Piše: Igor Žic
Književnik Milan Osmak preminuo je, poslije višegodišnje teške bolesti, 13. veljače 2015. godine u Zagrebu. Bio je jedan od najugodnijih sugovornika i najblažih književnika koje sam ikada upoznao i, na neki način podsjećao me je na mog djeda, pjesnika Ivu Žica Klačića.
Pamtim jedan naš dugi razgovor početkom jeseni 2012. na terasi Male kavane u Zagrebu. Trg bana Jelačića bio je, kao i uvijek, prepun užurbanih ljudi, dan je bio sunčan i ugodno topao, a Osmak pun optimizma, sa stalnim prizivanjem otoka Krka – u Malinskoj je imao vikendicu i barku kojom je obilazio vale. Malo je pričao o svojoj prošlosti – o tome kako je bio mornar, brojač lučkog tereta, prodavač električnog materijala, glasnogovornik komunalnog društva Čistoća, novinar i urednik – no više o onom što je trenutačno pisao i o planovima za budućnost. Zbirka priča o Kvarnerskom moru polako je dobivala oblik.
Kad je bio zadovoljan brojem i kvalitetom priča, objavio je, u veljači 2013. godine, Ovce na južnom vjetru. Početkom prosinca iste godine predstavio sam tu knjigu u Čitaonici Gradske knjižnice u Rijeci. Smatram da me je, na neki način, obavezao svojim inzistiranjem da ja predstavim tu knjigu. Predstavljanje je bilo intimno i elegično, a sve je pomalo podsjećalo i na početak dugog oproštaja. No, kraj jednog, obično je i početak nekog drugog puta…
Sam je odredio koordinate svijeta koji je želio sačuvati na stranicama svoje posljednje i – vjerojatno – najbolje knjige.
“Kvarnersko more iz podnaslova ove zbirke nećete pronaći na geografskoj karti istočnog nam Jadrana. Uzalud je njegovo ime zaguglati na internetu. U zagrebačkim oniričkim snatrenjima priče mojih fikcionalnih likova počinju upravo u tom moru.
More oplakuje liburnijska stopala Učke. Moje snovite plovidbe Kvarnerskim morem otpočinju na zapadu kod restorana Plavi podrum u Voloskom. Ili, na jugoistoku pred lukobranom odvojka riječke luke, zvanom još od milja Porto Baroš. More nalikuje s početka na gotovo pravilan kvadrat duboko modrog. Na njegovoj površini divovski brodo-kontejneri nisu nego bubice. Ne veće od dvojarbolnog keča Cortoa Maltesea koji bi u opakoj maglici mojih sjećanja znao burdižati po krmi trgovačkog broda što me milostivo nosio pokraj vulkanskih hridi luke Aden, kraj plavih rtova Cejlona i tjesnacima pred Hong Kongom.
More, o kojem vam pričam učas se protegne na jug, duž uvala otoka Krka i negostoljubivih grota Cresa. Pa, dalje sve do otočja za koje će Branko Fučić oživiti tisućljetno kodno ime Apsyrtides.
Prve dječje avanture (bogat je tko ih se sjeća) većina fikcionalnih likova ove zbirke preživjela je na obalama Kvarnerskog mora. Pod mentorskim okom barda književnosti za mlade, Ivana Kušana, ja sam ih smjestio unutar korica knjige. I dok su nadolazeća desetljeća na tu knjigu pričam taložila knjižničku prašinu diljem Lijepe naše, njeni likovi su odrasli u nekim drugim knjigama, podobijali djecu, koja dandanas sve brže odrastaju, i našli se zajedno u ovih deset pomorskih štorija.” (Završna bilješka autora, str. 267)
Veliki Dante je – u Božanstvenoj komediji – Kvarner uveo na velika vrata svjetske književnosti, naravno u Paklu!, gdje je, u IX. pjevanju, napisao: “Sì come Pola presso del Carnaro / che Italia chiude, e i suoi termini bagna.” – odnosno, u prijevodu: “…i ko što ju kod Pule, blizu žala / gdje Kvarner, među Italije pere…” Ti stihovi ostavili su (pre)velikog traga kod svih iredentista…
Gabriele D’Annunzio, drugi, nešto manji talijanski pjesnik – ali za Rijeku puno važniji! – napisao je patetičnu Kvarnersku pjesmu kao poetičan zapis o tome, kako je1918., tijekom prvog svjetskog rata, pod okriljem noći, uplovio s tri mala torpedna čamca MAS u Kvarner, ne bi li u Bakru ponizio austro-ugarsku ratnu mornaricu.
