Zvonimir Ivanković Vonta: ”Slučaj Stepinac”

1. a. st.1

Pisao: Zvonimir Ivanković Vonta

Kao hrvatski građani antifašističke orijentacije imamo više razloga da objektivno razmotrimo «slučaj Stepinac»: prvo, što se on koristi za demoniziranje antifašističke borbe i njenih rezultata – temelja današnje Republike Hrvatske; drugo, što je – protivno Ustavu RH – tim manipulacijama Hrvatska praktično pretvorena u katoličku državu i što je ogroman dio naše narodne imovine pod naslovom «vraćanje crkvi otete imovine» predat, ili će se predati u vlasništvo Vatikana, dakle druge države (Fratar Benigar svjedoči – da je Stepinac 4.6.1945. rekao Titu: «Nismo protivni agrarnoj reformi, ali to se mora raditi u sporazumu sa Svetom Stolicom.

(B-540), i treće, što je plaćanje poslovanja rimokatoličke crkve prebačeno na sve hrvatske građane, uključujući i one koji ne pripadaju toj vjerskoj zajednici. Da se razumijemo: Nama je blizak «talijanski model» – da svi plaćamo doprinos za vjerske, kulturne i karitativne namjene s time, da obveznik prilikom uplate tog djela poreza sam određuje korisnika tog iznosa – odgovarajuću vjersku ili kulturnu ili humanitarnu organizaciju.

Podsjećamo na čl. 41. Ustava RH: «Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države.»

Posebne napomene:

Vjera je privatna stvar građanina, vjerske pak zajednice moraju biti autonomne, kao i druge zajednice građana. Stoga mogu proglašavati blaženim ili svetim koga god žele! Nemaju pravo to nametati drugima kao ni besmislice – da nam je Stepinac «uzor», »kompas», «moralna vertikala» i slično.

Stepinac, kako sam kaže – nije bio političar, ni o čemu u NDH nije odlučivao i stoga nije ratni zločinac. Do. 8.5.1945. za njega su vrijedili propisi NDH, nakon toga propisi nove Federacije, osuđen je stoga bez osnove i nepravedno.

Mi ćemo ovdje pokušati osvijetliti moralnu stranu Stepinčeva ponašanja u navedeno vrijeme i odgovoriti na pitanje – može li nam on biti uzor?

  1. Klerikalizam je nazadna politika, suprotan je i samoj vjeri.

Definicija klerikalizma:

Prema B. Klaiću – «Klerikalizam (je) politički pokret koji ide za gospodstvom crkve (ponajviše katoličke) i svećenstva u političkom i kulturnom životu zemlje».

Prema «Političkom leksikonu» (1979.): «Klerikalizam (je) težnja crkve da utječe na društveni, politički i kulturni život i na javno mnijenje svojim vjerskim i političkim organizacijama, nastojeći da sebi osigura pretežan ili značajan udio u upravljanju javnim životom».

Nema sumnje da su Ante Starčević i Stjepan Radić bili naši najtvrđi antiklerikalci, iako su bili pravi vjernici-kršćani. Evo što je Starčević rekao o našim klerikalcima:

«A u puku zapadne crkve, gdje potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda što on ne sluša i ne slijedi popa. Da ovaj puk ne bi bio poživinčen, on bi uz rijetke iznimke, u popu smatrao najprvoga svojega neprijatelja. U istinu, narod Hrvatski ima svu svoju nesreću najvećma popovima pripisati». (Djela III, str. 216.)

Ante Starčević (1823-1896) bio je doktor filozofije i teološki obrazovan. Majka mu je bila pravoslavka (Srpkinja). Za njega je A. Cesarec  rekao da je u 19. stoljeću bio naša najljevija ljevica; Krleža mu je spjevao-«… Jedini lampaš v kermežljivoj noči…»

Stjepan Radić, čijem su se prodiranju u sela popovi suprotstavljali zvonjavom crkvenih zvona i huškanjem – «dolazi sotona»! Iako tolstojevac, praktični kršćanin započinjao bi svoje govore znakovitim – «Hvaljen Isus i Marija, dolje popovi!»

Možda ima neko značenje i Mačekovo prenošenje uzdaha kneza Pavla Karađorđevića 1940: «Teško zemlji koju vode oficiri i popovi!» (Memoari, 136)

  1. 2.         Osnova za razmatranje:

(1) Svoje kritičke stavove u ovom slučaju objavio sam pod naslovom «Može li rimokatolička crkva učiniti bitan iskorak u našem društvu?» u Novom listu od 2.1.1998. Nitko od Stepinčevih obožavatelja nije ništa mogao osporiti. Jednako ni članak «Batelja bježi od osnovnog pitanja članka» (NL od 31.1.1998. Vidi i GK od 18. i 25.1.1998.).

(2) Knjiga «Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal» koju je još 1974. u Rimu objavio fratar Aleksa Benigar (1893-1988), drugo mu je izdanje objavljeno 1993. u Zagrebu – ukupno 883 stranice.

(3) Knjiga zagrebačkog pravnika dr. Lava Znidarčića – «Alojzije Stepinac» objavljena u Zagrebu 1998. – 158 stranica. (II). Također i njegovo predavanje iz 1994. «Sudski proces protiv Nadbiskupa Stepinca» (I). Znidarčić je u vrijeme procesa Stepincu bio predsjednik Velikog križarskog bratstva i promatrač na suđenju. Iza toga slijedi nova Znidarčićeva knjiga – «Odgovor na «Slučaj Stepinac» Zvonka Ivankovića Vonte» (Zagreb, 1999. – NSK – UKD 322…) Tu autor priznaje direktno ili indirektno neke moje navode. Tako u odgovoru na ovu točku kaže: «Slažem se s potrebom opširnije analize čitavog slučaja (Stepinac) pred Vrhovnim sudom i to isključivo s pravnog gledišta…» (Z-11)

Simptomatično je da nijedna od tih knjiga ne navodi samu presudu, već se zadovoljavaju komentarom pojedinih njenih dijelova! Zašto? – kad je to osnova od koje treba početi čitatelja uvjeravati o činjenicama! Očito zato, što tu ima dosta elemenata koji dotiču moralnu stranu ovog slučaja, pa se to htjelo izbjeći!

Nema ni broja urudžbenog zapisnika ustaške vlasti niti njene povratne informacije – ta sve njegove eventualne intervencije nisu sigurno bili prihvatili.

Karakteristično je nadalje – da uz svoje dokumente nisu korektno¨naveli datume, niti ih povezali s razvojem ratnih događanja, nema često ni naznake broja i izvora, pa su ih mogli i naknadno izmisliti. Na brojne kontradikcije i nelogičnosti nisu se ni osvrtali!

Stepinčevi agitatori namjerno ignoriraju i ratne prilike i njihov razvoj. I Papa i Stepinac drugačije su se počeli ponašati nakon kapitulacije Italije (8.9.1943.), a Stepinac još i zbog toga što su mu (isto ljeto) ustaše ubile rođenog brata Miju, i to kao pripadnika NOP-a!

Njegov relativno oštar govor pred Katedralom održan je 30.10.1943. – s velikim zakašnjenjem!

  1. 3.         Tko je bio Alojzije Stepinac?

