Stihovi iz krletke u pjesmarici Katarine Zrinske

Oton Iveković: Katarina Zrinski u Veneciji

Oton Iveković: Katarina Zrinski u Veneciji

Matica hrvatska izdala je Pjesmaricu Ane Katarine Zrinske, otkrivenu još 1980-ih godina, a za koju se pretpostavlja da sadrži originalne pjesme njezine prve vlasnice. Riječ je dakle o možda jednom od najvećih filoloških otkrića o hrvatskoj ranonovovjekovnoj književnoj kulturi.

Piše: Davor Dukić (Vijenac)

Ana Katarina Zrinska (1625?–1673) (dalje u tekstu često samo Katarina), supruga hrvatskog bana Petra Zrinskog i (polu)sestra Frana Krste Frankopana, najkontroverznija je žena hrvatske ranonovovjekvne povijesti i jedna od najkontroverznijih osoba hrvatske književne kulture tog razdoblja. Kad bi se u obzir uzelo sve što je o njoj napisano, bila bi ona vjerna i nježna supruga; požrtvovna žena spremna preuzeti na sebe tuđe, muške „političke grijehe“; nadarena spisateljica i mecena široke ruke; častohlepna, sujetna i bolesno ambiciozna. Relativno rano, već 1868. napisao je o njoj dužu raspravu Ivan Kukuljević Sakcinski, što se može smatrati svojevrsnim ulaskom u vidokrug književne historiografije, premda je u Kukuljevićevu tekstu puno više biografije nego filologije. Svoje će mjesto u hrvatskoj književnoj povijesti, doduše uvijek negdje pri njezinu rubu, Katarina zadržati i u narednih sto pedeset godina, pri čemu će književni povjesničari nerijetko nastojati vrijednosno homogenizirati priču o njoj, a to znači ponešto posebno naglašavati, ponešto prešućivati, uvijek, naravno, prema mjerilima osobnih svjetonazorskh sklonosti. Tako će, primjerice, Branko Vodnik posebno isticati sintagmu „vsake vrste i fele dobrim krščenikom“ iz naslovne posvete Putnog tovaruša kao izraz autoričine vjerske tolerancije, inače nesporne kad je u pitanju porodica njezina supruga, drugi će opet iz citata ispuštati upravo te riječi (primjerice, Olga Šojat); jedni će potanko analizirati razloge njezine sotonizacije u političkim pjesmama poslije urote (O. Šojat), drugi će taj segment biografije spomenuti tek usput ili posve ignorirati (Krešimir Georgijević, Dubravko Jelčić).

Franu Krsti Frankopanu, Katarininu polubratu, može se vjerojatno pripisati autorstvo pet pjesama iz Pjesmarice, a neke Katarinine pjesme pjevaju o njegovu pogubljenju

 Polagano razotkrivanje

Sve donedavno historiografska se deskripcija Katarinine književne djelatnosti svodila na bilježenje mecenatstva pri objavljivanju knjige Baltazara Milovca Dvoji dušni kinč (Beč 1661), na napomene o posjedovanju rukopisne knjige gatalica Sibila prevedene s mađarskog te prije i iznad svega na prosudbu njezina prijevoda s njemačkog molitvenika Putni tovaruš, s originalnim predgovorom i jednom uvodnom pjesmom. Katarina je tako, i pored svojih pedesetak osmeračkih stihova u molitveniku, promatrana kao prozaik sedamnaestog stoljeća, uglavnom u usporedbi s kajkavskim piscima religiozne proze istoga razdoblja.

