Alojz Majetić – L’ ENFANT TERRIBLE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

1. a. majetic

Piše: Mihela Hadrian

Legenda hrvatske književnosti, za neke i „zločesto dijete“ Alojz Majetić, pisac urbanog svjetonazora i izričaja koji se ne libi glatko kršiti ustaljene norme, mašući kao u inat poput perjanica svojim slobodnim duhom, ali s čistom upravo djetinjom naivnošću, danas je, iako već u osmom desetljeću života još uvijek itekako prisutan na književnoj sceni. Taj zaljubljenik u riječ u svakom njezinom obliku, zaljubljenik i istraživač same biti odnosa između spolova, odnosa unutarnjeg ja i onog drugog, vidljivog, vanjskog svijeta, zaljubljenik u tehnologiju 21. stoljeća nasuprot senzibilitetu nekih mirnijih, emotivnijih prošlih vremena savršeno funkcionira u ta dva na prvi pogled kontradiktorna i nespojiva elementa. No Majetić je uspio sve to objediniti u sasvim logičnu cjelinu, svojstvenu samo njemu.

G Majetiću, vas je izuzetno teško čitateljima predstaviti ukratko, u samo nekoliko rečenica jer je kako vidimo, krug vaših zanimanja i djelatnosti širok i bogat. Pa krenimo od početaka, dakle vratimo se u vaše djetinjstvo, u Gorski kotar gdje je zapravo i začetak interesa za pisanu riječ i početak stvaralaštva.

Goranska zavičajnost veže me za nerješivu zagonetku: je li ljepša šuma i planinska konfiguracija ili more sa svojom ravnom modrom pločom. Ni danas nisam siguran što je uzbudljivije, zamamnije, rekao bih čak i dublje. Makar, jedna je pjesnikinja rekla: „Nema ništa ljepšeg od mora i ženskog tijela!“.

Osim Gorskog kotara, jedno ste vrijeme živjeli i u Rijeci, pa potom u Zagrebu. Trenutno mijenjate boravišne adrese smjenjujući kontinentalnu Hrvatsku s otočkom. Koliko je mijenjanje podneblja ,društvenih krugova, jezika i dijalekata utjecalo na stvaranje vašeg prepoznatljivog izričaja.

Prvi zrak udahnuo sam na Sušaku, dijelu Rijeke koji je tada bio odvojen državnom granicom od Italije. Zadnjih tridesetak godina pak topliji dio godine živim na otočiću Susku. Taj prvi udah morskog zraka nikako da me napusti. Kajkavski, čakavski i službeni štokavski razvili su u meni jezički senzibilitet, a jezik je piscu glina od koje radi svoje posude, velike kad piše prozu a okarine kad misli da je ptica.

Vaš kako i sami kažete „književni frajeritis“ i teme kojima se bavite svrstale su vas u red najčitanjih suvremenih pisaca.

Moja jezička glina je u susretu sa govorom zagrebačkih frajera dobila novu dimenziju i infracrveni spektar boja. Prihvatio sam taj brzi, metaforički jezik kao pravi narodni jezik i bestidno ga unio u književnost. Jezikoslovci su sumnjičavo klimali glavama, a publika je to odmah osjetila kao svoj jezik.

Vjerojatno ste jedini zabranjeni prozni autor na ovim prostorima! Vaš roman „ Čangi“ postao je legendarno štivo svih uzrasta , no nakon njegovog objavljivanja, daleke 1963. u Novom Sadu vođen sudski proces i knjiga je trebala biti zabranjena zbog pornografije, no…

Ha, eto! Socijalistički vrag uopće nije bio tako crn kako ga danas slikaju. Barem ne u toj fazi kad se poslije početnih grešaka počeo kretati prema razumnom društvu. Za sudske vještake bila su izabrana jaka književna imena i oni su jednoglasno ocijenili da inkriminacija ne drži vodu. Spor je na pola puta zaustavljen da se nikad ne bi ni nastavio. Iako je do završetka procesa prodaja bila formalno zabranjena svih petnaest tisuća tiskanih primjeraka došlo je do kupaca u ciglih mjesec dana. Reklo bi se danas da je narod opet bio u pravu. Kasnije kad se razmahalo Hrvatsko proljeće objavljeno je novo izdanje s dodatkom u kojem sam opisao što se s romanom sve događalo. Pod naslovom Čangi off Gottoff izašao je 1970. u zagrebačkom Znanju u biblioteci Hit. Uz neka druga izdanja dočekao je 2004. kada je u Večernjakovoj biblioteci objavljen u 60.000 primjeraka. Roman je očito žilav kao i njegov glavni junak Čangi!