Stepinac je rođen u Krašiću 1898., u Krašiću je i umro 1960. Počeo je kao jugoslavenski dobrovoljac 1918;, kao srbijanski potporučnik bio je u okupacionim jedinicama u Prištini i drugdje (poslije je u rezervi unaprijeđen u čin poručnika), tridesetih godina postaje pomoćnik nadbiskupa Bauera, zajedno s njime potpisuje 1934. (nakon ubojstva kralja Aleksandra) Zagrebački memorandum o očuvanju Jugoslavije s prijedlogom za veću autonomiju Hrvatske. Već 1937. postaje zagrebački nadbiskup, a 12.1.1953. i kardinal ( u vrijeme internacije u Krašiću).

Osuđen je bio 11.10.1946. na 16 godina lišenja slobode s prisilnim radom, nakon pet godina(5.12.1951.) interniran je u rodni Krašić, gdje je živio vrlo slobodno, a na brizi mjesnog župnika Josipa Vranekovića. Tu je primao i strane posjetitelje, primao vrhunske liječnike, bio u stalnom kontaktu s Kaptolom. Jedini je zatvorenik koji je imao pasoš s pravom da napusti zemlju – kad zaželi! U Lepoglavi se za njegov privilegirani položaj brinuo osobno Josip Manolić, koji ga je i odvezao u Krašić 1951.

Stepinac je dosljedno provodio politiku pape Pija XII (papa 1939-1958.) koji je politikom – «između katolika i komunista ne smije biti nikakve suradnje» (bez sličnog otklona prema fašistima!) faktično pomagao fašistima. Antikomunizam je bila fašistička politika. Sreća je za čovječanstvo što su se SAD i Velika Britanija udružile s «komunističkim» Sovjetskim savezom, na kraju i s «komunističkom» Kinom – da bi Hitlerov «Novi poredak» s perspektivom potpunog mraka – bio uništen, za opće dobro! Stepinac je bio na drugoj strani, jer treće strane 1941-1945. nije bilo! Benigar svjedoči Stepinčev najtvrđi stav: «s komunistima nikada ne može biti suradnje, dok se ne odreknu svoje nauke i svojih zločinstava i tako prestanu biti ono što jesu… Mi nismo zaboravili iskustva katoličke Španjolske…» (B-420).

(Stepinac je izopačio činjenice: Nisu komunisti digli ustanak protiv legalno izabrane vlade, nego fašisti, uz svesrdnu pomoć RKTC; nisu tamo vladali komunisti: na čelu legalne vlade bili su socijalisti, komunisti su bili jedna od stranaka NF. Stepinčeva «Hrvatska straža» likovala je nad pobjedama fašista do 1939. davno prije «iskustva» 1941-1946.)

  1. 4.         Presuda i izvršenje kazne

Rekosmo već da je presuda bila neosnovana i nepravedna. Suprotno pravilima pravne države, Pantovčak i Kaptol, posebno kardinal Kuharić, nisu se usudili ići putem obnove sudskog postupka, već su sve «riješili» politički – u režiji Vladimira Šeksa Sabor je to «poništio» Deklaracijom od 14.12.1992. Pridodati su mu i svi «borci za Hrvatsku» (ustaše, uključujući i najteže ratne zločince!) bez ograničenja! Zašto su to učinili kad dobro znaju da u svijetu prava ta presuda još uvijek egzistira! (Beogradski advokat Veljko Guberina s tog je naslova oštro kritizirao u «Politici» tamošnjeg nadbiskupa Franca Perka). Očito, bojali su se moralnog blata koje bi itekako poprskalo Stepinca da se sve to javno otvorilo! Kardinal Kuharić nije poštivao ni volju samoga Stepinca koji je nekoliko puta – kako dokazuje Benigar – «tražio obnovu postupka kako bi (objektivni) sud utvrdio njegovu nevinost !» (B-614,675,730)

U vezi s navedenom Deklaracijom, dr. Znidarčić priznaje:»Pitanje poništenja Stepinčeve osude (Saborskom deklaracijom od 14. veljače 1992.g.) je pitanje za sebe i ne mislim da je to poništenje u skladu s trodiobom vlasti i pravno opravdano.»      Nadbiskup Alojzije Stepinac osuđen je na 16 godina lišenja slobode s prisilnim radom… Ni jedne sekunde nije bio na prisilnom radu, imao je posebne privilegije u Lepoglavi – svoju ćeliju, mjesto za molitve, posebnu pripremu hrane, izuzetan zdravstveni tretman i dr. Koncem 1951. pušten je na uvjetni otpust i interniran u rodni Krašić. Tu je primao brojne posjetitelje iz crkvenih i necrkvenih redova, te brojne novinare. Interesantno je, da je Znidarčić na navedenom predavanju ustvrdio – da su liječnici koji su ga liječili našli da je «njegova bolest uzrokovana prvenstveno duševno-živčanim uzbuđenjima i udarima zbog teških i nemilih događaja… (koji) su bili uzrokom neprestanih stresova i duševne patnje». Dakle, sve – samo ne mučenje i trovanje. Točno je, da je proces bio u stilu – «Kadija te tuži, kadija ti sudi», no zašto naši klerikalci uzor tome traže u «staljinizmu», kad svi znamo da su svi to učili od rimokatoličke «Svete inkvizicije».

  1. 5.         Ne stoji tvrdnja Drage Pilsela u Novom listu da se u Titovoj Jugoslaviji «umiralo zbog mržnje (vlastodržaca) prema vjeri».

Ispovijedanje vjere bilo je slobodno u crkvama i crkvenim objektima, izvan toga doista su bila brojna nepotrebna, često i glupa ograničenja, o čemu bih imao podosta reći – kao nekadašnji sudac Republičkog vijeća za prekršaje; no, o tome – drugom prilikom.

  1. 6.         Dva katolička pristupa činjenicama 1941-1945.:

Stepinac je zastupao stav istovjetan s fašistima – «S komunistima nikada ne može biti suradnje, dok se ne odreknu svoje nauke i svojih zločinstava i tako prestanu biti ono što jesu… (B-420). Nikada nije ništa sličnog izjavio o fašistima (ustašama)!

Dr. Svetozar Ritig, župnik crkve sv. Marka u Zagrebu, inače poznati znanstvenik, na II. zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom 12.10.1943. izrazio je iskreno divljenje nad uspjesima Titova NOP-a, naglasivši – okrenuvši se delegaciji KPH – «A za sve to hvala vama, dragi naši komunisti, jer vi ste dali najveće žrtve i ostvarili ono, za čim su težili vjekovima najveći sinovi hrvatskog i srpskog naroda, vi ste ne štedeći žrtava ni krvi, ostvarili jedinstvo Srba i Hrvata. «To se odnosi prije svega na zaustavljanje bratoubilačkog klanja iniciranog od ustaša i četnika. (Vjesnik, 30.10.1943.).

Usporedimo Stepinca s ozračjem koje je u njegov Krašić donio s naglašeno antifašističkog kraja nadbiskup u m. Josip Pavlišić. Služeći misu u veljači 1997. u čast Stepinca, naglasio je u svojoj propovijedi:

«Malo ljudi zna, ali je istina, da su zapadni saveznici htjeli pošto poto da ovi krajevi ne pripadnu Hrvatskoj. Moramo zahvaliti Bogu, ali i mudrosti i odvažnosti Josipa Broza Tita, koji se odupro engleskom generalu Alexanderu i njegovim nastojanjima da Istra ne pripadne Hrvatskoj… « Dodao je i ovo: «Istina je slijedeće: Josip Broz Tito je dao ustanoviti Ustav iz 1974. godine, po kojem se svaki narod mogao odijeliti iz zajednice Jugoslavije, a to je bila legitimacija kojom je naš narod išao u borbu za slobodu…to je crta kojom je Bog ravno pisao.» (Novi list od 11.02.1997.).