Sve se to trebalo stubokom promijeniti oko godine 1990, kad je novinar Gerhard Ledić, koji je već nekoliko godina posjedovao rukopis pjesmarice kojoj je dao kvaziarhaičan, filološki posve neutemeljen naziv Pjesmodnev – chronika iliti Libar od szpominka Cattarine Zrinszke, i za koju je bio uvjeren da sadržava Katarinine originalne pjesme, dogovorio s trojicom prijatelja – Josipom Bratulićem, Milanom Kruhekom i Dragutinom Feletarom – priređivanje trosveščane publikacije koja bi sadržavala presliku rukopisa, njegovo diplomatičko izdanje te popratne rasprave. Otada je prošlo četvrt stoljeća, a zamišljeni projekt još je podaleko od potpune realizacije. Javnost je o pjesmama i sadržaju otkrivene zbirke obavještavana sporadično i na kapaljku: najprije je 1992. Anđelko Mijatović u monografiji o Zrinsko-frankopanskoj uroti objavio dvije Katarinine pjesme; još dvije objavio je 1996. Ivan Zvonar; na temelju tih četiriju pjesama i jedne dotad nepoznate Rafo Bogišić je u časopisu Forum 1998. objavio studiju o pjesnikinji; godine 2003. izašao je u časopisu Podravina rad Dragutina Feletara o Katarini i Čakovcu s dodatkom dviju pjesama, jedne nove i jedne otprije poznate; dvije godine kasnije (2005) Zvonimir Bartolić je u monografiji posvećenoj Katarini napisao kraće poglavlje o Pjesmarici, da bi tek 2006. godine (i opet 2009) Ivan Zvonar objavio dosad najambiciozniju raspravu o Katarini kao pjesnikinji, i to na temelju poznavanja cjelokupnog rukopisa Pjesmarice. I premda bi se u taj taksativno-kronološki niz možda mogao ugurati još pokoji podatak, ne možemo zamjeriti autorima novijih povijesnih sinteza hrvatske književnosti, Slobodanu Prosperovu Novaku (1999) i Dubravku Jelčiću (22004), što nisu spomenuli novootkrivene Katarinine pjesme.

Tajnovitost koja od njezina pronalaska prati Katarininu Pjesmaricu nastavlja se i dalje jer čini se da se u međuvremenu izvorni rukopis opet negdje zametnuo. U uvodnoj napomeni tiskanog izdanja priređivač, doduše, napominje kako je 1991. Ledić rukopis „svečano poklonio Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici“, da bismo u jednom od prvih novinskih prikaza izdanja Pjesmarice saznali kako rukopisa tamo nema. U najgorem slučaju preslika rukopisa mogla bi se objaviti na temelju postojećih fotokopija koje su poslužile u pripremi ovog Matičinog izdanja. To izdanje, što ga je priredio akademik Josip Bratulić, prema strogoj tekstološkoj nomenklaturi nije ni posve diplomatičko ni kritičko, ali je u svakom slučaju filološki vrlo upotrebljivo. Ono, uz pridodanu redaktorsku jedinstvenu numeraciju pjesama (kojom ću se poslužiti u daljnjem prikazu), vjerno reproducira sva obilježja izvornog rukopisa osim njegove grafije, koju pak priređivač precizno opisuje u popratnoj studiji.

Drugi u Katarininoj Pjesmarici

Pjesmarica Ane Katarine Zrinske, osim nekoliko proznih i posve neknjiževnih zapisa nastalih tijekom 18. stoljeća, sadrži 84 pjesme, od čega jednu slovensku božićnu pjesmu (predzadnja u rukopisu), osam latinskih pjesama raznolika sadržaja i metra (tri na samom početku i pet pri kraju rukopisa), pet njemačkih pjesama pretežito ljubavne tematike i pisanih uglavnom u osmeračkim katrenima s parnom rimom (u kontinuitetu od broja 68 do 72) te 70 hrvatskih pjesama (hrvatske pjesme br. 24 i 52 dvije su varijante iste pjesme). Tek se uz dvadesetak pjesama, najčešće poslije posljednjeg stiha, nalazi podatak o njihovu autoru, prevoditelju ili, vjerojatno još češće, samo zapisivaču. U tom smislu može se govoriti o najmanje petero ljudi koji su sadržajno oblikovali Pjesmaricu. Najviše potpisa, za ukupno dvanaest pjesama, od čega su i dvije njemačke, ima grof i visoki vojni časnik Franjo (Ferenz) Delišimunović (rođ. Jelačić), uz čije ime obično stoji latinska fraza „fecit manu propria“. Tematska i metrička raznolikost tih pjesama budi sumnju kako je većinu njih Delišimunović samo prepisao. Napomena njegove supruge Barbare Sidonije Peranske, koja je do svoje smrti 1713. bila vlasnica pjesmarice, otkriva da je jednu njemačku pjesmu o ljudskim mislima na njezinu molbu Delišimunović preveo na hrvatski (u pjesmarici su obje te pjesme, br. 59 i 68). Barbara Sidonija ostavila je traga na još jednom mjestu u zbirci: iznad pjesme br. 37., koja izražajno-tematski odgovara većini pjesama tog dijela zbirke o kojima će dalje biti riječi, zapisala je: „Popivka ljubezna k življenju mojemu nikoliko spodobna“. Posve uvjerljivom čini se pretpostavka priređivača Josipa Bratulića da u Pjesmarici ima i Barbarinih autorskih pjesama, no na to ne upućuju potpisi. Tri pjesme u nizu (br. 63-65) potpisuje Joannes (Ivan, Janko) Jelačić, otac Franje Delišimunovića. Riječ je o ljubavnim pjesmama u dvostruko rimovanim dvanaestercima, u kojima se muški lirski subjekt prikazuje kao uslišeni sluga gospoje. Dvije sadržajno i stilski povezane pjesme pasionske tematike u oktavama u kojima se pravilno izmjenjuju osmerci i sedmerci napisao je dvorski savjetnik Baltazar Patačić (1663–1719), hrvatskoj književnoj povijesti već poznati prigodni pjesnik, ali sasvim drukčijih pjesama – sastavaka svjetovne tematike, pohvalnica i satiričkih pjesama (epigrama). Svemu tome treba dodati i dva nerazriješena inicijala (C.E.B. i MM), potpisana ispod dviju pjesama.