Erotika je jedna od Vaših omiljenih tema, vječna tajna odnosa na relaciji muškarac –žena, od mladosti pa do zrele muževne i stvaralačke dobi rado se hvatate u koštac s tom osjetljivom tvari.

Imam brata i polusestru Lidiju ali ona živi u drugom gradu, imam sina, nemam kćer – stalno sam bio zarobljavan u muško društvo. Ne možete pisati knjigu u kojoj nema ženskih likova. A tako sam malo znao o ženama. Da imam kćer možda bih bio manje opsjednut ženskom tajnom. Činjenica je da su odnosi između muškarca i žene uvijek nešto drukčiji od odnosa muškarca i muškarca. Mučilo me što je i od čega je ta ženska komponenta. To nije samo pitanje fiziologije, to je filozofsko pitanje. Erotika je dio tog sudbinskog stanja duhova. Da nema muškaraca svijet bi bio strašan, ali još bi bio strašniji da nema žena. Mučen svime time postao sam muška feministica. Ne mogu oprostiti muškom rodu golema zla koja smo kroz povijest činili ženama. Gotovo da bih se zakleo da će 21. stoljeće – kolikog blentavo startalo – biti stoljeće žena!

Osim riječima u svim njenim oblicima fascinirani ste i znanstvenim, zapravo tehničkim postignućima. Koliko je pojava nekih novih medija i izuma o kojima nismo mogli niti sanjati pred samo dvadesetak godina utjecala na Vašu percepciju književnosti, na Vas osobno?

Od malih nogu tehnika mi je bila bajka uživo. Kao klinci stavljali smo streljivo – preostalo poslije ratnih zbivanja u našim šumama – na željezničke tračnice i strpljivo čekali da parna lokomotiva učini svoje. Lokomotiva nije ni znala što joj se našlo na putu, metci nisu eksplodirali, samo su kugle bile spljoštene kao da su kakve mikropalačinke. Zrakoplovne eskadrile vibrirale su iznad naših fasciniranih glavica, čuda iz Tisuću i jedne noći bila su nam manje fascinantna. Nešto kasnije jednako je bilo fascinantno kad bi vlak uletio u tunel. Mrak i sumporasti smrad tresli su naša čula kao da padamo u Alicinu zemlju čudesa. Nisam se plašio ni kad je zrakoplov teturao nad Ćilipima, ni kad su nas helikopterom prebacivali iznad naftnih baklji u Sibiru. Čarolija, prava čarolija! Čuveni filozof Martin Heidegger za tehniku nije imao lijepih riječi, smatrao je da tehnika uništava ljudski bitak. Pisao sam blog kojem sam dao nadimak Heidegger! Potajno sam se pitao što bi rekao pravi Heidegger da je doživio pojavu Interneta. Kako bi se ponašao na facebooku? Bi li slao mejlove svojim kolegama filozofima i bi li se oglasio na ratove koje započinju kopije njegovog štovanog gazde Hitlera? Tehnika je plod ljudskog uma. Sretan sam što mogu koristite te plodove i ne zloupotrebljavati ih. Da je Tolstoj imao računalo ne bi morao gnjaviti Sofiju da mu prepisuje ratove i mirove, a vjerojatno ne bi u dubokoj predsmrtnoj starosti od nje morao bježati.

Jesmo li ipak postali malo previše ovisni o naprednim tehnologija, i u kontekstu toga, što mislite o izdanjima E- knjiga?