  1. 7.         Čudan čovjek Stepinac

Već smo naveli njegovu inkvizitorsku mržnju prema komunistima. Kako to povezati s Benigarovim svjedočenjem – da je Stepinac izjavio: «I komunisti su naša braća, mi njih moramo ljubiti. Jeste li me razumjeli? Mi ih moramo ljubiti!» (B-708).

Ili, Stepinac preporuča Titu u razgovoru 4.6.1945.: «…moralo bi se otvoreno i muški porazgovarati s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke u Hrvatskoj, pa čak i sa čestitim pristašama ustaškog pokreta. Razgovarat se može sa svakim, prihvatiti se ne mora. Tko god hoće pošteno i iskreno surađivati na sređenju zemlje, neka bude dobro došao. Ako suradnju odbiju, krivi su sami. Zašto se ne bi pokušalo porazgovarati? Mudar državnik ne propušta ništa, što može pomoći sreći i zadovoljstvu zemlje.» (B-469).

Zašto je postupio protivno tome kad su neki svećenici odlučili surađivati s vlastima, osnovali svoje društvo i uspješno riješili neke svoje zdravstvene i socijalne probleme? To će Znidarčić još dalje dograditi – «ovi svećenici – udružbenjaci (koje je Nadbiskup Stepinac opravdano nazvao izdajicama) bili su jedan od uzroka Nadbiskupovog otežanog liječenja, jer su liječnici…utvrdili da «je njegova bolest uzrokovana prvenstveno duševno-živčanim uzbuđenjima…» (zbog) djelovanja (ovih) svećenika «udružbenjaka»… (Z-I/28).

Zašto Stepinac 1941-1945. nije pokušao po svome savjetu Titu razgovarati s NOP-om, čak ni s Nazorom i kanonikom Ritigom?

Čudno je i politikanstvo na koje upućuje Benigar: Nakon glasovanja 1938. na izborima, Stepinac je pisao dr. Mačeku: «Nisam glasovao za Vašu stranku, nego za hrvatsku stvar»! (B-355). A tada je HSS ujedinio čitav hrvatski narod i dobio većinu Srba na svoju stranu!

  1. 8.         Katastrofičar, nije vjerovao ni u snagu vlastite crkve

(1.) Na suđenju 1946. izjavio je – da «uz ovakve uvjete…Crkva…će za kratko vrijeme biti istrijebljena.» (B-541).

(2.) U paničnom pismu svome Papi od 18.5.1943. Stepinac «predviđa» da će u slučaju partizanske pobjede biti – «uništeno…čitavo katoličko pučanstvo tolikih teritorija sa svima svojima crkvama i svojim samostanima.» (Krizman: Pavelić između Hitlera i Musolinija, 527).

(3.) Meštroviću je u Rimu 1943. rekao – «Zbogom, po svojoj prilici se više nećemo vidjeti. Ili će me nacisti ubiti ili komunisti kasnije!». Stvarnost ga je potpuno demantirala, razvojem društva stvarani su uvjeti za sve slobodniji i svestraniji vjerski život. Evo golih činjenica, koje naši klerikalci sustavno preskaču:

Godine 1968. osnovan je postdiplomski studij «Ateizam i religija», na kojemu su osposobljavani ljudi za istraživački i nastavnički rad, među predavačima su bili i teolozi iz RKTC, SPC I IVZ.

Demokratske snage među komunistima otvoreno su u Vjesniku od 23/24. 2 1970. objavile – «da nema slobode teista bez slobode ateista i obratno… da se socijalizam ne može graditi bez vjernika ni protiv njih…da učenik ne može biti omalovažavan ni ponižavan zbog vjerskog uvjerenja … da religiozni ljudi mogu biti nastavnici…»

Ti su reformisti inzistirali na otvaranju Socijalističkog saveza i Saveza omladine Hrvatske za vjernike, što je podržala grupa teologa, ali mu se suprotstavila oficijelna crkva!

Tiskana je publikacija «Vjerske zajednice u Jugoslaviji», četvorica od devet autora su teolozi.

Pojačana je izdavačka djelatnost RKTC:

«Glas koncila» koji izlazi od 1961, tiskan je u nakladi od 170.000 primjeraka (28 godina u «mraku» i 10 godina u «svjetlu»);

«Kana» u 120.000 primjeraka, «Mali koncil» u 80.000 primjeraka, «Veritas» u 35.0000 primjeraka, neka izdanja prodavana su i na kioscima Vjesnika.

Godine 1968. osnovana je Kršćanska sadašnjost kao Centar za koncilska istraživanja. Uz ostalu vjersku literaturu, Kršćanska sadašnjost 1974. godine izdaje «Ilustriranu bibliju za mlade», koja je tiskana i na istočnoeuropskim jezicima, čitav je kontingent poslat u Moskvu, jer je – ističe A. Rebić – «Kršćanska sadašnjost bila jedini izdavač kršćanske literature na prostoru od Zagreba do Vladivostoka!»

Godine 1980. Kršćanska sadašnjost izdaje izvrsno opremljenu Bibliju, jedan od dvojice glavnih urednika je i bivši partizan i komunist dr. Jure Kaštelan.

Djelovalo je i više vjerskih škola i Teološki fakultet u Zagrebu.

Vjerske svečanosti bile su uglavnom slobodne. Godine 1970. održan je u Mariji Bistrici i Zagrebu Svjetski Marijinski i Mariološki kongres, uz češće oko 100.000 vjernika, na čelu sa cjelokupnim katoličkim episkopatom i inozemnim gostima. Slična crkvena slavlja održana su u Ninu i Solinu u masovnoj prisutnosti vjernika. Titov Ustav SFRJ iz 1974. godine otvorio je i praktično slobodan vjerski život.

(Gotovo sve ove podatke objavio je Zlatko Frid, svojedobno tajnik republičke Komisije za odnose s vjerskim zajednicama u Novom listu 15.12.1998.) – nitko ih nije osporio!

Zašto se RKTC ne može odvojiti od svojih stereotipa i priznati ovaj razvoj,. činjenice i zasluge reformista za to?!

  1. 9.      Izmišljene i ideologizirane intervencije

U agitaciji za Stepinca Ljubica Štefan (Vjesnik od 13.2.1998.) tvrdi – slično i Juraj Batelja – «U arhivskim dokumentima (ne kaže kojima!?) nalaze se imena brojnih komunista koje je Stepinac u više intervencija izbavio iz zatvora i logora NDH, pa čak i od smrtne presude. Među njima su… ing. Zvonko Kavurić, prof. Grgo Gamulin, Anka Berus…»

Što je ovdje istina? Ing. Zvonko Kavurić (otac akademikinje Nives Kavurić-Kurtović) uhapšen je i obješen s još devet antifašista 5.10.1944. u Zaprešiću. Prof. Grgo Gamulin zatočen je u Lepoglavi, odakle je u travnju 1945. odvođen s ostalim logorašima na likvidaciju u Jasenovac, spasio se s još nekima prokopavši pod na vagonu. Prof.  Anka Berus nije u NDH hapšena, pa ju nije trebalo ni «spašavati»! Kakav je to «Arhiv» i čemu te laži? Dr. Znidarčić odgovara na to: «ZIV nabraja nekoliko nesumnjivo netočnih podataka, koji su izneseni od strane nekih pisaca o Stepincu. Međutim, osim podataka o mojoj sestri Anki Berus, za druge slučajeve ne znam..! (21)

Marica Zastavniković, za Banovine Hrvatske tajnica ženskih organizacija HSS-a u Zagrebu, obratila se u prvoj godini jasenovačkog logora Stepincu, odnosno njegovom tajniku s molbom-da se preko Caritasa šalju paketi gladnim logorašima. Nakon nekog vremena, tajnik joj je odgovorio – «Može, ali pod uvjetom da paketi ne dođu u ruke komunistima!»

