PREVENTIVNA DEHUMANIZACIJA – DRAMSKA INSINUACIJA

132926_10150117526722489_3052467_o

PREVENTIVNA DEHUMANIZACIJA – DRAMSKA INSINUACIJA

Napisao: Josip Luković

Antoine (rezignirano): Bio je to jedan mračan, hladan i oblačan dan. Laganim zaokretom ključanice otvorio sam prozor u zaslijepljujuću stvarnost, prepunu roja muha, crviju, balegara i ostalih stanovnika malene kugle zvane dom. Nebo je tek pokoju umornu i tešku olovnu suzu ispustilo nad mravinjak zvan ”velegrad” i izazivalo mrštenje obrva mnoštva pod malom tendom na tramvajskoj stanici. Kako su osjetljiva ta bića sa dvije ruke uzdignuta na stražnje noge, sa jajastom glavom i kosom koja im opisuje lica. Sa očima, u kojima se ili vidi vasionska dubina sa ruba horizonta događaja, ili praznina, staklenost, muk. Da, još jedan mračan, hladan i oblačan dan, tako tipičan za zagrebačku kasnu jesen. Krenuo sam prema dramskoj akademiji kako bih prikupio potpise za neke izborne kolegije koje sam pažljivo izabirao prije par dana. Tako mi se ništa neda. Neka melankolična monotonija i lijenost izjedaju mi svaki elektron umutar mojih presinaptičkih pukotina. Danas je koncert. Vražji Tartini i njegovi infernalni, sadistički flažuleti u I’ll trillo del diavolo.

Glas 1 (zagrobno): Jučer oko ponoći započelo je primirje na istoku Ukrajine potpisano u Minsku. Angela Merkel i zapadni svijet iskazuju nadu za održavanjem mira i prestankom oružanih sukoba u Ukrajini…

Antoine: Jučer sam se ponovno čuo sa Varjom. Ista je kao i prije dvije godine. Dobro, možda je malo oglupljela tokom godina, no ta korozivna nus pojava vremena je sudbina koja nas sve čeka. Dugo smo sjedili u Alkatrazu i ispili nekoliko boci piva. Lijepa je. Uvijek je bila.

Glas 2 (melankolično): Četrnaest godina truda i rada za apsolutno ništa. Upisala sam Filozofski, komparativnu, i nakon dvije godine moralo se sve stromovaliti do zla boga. Stara je dobila otkaz, obolila od karcinoma i moj divni studij morao se odjednom prekinuti.

Glas 1: Ministar financija ujutro je na konferenciji za novinare izjavio kako već četverti kvartal za redom BDP pada za 0,6 posto. Guverner narodne banke komentirajući novi pad bruto domaćeg proizvoda izjavio je kako eventualni izlazak iz krize nerealno je očekivati prije 2022. Godine.

Antoine: Prokleta migrena… Od onog prokletog vina imam osjećaj da mi je par miliona vražjih moždanih postalo glija stanice. Možda i da ne dođem na predavanje. Tako mi se pije piva. Jedino je problem što imam možda pedeset kuna. Ali, mogao bih do Žiraffe, tamo se možda i dovedem do polupijanog stanja i barem nakratko zajebem ovo prokleto sivilo. Osjećam mučninu, hladan znoj kako mi se pravocrtno spušta niz leđa.

Glas 2 (nastavljajući): Bila sam prvi puta na burzi jučer. Jebote, red je bio gotovo skroz do izlaznih vrata. Na licima je ocrtavao očaj, indiferentnost, rezignacija. Perspektive ni za lijek. Sa toliko entuzijazma, za očekivati je samo još veće sranje u državi. Nisam izdržala. Izjurila sam van i nazvala Martinu. Rekla je da je na faksu i da je slobodna tek oko 4. Jebiga, pomislih, imam Hessea u torbi, pustila sam si Doorse, kupila litru Venusa i sjela na Tuškanac. Bilo je prohladno poslijepodne, no radije ću se u sigu pretvoriti nego stajati u onom vražjem redu na burzi.

Antoine: Bio sam jučer u ZKM-u. Mislio sam se prijaviti za onu novu predstau kaj igra, čisto da popunim satnicu. Ne znam više kog vraga da radim sa sobom. Student sam druge godine violine na Muzičkoj akademiji no razmišljam o tome da odustanem. Neda mi se više. U zadnjih godinu dana dani su tako nekako jednolični, beskrajno dugi. Kada sam bio mlađi, maštao sam o Musikverlagu, blještaim koncertima pod umjetničkim ravnanjima velikana glazbene umjetnosti, slavnim dirigentima, poznatim kolegama glazbenicima, bečkoj filharmoniji. No, došavši u našu palaču glazbe, nekako sam se izgubio u mnoštu tih partitura, ideja, divljih alikvota i Stendhalovski sam se počeo gušiti u maglama svakodnevnice kada bih izašao iz te zgrade.