Ne previše, nego smo premalo ovisni o mogućnostima koje silno ubrzavaju prijenos misli i provjeru podataka iz uma na zapis. Namjerno kažem zapis, a ne na papir, jer smrt papira je sve bliža. Knjiga šepesa preseljenjem u digitaliju i to prije svega zbog problema koji taj prijelaz postavlja pred veliki broj zaposlenih u izdavačkoj industriji ali i zbog pravničke lijenosti i nesposobnosti da utvrdi odnose s autorskim pravima. Eto, dvije najzainteresiranije strane su ujedno i dvije najozbiljnije prepreke da knjiga prijeđe u beskrajni i higijenski vrhunski teritorij digitalnog carstva. Kao čovjek iz goranskih šuma ne mogu a da ne kažem da mi je žao svakog stabla koje je srušeno da bi onda završilo kao papir.
Jasno, danas kada ima više pisaca nego čitatelja pitanje je kako uspostaviti kriterije prema kojima bi se točno znala razina pojedine knjige na Internetu. Elektronička poplava ruši sve pred sobom i u toj stihiji nije lako naći ono najvrijednije. Čitatelji se daju zbuniti, sklonost kiču je pregolema, ulazak u teško štivo je prenaporan, lagoda iako zvoni prazninom čini se najprihvatljivijom. Bez muke nema nauke, rekao je narod davno prije pojave novih tehnologija.
Autorski mi ni jedan tehnološki skok nije bio problem. Kao srednjoškolac prvu sam objavljenu knjžicu napisao na pisaćem stroju. U ono vrijeme i nisu primali rukom pisana „djela“, kao što i danas ne možete izdavaču predati tekst ispisan samo pisaćim strojem.

Počeli ste pisati blog, u ono vrijeme vaših početaka još uvijek novotariju, no ispostavilo se da je interakcija vas kao blogera i vaših komentatora iznjedrila sjajan roman „Bestjelesna“.

Busam se u tipkovnicu da sam u Hrvatskoj bio među prvim blogerima. Bilo je to zlatno blogovrijeme! Sve je bilo odlično dok se broj naglo nije počeo povećavati. Bila je optimalna kategorizacija, znalo se gdje tko spada i što na kojoj grupi možete očekivati. Krug književnih talenata se brzo prepoznao. Stizali smo se upoznavati i u stvarnom životu, neodoljivo je bilo miješati stvarni i virtualni život. Što god tko pričao ostaje istina da u virtuali čovjek otkriva neke svoje pritajene ili podsvjesne osobine. Na mreži osvještavanje ubrzano raste. Bilo bi dobro da se psiholozi i sociolozi ozbiljnije bave tim fenomenima a ne da raspravljaju samo o pedofiliji.
„Bestjelesnu“ ne bih ni mogao napisati da nisam preko bloga upoznao divna ženska bića. U virtualnoj slobodi mogao sam osjetiti muškarcu u reali nepoznate frekvencije. Uz lik Bestjelesne glavni ženski lik Mjesečeva Trepavica doista je u stvarnom životu žena s natprosječnim kvocijentom inteligencije i poznavanjem svega što na bilo koji način dotiče umjetnost. Kad sam jednom pitao što zna o neurofilozofiji – što sam trebao za jedan segment romana – ona je od prve objasnila da je njen profesor u New Yorku imao izložbu sa snimkama kognicije u ljudskom mozgu (na čemu se i bazira neurofilozofija). Bez bloga ne bih ni znao da postoje osobe s tako velikim i raznolikim kapacitetima. Knjigu je promovirala blogerica – i lik iz romana – Celeste, a komentare je čitala blogerica Lolla koja je u međuvremenu, pod pravim imenom Mihaela Gašpar, objavila zapažena dva romana i knjigu pripovjedaka. Za Novi list intervju sa mnom je napravila blogerica Manistra koja je kasnije pod pravim imenom Maja Hrgović objavila nekoliko vrijednih knjiga proze. Virtuala, fikcija i reala sve se intenzivnije prepliću. Bojim se da su muškarci sa svojim patrijarhalnim, borilačkim mentalitetom sve manje građa za ozbiljniju literaturu.

