u eri narcističke fizičke savršenosti, površne vanjske ljepote i opsesivnog kulta mladosti, djeluje nevjerojatno da je Aznavur uopće mogao ikada postati takva zvijezda (što se s toga aspekta odnosi, koji više koji manje, na sve junake ovdje).

S vječno tužnim, izvijenim gustim obrvama, ugljastim i dubokim istočnjačkim crnim očima, od mladosti proćelav (još gore: s “prebacivanjem” kose preko tjemena) i onizak, Aznavur je mogao igrati – ionako je počeo kao glumac – kakvog solunskog ili izmirskog trgovčića iz literature, poljskog Jevreja ili Jermena iz Odese. Danas bi zasigurno, kako odbojnim terminom kažu u Holivudu, odmah bio typecasted, nešto kao francuski Šerbedžija. U ono vrijeme i takav je pak, sa svojih 160 centimetara, mogao biti internacionalna zvijezda, čak “seks simbol”.

DANI SIROMAŠTVA I RUŽA: Moglo bi se sasvim reducirati i reći ovako: francuska šansona “stala” bi, iz bezbroj razloga, u možda jednu jedinu oglednu pjesmu, neprolaznu Les Feuilles MortesUvelo lišće (videti okvir).

Inspiriran njome, Aznavur je prije ravno pedeset godina zajedno sa Žakom Plantom napravio pjesmu – svoj zaštitni znak – koja će dalje označiti skoro svakoga autora koji ju je čuo, nadahnuti ga svjesno ili nesvjesno. La Bohème, s tekstom po istom motivu kao i Pučinijeva opera, gdje se stari slikar prisjeća mladosti, kao i kod Prevera, dana “siromaštva i ruža” na Monmartru, sreće u neimaštini. Izvedena i otpjevana dramatično, s klavirom koji vodi melodiju, melankoličnu i bogatu ispod skoro parlandostrofa, u njoj se najbolje čuje i pjevački stil. Godinama, Aznavura su zvali “francuski Sinatra”. Veliki kompliment. Stilski pak – nije moglo biti dalje od istine. Frenk Sinatra, amblematski američki pjevač čija se stogodišnjica rođenja navršila ovog mjeseca, naučio je nešto ključno od crnih izvođača – razvio je stil, fraziranje po kome pjevač melodijsku liniju počinje uvijek iza početka prve dobe u taktu, što svemu odmah daje zaigran, opušten feel. Aznavur je antipod: poput mnogih šansonjera on frazira tako što melodiju kreće prije akorda instrumentalista, žuri i “vija se” s muzičkom pratnjom, trči ispred nje (zato su klaviristi koji prate šansonjere tako visoko cijenjeni), a ovakvo fraziranje stvara trenutan dojam sumnje, uznemirenosti i dramatike – tipske emotivne uzbibanosti, prave ili glumljene, što je karakteristika šansone. Aznavur, tehnički ionako nevirtuozan, pjeva na granici njemu dostižne tonske visine, malo se muči, čime pojačava efekt teksta koji zajedno s accelerando finalom, ubrzavanjem instrumentala završava pjesmu teatarski i teatralno – idealno za podij, za scenu.

Koju godinu kasnije, Aznavur, tada već prebogat i međunarodno uspješan, došao je u Jugoslaviju, u Beograd, održavši čuveni koncert u Domu sindikata. Ne znam je li pjevao i svoje Boeme, ali u sljedećoj deceniji pojavile su se nebrojene pjesme što su imale isti završetak, padajuću frazu od dvanaest nota s kraja refrena. Ali i još nešto. Liriku koja govori o siromaštvu umjetnika u mladosti, gradskom momku i djevojci što su živjeli po iznajmljenim sobama ne jedući, kako tu pjeva, “qu’un jour sur deux” – “ne više od jednom u dva dana“, “sous nos fenêtres / et si l’humble garni // Qui nous servait de nid“: “ispod naših prozora, i skromnog rasporeda / našeg gnijezda” – kako je to moralo zvučati u našoj sirotinji tadašnjoj, pogotovo mladom bohemu Dediću što je s koferom iz Šibenika stigao u Zagreb? Evo kako: “… jer još ti je soba topla, prijatan raspored i rijetki predmeti.. gazdarica ti je u bolnici” – mali je korak između Bohema i Ne daj se,Ines.