 Navedena imena i inicijali nalaze se uglavnom u drugom dijelu Pjesmarice, dok je ono zbog čega ona zaslužuje status književnog spomenika nulte kategorije – mogući zapisi pjesama Ane Katarine Zrinske – vezano uz njezin prvi dio. Katarinino se ime u pjesmarici nalazi na dva mjesta: na unutrašnjoj strani korica u obliku „Groff Frankopan Cattarina“ te u posljednjoj strofi pjesme br. 22 koja nosi naslov (što je razmjerno rijetko u zbirci) „Popivka od razboja Čingičevoga“, pjesmi koju je Ivan Zvonar objavio 1996. Ta strofa glasi: „Ovo za spominak ja hotih spisati / a za veču diku činit ču spivati, / Katarina Zrinska svitu napred dati / Da im Bog da lip glas u vik uživati“. U pjesmi, koja sadržava 31 dvanaesterački katren s četverostrukom rimom aaaa, opisuje se bitka kod Jurjevih stijena (kod Otočca) 1663. u kojoj su snage hercegovačkog sandžak-bega Ali-paše Čengića doživjele težak poraz od hrvatske vojske Petra Zrinskog u kojoj je bio i mladi Fran Krsto Frankopan. Već zbog teme i autorice, ali i zbog vrlo dotjeranog stila ova pjesma zaslužuje ulaz u sve antologije starijeg hrvatskog pjesništva. No upravo je ta pjesma po osnovnom tonu i temi iznimka u bloku od tridesetak pjesama koje svi poznavatelji rukopisa pripisuju upravo Katarini. Riječ je o pjesmama iz prvog dijela zbirke koje dijele neka zajednička izražajno-tematska obilježja (uz manje prekide od br. 5 do 37, a zatim sporadično do br. 56). U svim tim pjesmama lirski je subjekt ženskog roda, a osnovni je sadržaj govora kazivačice samosažalijevanje. Nesreće koje su je zadesile i krivci obično se pobliže ne određuju, riječ je o općenitim „nazlobnicima“ ili o „čalarnom“ (varljivom), „himbenom“ ili „jalnom svitu“. U većini pjesama ona pomoć traži od Boga i to najčešće podvojenom molbom: ili da promijeni njezino jadno stanje na zemlji ili da je uzme k sebi. Sadašnje se vrijeme prikazuje kao uzništvo u „pečini“ ili „krletci“, u mjestima koja se prema analogiji sa stvarnom Katarininom sudbinom mogu tumačiti kao metafore zatočeništva u samostanu (1670–1673). Kazivačica se osim Bogu obraća živoj i neživoj prirodi: pticama, zvjerima, ribama, poljima, gorama, rijekama, moru, vjetru. Neki se stihovi mogu čitati kao aluzija na pomisao o samoubojstvu: „Ah kadi ste sada, strašne morske ribe, / kamo ste jur pošle vi, plahe zvirine / sad se naplatite nad životom mojim, / moje meso mladim odnesite svojim“ (br. 12). Sa stvarnom se sudbinom Katarininom slaže i isticanje nekadašnjeg bogatstva i visokog društvenog statusa („Gospockoga roda zna svit da sam bila, / i da su mi vnoga svitovna služila“, br. 35), a podjednako uvjerljivu analogiju pružaju i motivi brige za očuvanje ugleda u društvu („S dobrim glasom kim sam u svitu spoznana / S kojim daj da budem v zemlju zakopana“, br. 6). Za književne će povjesničare i antologičare posebno zanimljive biti pjesme u kojima kazivačica opjevava mrtvog „bratca“, tj. njegovo skorašnje pogubljenje (br. 24 [52] i 25). U manjem se broju pjesama upućuje na životnu dob kazivačice i pritom se češće ističe njezina mladost (br. 16, 28, 30) nego starost (samo br. 26), što bi prema strogoj primjeni autobiografskog ključa u interpretaciji tih pjesama dovelo u pitanje autorstvo Ane Katarine Zrinske, koja je u vrijeme sloma urote i samostanskog uzništva bila prešla polovicu petog desetljeća.