Kad smo već kod bloga moramo spomenuti i Vaš zadnji objavljeni roman „ Glasovi ispod površine“, pisan četveroručno s također blogericom i sjajnom mladom pjesnikinjom Danielom Trputec. Kako ste došli na tu ideju?

Naša blogerska veza počela je standardno. Pisali smo komentare uz postove, prepoznali neke zajedničke književne afinitete, počeli mejlati a onda i chatati. Upoznali smo se u reali na Trgu bana Jelačića i kao da se oduvijek znamo otišli na kavu i pričali o svemu i svačemu. U jednom chatu došli smo do ideje da bismo mogli zajednički napisati noveletu. Snaga fikcije dovela nas je do zamisli da krenemo u nešto zamašnije i zahtjevnije. Počeli smo tkati roman. Najbolje nam je išlo dok je Daniela bila na Ugljanu a ja na Susku. Mediteran stvarno ima u sebi nešto što stimulira kreativnost. Osim toga puno je jednostavnije pisati skoro pa paralelno kad imate svemogući elektronički alat. U svakom slučaju lakše nego da se gurate za zajedničkim pisaćim stolom i prekidate s telefonskim pozivima i kojekakvim drugim obvezama – kao da ste činovnici u nekom uredu. Glasovi ispod površine osakaćeni za žensku komponentu bili bi jedva probavljivo štivo. Daniela i ja vjerujemo da smo stvorili doista višeslojno i višeznačno tkivo štiva koje se može „trošiti“ iz mnogih aspekata.

No, vi ste se iskušali i kao plodonosan pisac radio i TV drama ali i kao filmski scenarist što je možda manje poznato.

Moja istraživačka opsesija morala me dovesti i do žanrova koji žive izvan papira, u eteru ili na filmskom platnu. Život riječi u drugim medijima oduvijek me opsjedao. U vrijeme prije Gutenberga nije čitatelj mogao imati svoju knjigu. Jedan bi čovjek čitao a ostali bi pažljivo slušali, bilo je to kao neka vrsta radija prije Tesle i Marconija. Nije, dakle, bilo kazalište ali ni doživljaj čitanja kakav imate sada dok ste sami pred riječima otisnutim na bijeloj tišini papira.

Svakako valja spomenuti opus dječje odnosno literature za mlade; tu je roman s povijesnom tematikom “Omiški gusari“ i urbani roman za mlade „Glavata priča“. Tinja li znatiželjno dijete još uvijek u vama?

Dijete u meni je odraslije ali još znatiželjnije. Ako ikako budem stigao napisat ću modernu bajku s likovima koji žive po zakonima kvantne mehanike. Ionako se fundamentalna znanost kreće u okvirima bajke a onda odjednom dođe do otkrića koje mijenja život na Zemlji. Pokušajte samo zamisliti šegrta Hlapića koji živi u jedanaest dimenzija koliko ih najmanje sada predviđa teorija struna.

Imali ste sretno djetinjstvo protkano i traumatičnim događajima, kakvih uostalom ima u svakoj obitelji . Kako su određeni događaji vezani uz vašeg oca utjecali na vaš razvoj i na odnos s vlastitim sinom?

Ocu sam uvijek davao za pravo, a kasnije sam pravo davao sinu. Otac je bio ženskar (otud moja polusestra Lidija!), a sin je iako se rastavljao u temelju jednoženac. Otac me naučio jako važnoj filozofiji. Kad sam se našao u kakvoj teškoj neprilici učinio je što je mogao i rekao: „Već sutra će to biti prošlost!“. Moj sin ne može na sebi primijeniti to moćno pravilo. Jesu li se vremena toliko promijenila? Zar ovo jadno stanje u koje je dovedena Lijepa naša doista sutra neće biti prošlost? Ne mogu vjerovati da će sadašnjost trajati odavde do vječnosti.

Vaša pokojna supruga Štefanija je vaša ljubav iz djetinjstva. Moram priznati da me dirnulo kako ste opisali vaš prvi susret, skriveno ljubovanje. Toliko nježnosti i erotike u samo nekoliko rečenica. Je li istina da „samo jednom se ljubi“ ili je to samo šlagerski stereotip ?