TI SI PRIJATELJ MI BIO, KAMARADE: Aznavur je Arsenov sudrug – njegovcamarade – baš kao u dugo skrivanoj, istoimenoj pjesmi (važne pjesme iz prošlosti, pokazalo se toliko puta, otkriju nam se točno onda kad im je za to čas), skladbi što mi je nedavno i neočekivano došla neobičnom urgencijom i gorčinom, taman za ovo vrijeme, kad kao da se već sve izdogađalo.

Arsen ju je sam, kako drugačije, prepjevao i snimio 1985, trideset godina prije vlastite smrti, i objavio u Sarajevu, interesantno, preskočivši možda najvažniju, sudbinsku strofu. Možda mu je, kažem poučen neposrednim iskustvom, bilo nemoguće naći rimu za taj dvostih? Ili nešto drugo ipak…

Nije teško pogoditi zašto je Arsen posegnuo za njom. U originalu tako potresna, apsolutno briljantnog aranžmana, pjesma počinje marševski intoniranim udarcima basa, vojnim dobošima i “partizanskom” dijatonskom harmonikom, da bi se razvijala, horom i orkestrom, do kulminacije – i preko, poslije završetka – Mon camarade pjesma je koja ne liči ni na jednu Aznavurovu. On – lik – obraća se svome kamaradu, kao da mu piše pismo (u predzadnjoj strofi i potpisuje ga sa “ton camarade” – tvoj drug), završavajući svaku strofu istim motivom a svaki put drugačije intoniranim “mon camarade” – “(e) moj druže”. Zajedno s njime pripovjedač je “gradio barikade”, pravio zasjede i slušao komande, ali nakon svega ostale su jedino “maskarade”, razočaranje nad svime a naročito spram “kamarada” koji se, progresijom kojom se gube iluzije o časnoj borbi i prošlosti, sve više uspinje dok subjekt sam, kako kaže, nazaduje. I onda, nakon kulminacije u kojoj zapjeva hor, s nečim nepogrešivo sovjetskim u orkestraciji kao tonskoj metafori, kreće ta čudna, misteriozna strofa:

J’ai appris qu’ils t’ont
donné une ambassade
Quelque part à Caracas ou à Belgrade
Plus tu montes, plus tu vois,
je rétrograde
Mon camarade

Čujem da će ti negdje dati ambasadu
Neko mjesto u Karakasu il Beogradu
Što se više penješ, i sve više hoćeš
to sam više ja u padu
Moj kamarade

Da, mogla je to biti postšezdesetosmaška pjesma u doba francuskog “evrokomunizma”; mogla se oćutiti i kao ogledalo, kao analepsa Koenovom Partizanu– s radnjom trideset godina kasnije. Ali, aranžman, to asocijativno, sugestivno orkestriranje upućivalo je na drugu stranu svijeta. Hoće li biti suviše smjelo da se kaže da je autor negdje duboko unutra, u kostima, nosio nasljedstvo straha spram svijeta kojeg nije zapamtio, za što naravno nije imao zasluge, rodivši se od roditelja emigranata u Sen Žermen de Preu, umjesto u malenom Ahalciheu, gradiću koji inače nije u Jermeniji nego u Gruziji. Vječnom ironijom historije, Aznavur je tako dijelio mjesto porijekla s Onim koji je ostao najtrajniji simbol toga i takvoga “Istočnoga grijeha”, istočnoga atavističkog straha, što ga na spomen bilo kog od njegovih nadimaka osjećamo čak i mi, do danas?

Я ПИШУ ИСТОРИЧЕСКИЙ РОМАН: Od tamo baš, iz Gruzije, u zagonetnoj sličnosti korijena vodio je porijeklo, sasvim suprotno monstruoznom sunarodniku – čovjeku od čelika – pak najkrhkiji, svakako najtiši od svih kantautora. Bulat Šalvovič Okudžava rodio se iste godine kad i Aznavur, u Moskvi, od oca Gruzijca i majke Jermenke. Nije govorio jezik roditelja, iako mu je majka bila nećaka čuvenog jermenskog pjesnika – pisao je samo ruski. I svirao, dakako u ruskom štimu (što znači uglavnom – raštimano), pjesme napisane u ista tri ili četiri akorda koliko ih je po vlastitoj tvrdnji znao – pred kraj života govorio je da je uspio svladati još četiri. Iako je, ironično, sebe vidio najprije kao prozaista, romanopisca, s tih je nekoliko akorda i iznad svega darom prirodnog melodičara postao možda najiskrenije voljen ruski i sovjetski kantautor, u svijetloj i danas jedva shvatljivo do koje mjere obožavanoj i čuvanoj tradiciji žanra, označenog tipično suho i skromno, u ruskoj litoti, kao “aвторская песня” – muzičko-tekstualnog pravca čije su predstavnike u toj golemoj zemlji nazivali s dubokim poštovanjem, ruski patetično – барды – bardovi.