“S trides ljudi ovdje stojim
s tridesjednim – smrt kad brojim.
Eja, zadnja! Alala!
Na tri daske čamca smjela;
Hladne krvi, tvrda srca…
Uz Smrt oči nikad dr’jemnih,
Tvrda srca, ruku spremnih
Alat dić što ruši, hara.
Eia, puti sa Kvarnera!
Alala!…”
Od hrvatskih pisaca o Kvarnerskom moru pisao je, recimo Milan Šenoa (sin poznatijeg Augusta Šenoe), koji je često dolazio u Kraljevicu i ostavio zbirku Kvarnerske pripovijesti (Zagreb, 1912.). Nazivi pojedinih novela daju i nešto od duha cijele knjige, nastale u sutonu Austro-ugarske: Pjer od porta, Sasma obični dogadjaj, Tone Granparola i Luka Gamburat, Katastrofa – pripovijest kapetana na parobrodu Condoru, Don Simeon Karonja, Roman Silvestra Kalafata, Santa Lucia, Historija kapetana Romana, Izgubljeni i Socijalist.
Tijekom drugog svjetskog rata poemu Zov Kvarnera napisao je Kastavac Ante Dukić i objavio je u Zagrebu 1944. godine.
“…Moj Kvarneru,
liepi i dragi!
Ne vidim te – al te vidim.
Vidim starca mornara
gdje se po kamenim stubama znojan penje
u Marijin hram
i tiho prilazi do glavnog oltara:
da pali svieću i cvieće prospe
pred likom blažene Gospe
Trsatske.
I da slikama na zidu zahvalno doda
sliku svoga broda
za spasen život i sretno s burom svršen boj.
da vjerno izpuni zavjet svoj.”
U novije doba Rastko Schwalba, povjesničar umjetnosti i veliki zaljubljenik u jedrenje, objavio je Knjigu o Kvarneru (Rijeka, 2008.), u kojoj je prikupio svoje eseje o ovom prostoru, idući, na neki način, za Mediteranskim brevijarom Predraga Matvejevića.
Milan Osmak, pak, pokušava sve te različite doživljaje Kvarnera ujediniti u svojoj lepršavoj i prozračnoj prozi, u kojoj se sve događa oko mora i zbog mora. Radnju vodi spretno, bez patetike, pomalo rezignirano, no ipak vjerujući da će sve završiti dobro. Ako ne ovaj put, onda sigurno idući! Kritičar Branko Maleš, u pogovoru knjige pokušava sažeto definirati autora i njegove interese.
“Osmak u novelama ove knjige tematizira kvarnersko područje, s refleksijom na život aktera i u Zagrebu, ali ono što izdvaja Osmaka kao (po)morskog pripovjedača osobna je i vidljiva sklonost, npr. tehničkoj i dokumentaristički preciznoj legitimaciji tretiranih zgoda ili uobičajenih ribarskih pomagala (opis lova, brodica i brodskih motora…)…
…Sudbinama namjerne vremenske nekonzekventnosti, kolažiranog vremena, Osmak i fleksibilno pozicionira vlastite likove i tvori egzistencijalno-mentalističku mrežu žitelja naše pomorske oblasti (Lošinj, Cres, Osor i pripadni akvatorijski otoci, Unije, Srakane, kao i nenastanje otočići i škoji…” (str. 269-270)
Autor nije zaobišao ni Rijeku, pa je tako priložio i priču Ljubav na cesti Rijeka-Zagreb.
