Denis Kuljiš: Sinopsis pisan zajedno s Willijamom Klingerom o Titovoj tajnoj politici u Grčkoj 1944. – 1945.

1. a. grčka

WILLIAM KLINGER: GENIJALNI UM

U petak 30. siječnja oko dva i pol sata poslijepodne po njujorškom vremenu, 24 sata prije njegove nasilne smrti, razmijenio sam s Klingerom posljednji mejl oko nekih pojedinosti teksta o Grčkoj koji smo pisali u sklopu pripreme rukopisa naše nove knjige, ”Tito’s Secret Empire”. To je interni, ”sinoptički” tekst, iscrpan ali koncizan pregled koji nam je bio potreban za pisanje odgovarajućeg poglavlja ambiciozno koncipiranog publicističkog rada. Za svaku temu koju obrađujemo morali smo izraditi takvu studiju, pred-tekst, da prvo sebi točno objasnimo što znamo i mislimo o pojedinim aspektima uzbudljivog balkansko-mediteranskog zapleta 1944-1949 godine (što je vremenski odsječak na koji smo se fokusirali). Tu je silno mnogo materijala koje je Klinger iskopao u Arhivu Jugoslavije u Beogradu gdje smo zajedno proveli tjedne i tjedne… Prvo moraš shvatiti logiku događaja koja je ostala apsolutno nerazumljiva čak i sudionicima, jer su oni djelovali u zasebnoj diplomatsko-političkoj, vojnoj ili agenturnoj sferi, dok je samo nekolicina kreatora – “Masters of the Universe” – bila u punoj mjeri svjesna što je istinska narav te ”velike igre” (The Great Game). Staljin, Churchill, Tito… No oni su, istodobno, svi bili podjednako zainteresirani da se stvar ne razotkrije u svojim realpolitičkimj dimenzijama i liši ideološkog preteksta… Tako da smo, otkrivajući skriveno, stalno imali osjećaj kako otkrivamo Ameriku. Klinger je bio navigator na toj plovidbi, ja sam pomagao u sintezi i u pisanju, a tek ponešto sam i sam istražio (dvadesete godine u Zagrebu), ali to je bilo moguće samo zato što sam bio suvozač đavolski vještom i smionom Hakkinenu. Publiciram ovdje ovaj rad koji nije namijenjen za objavljivanje, kao posvetu Williamu Klingeru, jeronima koji se upuste u čitanje – ali, caveat, to je kao vožnja na Zidu smrti – pokazat će se vrsnost toga genijalnog uma – prosto vidiš kako se okreću kotačići veličanstvenog turbillona, koji je sad zauvijek stao…

TITOV TAJNI IMPERIJ: GRČKA 1944 – 1945

Povijest grčke kompartije izuzetno je teško rekonstruirati. Imala je tri komponente i to s disparatnim članstvom. Najstarija je komponenta ona levantinskih Židova koji žive u Solunu, ali i u multinacionalnoj Odesi, gdje je “lingua franca” – talijanski. Poslije 1917. oni će, naravno, zadobiti sialn utjecaj. Solunski Židovi (koji čine većinu stanovništva grada do grčke aneksije 1912., a ostaju dominantni i kasnije, sve do nacističke okupacije, pogroma i Holokausta), pod doktrinarnim su okriljem bečkih austromarksista. Vide priliku za svoju emancipaciju u kontekstu otomanske (medžidijske) modernizacije i mladoturske revolucije. Dakle, utjecaj ruskih radikala, esera i boljševika koji dopire iz Odese, mladoturska modernizacija osmanskog imperija i bečka kultura kombinirana su osnova toga revolucionarnog židovstva iz kojega je potekao cionizam, a naposlijetku i – država Izrael.

Nakon 1923. Grčka prolazi katarzu – dolazi do shizme Atena/Solun u prvom svjetskom ratu, odnosno do sukoba izmedu njemačkog kralja koji naginje Centralnim silama i Antanti naklonjenog Venizelosa, a prevagu odnose potonji pa će militantni solunaši kao kasta zavladati Grčkom (kao i Kraljevinom Jugoslavijom).

Osmanski imperij nasljednik je imperijalnog Rima – drži tri kontinenta, a sad se raspada. Za Grke će saldo (kao i za Talijane, Židove i Armence) na kraju biti negativan. Riječ je o urbanim narodima i kulturama specijaliziranim za funkcioniranje u velikim, kompleksnim imperijima. Grci i Talijani (mahom Venecijanci i Đenovežani) plove, a Armenci i Židovi posreduju, bave se urbanim zanatima te financijskim poslovanjem. Godina 1923. označava prekretnicu europske povijesti, kraj onoga što nazivamo Prvim svjetskim ratom i ograničavamo – usljed zapadnjačkog eurocentrizma – na razdoblje 1914 – 1918. Sukob medutim počinje 1903. u Solunu i ondje završava dvadeset godina kasnije.