Pišem istorijski roman

Iz boce piva od smeđega stakla,
Iz praznog uvoznog artikla,
Crvena je ruža cvala –
Lagano je, gorda, nikla.
Krčio sam put polako
Istorijskog romana svoga
Od prologa sam ko kroz maglu
Prispeo do epilōga.

Sijaše daljine modro,
Poneo me vetar mašte,
Iščupane uplito sam bodro
Vlati sudbe iz sopstvene bašte.

U pohod sam opremao heroje,
Sâma prošlost ja sam tada bio,
Bivši vodnik, sad bez vojske –
Sâm sam sebe tako snio.

Nije roman – opsena,
Mašta gradi stvarni svet,
Nek se strpi vaša ocena
Dok ne ispišem poslèdnji red.

I dok ružica još uvek cveta
U pivskoj boci pored peći,
Poslaću put vašeg sveta
Davno ušteđene reči:

Kako čuje, tako piše,
Svako čuje kako diše.
Kako diše, tako piše,
Ne povlađujući nikom više.
Priroda je tako htela.
Šta to znači – da je htela?
Da nam kaže – nije smela.
Zato – ne pitajte ništa više.

preveo dejan novačić

Я ПИШУ ИСТОРИЧЕСКИЙ РОМАН

Kakva suprotnost ovome, i kako dirljiva, kad Arsen o svome prijatelju, u istoj pjesmi Vraćam se Aznavuru, kaže:

Kad ostalo je malo
Od ljubavi i slave,
K’o dûga je nad glavom
Dječji glas Okudžave.

I zaista: nešto je trajno dječje, dječačko, ostalo u tonu Bulata Šalvoviča, u drhtavom glasu i intonaciji, čak i kad je ostario. Sjetivši se jedne njegove čudesne i crne pripovjetke, uzrok te “nepotpune odraslosti”, hipotetičke i stvarne, mogao je biti očekivan, a najstrašniji.

Nitko, naime, od likova ove priče nije bio tako strašno obilježen historijom. Otac, nestao u trenu, egzekucijom u Velikoj čistki 1937; majka, sedam pa pet godina na Kolimi; Bulat je odrastao kod rodbine u Tbilisiju i, prerano – u Crvenoj armiji, u koju se usred Velikog otadžbinskog rata prijavio kao dobrovoljac. Preživio je i to. Postao je pisac, pjesnik i kasnije muzički autor koji do druge polovine sedamdesetih nije mogao objaviti niti jednu snimku svojih pjesama a kamoli ploču, osim u jednako ridikuloznom i dirljivom formatu “magnitizdata” – magnetofonskih traka sa snimkama zabranjenih kantautora.

Pa kako drugačije nego da onda jednom sjedne i kroz jednu od svojih najpoznatijih pjesama napiše vlastiti “historijski roman”. I kakav da bude taj “roman” nego takav da ne kaže apsolutno ništa o historiji? Ili će ipak reći – kroz jedinstvene Okudžavine tišine što se obavijaju kao magle oko neprimjetno razarajućih stihova o “ruži, crvenoj, u boci uvoznoga piva” (s tim dragim detaljem sirotinjske želje, tako prepoznatljive), i o cvijetu što, “lagan”, i polako, ipak niče gordo. Kako delikatna oda vlastitom preživljavanju i pismu, a izrečena u gesti potpuno i svjesno postavljenoj protiv bilo kakve autoheroizacije, gesti kojom je sebi i svojoj poeziji ostavio moguće najljepši i najzavidniji memento od svih pjesnika: “… kako diše – tako piše”.

Nije iluzija: on je zaista uspio preživjeti neljudski sistem što je potrajao preko sedamdeset godina. Godine 1997, u godišnjici Revolucije, Okudžava je umro, gdje drugdje no u Parizu, tiho i bez pompe za takvo ime, u vremenu kaotičnom za njegovu zemlju (a koje nije bilo takvo?), daleko od nje. Čudno, u tome kao da nije bilo tragedije (samo vječne praznine nakon gubitka). Ta izmještenost kao da se činila prispodobnija onoj Slamnigovoj odi Sezaru Valehu:

Umro sam u srijedu u Oslu.
Padala je velika kiša.
Pokopan sam u petak u Zagrebu.
Ali ništa zato.
Bio sam dva dana u raju.