“- Dragi putnici, stižemo na autobusni kolodvor Rijeka. Hvala na povjerenju i nadamo se da ćete i sljedeći put odabrati našu liniju. Za putnike u pravcu Zagreba: stojimo petnaest minuta.
Sunčica ne običava izlaziti iz busa (piški se doma, kažu djeci tete u Jurinom vrtiću). Svježi zrak što ga jugo unosi u autobus iz riječke luke potiskuje sumnjive miomirise iz promočenih vjetrovki petorice HV-ovaca koji su se vozili iz Lovrana do Rijeke. Ili su to disale njihove maskirne (iz poljskih vojnih zaliha) čizmice od umjetne kože. Nije joj pozlilo.
Eto, počinje popunjavanje preostalih slobodnih mjesta za Zagreb. Na brzaka trebaš nekoliko puta udahnuti toliko dragi miris mora po jugu. Unatoč svim sagorjelim gorivima na stajalištu Žabica, jugo iz Kvarnera u valovima prodire u bus.” (str. 61-62)
Osmakov jezik je jednostavan i neposredan, s puno dijaloga, kroz koje se likovi uobličiju pred našim očima, ali i ulaze u više ili manje otvorene sukobe. I tako Kvarner postaje zavodljiva plavičasta scenografija niza malih drama – i komedija! – koje čine život.
…
Što je to riječka književnost? Ovo retoričko pitanje, u ovom neobičnom gradu potrošene ljubavi (D’Annunzio) može izazvati neočekivan odgovor. Nesumnjivo postoji nekoliko svjetski relevantnih pisaca, koji su čvrsto povezani s gradom na Rječini. Apsolutni broj jedan, bez prave konkurencije, je Janko Polić Kamov (Sušak,1886.-Barcelona,1910.). Janko Polić rodio se na Pećinama, u obitelji beskrajno bogatog brodovlasnika Ante Polića, gimnaziju je polazio na Sušaku, no bio je izbačen iz škole i prešao je u Senj. Za života je izdao četiri knjižice: Psovka, Ištipana hartija, Na rođenoj grudi i Tragedija mozgova, no ključno djelo mu je roman Isušena kaljuža, nastao 1908.-1909., no tiskan tek 1957. godine. Kamov je bio veliki austro-ugarski pisac koji je pisao na hrvatskom, i veliki hrvatski domoljub kojem je i Austro-Ugarska bila mala, pa je smrt našao u Barceloni. Prethodi Kafki i Joyceu s čitavim nizom inovativnih posptupaka, no njegova je tragedija što nije pisao na nekom od važnijih jezika Monarhije, a tragedija Hrvatske, što ne zna što bi s njim.
Drugo mjesto na vječitoj listi imaginarnog Društva književnika Rijeke vrlo uvjerljivo drži Ödön von Horvath (Sušak,1901.-Pariz,1938.). Otac Josef pripadao je ugarskom plemstvu, a radio je kao službenik. Mali Ödön rodio se u vili Vjekoslava Kozulića na Pećinama. Obitelj je potom 1902. u Beogradu, 1908. u Budimpešti, 1913. u Münchenu, 1919. u Beču. Priče iz Bečke šume, dramski komad iz 1930. godine, priskrbile su mu uglednu Kleistovu nagradu 1931. godine. Zbog nacizma biva zabranjen, upada u psihičku krizu, te bježi od samog sebe. U Amsterdamu mu je prorok rekao da će mu se životni događaj dogoditi u Parizu – i tako je i bilo. Tijekom oluje pala mu je grana na glavu i ubila ga je. Rođen u Rijeci, u mađarskoj obitelji, pisao je na njemačkom, no sreću nije našao kao ni Kamov. Osobno se smatrao apatridom.
