Stoljeće Vučjaka: Zašto je Krleža aktualniji nego ikad?

1. a. mk

Aktualnost Krležina rukopisa ne zrcali se u konačnici isključivo u odnosu prema stvarnosti današnje Hrvatske, nego i u pogledu analize europskoga konteksta. Kad čovjek ne bi znao o čijem se rukopisu radi, niti kada je nastao, vrlo lako bi mogao pomisliti da je riječ o analizi današnjega europskoga trenutka u rečenicama: Evropsko bogatstvo, usred sveopćeg rasapa i nereda, danas je perverzno kao krletka od suhog zlata, optočena draguljima, u kojoj skakuću crveno­zeleni tropski kolibrići s jedne srebrne šipke na drugu, i dok ta milijarderska igračka stoji nekoliko hiljada funti sterlinga, pred izlogom prolaze gladna, zelena evropska lica, sjene nerada i besposlice, što umiru od glada, jer umjesto njih rade strojevi.

Piše: Dragan Markovina (Gledišta)

To što je Krleža danas aktualniji nego ikad, govori puno više o suvremenom hrvatskom društvu, nego što komplimentira samome piscu. On, naime, takvih komplimenata nikada nije trebao, dok se, s druge strane ono očito propuštalo, istinski čitati Krležu. Jer, da ga se čitalo s razumijevanjem, ne bi se i dalje robovalo svim vrstama patetičnih, malograđanskih mitova, niti bi se ponašalo tako dosadno predvidivo kao što se ponaša. U oba slučaja odnosa države prema njemu i njegovu djelu, bilo da je riječ o neupitnoj kanonizaciji Krleže u socijalističkom razdoblju ili o planskom prešućivanju iz devedesetih godina, iz vida je nestao sadržaj. Tako se njemu dogodilo sve ono protiv čega je čitav život pisao. Pretvoren je u bistu i simbol, dok je njegova pisana riječ, koja je danas življa nego ikada, gurnuta u stranu. Time je, kada je o suvremenoj Hrvatskoj riječ, postignut osnovni cilj, usmjeren ka tomu da nitko ne postavi pitanje aktualnosti čitava tog opusa danas.

Međuratni Krleža bio je sve ono što ta kultura nikada nije uspjela biti, ali je na njegovu primjeru bolno uočila kako bi to izgledalo da je bilo više spremnosti na obračun s nacionalističkom mitologijom i kulturom netalasanja. Sposoban istodobno biti romantičan idealist i čovjek koji se nagonski odupire svakomu prisilnom kolektivnom umu, radeći u korist vlastite štete i svjesno odbijajući svaku pomisao na kompromis sa sredinom sazdanom od neprincipijelnosti svake vrste, Krleža je bio idealna meta manje­više kompletnoga mislećeg svijeta koji ga je okruživao. Način na koji se odnosio prema proizvodnji herojskih mitova nasušno je potreban današnjoj hrvatskoj historiografiji i kulturnoj javnosti općenito. Teško je pronaći bolje suočavanje s političkim nasljeđem, ali i s mnogim elementima suvremene političke realnosti od njegove tvrdnje kako je karakteristika malograđanskog hrvatstva da prije svega misli krivo, a zatim korekture svog krivog mišljenja provodi prekasno.

Kako je riječ o čovjeku beskrajnog talenta, ne treba čuditi činjenica da se Krleža našao na vjetrometini. Napadnut sa svih strana, bilo s desna ili s lijeva, u pogledu ispravnosti vlastita stava i puta nije imao nikakvih dvojbi. On je znao s kime ima posla, na isti način na koji su to o njemu znali i njegovi osporavatelji. Na kraju ostaje činjenica kako je Krležino pisanje izvanvremensko, dok su napadi oponenata danas bitni jedino utoliko što ukazuju na poslovičnu reakciju hrvatske sredine kad se suoči s istinom.