Bivši logoraš Šimo Klaić tvrdi da je njegova majka osobno molila Stepinca da joj spasi kćerku, njegovu sestru, on ju je odbio, jer da za komuniste neće intervenirati!

  1. 10.      Židovi

Činjenica je da je Stepinac spašavao jedan broj Židova, uglavnom iz miješanih brakova. No, Titov NOP je ne samo spasio 70 puta više Židova, nego im je dao i punu ravnopravnost i brojne visoke položaje u vojsci i politici. Ne zaboravimo priznanje izraelskog predsjednika Jichaka Navona, nakon što je Tito 1967. prekinuo odnose s Izraelom: «Bez obzira na sadašnje međudržavne odnose, židovski narod ostaje zauvijek zahvalan jugoslavenskim partizanima, što je oko 5.000 naših sunarodnjaka došlo u mogućnost da se čestito bori protiv najvećeg zla koje nas je ikada snašlo.»

«Zašto Stepinac i njegovi agitatori ni u tom slučaju «ne vide» zasluge Titova NOP-a?

  1. 11.      Kozaračka djeca

Simptomatično je i ovakvo Benigarovo krivotvorenje činjenica: «Najljepši je čin nadbiskupove ljubavi spasavanje nevine djece, koja su ostala bez kuće i roditelja prigodom ratnih zahvata na Kozari 1942. … Prethodno su ta djeca bila privremeno smještena u jasenovačkom i sisačkom logoru i okolici. Nakon dugotrajnih pregovora sva su ta djeca nadbiskupovim posredovanjem bila povjerena Caritasu Zagrebačke nadbiskupije, te su postupno prevezena u Zagreb, upućena u dječje domove… (ili) obiteljima, koje su ih dobrovoljno primile.»

Istina je bitno drugačija: U okviru ustaškog genocida ljeti 1942. pohvatani su brojni seljaci na Kozari, kuće su im spaljene, žene i muževi otpremljeni u posebne logore, dok su im djeca bila oduzeta radi brzog uništenja glađu i bolestima u logorima. Akciju spašavanja djece organizirao je prof. Ivo Marinković, član CK KPH, (kasnije će ga ustaše ubiti) i to preko brojnih antifašističkih aktiva – u Crvenom križu na čelu s književnicom Janom Koch, u Ministarstvu skrbi na čelu s prof. Kamilom Broesslerom, tu je osobito hrabro nastupala Austrijanka Dijana Budisavljević (žena poznatog kirurga, Srbina), iz domobranstva je (i danas živ) dr. Eugen Pusić i brojni drugi. Oni su pokrenuli silnu općenarodnu akciju spašavanja djece, Stepinac se sa svojim Caritasom priključio tek naknadno, i nimalo oduševljeno! Književnica Slava Ogrizović (snaha autora «Hasanaginice» Milana Ogrizovića) o tome svjedoči «Crveni križ (naši aktivisti!) … zamolio je i nadbiskupa Alojzija Stepinca da odstupi neki od svojih nenastanjenih dvoraca u okolici Zagreba, ili neki od majura… No, Stepinac je uporno odbijao. Tek u studenome, kad je došao posljednji transport djece, morao je i on popustiti – dao je na raspolaganje staklenik uz nadbiskupiju. Kad je Staša Jelić tamo dovela djecu, užasnula se: staklenik je bio zapušten, stakla porazbijana, sve je bilo prazno, na podu goli beton. A vrijeme je bilo maglovito, kišno, hladno… («O toj antifašističkoj epopeji vidi svjedočenje Jane Koch i Slave Ogrizović u «Zborniku sjećanja – Zagreb 1941-1945», (3/275, 304.); jednako i svjedočenje liječnika dr. Nikole Nikolića – «Kozaračka djeca», Zagreb, 1979.).

U vezi s ovom djecom valja dodati i ovo: Na Mirogoju pokopano je 1942., uz šumicu, potajno, nekoliko stotina kozaračke djece, koja su umrla na prijevozu do Zagreba, kasnije im je grob označen, ali još se nije javio ni jedan Stepinčev sljedbenik da i kap «svete vode» dodijeli njima! Sada je to grobno polje 142.

  1. 12.      Nije bio ni «mučen» ni «trovan»

Gruba je izmišljotina – da je riječ o «mučeniku» – da ga je «mučio jugoslavenski Titov režim» (Pilsel), te da je «umro nakon prisilnog rada u trajanju od 1.864 dana») (H. Obzor od 21.11.1997.)

Bio je privilegirani osuđenik u Lepoglavi bez ijednog dana bilo kakvog rada, osim bogosluženja po volji. Znidarčić kaže: «Nije morao fizički raditi, mogao je svaki dan služiti svetu misu, pri čemu mu je pomagao jedan svećenik – robijaš» (Z-II/49.).

Odgovor na laž – da je u Lepoglavi u onih pet godina bio «trovan» – dao je sam Stepinac – Benigar svjedoči da je Stepinac izjavio «da ga za pet godina u Lepoglavi nije uznemiravala nikakva bolest». (B-726).

Za navodna trovanja u Krašiću, gdje je bio u internaciji, a gdje su mu služili njegovi ljudi – župnik Josip Vraneković i opatice – kad bi to bila istina, onda bi samo oni za to bili odgovorni. O njegovu zdravlju u rujnu 1954. godine – dakle skoro tri godine nakon Lepoglave – svjedoči Benigar – otišao je na Kupu (oko 3 km zračne linije od Krašića!) i – citiram – «nakon 30 godina preplivao je Kupu, veselo je ronio, plivao na leđima, potrbuške, ležao na vodi i prepustio joj se da ga nosi…» (B-641).

RKTC može ga proglasiti svecem iako nije bio «mučenik», takve joj laži nisu potrebne.

  1. 13.      Lažna «ugroženost» u NDH

Priča o golemoj hrabrosti i ugroženosti (riziku) Stepinca za vrijeme NDH također ne stoji. On je bio itekako svjestan koliko je potreban ustaškoj vlasti, da ga ona čuva, naravno, radi svojih užih interesa. Dokaz tome vidjet ćemo u njegova najpotpunijeg branitelja Benigara. On ističe Stepinčev otpor vlastima kad su, nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. pokušali uhapsiti Marconea, s prijetnjom: «Dok sam ja ovdje, dotle Marcone ostaje kod mene. Vi ga možete silom odvesti, ali samo preko mene, ali ja ću onda narediti da sva zvona zvone na uzbunu, jer se ne radi o Talijanu, nego o izaslaniku Svete Stolice!» Jedva je nadbiskup svršio svoj prosvjed, a već su u nadbiskupski dvor dohrlili predstavnici vlasti da se ispričaju zbog takva postupka.» (B-347).