Većina pjesama ove skupine ispjevana je u dvanaestercima, znatno manji broj u osmercima i drugim metrima. Stihovi su uglavnom složeni u katrene, rjeđe u dvostihove; završetci stihova rimuju se najčešće čestverostrukom rimom aaaa (kao u navedenoj pjesmi o bitci kod Otočca), ponekad parnom aabb, rjeđe ukrštenom abab, a samo u jednoj pjesmi, i to onoj o smrti Nikole Zrinskog, rimuju se i polustihovi i završetci parnom rimom, kao u naših južnih pjesnika. U metričkom su pogledu, dakle, pjesme koje se pripisuju Katarini ipak bliže pjesmama njezina supruga nego brata. Dodajmo ovdje napomenu, kako je u analiziPjesmarice Ane Katarine Zrinske Ivan Zvonar na temelju metričkih i leksičkih podudarnosti zaključio da bi autor ukupno pet pjesama mogao biti Fran Krsto Frankopan (br. 7, 19, 20, 38, 41).

Filološki posao

Na pitanje jesu li baš sve pjesme što ih dosadašnji proučavatelji/poznavatelji Pjesmaricepripisuju Ani Katarini Zrinskoj djelo jedne pjesnikinje i je li ona baš naša Katarina, zasad je teško sa sigurnošću odgovoriti. Za to će trebati obaviti detaljniju metričko-stilsku i tematsko-motivsku analizu pjesama, što uključuje i uvid u izvorni rukopis. U istraživanju bi mogla pomoći i usporedna analiza jezika pjesama i Putnog tovaruša, koji je već solidno proučen u monografiji Inge Lehmann na njemačkom (1990). I kad se sve to obavi teško će biti dati decidiran i precizan odgovor. U svakom slučaju, tematske podudarnosti kruga pjesama što se pripisuju Katarini, osim detalja o mladosti, odgovaraju predodžbi o njezinoj povijesnoj sudbini. Kad se svemu tome pridoda provjereni podatak o Katarini književnici pa i pjesnikinji, dok se ne pokaže drukčije, valja njoj pripisivati ovaj ciklus pjesama, koji je, ako je atribucija točna, po stupnju upisanosti osobne tragične sudbine jedinstven u našoj ranonovovjekovnoj književnosti.

Pjesmaricu Ane Katarine Zrinske filološki uzorno priredio je akademik Josip Bratulić: njegovo izdanje, osim informativne studije o Katarini, rukopisu pjesmarice i njezinim pjesmama te popisa najvažnije predmetne literature, pruža, a to je najvažnije od svega, gotovo sve informacije o izvorniku. Usto, ono je svojim grafičkim izgledom i lijepo i čitko, kakav i treba biti književni spomenik koji nadilazi strogo filološke interese. S time u skladu je i izbor najuglednijeg nacionalnog izdavača. Objavljivanje Pjesmarice Ane Katarine Zrinskeveliki je događaj za hrvatsku književnu povijest, napose za proučavatelje intrigantnog ozaljskog književno-jezičnog kruga. Naposljetku, objavljivanje Pjesmarice osobit je događaj i za sve štovatelje zrinsko-frankopanskog kulta, što kao rijetko koji povijesno-nacionalni mit stoji na prilično čvrstim historiografskim nogama.

Oglasi