VEDRAI, VEDRAI: Od svih nagrada koje je primio, čini se da je Arsenu najdraži bio “Il premio Tenco” – priznanje koje mu je dodijeljeno u Sanremu, nazvano po prerano otišlom đenovskom cantautoreu. Luiđi Tenko, teško je reći drugačije – bio je mračna koliko talentirana pojava. Neobično (ili ipak ne?) za Talijana, pjesme koje je pisao bile su direktne, bez latinske lakoće i dekorativnosti, emotivno surove. Luiđi Tenko je za kratko vrijeme na muzičkoj sceni ostavio solidan opus pjesama, od kojih se ne zna koja je crnja i beznadnija.

Luiđi Tenko

VEDRAI, VEDRAI

VIDJEĆEŠ, VIDJEĆEŠKad uveče dođem kući
a ne priča mi se,
ti me ne gledaj takvom nježnošću
kao da sam dječak
koji se vraća razočaran

Da, znam
ovo sigurno nije život
kakav si sanjala
jednoga dana za nas

Ali vidjećeš, vidjećeš,
da sve će biti drugačije
možda neće biti sutra
ali jednog lijepog dana
bit će drugačije

Vidjećeš, vidjećeš
sa mnom još nije svršeno, znaj
i ne znam ti reći kako i kada,
ali vidjećeš bit će drugačije

Draže bi mi bilo
da znam da plačeš
da mi zamjeraš razočaranja
umjesto da te vidim ovakvu
uvijek ljupku,
koja prihvaća
što god od mene dobila.
Očajna je ova misao o tebi
i o meni
koji ti ne znam dati nešto više

Vidjećeš, vidjećeš
da sve će promijeniti,
možda neće biti sutra
ali jednog lijepog dana
bit će drugačije

Vidjećeš, vidjećeš
i sa mnom još nije svršeno, znaj
i ne znam ti reći kako i kada,
ali vidjećeš bit će drugačije

MI SONO INNAMORATO DI TE

ZALJUBIO SAM SE U TEBE

Zaljubio sam se u tebe
Jer nisam imao šta drugo raditi
Danju
Želio sam nekoga sresti
Noću
Nekoga sanjati

Zaljubio sam se u tebe
Jer nisam više mogao biti sam
Danju
Htio sam ti pričati svoje snove
Noću
Pričati ti o ljubavi

A sad
Kad imam hiljadu stvari da radim
Osjećam kako mi snovi nestaju
I ne znam više misliti
Ni na što osim na tebe

Zaljubio sam se u tebe
I sad ne znam ni sam šta da radim
Danju
Kajem se što sam te upoznao
Noću
Dolazim ti i tražim te

 

preveo đorđe matić

Tako i vjerojatno najpoznatija, Vedrai vedraiVidjećeš, vidjećeš, koja počinje istim notama i frazom kao Les feuilles mortes, pjesma je s motivom, čini se bar, siromaštva u dvoje, materijalnog ili emotivnog svejedno. Opet kao i La Boheme, kao i Ne daj se,Ines. I samo na prvi pogled: Aznavurova i Arsenova romantizacija djeluju kao pjena sapunice u odnosu na osjećaj nesreće koja curi iz Tenkove pjesme, iz stilizacije, iz njegova oštrog, sjevernjačkog izgovora i dikcije koja pripada mnogo starijem ili prerano ostarjelom čovjeku a ne tek dvadesetogodišnjaku. Mada, u jukstapoziciji, subjekt uporno preklinjući ponavlja “vidjećeš, vidjećeš” – uvjeravajući da će biti bolje – ton je potpuno suprotan, rezigniran do mazohizma, kao u nekom od onih užasnih monologa Dostojevskog. I stil je Tenkov sveden i direktan, niti jednom rječju ne opisuje nikakav detalj, ne metaforizira, nego se obraća impliciranoj ženi (uvijek ženi) u poetski jedva stiliziranom dijalogu što smo ga prečuli slučajno, ili kao u pročitanom tuđem pismu. Tenko je pripadao takozvanoj đenoveskoj školi, kao i Arsenov vjenčani kum i mnogo mekši autor Đino Paoli, i pretpostaviti je da je ta tvrdokornost i beskompromisnost bila ono što je imponiralo Arsenu – vječnom ironičaru s jedva prikrivanim refleksom podsmijeha ka većini stvari. Tenko je pokazivao što je vjera u vlastite stihove, u ispričano i opjevano, na koncu u vlastiti rad. Principijelnost, reklo bi se, koja je i u Italiji, a bome i kod nas – rijetka biljka.