Krleža je u punom smislu riječi naš suvremenik i kao takav zaslužuje uvijek nova čitanja i aktualizaciju svih pitanja koja je još davno postavio. Sam je vlastito pisanje u međuratnom razdoblju, o kojemu je ovdje riječ, opisao u jednoj razgovornoj tezi: Barjaci naše lijeve knjige, sa svim svojim pozitivnim i negativnim književnim iluzijama i programima, vijorili su se na čelu književne povorke već od Prvog svjetskog rata (1914 ­1918 ­ 1939), ali razmaci između osamljenih barjaka i konzervativnog književnog kvantiteta (romana, drama i pjesama) bili su nepremostivi, jer se gusta melasa demokratske književne većine kretala po zakonu duševne tromosti, s pogledom zavrnutim u davnu, arhajsku, romantičnu prošlost. Taj njegov raskid s romantičnom vizijom prošlosti nužno ga je vodio ka ljevici, a posljedično i prema prešućivanju u devedesetim godinama. Jer kako istinski čitati čovjeka koji je napisao: K’o ima smisla za istinu, ne vjeruje hrvatskim spomenicima, a tko ne vjeruje spomenicima, on ima protiv sebe sve one malograđane kojima je jedina razbibriga, da između jednog i drugog političkog posla skupljaju priloge za te spomenike, u kontekstu društva koje iznova podiže spomenike i gradi mitološku sliku nacije? Krleža je uostalom i sam svjedočio jednom porazu nacionalističkih ideala i masovnom konvertitstvu nakon 1918., što je prilično vjerno opisao, pa je više nego očito kako bi povratak takvom tekstu proizvodio nelagodu novim kulturnim elitama. Stoga mu je određena paradoksalna mjera istodobne kanonizacije i temeljita prešućivanja. S jedne strane prevelik da bi ga se izbrisalo, a s druge preopasan da bi ga se čitalo. Kakav bi dojam tih godina ostavljale riječi: Nije li nacionalizam opasnija narkoza od bilo kakve religije? ne treba posebno isticati.

Izbjegavajući promatrati društvo i svijet kao statične pojave, Krleža je postigao da mu rukopis i danas izgleda svježe, dok je s druge strane, unatoč činjenici da angažirana umjetnost nije prevladala u hrvatskoj kulturi, za sobom ostavio ideju otpora i umjetničkog angažmana, na koju se buduće generacije mogu osloniti. Znakovito je stoga upozorenje i izvjesna proročanska komponenta teksta napisanog u Pečatu 1939. godine: Evrope, civilizacije i našeg vlastitog života revnosni promatrači, mi ne možemo, da ne vidimo, kako su uvjerenja, tabori, vojske, ideologije i raznovrsne vjere, rasjekle tu jadnu zemlju na pola, kako su nazori i religije i nauke i morali ostali razoreni kao hramovi biblijski, kako čitavo to jadno tijelo današnjeg čovjeka krvari, a usta su mu suzama nakvašena i jedino što tražimo od opisivača današnjeg stanja fakata, jest da ne budu frazeri i da ne pišu fraze, a to je upravo ono što frazere najbolnije vrijeđa i kako bi oni na tu našu molbu i mogli da reagiraju, nego frazerski, tako da su nas opet jedanput proglasili mrtvacima?

Aktualnost Krležina rukopisa ne zrcali se u konačnici isključivo u odnosu prema stvarnosti današnje Hrvatske, nego i u pogledu analize europskoga konteksta. Kad čovjek ne bi znao o čijem se rukopisu radi, niti kada je nastao, vrlo lako bi mogao pomisliti da je riječ o analizi današnjega europskoga trenutka u rečenicama: Evropsko bogatstvo, usred sveopćeg rasapa i nereda, danas je perverzno kao krletka od suhog zlata, optočena draguljima, u kojoj skakuću crveno­zeleni tropski kolibrići s jedne srebrne šipke na drugu, i dok ta milijarderska igračka stoji nekoliko hiljada funti sterlinga, pred izlogom prolaze gladna, zelena evropska lica, sjene nerada i besposlice, što umiru od glada, jer umjesto njih rade strojevi.