Pravilo da će sve biti prošlost mogu prenijeti i na ljubav. Nema razloga da ljubav traje vječno. Kad nekoga volimo nitko nas ne može uvjeriti da je ljubav prema toj osobi tek privremeno stanje. Imao sam nekoliko velikih, „besmrtnih“ ljubavi. I danas osjećam toplinu u srcu kad se sjetim bilo koje od njih. Ljubav jest kemijski proces. Ona mijenja naš tjelesni i duhovni kemizam. Ali i Sunce će se jednoga dana ohladiti. Najhladnija mjesta u Svemiru su 2.7°C toplija od apsolutne nule. Kroz puste milijarde godina sve će završiti na nepomičnoj, mrtvoj apsolutnoj nuli. Pa i nastrastvenije, žarke i vrele ljubavi.

Kako ste se u svojim najboljim danima nosili sa slavom, jesu li svojevremeno pisci bili svojevrsni idoli mladim ženama?!

Slava je dim, znate na koji dim mislim!

Recite mi nešto o obiteljskom životu, da li vas je on definirao kao umjetnika, ili ste uspjeli paralelno voditi dva zasebna života?! Koji vas je više ispunjavao? Ili su se ti usporedni životi samo nadopunjavali?

Iskustvo koje donosi obiteljski život ničim se ne može zamijeniti. Danas kada su obitelji mnogo krhkije i bez garancije na duži rok upotrebe usprkos svemu ima razloga i potrebe za stvaranjem obitelji. Na kraju krajeva čovjek je društveno biće i ne može živjeti kao pustinjak. Za umjetnike je problem što i obitelj i umjetnost traže čitavog čovjeka. Svi moraju biti spremni na žrtve. Svi sanjamo o slobodi ali nje jednostavno nema.

Za čim najviše žalite u životu, koji vas je porok naveo da sagledate u dubinu vlastitog života, ili se vama tako nešto nije dogodilo ?

Dogodilo se, itekako se dogodilo. Kralj alkohol zavladao je cijelim mojim biće, suvereno je vladao, služio se umiljavanjima, lažima i podlostima, ali kad me doveo u gadnu prometnu nesreću još dok sam bio u Traumatološkoj bolnici rekao sam mu Zbogom, više se nikad nećemo kucnuti! Ni za tvoje, a još manje za moje zdravlje! Zdravlje sam vratio, za tih 25 godina nisam popio ni jednu jedinu kap njegove kraljevske krvi. Izgubljeno vrijeme nisam mogao vratiti. Otkako nije u mojoj blizini radim kao konj ali moram se pomiriti s činjenicom da sam pod njegovim okriljem mnogo toga izgubio.

Prijateljstva; tko su vaši prijatelji i kako biste uopće definirali taj pojam?

Prijatelji su zamjena. Za sve, pa čak i za nas same. Oni ako treba mogu biti vi, ali pod uvjetom ste i vi spremni da budete oni. Prijateljstvo se kuje kad je vruće ali i kad je ledeno. Ono se neprekidno provjerava. Moji su prijatelji ljudi od umjetnosti. Umjetnost je naš zajednički nazivnik i ona nas povezuje čvršće nego bilo koji drugi, mahom privremeni, fenomen. Umjetnost dura, ne da se, ima tajnu ali i otvorernost, teško ju je ukrotiti ali zna biti i podatna. Ne znam mogu li sportska prijateljstva biti toliko utemeljena. Muško-ženska prijateljstva još uvijek provjeravam. Bilo bi idealno kad bi svi moji prijatelji bili žene.

Poznato je da su umjetnici skloni poročnom životu, gotovo neobuzdanim strastima za alkoholom, opijatima, brzinom… Imate li i vi nekog skrivenog vražička u sebi?