Armenci su pobijeni i spasavaju se u multinacionalnom sovjetskom imperiju. Židovi započinju kolonizaciju Palestine, a Talijani i Grci fantaziraju o obnovi svoje antičke thalasokracije. Mussolinijeve težnju da ostvari projekt Mare Nostrum zasadio je Gabriele d’Annunzio predstavom “La Nave” koja je praizvedena u Rijeci 1905. godine. Pošto je 1920. protjeran iz Rijeke, gdje je bio uspostavio svoje fantazmagorično Kvarnersko regentstvo, po tom komadu snimat će se film (1921.), a režira ga njegov sin Gabriellino…

Finale talijanskog napuštanja istočnog Jadrana i gubitka Mediterana nalikuje na operetu. Onaj grčki pak na tragediju koja je kasnije označena kao Maoloazijska katastrofa (Μικρασιατική Καταστροφή). Nakon poraza u grčko-turskom ratu 1922. stanovnistvo Smirne (Izmira), grada koji je tada imao znatno veću grčku populaciju od same Atene, izloženo je pogromu i primorano na bijeg. Multinacionalne luke istočnog Mediterana koje primaju izbjeglički val, postaju revolucionarni centri – Trst (za Slovence), Rijeka (za Talijane Istočnog Jadrana), Solun (za Židove i Makedonce), Solun (za Grke). Svim tim perspektivnim rasadnicima revolucije sad se upravlja iz upravo boljševizirane Odese. Židovi drže veze i aparat, a revolucionarni naboj daju razni „esuli“.

Sve silnice sudarit će se 1923. na otoku Krfu. Grčka je tu doživjela moralni i materijalni poraz, a Mussolini postigao svoj jedini vanjskopolitički uspjeh: okupirao je otok i zatim zaposjeo Dodekaneze, a pritom je Kraljevina SHS morala napustiti agresivini stav prema Italiji, jer je mladi kralj Aleksandar vidio da je podrška koju uživa u Parizu isključivo moralne, a ne vojne prirode, pa je priznao talijanski suverenitet u Rijeci ne suprotstavljajući se aneksiji 1924. godine. Time je prestala postojati Riječka država. Ataturk proglašava Tursku Džamahiriju (Res Publica, Commonwealth), a Lenjin živi svoje zadnje dane – ruska revolucija je na izmaku, istrošila je svoju energiju. Komunisti su pretrpjeli poraz u Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj, a proletersko-kozačka vojska koja je revoluciju trebala donijeti na Zapad, samljevena je u Poljskoj, u velikoj bitki na Visli. Počinje uspon nacionalista – jača reakcija, rađa se fašizam.

Sukob oko Krfa izbio je nakon masakra mirovne misije za grčko-albansko razgraničenje koju je predvodio talijanski general Tellini. Počinioci nisu nikada identificirani – područje oko Janjine (Ioannina, Giannina) vjekovni je rasadnik banditizma. Ipak očito je bila riječ o političkom atentatu: Tellini je putovao s vrećama zlatnog novca koji mu je služio za rutinsko potkupljivanje lokalih šefova, a napadači novac nisu ni takli. Mussolini je za odmazdu bombardirao i okupirao Krf.

Na kraju, u Ženevi je odlukom Konferencije ambasadora velikih sila (Velika Britanija, Francuska, Italija, Japan) kao krivac označena Grčka, jer se zločin, u najmanju ruku, dogodio na njenom teritoriju. Grčka je ponižena i prisljena platiti odštetu. Taj je dogadaj zauvijek pokvario talijansko-grčke odnose, ali u tom času nitko nije htio ratnu eskalaciju. Samo su u Beogradu to zagovarali, najgalasnije “Politika” pod urednistvom tajnovitog crnorukaškog nad-zavjerenika Živojina Balgudžića. Čini se da je zavjera tamo bila i skovana: Janjina je trebala postati novo Sarajevo koje bi antagoniziralo Antantu protiv Rima pa bi bi Jugoslavija mogla poništiti sporazum u Rapallu, kojim je izgubila pola Dalmacije. U istoj rundi, u Ženevi je odlučeno o dokidanju crnogorske državnosti u korist dinastije Karađorđević.

Navodno je bandite u Janjini vodio nekakav albanski komit poznat po imenu Marko „Džin“. Takvoga ćemo ponovo sresti u Albaniji 1944. gdje lik istog imena predvodi jednu od prvih Titovih albanskih jedinica. No to su samo naknadna učitavanja u historijske događaje, koje, međutim, kao i sve konspirološke teorije sugeriraju (kaže ezoterijski teoretičar Lav Dugin) da su sveprisutne zavjere – konstanta politike. Osobito na Balkanu.