Na trećem mjestu ove nevesele liste je Paolo Santarcangeli (Rijeka,1909.-Torino,1996.). Kao dijete austro-ugarske Rijeke dobro je govorio mađarski i kao profesor mađarske književnosti na torinskom sveučilištu bio je jedan od vodećih talijanskih hungarista. Bavio se poviješću civilizacije, te je stekao ugled studijama o mistici, religiji, povijesti simbola, te smislu komičnog. Njegov rad o simbolici labirinta iz 1967. godine predstavljao je znanstvenu osnovu za osmišljavanje čuvenog labirinta samostanske knjižnice u romanu Umberta Eca Ime ruže. Kao Židov, rođen je kao Pal Schwartz, bavio se judaističkim studijama, ali i problemom života na granici. Izdao je niz zbirki poezije, no sjajne su mu autobiografske proze Luka orla odsječene glave (vezana uz Rijeku, na hrvatskom objavljena prekasno – 2010.!), te u Babilonskom sužanjstvu. Ovaj Židov je među iseljenim Riječanima talijanske kulture predstavljao nedostignutu duhovnu vertikalu. Čovjek rijetke odmjerenosti, što je vjerojatno tipično za ozbiljne znanstvenike.
Na četvrtom mjestu, nalazi se Enrico Morovich (Sušak,1906.-Lavagna kraj Genove,1994.). Autor je niza kratkih priča, koje su mu priskrbile priličan ugled u Italiji. Kao i većina pismenijih Riječana objavio je knjigu sjećanja – Jedan Talijan iz Rijeke. Nama je, ipak, znatno zanimljiviji Erich Vio.
Erich Vio (Rijeka,1910.-Andora (!),1999.) rođen je u hrvatskoj obitelji, koja se politički opredjelila sasvim drugačije. Otac Antonio Vio, bio je pro-talijanski autonomaš, a majka Marija Catti, bila je kćer uglednog hrvatskog otorinolaringologa Gjure Cattija. Iz njegove autobiografske knjige Stranputice slobode, napisane na njemačkom, navest ću dio da pojasnim riječke karaktere i duhovna kretanja u gradu krajem 1918. godine.
„Jednog dana pozvao me je djed sebi i rekao slijedeće: „Naša domovina Austro-Ugarska ne postoji. Što je od Austrije ostalo, premalo je i neće se održati. Njemačka međutim postoji i dalje i preuzet će naslijeđe Austrije. Molim te, obećaj da ćeš ostati Nijemcem.“ (str. 10)
Od petog do desetog mjesta – redoslijed prema osobnim sklonostima! – trebali bi se smjestiti: Gabriele D’Annunzio (sa svojim riječkim proglasima!), Nedjeljko Fabrio (s romanom i predstavom Vježbanje života) Borben Vladović (s romanima Boja željeznog oksida i Razderani tlocrt), Vatroslav Cihlar (sa svojim esejima!), te Davor Velnić (s Kineskim šaptom). Jedanaesti, dakle prvi ispod crte, na toj listi bio bi Milan Osmak.
…
U ožujku 2013. dobio sam poštom knjigu priča Ovce na južnom vjetru, uz kratko popratno pismo.
“Dragi kolega Igore, uredniče!
S iskrenim zadovoljstvom šaljem Vam moju novu knjigu Ovce na južnom vjetru. I zato što ste kao (pre)iskusni urednik sudjelovali u mentalnom mojem stvaranju ovog rukopisa – deset novela s Kvarnerskog mora. Čak za četiri priče, uvrštene u ovu knjigu, procijenili ste da su dovoljno kvalitetne za tiskanje u Književnoj Rijeci i time blagotvorno odagnali vječne autorove dvojbe: hoće li napisano biti budućem čitatelju/uredniku dobro – kao što se meni čini…”
Pročitavši zbirku napisam sam autoru e-mail s prvim impresijama:
„Dobio sam Vašu zbirku priča i pročitao sam je… Imam i nekoliko – dobronamjernih! – primjedbi:
Mislim da je naslov zbirke trebao biti Priče s Kvarnerskog mora jer je upečatljiviji i asocijativniji od Ovce na južnom vjetru – koji samo može zbuniti pa i odbiti čitatelja.
Kad se sve priče iščitaju stiče se utisak da su trebale biti čvršće povezane – čak i naknadnim dopisivanjem. Preporučam da pročitate Fidelmanove slike koje je napisao Bernard Malamud – najbolji američki pisac priča. On je u zbirci povezao nezavisno nastale priče s dopisanima i dobio je nešto između slobodno strukturiranog romana i čvrsto povezanih priča!