Eto, za jednog čovjeka, ma tko on bio, uzbunio bi čitav narod na otpor, no, par mjeseci prije toga, kad je 1700 Židova otpremano  iz Zagreba u plinske komore u Auschwitz – nije se ni oglasio!

  1. 14.      Ocjene Stepinčeva branitelja dr. Ive Politeaa o NDH:

U svojoj završnoj riječi na suđenju 8.10.1946. Stepinac je izjavio: «Makar sam odbio branitelja, prihvaćam njegovu obranu.» (Z-I/25). Dakle, i njegovu ocjenu NDH – citiram:

«Nezavisna Država Hrvatska nije bila država, ali ne zbog razloga koje je naveo javni tužilac (Jakov Blažević – ZIV), nego zato, jer su to područje držali i vojnički zaposjeli Nijemci i Talijani, jer su ovi okupatori kroz čitavo vrijeme rata to područje držali stvarno okupiranim i preko tek formalne ustaške vlade kao svog eksponenta vršili faktično svoju okupatorsku volju i vlast. Radi se, dakle, ne o državnosti Nezavisne Države Hrvatske, nego o okupaciji, stvarno vršenoj po okupatoru neposredno ili posredno nad dijelom područja države Jugoslavije.» (B-549).

Nijemci su kao okupatori kršili haaške konvencije, a ne članovi našega naroda, koji su bili žrtve okupatora. Ovamo, dakako ne spadaju slučajevi onih osoba koje su dobrovoljno preko dužnosti haaške konvencije surađivale s okupatorom. Njihova je suradnja kažnjiva i one nemaju prava pozivati se na haašku konvenciju…naši (su) saveznici baš na temelju haaške konvencije tražili od Nijemaca i Talijana neka partizane, naročito oslobodilačku vojsku, «priznaju redovitom vojskom.» (B-550-1).

Stepinac je ovdje neiskren, on je na fašističku NDH gledao bitno drugačije! On je na sudu, između ostalog, izjavio: «(Hrvatski se narod (1941. g.) plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.» (Z-II/43).

U Kaptolskom spisu, koga navodi Benigar, naglašeno je da je «dobro» što je NDH zabranila taj tisak (Jutarnji list, Obzor, Večer, Novosti) i «što su umjesto njih pokrenuti novi listovi.» (B-420,337). «Dobro» je, dakle, što je pokrenuta ustaška i njemačka štampa! Također, Stepinac: «U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je državna uprava učinila mnoga dobra. Ona je usmjerila težište svoga djelovanja na unutrašnje uređenje države u duhu Načela ustaškog pokreta, koja nisu u sebi sadržavala ništa što bi se protivilo vjerskoj i ćudorednoj nauci …» (B-338,337.). Takve ocjene ovih «načela» najteža je uvreda Isusa iz Nazareta!

  1. 15.      Stepinac je znao što donose ustaše! 

Kuharić je – prema Hini – u Rimu izjavio – da mu je Stepinac najavio «krvave dane» dolaskom komunizma, dodavši – da je na njega pokušan i «atentat» !(NL od 10.3.1999.). Ovo o «atentatu» obična je izmišljotina, možemo postaviti pitanje:

Ako je na «krvave dane» upozoravao 1945. – zašto to nije učinio 1941. godine? Ta znao je na ustaške prijetnje «treba klati», znao je za parole «Smrt Srbima i Židovima», znao je za njihove terorističke akcije u kojima je – prema svjedočenju Mačeka .- jedna djevojka početkom 1941. ostala bez nogu itd. Znao je za terorističke proglase čim su došli u Zagreb.

Stepinac je dobro znao da je dva dana prije prvog susreta s Pavelićem njegov povjerenik Eugen Kvaternik objavio proglas – da će svi nepoćudni «bilo s oružjem, bilo bez oružja, biti odmah na licu mjesta, u smislu posebnih ustaških odredbi, strijeljani». (NN NDH br. 2/1941.).

Stepinac je još prije okupacije znao da će ustaški režim biti teroristički i genocidan, posebno prema Srbima, Židovima i Romima. I sam je primijetio da ustaška prisega nije u skladu s kršćanskim shvaćanjima, jer uz raspelo i svijeće ne idu samokres i nož. O rasnim zakonima, prisilnom pokatoličavanju pravoslavnih Srba, nije bilo nikakve javne i adekvatne osude na početku zločina. Blaga promjena kod Pape i Stepinca dolazi tek 1943. kad se vidjelo da će fašistički blok biti poražen.

Stepinac je sigurno znao za Ustaška načela (Načela Hrvatskog ustaškog pokreta od 1.6.1933. i ona, koja je s aktualiziranom obradom Danijela Crljena NDH objavila u posebnoj brošuri 1942. u Zagrebu). Znao je i za Pavelićevu «Strahote zabluda». Tu mu lijepo stoji –(da) demokracija narod rastočuje, da je fašizam odraz volje naroda… jedinstvenom po krvi… Zaludu je govoriti da fašizam nije roba za izvoz…ovo je vijek fašizma, kako to predviđa Mussolini…»

Zato nije moguće razumjeti njegovu «naivnu» izjavu u vezi s Pavelićem, nakon susreta s njime 16.4.1941. – «Ako taj čovjek bude upravljao Hrvatskom deset godina, kako mi je pripovijedao, Hrvatska će biti raj». (B-357).

Stepinac je čak opravdavao zločine. Tako kaže – «Uzmu li se u obzir zločini, zapostavljanja i nezakoniti postupci, što ih je diktatura u Jugoslaviji vršila od g. 1929. prema Hrvatskom Narodu, lako će se razumjeti ovako žestoka reakcija…» Stepinac  prešućuje da je zadnjih 20 mjeseci (1939-1941.) ovdje bila Banovina Hrvatska i da nitko nije terorizirao Hrvate, pa stoga nije bilo nikakvog razloga za osvetu nad Srbima! Ovdje Stepinac implicite prihvaća i kolektivnu odgovornost hrvatskih Srba, iako su oni većinom glasali za Mačekov opozicioni blok!

  1. 16.      Susreti s Pavelićem

Benigar posvjedočuje da se Stepinac susreo s Pavelićem 16.4.1941. i da je nakon razgovora s njime izjavio:»Ako taj čovjek bude upravljao Hrvatskom deset godina, kako mi je pripovijedao, Hrvatska će biti raj!» (B-357).

Benigar dodaje, da je Stepinac nakon toga, okružnicom od 28.4.1941. pozvao svećenstvo – «Odazovite se stoga spremno ovom mome pozivu na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređivanja Nezavisne Države Hrvatske». Tu određuje da se 4.5.1941. «održi svečani Te Deum po svim župnim crkvama…»(B-357-9).

Stepinac je znao da je 14.4.1941. u Osijeku uništena sinagoga, da je 15.4.1945. osnovan kod Koprivnice prvi koncentracioni logor, da je već 17.4.1941. počeo genocid Zakonskom odredbom za obranu naroda i države, 25.4.1941. Pavelić donosi Zakonsku odredbu o zabrani ćirilice (NN NDH br. 11/1941.). dana 30.4.1941. donosi Zakonsku odredbu o rasnoj pripadnosti (NN NDH br. 16/1941), a jedan dan prije Stepinčeva «Te Deuma», tj. 3.5.1941. i Zakonsku odredbu o prelazu s jedne vjere na drugu (NN NDH br. 19/1941) kojom je «legaliziran» ovaj dio genocida nad Srbima u okviru plana «Tri trećine» (Jednu pobiti, drugu protjerati u Srbiju i treću kroatizirati preko prelaska na katoličku vjeru!).