Tu principijelnost, iako se kod autora ni ne zna uvijek kad je to a kad u princip preodjeveno samoljublje, autor je platio glavom. U eri skandala s Dalidom, fatalnom talijansko-egipatskom pjevačicom koja je iz Pariza stigla u život kantautora već rastrovanog dubokom ličnom krizom, Tenko se, u dvadesetdevetoj godini i u nerasvjetljenim okolnostima ustrijelio u garderobi sanremskog festivala, u dvorani u kojoj će Arsen primiti nagradu. Dvadeset godina kasnije i Dalida je počinila samoubojstvo. Budući su glasine o okolnostima njegove smrti ostale jednako persistentne, gotovo pedeset godina kasnije, u makabričnom postskriptumu, Tenkovo tijelo je ekshumirano kako bi se izvršila daljna analiza. Balistički nalaz potvrdio je “konzistenciju između suicida i putanje metka”.

POPISMO ZA MUZU OTVORENI KONJAK: Neki se umjetnici ubiju brzo, kao Tenko, a neki umiru polako, “dugim samoubojstvom” – kao što je činio Volođa Visocki, ruski i sovjetski pjesnik, pjevač i glumac i, suprotno od blagoga Okudžave, najglasniji ruski bard.

Vladimir Visocki

 

МОЯ ЦЫГАНСКАЯMOJA CIGANSKA

Žuta vatra san moj guta
Prevrćem se, hrčem
Ko kroz moje snove luta?
Čekam zoru, zgrčen.

Al ni tada nema druge,
Ne vredi da krijem:
Ili opet palim pljuge,
Il mamuran pijem.

Zelen čaršav preko stola,
Štirkana salveta –
Raj je krčma za kulova –
Nisam iz tog sveta.

Mrak u crkvi, smrad se vije,
Popovima tamjan mio
Hram moj sveti više nije
Kao što je bio.

Ja na goru – osvit dana
Grudi su sve tešnje,
A na gori hrast se grana,
Malo ispod trešnje.

Neka kiša sve sad smije
Što je ispod neba,
Ne znam šta, al nešto nije,
Nije kako treba.

Ja niz polje, pored reke,
Sjaji se bez Boga,
Čisto polje – bulke meke
Nasred puta moga.

Duž tog puta – šume guste
Babaroge danju,
A na kraju priče puste
Sekira u panju.

Konji plešu, peva zeba
Negde iza gore,
Putem nije to što treba,
Postaje sve gore.

I u crkvi i u krčmi
Daleko do neba –
Ne, drugari, ništa nije
Tako kako treba.

ОН НЕ ВЕРНУЛСЯ ИЗ БОЯNEMA GA JOŠ

Nešto je čudno – a sve je ko pre,
I nebo je običnih boja,
Iste su šume, i isto je sve-
Al njega još nema iz boja…

Saznati neću ko beše u pravu,
U pričama našim bez spoja
Tek sad u tišini ja saginjem glavu,
Jer njega još nema iz boja…

Kad ne treba on bi ćuto il pevo,
Da, čudnog on bio je soja.
Spavao nisam kad naglas je zevo,
A sada ga nema iz boja…

Najednom jeknu kroz vatru što bruji,
Taj odlazak tihi iz stroja,
To došapnu vetar, kroz glavu prostruji:
Ta nema ga više iz boja…

A kao kroz žice se istrgo maj,
I načas odagna razmišljanja moja,
Te ni u šta rekoh – “mahorku mi daj”
Od juče ga nema iz boja.

Al ipak sa nama su drugovi mrtvi,
Ko poslednja sigurna brana.
Svetluca se šuma ko odraz u vodi,
I plavetna krošnja se grana.