U Vašim pričama malo se previše osjeća da pišete i za djecu – ponekad odviše toga objašnjavate! Pustite likove da žive svoj život!
Da Vas ne zabrinem – zbirka priča je vrlo dobra i ostavlja dobar utisak.“
A onda sam potonuo u dalju prošlost, sve do meni sentimentalno drage knjige Mare nostrum – Antologije hrvatske poezije o moru, koja je bila otisnuta 1971. – na vrhuncu Hrvatskog proljeća. Ambicioznu, odeblju knjigu priredili su Marijan Grakalić i Milan Osmak! Moj primjerak ima i posvetu: Svom dragom unuku Igoru djed Ivo, konac srpnja 1971. u Rijeci. Djed je bio književnik Ivo Žic Klačić, zastupljen u antologiji pjesmama More nas zove, U lovu na lokarde i Prid Kostrijon. To mu je bio i jedan od posljednjih literarnih uspjeha, jer je umro prvih dana 1972. godine. Ponekad su životni i emocionalni krugovi isprepleteni na neobičan način. I možda, ipak, ne iznenađuje da danas uspješno surađujem s Milanom Osmakom… i Marijanom Grakalićem, zagrebačkim piscem srednje generacije, sinom antologičara iz 1971. godine!
Kako bi se sve skupa čvrsto usidrilo na nemirnom Kvarnerskom moru, trebalo bi iznijeti i kratku biografiju autora – pogotovo zato što je nema u samoj knjizi!
Milan Osmak pripovjedač i romanopisac, rodio se, stjecajem okolnosti, u Pančevu 9. ožujka 1940. godine. Osnovnu školu završio je u Puli, a gimnaziju u Rijeci, pa je za sebe često govorio da je – emocionalno Riječanin. Odrastanje na moru će, uz pomorsku tradiciju njegovih predaka, bitno odrediti autorove motivske i tematske literarne izvore. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu komparativnu književnost i dva svjetska jezika u klasi dr. Ive Hergešića.
Trideset je godina radio kao novinar i urednik na različitim dužnostima na Radio Zagrebu, te edicijama novinske kuće Novi list u Rijeci i Vjesnik u Zagrebu. Pokrenuo je u kući Vjesnik specijaliziranu povijesnu reviju Fokus i prvu istoimenu novinsku biblioteku. Bio je u jednom mandatu direktor izdavačkog poduzeća Stvarnost u Zagrebu. Kao urednik i nakladnik knjiške produkcije uredio je više od stotinu knjiga hrvatskih i stranih autora.
Bio je član član strukovnih udruženja Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva pisaca i HDK za djecu.
U književnosti se javlja u časopisima koncem pedesetih prošlog stoljeća, a prvi roman, Krvotok broda, objavljuje u Rijeci 1965., nakon jednogodišnje plovidbe, kao mornar, morima i oceanima koji oplakuju Afriku i Aziju. Iz tih godina datira i njegovo oduševljenje sa Julesom Vernom.
Maritimna tematika prisutna je u svim njegovim romanima kao osnovno tematsko nadahnuće – ili barem kao karakteristična naznaka. Objavio je i: Sretni Posejdonov vrtlar, (roman, Zagreb, 1973.), Lovci na amfore (roman, Zagreb, 1976.), Platite A bombu (krimić, Zagreb, 1976.), Mrtvi ne govore (krimić, Zagreb, 1976.), Srebrna karavana (western, Zagreb, 1979.), Ribohvatanje i ribarsko mudrovanje (priče za djecu, ilustracije Mate Solis, Zagreb, 1982., 1983.), Žrtva otmice (mini-roman, Zagreb, 1983.), Čovjek s ožiljkom (roman, Zagreb, 1983.), Tajanstveni otoci (roman za djecu, Zagreb, 1985., 1987.), Čežnja i požuda (roman, Zagreb, 1985.), Ispraznite Titanik (roman, Zagreb, 1987.), ZG Love story (roman, Zagreb, 1990.), Ivana tajanstveni otok (roman za mlade, Zagreb, 2004.), Tulum sa tunama (roman za mlade (Zagreb, 2005.), Mario petnaestogodišnji kapetan (roman za mlade, Zagreb, 2007.), Ljetovati na Marsu (roman za mlade, Zagreb, 2009.).