Prije drugog susreta s Pavelićem 26.6.1941. kada ga je «od srca pozdravio» – Pavelić je već prodao Italiji najhrvatskije priobalne krajeve (18.5.1941.)!

I Stepinac ničemu od toga ne prigovara! Protiv nasilja o prelaženju iz pravoslavlja trebao se odmah pobuniti i odbiti suradnju, a ne naknadno svojatati čak i neke «zasluge» – da su time «spašavali» Srbe od ustaša, dakle onih koji će «za deset godina od Hrvatske napraviti raj!»

Stepinac je s biskupima bio drugi put kod Pavelića 26.6.1941. (B-360-1) – četiri dana nakon napada na Sovjetski savez, očito s podrškom takvom činu! Poslije su blagoslivljali i legionare prije odlaska na Istok!

Kad je 14.12.1941. Pavelić navijestio rat SAD i Velikoj Britaniji, Stepinac se opet nije oglasio, iako je znao za oštre reakcije američkih Hrvata!

  1. 17.      Vojni vikar

Stepinac je bio i prvi dušobrižnik u vojsci NDH. Neshvatljivo je što se nije usprotivio otvoreno koljačkim pjesmama u ustaškim jedinicama. Maček svjedoči, napr. da su ustaše pjevali – kako «Pavelić peče janjce – kolje Srbijance!» Ili: «Bog ubio svaku mater našu, haj, koja Anti ne rodi ustašu, opsa-sa, jedan-dva.» «Svaku mater našu raznijela granata, haj, koja Anti ne rodi Hrvata, jedan-dva, opsa-sa.»

  1. 18.      Stepinac i Pavelićev Sabor

Znidarčić posvjedočuje da je Stepinac uoči otvaranja Pavelićevog hrvatskog državnog sabora 23.2.1942., pred Pavelićem izjavio, između ostalog: «da (treba) pogled zakonodavnog tijela, kao što je ovaj Sabor, upraviti k Bogu, tome temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni… To očekuje sav Hrvatski Narod i tome se nada i danas od ovoga Sabora (Z-II/25).

Stepinac je dobro znao da to nije izabrani, već imenovani Sabor u kome su bili i svi ustaški funkcionari, ali u kojemu nije bilo mjesta za legitimnog vođu (tada) hrvatskog naroda Mačeka i dr. Nije ni spomenuo Mačeka i Jasenovac, što su učinili neki «zastupnici», nakon čega će taj surogat biti raspušten.

Stepinac je dobro znao da sve «zakone» donosi Pavelić u obliku «zakonskih odredbi» i da sabor nije za to ni predviđen.

Odakle Stepincu pravo da govori u ime «sveg hrvatskog naroda»?

  1. 19.      Stepinac i taoci od 9.7.1941.

Stepinac je kasno i prekasno odgovorio na strijeljanje talaca! Nije se ni oglasio na prvi javni oglas o tome od 9.7.1941. kad su strijeljani za odmazdu Božidar Adžija i još devet kerestinečkih zatočenika. I tu su ustaše rasistički nastupili: strijeljali su šest Židova, dva Srbina i dva Hrvata kako bi sugerirali odgovornost nehrvata za ono što se dešava. (Interesantno da su Adžijinog brata Antu, župnika u podvelebitskom kraju ubili dogovorno četnici i ustaše 28.3.1944. – nakon kapitulacije Italije – Stepinca se ni tu nije čulo!)

  1. 20.      Nije reagirao na pretvaranje crkvi u ustaške bunkere

Stepinac je dobro znao da ustaše koriste i crkvene zgrade za svoje puškarnice i da time ovi objekti postaju vojnog i prestaju biti civilnog, crkvenog karaktera. Nigdje nije ustao protiv toga iako mu je to bio jedan od prvih zadataka u okviru vjerskih zadataka. Poznat je slučaj sa crkvom u Krašiću koja je 1. i 2. siječnja 1943.pretvorebna u ustaški bunker, slično je bilo 13. i 14. 5. 1944. u Mihovljanima u Hrv. zagorju i dr.

Posebno je karakterističan slučaj fratra Pavla Silova iz Čitluka. Prema ustaškim Narodnim novinama – citiram – «Odredbom Poglavnika… dodijeljena je posmrtno velika srebrna kolajna Poglavnika Ante Pavelića fra Pavlu Silovu, župniku što se je dne 28. lipnja 1942. kod upada partizana u selo Čitluk kroz tri sata iz svog župskog stana borio protiv odmetnika puškom, a kasnije i golim šakama, dok nije svladan i ubijen.» (NN NDH br. 74/1943.). A što je zapravo branio taj fratar? – Njemačku eksploataciju rudnika oko Livna i talijansku okupaciju Dalmacije!

  1. 21.      Silovanja žena

Stepinac nije reagirao ni na silovanja «Čerkeza». To je čak pred Horstenauom opravdavao jedan visoki Pavelićev oficir!

  1. 22.      Zabrinutost za NDH

Stepinac je preko raznih veza pokušavao spasiti NDH, tako u pismu Papi od 18.5. 1943. upozorava – da bi «njezinom propašću ili fatalnim smanjenjem – tisuće najboljih hrvatskih vjernika i svećenika žrtvovale dragovoljno i rado svoje živote da zapriječe tu strahovitu mogućnost.  (Time) ne bi bilo uništeno samo onih cca 240.000 prelaznika sa srpskog pravoslavlja, nego i čitavo katoličko pučanstvo tolikih teritorija sa svojim crkvama i svojim samostanima»! (Bogdan Krizman; Pavelić između Hitlera i Musolinija, 527).

Interesantno je kako tu kopiju nađenu u arhivu NDH koju je 1945. sklonio kod Stepinca Mehmed Alajbegović, ministar vanjskih poslova NDH, negiraju Stepinčevi branitelji. Kažu da je to tek bio nacrt koji su u tom ministarstvu izradili, ali da ga Stepinac nije ni vidio niti potpisao! Usput, u arhivu Vatikana nije moguća takva provjera! Trebali bismo im na riječ vjerovati!

Stepinac nikada nije ni mislio na otpor sličan Vokiću i Lorkoviću, te Musolinijevim i Hitlerovim generalima, nije ni pomislio na nešto slično demokršćanskim partizanima u Italiji; radije se s brojnim svećenicima i fratrima orijentirao na spašavanje fašističkog režima pod firmom «države»; na Kaptolu je stvorena klima da su mirno mogli tamo skrivati arhiv, zlato i dr. bili su toliko sigurni da je tamo mogao ilegalno dolaziti čak i Erih Lisak, zadnji šef ustaške policije odgovoran za brojna vješanja Zagrepčana do pred kraj rata!