Imam ga i znam koji je: htio bih biti ono što nisam. Htio bih biti astronom ali i kozmolog i astronaut. Htio bih s onim roverima koji kloparaju po Marsu neposredno proučavati taj planet i onda tamo u slobodno vrijeme pisati pjesme. Htio bih biti prvi čovjek koji će na nekom drugom planetu stvoriti artistički artefakt. Htio bih na svoje oči vidjeti kako ta nova sredina djeluje na mene ali i na kreativnost i umjetnost. Tehnički mi je to neostvarivo pa u zadnje vrijeme taj drugostrani svijet živim u knjigama Briana Greenea s pjesničkim naslovima Tkivo Svemira, Elegantni Svemir ili Skrivena stvarnost.

Može li se pisati, umjetnički izraziti dok živite nekim mirnim životom, usporeno, uz navike kojih se neminovno kako godine idu pridržavamo?

Nikad nisam odgonetnuo gdje su izvori iz kojih izbijaji književni potočići. Iskustva su svakako dio tih dragocjenih potočića. Ne vjerujem salonskim književnicima, nisam vjerovao salonskim komunistima, ne vjerujem ni salonskim neoliberalima. Nešto je trulo u salonskim „iskustvima“. I ona preaktivna krajnost također ne donosi ploda. Arthur Rimbaud prestao je pisati kad se premlad posvetio trgovanju oružjem. Neki dobri hrvatski pisci kad su se devedesetih prometnuli u političare do danas se nisu javili književnim plodovima. Metoda balans-sredina svakako je optimalna. Vjerojatno ću se sa starenjem sve više prepuštati balansima u srcu čovjeka – dakle, mozgu.

Recite nam gospodine Majetiću, što mislite o glazbenoj umjetnosti, koju vrstu glazbe slušate, što mislite o elektronskoj glazbi, jer znamo kako u vaše priče, vašu poeziju implantirate modernu znanost, a danas je već i glazbu moguće secirati toliko da vidimo vibracije energije koje dokazano imaju utjecaj na sva živa bića?

Reći ću vam što još nikome nisam rekao. Reći ću makar zvuči snobovski patetično. Otkako sam još kao dječarac na blaupunkt radioaparatu naišao na meni tada nepoznatu glazbu osjetio sam kako vi kažete vibracije energije. Spiker je u odjavi rekao da je izvedena Peta simfonija Ludwiga van Beethovena. Otada me prati ta nevjerojatna dinamika svakog Beethovenovog zvukovnog velegrada, ritmovi tih ulica, mir u notnim parkovima, mudrost u muzejima pianissimo dionica. Partiture svojih pjesama često sam provjeravao slušajući Beethovena.
Drugo otkriće mi je Jean Michel Jarre. Susjed na stubištu bio mi je Želimir Zagotta koji je imao sreću da na arhitekturi završi specijalizaciju za scenografiju (kasnije ukinuto) pa je poslovno putovao diljem globusa. Iz Pariza nam je kao poklon donio longplejke s kompozicijama Oxygène i Équinoxe meni nepoznatog Jarrea. Mnogo kasnije, imao sam prilike u zagrebačkoj Areni uživo prisustvovati Jarreovom koncertu kojemu su osim mnogodimenzionalne glazbe sugestivno dodani vizualni efekti. Počeo sam povezivati Beethovenovu glazbu sa Jarreovim laserskim aplikacijama i tako si predočavao budućnost u kojoj će umjetnici stvarati holografske projekte.

Vidim da ste okruženi slikama koje ste sami slikali. Jesu li one vaša težnja za vizualnim, recimo sada u vašem stilu i holografskim prostorima?

Slikam isključivo u prirodi, na otvorenom zraku, u potpunoj slobodi. Ne mislim ni da sam dobar ni pravi slikar. Tražim samo gdje i kako nastaje kreativnost a nju smatram vrhom ljudskog bića. Kroz slikanje sam otkrivao da kistom razmišljam metaforički vrlo slično kao i s tipkovnicom. Mora da je neka opruga u meni koja amortizira iste terete i udarce.

Da možete dobiti mogućnost da ispravite jednu stvar u ovoj našoj državi, bez obzira koliko ona bila nemoguća, što biste promijenili ? Što to najviše koči našu državu? Ima li nade za naš mentalitet ?