Glas 1: Danas oko 9 i 30 ujutro dogodilo se razbojstvo u zagrebačkoj Dubravi. Nepoznati muškarac prišao je mladome M.K. i zadavši mu nekoliko udaraca u predjelu arkade i temporalnog režnja nanio mu teže tjelesne ozljede nakon čega se, otuđivši mu mobitel, novčanik i lančić, udaljio se u nepoznatom smjeru. Policija intenzivno traga za počiniteljem i moli građane ako imaju neke informacije o napadaču da se jave u prvu policijsku postaju ili nazovu 192.

Glas 2: Prošlo je već tjedan dana otkako sam izbjegla beskrajne redove naše burze i one nesnošjive vrućine i zagušljiv zrak ustajalog znoja nefunkcionalnog i besmislenog državnog aparata. Vlasnica stana koji sam iznajmila prije pola godine, za vratom mi sjedi zbog zakašnjena plaćanja rente. Jebiga, nemam love trenutno, kaj da joj radim, a staroj se ne namjeravam javljati jer mi se neda slušati o tome kako sam nemarna, kako sam ljena, beskorisna i pitaj boga kaj sve nisam. Srela sam ga jučer. Izgleda izgubljenije nego inače. Čula sam da je na Muzičkoj ali to je to. Drago mi je zbog njega. Voljela sam ga svojevremeno, i mogu priznati da i sada su ostali neki fragmenti emocija iz tog razdoblja, ali jebiga, nismo više isti ljudi.

Glas 1: Godine korodiraju vaša mlada lica, samoća je vaš suputnik. Utopljeni tako, u grimiznoj čaši, vi gmižete po podsvijesti umornog vam duha. Antoineov pogled tako iskru gubi u naglom trežnjenju od djetinjih nada i snova, dok Varji srce bačeno je u ambis sudbinom nemilom u kombinaciji sa intelektualnim buntom. O gdje ste sada protagonisti noći, Himerama zavedeni u beskrajnoj samoći. Čekaj…. čekaj…. proći će… Što će proći ? Proći će…

Antoine: Večeras je koncert. Nisam nešto posebno spreman niti mi se iskreno svira. Doći ću par sati ranije, uvježbati se… Sinoć sam sanjao Varju. Tako volim te njene kestenjaste oči, njene nježne ruke i glas koji je tokom vremena izrastao u simbol čiste ljubavi. Oh, kako mi fale ti dani… Tako smo nadobudno teturali gradom ispijajući vina, čitajući poeziju, koncertima… To je bilo vrijeme kada su stvari čak i imale svog metafizičkog smisla. Tako smo nadobudno i entuzijastično radili i najjednostavnije stvari, tako smo nekako vjerovali u svijet, mislili smo da je budućnost naklonjena sa osmjehom prema nama. Oh Varja, Varja, kako bih te volio samo još jednom vidjeti, zagrliti, milujući ti kosu sanjati o blještavom svijetu rock n rolla, brzim solažama, dugokosim pjevačima raspona glasa od nekoliko oktava. Volio sam svirati u bendu. Oh ti Doorsi. Sada mi je tek jasno zašto je stari uporno protivio se mojem fanatičnom konzumiranju Morrisonovih modernističkih poema, tom bohemskom, dekadentnom životu koji je na tih par trenutaka i nama približio to bonvivanstvo belle epoquea. Oh Varja… voliš li još Štulićevu ”Marinu”, ili one buntovne komade poput ”Rođen sam da budem šonjo” ili ”Poljske” ?

Glas 2 (mračno): Prije par mjeseci upoznala sam Mislava. Čini se kao ok tip, no nekako je tako prozaičan. Njegov raspon interesa je od nogometa do nekog jeftinog pop-rock koncerta svake prestupne godine. Doduše, studira na četvrtoj godini strojarstva i dobar je tip. Zaista, duša od čovjeka ali to je to. Radi preko student servisa u firmi koju njegov stari vodi od 2005. Pa ima neku pinku. Razmišljali smo o zajedničkom životu. To bi mi razrješilo većinu problema financijske prirode, pogotovo onu jebenu babu koja me jebe svaki dan po nekoliko puta kako kasnim sa najamninom. Voli me… i to jako, no, ne znam je li to obostrano. Barem u tolikom intenzitetu. Nerjetko čak nastojim i iscenirati svađu pošto njegova indiferencija postaje nesnosna. Tako volim lutati Tuškancem. Jučer sam bila tamo sa Marinom i naroljali smo se ko majmuni. Bilo je lijepo… pun mjesec, zelenilo, prekriveno smećkastim tonovima kasne jeseni, miris vlage, Azra. Tako je nekako sve lakše uz Džonijeve elegije minulih ljubavi, istrošenih poput kakva kaputa iznošenog i izudaranog vremenskim nepogodama, klupicama, stalcima za odlaganje odjeće, naslona stolica, siceva javnog gradskog prijevoza.