  1. 23.      Stepinac je ignorirao svećenike antifašiste: istodobno je štitio zločince

Prema knjizi Ćirila Petešića «Katoličko svećenstvo u NOB-u» –  – ukupno je 118 katoličkih svećenika i klerika djelovalo na razne načine u korist NOP-a. Od tih 118 – 43 su ubijena od okupatora i njihovih pomagača, dok ih je 75 dočekalo svršetak rata. Od tih živih – 52 su Hrvati, 21 je Slovenac, a 2 su Poljaci.

Od ubijenih Dragutin Jesih, župnik iz Ščitarjeva, nosilac je izraelskog priznanja «Pravednik među narodima»! Aktualna crkvena vlast nikada se nije ni osvrnula na navedene žrtve, a kamo li da bi im dala vidnu počast.

U Jasenovcu je ubijeno osam katoličkih svećenika, sedam Slovenaca i jedan Poljak, i to 17.10.1942. Benigar tvrdi da je Stepinac nakon toga napisao ogorčeno pismo Paveliću – da je taj slučaj «sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. («Ne vidi» ostale logore! – ZIV). Ali čitava javnost, a napose rodbina ubijenih svećenika traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud! Oni su najveća nesreća Hrvatske…» (B-578; Glas koncila od 10.5.1998.).

Čudno je da je Jasenovac «sramotno ljaga i zločin» tek nakon likvidacije ovih svećenika, a nije to bio odmah čim je u njega poslat Maček i drugi. Još je čudnije da to nije spominjao nakon partizanske pobjede, da nije tražio ništa od navedenog – ni zadovoljštinu, ni sud, iako je riječ o «krvnicima». Naprotiv, njegovi su ga kaptolski sljedbenici rehabilitirali zajedno s ovim «krvnicima» saborskim deklaracijama od 14.2.1992.! Nije čak učinio ni elementarnu dužnost da se tamo, u Jasenovcu pokloni ovim i ostalim žrtvama fašizma! Tada još nisu izmislili da je tamo poslije 1945. nastavljen logor za zarobljene Pavelićeve vojnike.

Stepinac je na sudu govorio o komunističkim progonima svećenika navodeći – da ih je 260-270 likvidirano. Nije dozvolio ni mogućnost da je netko od njih počinio zločin za koji je morao biti kažnjen.

Uzmimo aktualno svjedočenje u knjizi Ilije Jakovljevića «Konclogor na Savi» gdje za fratra Majstorovića (Miroslava Fillipovića) kaže da je organizirao u bosanskim selima Motikama i Drakuliću pokolj 2.500 srpskih seljaka koji su već prešli na katoličanstvo, poklani su sjekirama nakon što su bili prisiljeni da kleče i mole «Vjerovanje apostolsko», sve prije nego što je kao «stručnjak» upućen u Jasenovac.

Uzmimo slučaj kapelana Antuna Žilavca iz Otočca. Ovaj je odmah nakon kapitulacije Italije javio ustaškom «trupu» da su partizanske jedinice napustile Otočac i da je pogodna prilika da se dočepaju političkog vodstva – Andrije Hebranga, Vladimira Nazora, kanonika Svetozara Ritiga i dr. Male partizanske straže, kao i nestanak električne struje ograničili su ovu ustašku akciju na 25 ubijenih, među njim i devet teških ranjenika u bolnici, te više ranjenih partizana. Djelo mu je dokazano i on je kao ratni zločinac osuđen i strijeljan ubrzo nakon ovog pokolja.

  1. 24.      Odnos prema Istri

U razgovoru Tito – Stepinac 4.6.1945. Tito je – svjedoči Benigar – «izrazio želju da Crkva podupre državnu vlast u pitanju Istre, jer je ona slavenska pokrajina. «(B-468). Zašto to Stepinac nije učinio? Predstojala je tridesetogodišnja vojno-diplomatska aktivnost da bi Istra i Slov. Primorje pripali Hrvatskoj i Sloveniji. Papa Pio XII., kao i svi talijanski pape, bio je uz Italiju, koju je pomagao Zapad. Stepinac se očito nije htio zamjeriti svome Papi, možda je baš zato izazivao sporove s vlašću (Pastirsko pismo od 20.9.1945.) kako bi Papinim željama udovoljio! (Suprotan slučaj Bože Milanovića i istarskog klera, nije imao veze sa Stepincem!).

  1. 25.      Dva morala: Stepinac i NOP

Kad je 26.5.1941. na Sokolskom stadionu na Sveticama u Zagrebu, na vježbi srednjoškolaca u okviru ustaške «Narodne zaštite» došlo do diskriminacije prema Srbima i Židovima nakon poziva jednog ustaškog funkcionara – da se sami izdvoje iz zajedničkih redova, skojevci- Hrvati organizirali su njihovu obranu tako da su im se priključili u znak solidarnosti i time izazvali poprilično komešanje ustaša.

Stepinčevi križari dobrim su dijelom bili u ustaškoj mladeži, koja je pomagala u propagandi mržnje i diskriminacije. Točno mjesec dana nakon toga, Stepinac je s biskupima kod Pavelića s usklikom: «i dok Vas od srca pozdravljamo kao glavara…».

  1. 26.      Usporedimo ustašku i partizansku zakletvu

– Ustaška zakletva je u navedenom smislu s bodežom i revolverom, uz križ, što je Stepinac trebao javno osuditi!

– Titova partizanska zakletva, između ostalog, naglašavala je ovu humanističku notu:

«Zaklinjem se da ću se … čuvati i kaniti svakog nasilja i osvećivanja nad nevinim stanovništvom, ženama i djecom, ma kakve vjere i narodnosti bili…» (Vjesnik br. 9/1941.). Takvog šta nema ni u današnjoj zakletvi RH, iako je zalivena s puno «svete vode». Ona glasi:

«Prisežem da ću vjerno i časno izvršavati dužnosti koje se od mene kao pripadnika hrvatske vojske zahtijevaju… i da ću se savjesno i odgovorno pokoravati službenim naredbama i zapovijedima! Prisežem da ću i uz žrtvu vlastitoga života štititi i braniti svoju domovinu Hrvatsku, njezin suverenitet, teritorijalnu cjelovitost i sve njezine građane!» (Službovnik HV).

Dodajmo ovome i nazive biranih zvijeri – «Tigar», «Puma» i sl. kojih ni nema na našem području, koje dakle nisu «hrvatske», dok su partizanske jedinice nosile nazive «Matija Gubec», «Braća Radić», «Mihovil Pavlek Miškina» i sl. iz čega je slijedila i bitno druga poduka!

Gdje je više i čovječanskog i nacionalnog?

  1. 27.      Jasenovac u svjetlu usporedbe Stepinac –Titovi partizani:

Valja dodati: Za razliku od Stepinčevih riječi, njemu mrski partizani – i to još Srbi! – ljeti 1943. pod vodstvom Čede Grbića (Protučetnički bataljon Šestog korpusa NOV (slavonskog) izvršio je jedini tada mogući vojni napad na Jasenovac u širem smislu. Uz pomoć Hrvata iz prisavskih sela (Plesmo, Kraljeva Velika, Lonja i Pluska), taj se bataljon od svega sto ljudi prebacio noću preko Save i napao petnaestak ustaša koji su tamo doveli 40 logoraša Židova na likvidaciju. Brzo su uspjeli likvidirati ustaše, logoraše pred samim klanjem osloboditi i prebaciti ih u oslobođene dijelove Slavonije. Ti su Židovi partizane gledali kao bogove – spasioce! (Taj je protučetnički bataljon inicirao komandant Korpusa Petar Drapšin – Srbin – sa ciljem da se iz Slavonije istjeraju četnici pristigli iz Bosne, nakon dogovora s ustašama i Nijemcima. Svi su članovi bili komunisti, dakle nepokolebljivi borci protiv četnika, zato su ih za kratko vrijeme porazili i ostatak otjerali u  Bosnu! O tom je bataljonu bilo pozitivno govoreno i na Saboru RH u rujnu 1990.).