Iskustvo koje je Krležu trajno obilježilo, povezano je u prvome redu sa spektakularnim raspadom višestoljetnoga svijeta Habsbuške Monarhije. Trenutak je to u kojemu se istodobno bude nade i raspršuju iluzije. Dok je nestanak toga svijeta, primjerice u Trstu stvorio ozračje melankolije i dugoga trajanja, izrodivši u konačnici jednoga Claudija Magrisa, u Zagrebu su se faze euforije i poraza smjenjivale teško shvatljivom brzinom. U tom času, još od Balkanskih ratova deziluzionirani Krleža, u zelenom kaderu vidi nadu i izglede za revoluciju. Kaotičan pokret dezertera, u svjetlu uspjele revolucije u Rusiji i pobune mornara u Boki Kotorskoj logično se Krleži mogao učiniti inicijatorom društvenih promjena koje bi mogle odnijeti pobjedu. No dok je pobuna mornara u Boki, s početka veljače 1918. godine u znatnoj mjeri imala ideološki osviještenu pozadinu, što se očitovalo u isticanju crvene zastave i jasnom iskazu četvorice ljudi koji su predvodili pobunu (František Raš, Jerko Šižgorić, Mate Brničević i Antun Grabar) prije strijeljanja, zeleni kader nije imao jedinstvenu viziju izgradnje novoga društva. Već je brutalni obračun nove države sa zelenim kaderom, definitivno učvrstio Krležinu potrebu za razgradnjom mitoloških koncepcija unitarističke države, da bi ga njezin obračun s komunističkim pokretom do kraja gurnuo na političku marginu, koja mu se pokazala jedinim logičnim izborom.

Ako su propuštena prilika i poraz zelenog kadra možda i mogli biti zaboravljeni u svjetlu činjenice da je KPJ na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. godine dobila 198.736 glasova ili 59 mandata, postavši tako, iza Demokrata, Radikala i Radićeve stranke, četvrta politička snaga u zemlji, donošenjem Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi, od 2. kolovoza 1921., kojim je KPJ službeno zabranjena, zatvoren je svaki prostor za uzgajanje iluzija o karakteru nove države. S jedne strane to je rezultiralo činjenicom da je partija koja je na izborima u Zagrebu dobila 24,64 posto glasova, u Beogradu 32,25 posto, a u Splitu 35,7 posto, 1924. godine, pala na brojku od 688 članova, točnije na manje od dva posto članstva iz 1920. godine. Takav pad broja članova nije bio nimalo iznenađujući, s obzirom na to da su politički progoni i mučenja komunista postali pravilom, pretvarajući se u uhodanu praksu policijske države.

U tim okolnostima Krleža je napisao Vučjaka, djelo u potpunosti uronjeno u društveni i politički kontekst vremena. Pišući petnaest godina poslije, 1935. godine, o ranim danima partije, Krleža je napisao: Bivši zbunjeni nacionalisti romantici, u svojim predratnim pogledima i uvjerenjima u pitanju narodnog oslobođenja nacionalistički orijentirani, djeca iz predratne jugoslavenske (nacionalističke) omladine, koja je mitski ginula na balkanskim ratištima, socijalnorevolucionarno nastrojeni divlji pojedinci, ne razlikujući individualni anarhistički teror od masovnog pokreta, odeski pobunjenici, anarhoindividualistički literati, stari srbijanski rutineri političari, neukrotivi pojedinci, čija je ambicija bila nerazmjerno viša od subjektivne sposobnosti…novi disidenti jugoomladine, koja je pristizala od terorističkih kraljevskih organizacija, prilično mnogo trabanata sa univerziteta iz raznih političkih grupacija, a veoma malo proletera manuelaca, od takvih su elemenata bile sastavljene prve falange (našeg) lijevog pokreta.

