Božica Jelušić: KAKO ISPEĆI PJESNIČKI KRUH?

1461222_238201823011967_816953512_n

Iskreno bih voljela da vas ne obeshrabrim ili ne naljutim, no moram reći, da je najveća opasnost stvaralačkog procesa zapravo- nekritičnost. Ako smo stalno zadovoljni onim što izlazi iz naše glave, srca, pera- na dobrom smo putu da kvantitet UGUŠI kvalitet (vrsnoću), usprkos pravilu koje govori obratno. Većina pjesama i tekstova koju ovdje čitam, zapravo su sirovo tijesto, od kojega tek treba umijesiti nešto jestivo. Dođem to kraja pjesme i pomislim: U redu, a sada bi ovo stvarno trebalo NAPISATI! Sastojci su tu, jedino fali kvasac i umijeće pečenja: temperatura, vrijeme, jačina vatre.

Nije to, u suštini, loše, samo nije dovršeno. Poslušajmo Mandeljštama: ” Pjesnički govor je isto što i ćilimska tkanina, s mnogo tekstilnih osnova koje se razlikuju jedna od druge jedino u nijansama izvedbe, samo u partituri stalno promjenjivih naloga oruđne signalizacije”. Ne mogu savjetovati kako ispeći kruh, ni kako istkati ćilim, ni gdje započinje a gdje završava rad na pjesmi. Da se poslužim metaforom Mirne W. mogu ponuditi samo skromne usluge vrtlara, oplijeviti korov, ručno i nježno,da biljka može rasti i cvasti. Mogu reći iskreno, profesionalno mišljenje, ne povrjeđujući pri tom vašu osjetljivost. Ali nije zlato sve što sja, niti pjesma sve što je složeno u stihove, s rimom ili bez nje.

Za mene, pjesma je uvijek VRHUNSKI RED u riječima, uz pretpostavku da su već u početku probirane samo najbolje i najživlje riječi nekog jezika, sukladne međusobno. U kojima nema, da se pokrijem Rougemontom, ” verbalnog košmara, kakofonije, inflacije”, već sve svodimo na sržno i na bitno. Stoga vjerujem u metaforu, u ritam i rimu, ali nije nužno- i drugim se sredstvima postiže efekt iznenađenja i “dobro zvučanje”, ako poznajemo zanat. Pjesma ima neku unutrašnju “ornamentalnost”, složenija je od proznog govora, ritmičnija, slikovitija, pobudljivija. Stvara naboj koji te pogađa, tjera da razmisliš, melankoliziraš ili samo uživaš i ponavljaš neki stih-mantru, nasumce odabran, poput: “Pišemo, pišamo. Najdonja suknja noći već je sva ispisana/ I nitko ne zna što je Poezija…” ili” Svaka pjesma ima svoje vrijeme, / Ali vrijeme je pjesme kraće no što ti misliš” (M. Valek).

Ako je pjesma jedno NOVO BIĆE u svijetu, nastojat ćemo da ima sve udove, sve organe, pa k tome da još bude izgledna, lijepa, posebna.Nećemo pisati bilo što i bilo kako, već samo kad držimo da je naše biće sposobno opstati u svijetu kamo ga uvodimo, računajući pri tom na SVEUKUPNU POEZIJU stvorenu prije nas.Evo još jednog “crvendaća ” (RUFUS) iz poetskog kruga i susjedstva, koji nam mudro savjetuje: ” “Oprosti, Gospodine, / Ta je pjesma mirisala na gnoj,/ Ali Ti / ne gledaš na to u kakvu se kotliću/ Vari dobra riječ”. I odmah potom, mudro i optimistično, Milan Rufus veli: I on je ugledao/ Pod jezikom pjesme/ Novčić tišine. / Vozarinu za Vječnost.” Nitko ne traži od nas da svaka pjesma bude antologijska, prestižna, grumen zlata u kasici.Novčić tišine zasigurno ponekad više vrijedi od njega.

Ipak, neka izgleda tako, da je se nikad ne postidimo i da je volimo i kad nas iskustvo promijeni, godine poraze a neuspjesi ne obeshrabre na odabranu putu. Neka bude svjedokom našega uzvišenog trenutka, u kome smo svijet htjeli darivati ljepotom. Koja, kao što je znano, nema falinge, nije polovična, nedorađena i krnja, te ne zahtjeva dodatnih tumačenja ni objašnjenja, imajući moć da sama za sebe svjedoči i govori u svim budućim danima i situacijama.

(1. listopada 2015., Flora Green)

Oglasi