Ono što je zanimljivo je da Osmak u Ovcama… nastavlja s opisom sudbina junaka iz svojih knjiga za mlade. Oni sazrijevaju zajedno s njim! Već spomenuti kritičar Branko Maleš je u pogovoru to sažeo:
„Tretirajući iznova likove iz vlastite literature, produžavajući im život u novoj kontekstualnoj zgodi, autor intimno računa na pamćenje vlastitog čitatelja. Stari i novi egzistencijalni se kontekst nužno sukobljavaju i to bez izričitog navijanja ili žaljenja za prošlim, nego registrirajući objektivne tektonske pomake u društvu.
Likovi iz autorovih prethodnih knjiga kadrirani su u pomalo idealističkom, svjetlom pa i bezazlenom reflektoru gdje prije svega mladost i vjera u život zauzima startnu čistoću međuljudskih odnosa. Međutim, likovi koji u autorovim knjigama i u životu nužno odrastaju postaju izvan početne idealizacije sve fleksibilniji i reklo bi se – realniji…
…Milan Osmak je napisao svoju dosad najozbiljniju novelističku knjigu, a brojne su proze tehničko-dokumentaristički uokvirene izdvojenim navodima iz stvarnosti, koje oživotvoruju obrađenu autorovu priču. Ili otvaraju nenanemetljiv piščev dijalog s vršnim djelima svjetske literature o moru.“ (str. 270-271)
Zbirka donosi deset fragmenata jedne kvarnerske male povijesti, uz miris mora i okus soli. Naslovi priča su: Tama u srcu (priziva Conradovo Srce tame), Starac još more (priziva Hemingwayev kratki roman Starac i more), Ljubav na cesti Rijeka-Zagreb, Poručniku nema tko da piše (poigravanje s naslovom Marquesovog Pukovniku nema tko da piše), Kradljivci diskobola, Ovce na južnom vjetru, Prstaci putuju u Trst, Herkulova batina, Elegantno iskrcavanje i Falit ćeš nam (priziva Mani Gotovac i njenu autobiografsku prozu Fališ mi).
Već i sami naslovi svojim ironično-asocijativnim tonom govore o autorovom stavu prema životu i ljudima. On voli svoje junake, prati njihove sazrijevanje, no pri tom uvijek zadržava jednu dobronamjernu distancu prema njihovim očiglednim naivnostima i prostodušnostima. Svi njegovi junaci moraju se suočiti s događajima koji ih mijenjaju ledenom neumoljivošću. I pri tom, u pravilu, shvaćaju poruku, no usvajaju je tek djelomično. Nema potpune predaje, čak ni ako je poraz bio težak!
Učestalo pojavljivanje erotiziranih ulomaka priziva svojim tonom tzv. prozu u trapericama, onu pojavu u hrvatskoj književnosti iz 1970-ih kada su objavljeni romani Alojza Majetića (Čangi off’ gotoff, 1970.), Zvonimira Majdaka (Kužiš stari moj, 1970.), Ivana Slamniga (Bolja polovica hrbarosti, 1972.) i Branislava Glumca (Zagrebčanka, 1975.). Osmak prihvaća stil, naraciju, ironijski odmak, sleng i erotske pasaže svojih poznatijih suvremenika, no kod njega je učestalo prisutno i moralno propitivanje događaja – koje kod navedenih, u pravilu, ne postoji!
Nezavisno od povremenog gorkastog (sol je, ipak, spoj natrija i klora – dva smrtonosna otrova!) okusa, Ovce na južnom vjetru su optimistična knjiga koja bi mogla probuditi različite asocijacije i sjećanja kod brojnih zaljubljenika u Kvarnersko more – ali i zainteresirati one koji tek moraju otkriti gdje je to more!
radio gornji grad 