Zemunica sinoć za dvoje je bila,
A sada je čitava moja,
Ja usamljen shvatam, podsečenih krila
Da mene to nema iz boja…

preveo dejan novačić

Osim djelomično po smiješanom porijeklu – Vladimir Semjonovič Visocki bio je po ocu Židov i po majci Rus – te po endemskoj raštimanosti sviranja bazičnih akorda (Visocki je, ako je to moguće, bio još raštimaniji na svojoj sedmožičanoj gitari) – u gotovo svemu ostalom on i Okudžava bili su suprotnosti. Potonji, rekli smo, stišan i povučen na sceni, s tihom karizmom. Visocki je grmio promuklo kao ruski tigar. Kao performer naprosto jeo je scenu, a kamera ga je obožavala (i on nju). Rođeni glumac, Hamlet ruske autorske pjesme (u čuvenoj Ljubimovljevoj inscenaciji koja je 1976. osvojila Gran-pri na beogradskom Bitefu, igrao je, kako Rusi izgovaraju, Гамлетa o kojem je napisao fantastično duhovitu parafrazu), Visocki je bio merkurijalni igrač, na pozornici i u muzici, silne energije, čije je gorivo od prve mladosti – što drugo kod Rusa? – bio alkohol. Zato su mnogi njegovi tekstovi, u kojima Moskva figurira prominentno i podsmješljivo, poetički prije bili u savezništvu s Venjičkom Jerofejevim nego s Okdužavinim nježnim posvetama gradu. Umjesto Okudžavinog Posljednjeg trolejbusa i himne Arbatu, otmjenoj i slavnoj centralnoj ulici u kojoj su živjeli Tolstoj i Puškin, kod Visockoga kao da je ostao humorno-prezrivi pečat radničkog kvartira ili rejona iz dijeljenih stanova, takozvanih komunalki iz vlastitog djetinjstva u proleterskom kvartu o kojem piše i Bulgakov u Majstoru i Margariti. Visocki je bio najveća, makar negirana, zvijezda SSSR-a, ali je u njemu ostalo i nešto od gladi za boljim, za standardom i prestižom, žeđi neutažive poput one ka alkoholu. Mnogi u Jugoslaviji sjetit će se Bregovićevog “jaguara” iz sedamdesetih, ali on vjerojatno ni blizu nije izazivao takvu pažnju kakvu je među tužnim ladama, zaporožcima i moskvičima (“šta fali moskviču!?”) izazivao plavi mercedes koji je Visocki vozio po Moskvi sedamdesetih. Moglo bi biti kao naslov nekog od njegovih vlastitih satiričkih komada: “Odakle mercedes u Moskvi?”

Dejan Novačić, pisac i vrsni poznavatelj ruske kulture, tumači to ovako: “Visocki je bio suviše popularan da bi mogli samo da ga gurnu pod tepih. Osim toga to su već kasne šezdesete i sedamdesete, popustilo je stezanje posle smene Hruščova. Mercedes su tolerisali, ali su ga na taj način i držali malo u obavezi, kao i sa dobijanjem viza, povlasticama, heroinom…”

Heroinom? Da, ovdje Visocki šokira odjednom na drugi način, u svjetlu jednog zakašnjelog saznanja koje se nikako nije moglo pretpostaviti. Jer, ono što je na Zapadu kliše, do dosade – u Sovjetskom Savezu nije, naprotiv: slika pjesnika koji u heroinskom polusnu vozi mercedes, u kulturi ispunjenoj do vrha svim vrstama tame i nadrealnog, dodaje još jednu neočekivanu tamnu razinu, tako unazad mijenjajući čitavu našu percepciju i uznemirujući vlastite, davno učvršćene kulturno-historijske pretpostavke.

Autor, s doslovno svim svojim pjesmama napisanim u molu, trošio se, vidimo, na bezbrojne načine, nemilice i ustrajno, i u svoje 42 godine potrošio više života nego što je takvom mačku-uličaru bilo dato. Iscrpljen, uništenog zdravlja umro je, u sarkazmu sudbine, za vrijeme Ljetnih olimpijskih igara u Moskvi 1980, dok se po stadionima i dvoranama slavio kult tijela i zdravlja.

EPILOG: Na kraju, ukrug, preko svijeta ili bar preko Evrope svaka se priča, odisejski, vraća kući. Pa – kako su pred kraj Arsen i Bora i Zoran uostalom pjevali – “kad boli svuda – neka doma boli”.