Krleža naravno u tom društvu egzistira, istodobno ne gubeći organsku povezanost s progonjenom ljevicom i radničkom klasom. Tako je s jedne strane zgrožen malograđanskim hrvatstvom, u kojemu je vidio uzroke propasti zelenog kadra, dok je s druge, užasnut politikom državnih vlasti i sve brojnijim progonima komunista i ostalih neprijatelja režima. Takav ga osjećaj navodi da napiše predgovor knjizi Glavnjača kao sistem, beogradskog odvjetnika Rajka Jovanovića. Činjenica da je predgovor napisan u kolovozu 1928. godine, nedugo po atentatu na Radića i ostale pripadnike seljačke stranke, dodatno je potencirala dramatičnost napisana teksta. Po gospodinu Milanu Marjanoviću, hrvatskom proroku Vidovdanskog misterija, mi momentalno kao narod živimo u četvrtoj etapi naše evolucije, u epohi Ivana Meštrovića, sa Stvaranjem Države i Vidovdanskim Hramom. To religiozno stvaranje države daje u stvarnosti ovakvu sliku: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja, 3.000 političkih emigranata i bezbrojnu masu političkih izgona. Pred našim očima ubijaju se politički uhapšenici i nestaju netragom iz zatvora, tuberkulozni ljudi zatvaraju se u betonske samice pune vode, vlasti se groze Dunavom, ljudi se dave, biju batinama, vrećama punim pijeska, žilama, kundacima i bokserima, ljudi se vežu naglavce i zatvaraju u dimnjak, po četiri čovjeka žive na prostoru od jednog kvadratnog metra, i sve to traje već punih deset godina, a da se do današnjeg dana nije našao još nitko da napiše sistematski prikaz ovog našeg rasnog, vidovdanskog, klervoajantnog, paklenog misterija. Ova brošura Rajka Jovanovića dobro je i potrebno djelo: jedan memento svima koji neće da sagnjiju u ovoj balkanskoj klaonici!

Je li u pravu onda Radovan Ivšić u svojoj tvrdnji kako je Krleža najveća katastrofa koja nam se mogla dogoditi ?(2001.) Mogla bi se ta tvrdnja svesti na optužbe za kukavičluk i politički oportunizam i na činjenicu da je Krleža preuzeo na sebe neku mesijansku ulogu u hrvatskoj književnosti, ne ispunivši zadaću koja bi se od njega očekivala. O apsurdnosti tvrdnje kako se usamljen i principijelan čovjek može naći na čelu neke književnosti, čak i ako ostavimo relevantnost tog termina po strani, ne treba trošiti previše argumenata. No ono što nas ovdje zanima je tvrdnja o oportunizmu čovjeka čije je cjelokupno djelo posvećeno borbi protiv tog istog oportunizma. Aludirajući naravno na uklopljenost u socijalistički režim i bliske odnose s Titom, Ivšić je jednostavno zanemario Krležino životno iskustvo koje mu je omogućilo da nasluti što nas čeka kad se režim uruši. Da je kojim slučajem danas živ, Krleža bi vrlo vjerojatno bio maknut na marginu, u neki spisateljski geto, pri čemu bi stalno bio promatran kao komunjara i sve u svemu nepouzdan čovjek. Znakovit je pritom splitski primjer odnosa prema Miroslavu Krleži. Kada je, naime, splitska gradska vlast odlučila temeljito izbrisati dotadašnje povijesno sjećanje grada i proizvesti nov mitološki konstrukt, prema kojemu je čitava logika povijesnoga razvoja bila usmjerena ka stvaranju samostalne hrvatske države, dok se 20. stoljeće gradu nije ni dogodilo, oduzeli su ulice svemu što je imalo ikakve veze s lijevim nasljeđem ili antifašističkom borbom.

Takva situacija s imenima ulica, koja je do danas ostala ista, ima samo jednu iznimku. Jedna ulica, daleko na periferiji, zove se Ulica Miroslava Krleže, što je posljednji preživjeli spomen na ikakvu lijevu baštinu u tom gradu. Teško je povjerovati kako su članovi komisije za imenovanje ulica imali svijest o njegovu društvenom i književnom angažmanu u međuratnom razdoblju. Poznavajući članove tadašnje komisije i ozračje iz kojega su došli, prije će biti da im se on učinio dovoljno velikim klasikom, kojega k tomu nitko i ne čita, da bi mogao figurirati kao smokvin list ideološkog preoblikovanja grada. No da je ljevica tražila pogodniju osobu, spremnu na vječnu usamljenost, unutrašnji egzil i obračun sa statičnom i malograđanskom društvenom svijesti, mogla bi se osloniti jedino na Krležu. Stoga nije ključno pitanje može li Krleža sam protiv svih  protiv struje. Naravno da može. Pravo pitanje je, do kada ćemo ga pustiti da ostane sam.
Oglasi