Koliko je Stepinac bio daleko od istine o ustaškom genocidu (tu riječ nije ni slučajno spomenuo!) pokazuje – radi usporedbe . i ovaj povjerljivi izvještaj Hansa Helma, šefa Gestapoa za NDH iz siječnja 1943. Prigovarajući ustaškim zločinima, jer tjeraju Srbe u partizane, Helm zabrinuto upozorava svoje nadređene:

«… Što se pod pritiskom ustanka, tokom vremena, s mjerodavne ustaške strane govorilo drukčije, i što se spominjalo čak i izmirenje, to više nije moglo popraviti štetu koju je, na primjer, učinio dr. Mile Budak, sadašnji poslanik u Berlinu, pored mnogih drugih, jer je bilo izgubljeno povjerenje u namjere režima. Veliki broj ubijenih naročito u Lici i Bosni, i prenatrpani koncentracioni logori, rječito su demantirali suviše kasno nađene lijepe riječi, koje su zlodjela, što su ih počinili ustaški organi, kao što su Tomić, Luburić i drugi, uvijek ponovo utjeravala u laž. Bilo je perioda, kada je svaki Srbin bio stavljen van zakona, a takav je on u mnogim slučajevima još i danas…» (Slavko Odić; Neostvareni planovi, 281.).

  1. 28.      Povelja UN – usporedba Stepinac – NOP

Usporedimo papu Pija XII i Stepinca s UN – gdje je Tito bio među osnivačima:

Povelja UN – «Mi narodi Ujedinjenih naroda odlučni – da spasimo buduća pokoljenja od užasa rata … da ponovno potvrdimo vjeru u osnovna prava čovjeka i vrijednost čovjeka, u ravnopravnost muškaraca i žena, kao i u ravnopravnost velikih i malih naroda… da potpomažemo socijalni napredak u većoj slobodi…»

Takvog što nema ni u Pape ni u Stepinca! (Izričito su protiv ravnopravnosti spolova i dr.). Točno je da je tu od potpisnika Povelje bilo mnogo kršenja, ali je opći trend bio ipak afirmativan i danas imamo bitno drugu, bolju situaciju nego 1945. To je nesporno niklo na zasadama antifašizma!

  1. 29.      Stepinac i fašistička (ustaška) emigracija

Postavlja se pitanje – Zašto je ustaška fašistička emigracija uzela Stepinca za svoj zaštitni znak, zašto je štampala čak u naljepnice (u formi maraka) s njegovim likom i Pavelićevim izborom hrvatskog grba (bijeli uglovi)? Zašto se nitko od njegovih sljedbenika nije ogradio od toga?

Notorno je da Stepinca na Zapadu smatraju «najkompromitiranijim višim članom rimokatoličkog svećenstva u Europi pod okupacijom. Oni ga drže krivim što nije dovoljno rano i često u javnosti govorio protiv nasilja nad Srbima, Židovima i Romima.» (Globus od 22.5.1998.).

Tko će se na Zapadu moliti takvome svecu za koga još vrijedi presuda iz 1946.?

  1. 30.      Živko Kustić – Stepinčev obrazac

Crkva kao nedemokratska institucija – kao i svi diktatori – najviše inzistira na Prvoj zapovijedi Božjoj: «Ja sam Gospod bog tvoj: Nemaj drugih bogova uz mene!» Do ostalih Zapovijedi – koje su preuzeli svi krivični zakoni u svijetu – malo drže «Ne ubij», «Ne ukradi», a najmanje do Osme zapovijedi – «Ne reci lažna svjedočanstva!»).

Na tu sam Osmu zapovijed božju već u nekoliko navrata pozivao don Živka Kustića, šefa IKA (Izvještajna katolička agencija), ranije dugogodišnjeg glavnog urednika Glasa koncila, a sada člana uredništva, svoje kolumne potpisuje s «Don Jure».

Na okruglom stolu HSLS 13.7.1990. sjedio sam zajedno s Kustićem i otvoreno ukazao na nepodudarnost njegovih riječi i djela – citiram: «Od njega sam prvi put čuo za postojanje «poznate partizanske živčanice», sugerirajući grižnju savjesti zbog «partizanskih zločina»… On sigurno pozna bolje «one druge», pa zar nigdje nije naišao na «ustašku živčanicu»? Izmotavao se – da se je ovdje možda nespretno izrazio s tom «živčanicom».!

Ubrzo je izašao s dvije tvrdnje: (a) da ustaše nisu bili fašisti! (b) da su zločini počinjeni nakon rata teži od onih počinjenih u ratu. Tako ustaška likvidacija brojne kozaračke djece ljeti 1942. je manji zločin od sudske likvidacije – na primjer . Ljube Miloša i fratra Filipovića (Majstorovića).

Na rečenoj liniji najdalje je otišao s izmišljotinom – «Jasenovac već jest zajednička grobnica… i vjerojatno je Jasenovac najveće «blajburško» groblje, ondje leži više žrtava blajburške tragedije i onog križnog puta nego u samom Bleiburgu ili na kojoj drugoj postaji toga puta!» I to nam sve gura pod naslovom «pomirbe», unaprijed i bez ikakvog nalaza nekog vjerodostojnog organa. Kad sam ga u Globusu (12.6.1992.) za to kritizirao i upitao – «Hoće li Blažević biti sahranjen uz Stepinca?» u duhu Kustićeve «pomirbe» – taj samodovoljnik nije se ni oglasio!

  1. 31.      Suvremena antifašistička poruka

Iz srca čakovečke pjesnikinje Ljubice Duić-Jovanović:

Za Hrvatsku

Što vrijedi da si Hrvat

ako si čovjek hljeba gladan

što vrijedi grob ti hladan

prema životu koji daješ

 

Što vrijedi da si Hrvat

kad dijete svoje u rat šalješ

dok Nebo patri pravednima

a Patria je bolja zlima

 

Što ako mješte u svom grlu

Hrvatsku milu tek na usti imaš

ako je ona rječca med riječima

a nije Ruža tvojim snima

 

Što vrijedi da si Hrvat ako

ni tvoj brat ognjišta ljudskog

u tvom srcu nema jer misli drugo

i hoće drugo i sam za tebe

mržnju sprema

 

Što vrijedi da si Hrvat

kršćanin smjerni vjeri predan

mržnjom ako zboriš

tek odmazde žedan

Što vrijedi da si Hrvat

ako po ljubavi Hrvat nisi

jer za nju ako samo mrziš

protiv Hrvatske i ti si!

 

Kraljičin zdenac

                                               ::::::::::::::::::::::::::::::::::

                                               Tebe samo voljet ću Croatia

kad budeš domom

sviju nacija

 

Samo Tebe kao Svijeta znamen

kada zlu u Tebi

kucne amen!

———————————

(Slučaj Stepinac – predavanje u Europskom domu u Zagrebu, 30. ožujka 1999. g.)

Oglasi

There is one comment

Komentari su isključeni.