NOJEVA ARKA

Let galebova na daljinsku komandu
I plaža s mrtvim školjkama
Noću jedna zvijezda od čelika
Zbunjuje mornara

Bijele crte na modrom nebu
Očaravaju djecu
Da bi snivati mogla
Mjesec je pun zastava bez vjetra

Kako je naporno biti čovjekom

Polazi
Brod polazi
Gdje će pristati
Još ne znamo mi
Bit će kao arka Nojeva
Pas mačka ti i ja

Bik se prostro na pijesku
I iz srca mu curi kerozin
Na svakom zavoju limeni konj
Uništava konjanika

Zemlja i more
Bijeli prah
Jedan se grad izgubio u pustinji
Prazna kuća ne čeka više nikoga

Kako je naporno biti čovjekom

Polazi
Brod polazi
Gdje će pristati
To ne znamo mi
Bit će kao arka Nojeva
Pas mačka ti i ja

preveo đorđe matić

L’ ARCA DI NOE’

U biografijama talijanskog, tršćanskog kantautora Serđa Endriga, redovito se spominjalo da je rodom Puljanin, što bi se odmah u nastavku ispisivalo i izgovaralo nekako kao sa zadrškom, kroz stisnute zube. Endrigo je, kažu, prvi put prešao granicu Jugoslavije tek na nagovor najbližeg prijatelja Arsena Dedića. Neka je tišina dakle i tu vladala. Tek kad je Serđo umro i kad više nikome nije bilo stalo u našim razorenostima, sve se, po običaju prekasno, napokon razjasnilo. U slici i sceni koja jedva da može biti filmičnija, a kao sve takve rijetke scene teško da će je ikad fiksirati ijedan režiser, istarski pjesnik i antifašist Milan Rakovac, pričajući o sebi opričao je zapravo drugo, mnogo veće. Godine 1947, kao dijete palog borca, narodnog heroja Joakima Rakovca čija bista i danas stoji na glavnom trgu u Poreču, u neukaljanoj Istri, Milan putuje zajedno s majkom, autobusom iz istarskog sela, seli u Pulu, u grad – “u novu civilizaciju, opustošenu i kaotičnu”. U isto vrijeme, iz Pule u suprotnom smjeru kreće drugi autobus. U njemu je Serđo Endrigo, “s mamom i bratom bez oca; ide u nepovrat iz svog grada”. I tako su se putujući svaki iz svog pravca, Rakovac zamišlja, i “krajcali” – zaobišli – na istoj cesti. Nad ovom slikom, u trenu, u sekundi, misao je skrenula na najpoznatiju pjesmu Endrigovu, koje se sjećam iz djetinjstva i koju u Italiji pjevaju svi i, zbog njene jednostavne i ljupke melodije i refrena, skoro kao dječju (Talijani uopće imaju najnježnije pjesme za djecu od svih naroda koje znam): Partirà, la nave partirà…” – “polazi, brod polazi / gdje će pristati, to ne znamo mi. Naivni, dragi refren završava kao u bajci ili u crtanom filmu: Bit će kao arka Nojevamačka, pas, ti i ja. Toliko godina kasnije, nekoliko života kasnije, u času nakon Rakovčeve priče, javila se žalost, istinska i nezaustavljiva kao suza povrijeđenog djeteta. Endrigo, taj blagi i nesretni čovjek lišen mržnje, u dječje bezbrižnom i bezopasnom refrenu sakrio je tajnu vlastitog ranog udesa, a kroza nj i egzodusa čitave jedne zajednice, pulskih i istarskih esula koji su – k’o kriv, k’o prav – pod silom napustili svoj dom i kraj zauvijek.

Endrigo je na onaj vječni put otišao prvi, 2005; Arsen deset godina kasnije. Prije toga, zajedno su otpjevali i snimili Kud plovi ovaj brod – na hrvatskom, kojem je Endriga poučio Arsen, kao u gesti isprike, pomirenja između onih koji se nisu nikada ni sukobili, koji su uvijek na strani suprotnoj od svih koji se zakrvljuju.

Šarl Aznavur znao je dobar dio ovih priča i sudbina. Malo prije amsterdamskog koncerta otkazanog u zadnji čas, stao je na praznu binu i pogledao u praznu dvoranu u tišini: “…Šta mi se još može dogoditi? Sve sam već vidio.” Za proljeće 2016, zakazao je nove koncerte na istom mjestu.

U toj tišini, negdje gore pjevaju ljudi iz Moskve i Đenove, iz Šibenika i Trsta. Iz Zagreba i Pariza.

Oglasi