Pokrenuo bih sve računalske kapacitete u državi – posebno bankarske, u poreznim uredima, u FINI, u svim javnim službama, u svim privatnim i barakama i korporacijama – da se istraži put svake lipe, kune, marke, eura, dolara, svega što je bilo ili jest novac. Ako ne bi bilo druge angažirao bih vrhunske hackere samo da se izvede potpuni uvid u banke (banke!) podataka, Analizirajući tokove novca postalo bi jasno tko je, kada, gdje i koliko opljačkao. Čak i uz primjenu trenutno traljavih zakona mogli bismo državu dovesti u red i funkcionalnost. A onda bi mentaliteti lako sebe doveli u red i zdravo funkcioniranje.

Ako opet odlučite pisati roman „četveroručno“ i napraviti možda opet nešto neuobičajeno, s kime biste voljeli surađivati?

Već surađujem. Daniela Trputec i ja radimo na novom romanu. Ne želimo otkrivati detalje. Sada smo u fazi izrade DNK supstrata koji će sačinjavati roman!

Imate li neku neostvarenu želju, neki još nedosanjani san? Kakvi su vam planovi?

Nikako ne uspijevam domisliti kako da nestane moje tijelo kad budem mrtav. Kad se sjetim odlaska već sada me smeta moj leš. Nikome neće biti potreban, ničemu neće služiti, bit će samo na teret a ja bespomoćan da uništim taj posljednji trag mojeg ovozemaljskog boravka. Trenutna anihilacija za sada nije, nažalost, moguća. Sanjam o crnoj rupi koja bi to munjevito i higijenski savršeno obavila!

———

Alojz Majetić rođen je u Rijeci 1938. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Delnicama, studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radio je kao korektor, novinar, samostalni književnik i urednik. Bio je tajnik Društva hrvatskih književnika, urednik časopisa Paradoks i Republika, uređivao je na radiju emisije SF-priča a u izdavačkoj kući Mladost bio je urednik biblioteke Svršetak stoljeća, Prizma i Pjesnikov izbor.
Trenutno živi na dvije lokacije, ovisno o godišnjem dobu.
Napisao je roman za mlade s povijesnom tematikom „ Omiški gusari“ za koji je dobio Nagradu „ Grigor Vitez“, te kratki roman urbane tematike “Glavata priča” za koji isto biva nagrađen Nagradom “Ivane Brlić Mažuranić”.
Njegov poetski opus također je nagrađen; za knjigu pjesma “Tkači jedara” dobiva Nagradu grada Zagreba i za knjigu pjesama “Odmicanje pučine” Nagradu “Tin Ujević”.

Cjelokupan Majetićev opus teško je u potpunosti nabrojiti no evo, informacije radi samo nekih njegovih proznih uradaka;

Dijete s brkovima priča (pjesme), Zagreb, 1956.
• Ponovo će se popeti more (pjesme), Zagreb, 1961.
• Čangi (roman), Novi Sad 1963, Zagreb 1985, 2004.
• Otimam (pjesme), Zagreb, 1963.
• Čangi off Gottoff (roman), Zagreb, 1970, 1980.
• Zapovjedni način (pjesme), Čakovec, 1976.
• Kako uspjeti u životu (pjesme), Zagreb, 1977.
• Omiški gusari (roman za djecu), Zagreb, 1981, 1986, 1991, 1994, 2001.
• Daljinsko upravljanje (pjesme), Rijeka, 1987.
• Narcis – poližanrovski konceptualistički projekt (proza, poezija, eseji), Zagreb, 1987.
• Himna fetusa (pjesničko-grafička mapa; grafike: Tomislav Hrabar), Zagreb, 1987.
• Glavata priča (roman za djecu), Zagreb, 1996.
• Tkači jedara (pjesme), Zagreb, 1997.
• Vrata iza pučine (pjesme), Zagreb, 1998.
• Daljinsko upravljanje (izabrane pjesme), Zagreb, 2002.
• Odmicanje pučine (pjesme), Zagreb, 2003.
• More bačeno u nebo (pripovijetke), Zagreb, 2005.
• Bestjelesna (roman), Zagreb, 2007.
• Glasovi ispod površine (zajedno s D. Trputec, roman), Zagreb, 2009.

Oglasi