Glas 1: Tik – tak, tik – tak … vrijeme sporo teče, ali bodroga hoda i sigurna pravca. Na horizontu se ocrtavaju fragmentirani odbljesci svijetlosti, nazire se oluja. Vidite li ju ? Možda je i ona samo opskurna fatamorgana koja se ukazuje svim rastrojenim nervima svakoga doba. Možda tek kasnije, kada i dođe do takvih povijesnih apokalipsa i prijeloma doba, možda tek onda se ta deluzitivna misao iskaže kao racionalni strah pjesnika. No, osjećaš li taj jezivi povjetarac kako, poput zagrobnog, predsmrtnog dodira umirućega ježi ti kožu ? Osjećaš li taj dah kaosa koji poput pijavice i oluje moderira Kozmos ?

Antoine: Ispio sam već pet, šest, sedam…. ma ne znam koliko piva. Kako volim to crno pivo. Dvije kune više, ali barem te brže dovede to tako blaženog stanja pijanstva u kojemu svi problemi na trenutak ostanu ispod površine tog mutnog i bezimenog oceana kojim plovimo između dva pola nepotojanja… Oh Dionize, bože prokletih, obespravljenih, pjesnika i hipersenzibilaca svake vrste… tvoj lijek, lijek je duše u njenom stanju dekompozicije… Nikada trulež nije tako blažen miris imao… Nikada strah, samoća, neshvaćenost i tuga nisu imali tako sladak okus južnjačkoga vina. Konobar, prosim Vas još jednu rundu… znate kak je, žedan sam…

Glas 2: Uselio se Mislav u moj skromni iznajmljeni dom. Čudan je to osjećaj, doduše, kao da sam na nekom neprekidnom partyju iako mi i to već lagano prestaje predstavljati neko veselje… Maknula sam babu sa kičme i napokon me ne jebe iz dana u dan. Mislav je platio najamninu za sljedeća dva mjeseca. Našla sam neki šugavi posao u nekom supermarketu na izlazu iz grada. Pretpostavljam da je to ono što su dinosauri zvani starci nazivali ”realnim životom” kada sam fantazirala o nekakvim visinama književnosti, akademskog života, glumatanja Patti Smith i ostalih pizdarija tako vješto složenih u psihologiji po pojmom ”adolescentski egoizam”.

Glas 1: Danas u 12 sati, članovi raznih građanskih udruga pokrenuli su inicijativu za definiciju braka kao zajednice muškarca i žene…. referendum protiv monetizacije autocesta… protiv ovoga protiv onoga, ljudi se dijele na ovo na ono, crni, bijeli, žuti, plavi… Ovaj je ubio ovoga onaj onoga, u Ukrajini je sranje i ne vidi mu se kraja, stari kontinent kataleptično u starosti mudruje o jedinstvima dok ga sa svih strana udaraju boleštine zvane ”postindustrionizam” , ”konzumerizam”, ”liberalizam”… Valovi su sve viši, priroda se zagrijava, akcelerirajući se do kaosa, euro pada, dolar raste, dekonstruktivisti, historiografi, sociolozi i razni drugi prijatelji tog sufiksa ”logos” upozoravaju na apokalipse, na kraj povijesti.

Antoine (umorno, epiloškim tonom): Sivilo gradskih ulica urezuje se u obliku bora na mladom, senzibilnom licu, i pljuvačke na tramvajskim stanicama, i žvake na sjedalima, i smrad jada i izvještaćen sjaj lažnih visina, i takav besmisao, dosada, i majmunska lica i pregažene mačke, izgladnjeli psi. Živčani suputnici u mračnim velegradskim utrobama i krvavi mejandri prometnih lapsusa, zapišani haustori i fermentirani umovi u sumaglici nikotinskog dima; ah ta stvarnost, predivna stvarnost. Htio bih barem na trenutak biti čovjek, biti slobodan, osjetiti transcedentalu nekog višeg smisla egzistencije. Evo… već sam na desetoj pivi… oh kako volim te pive za 8 kuna… Eldorado za nas izgubljene duše… Ustajem se, odlazim, teturavim hodom odlazim prema ponoćnom nebu, kasno jesenje, hladne, umorne noći…. Da, bio je to jedan mračan… hladan… i oblačan dan.

Oglasi