Nakon 1923. grčki su komunisti, dakle, podijeljeni na tri skupine: uz tradicionalno prevratničke Židove, pojavljuju se helenski maloazijski “esuli” koje grčka država mahom nastanjuje u Makedoniji, da bi tako malo popravila etničku sliku regije gdje su donedavna prevladavali Turci (masakrirani i protjerani iz osvete za Katastrofu 1922.). Treća su skupina Slavomakedonci, koji su kao i Vlasi i ostali balkanski etnici još nacionalno nedefinirani. Za razliku od romanskih Vlaha (kojima će se tek Mussolini nakratko pozabaviti 1942.) oni su podvrgnuti žestokoj iredentističkoj propagandi Beograda i Sofije.

Židovima je sve teže opstati pa se većinom povlače u stare imperijalne prijestolnice gdje mogu nešto raditi: Berlin, Beč i Moskva njihova su odredišta u seobi koju je izvanredno opisao Danilo Kiš. Tako oni polako nestaju, a opstaju jedino u kulturnoj memoriji – njihov je virtuelni glavni stan milanska izdavačka kuća “Adelphi”, koju su osnovali tršćanski Židovi početkom šezdesetih godina…

Ono što danas nazivamo Grčkom – etnički čista domovina Neohelena – sve je do pedesetih godina prošlog stoljeća zapravo bila konglomerat puno kompleksniji od današnje Bosne. Prema odredbama Kominterne (21 princip lenjinizma), komunističke partije smiju postojati samo u okviru države u kojima se teritorijalizira matična nacija. Toga u Grčkoj do 1950. naprosto nema, odnosno, ima previše – različitih nacija. Sličan problem sa stajališta komunista prisutan je u predratnoj Turskoj, a podudarna je i situacija u Kraljevini Jugoslaviji. Povijest KPJ do 1940. historija je raspada jedinstvene kompartije po etničkim i geopolitičkim šavovima. Povijest fragmentirane KP Grčke razvija se po istoj matrici.

Nakon 1923. projekt kojim se upravljalo iz Odese kolabira. Tršćanski i solunski revolucionari (Slovenci i Židovi) odlaze u svoju duhovnu metropolu – Beč, u čijoj je znamenitoj kafani „Central“ stolovao izvjesni Leo Bronstein bolje poznat po pseudonimu „Trocki“. Zalazili su tu i Lenjin, Hitler, Tito, Theodor Herzl, Sigmund Freud, Hofmannsthal i Adolf Loos… Kad je vođa austrijskih socijalista, Victor Adler, upozorio grofa Berchtolda, ministra vanjskih poslova, da će Austro-Ugarska svojim militarističkim aspiracijama izazvati revoluciju u Rusiji, ovaj mu je prezrivo odvratio: “A tko će je predvoditi? Možda onaj gospon Bronštejn koji sjedi prijeko u kavani Central?!”.

Potreban revolucionarni naboj donijet će u to podzemlje bugarski ustanici protjerani 1923. godine. Kad je vlada Agrarne partije Aleksandra Stambolijskoga započela progoniti pripadnike bivšeg režima povezane s kraljem Ferdinanandom zbog odgovornosti za poraz u prethodnom ratu te zbog gubitka bugarskih teritorija koje su anektirale Jugoslavija i Grčka, vojska je otkazala poslušnost, a zatim su zaredali teroristički napadi VMRO na te susjedne države. Stambolijski je popisao mirovni sporazum u Nišu obavezujući se da će suzbiti te irendentiste, a oni su ga onda srušili vojnim udarom, zarobili, mučili, te ubili sasjekavši na komade. Pučistima su se pokušali suprotstaviti agrarci, ali i komunisti koji su imali jaku terensku organizaciju – na prvim su izborima bili su dobili 59% glasova, ali nisu mogli ovojiti vlast zbog izbornog sistema koji zastupičko mjesto daje kandidatu s relativnom većinom u indivualnim izbornim jedinicama (first-past-the-post sistem). Poticani iz Moskve, spremali su stoga ustanak, ali ih je preduhitrila vojska. Zatim su tisuće ljudi likvidirani bez suda. Počinje “bijeli teror”, a revolucionari nalaze utočište u Beču.

Beč tako postaje glavni stan za prevrat (ili barem destabilizaciju) fašističke Italije i Bugarske i jednog novonastalog mini-imperija na Balkanu – Jugoslavije. U Beč stižu i hrvatski ”malkontenti” – od pitomih seljaka koje predvode složna braća Radić do ražalovanih oficira poražene K. u. K. Armee, te emigranti i plaćenici okupljeni oko Josipa Franka. Ovi posljednji postupno će se pretvoriti u ustaše koje izdaleka ohrabruje Slavko Kvaternik, austrougarski potpukovnik, politički oficir iz stožera generala Potioreka. Službeno, predvodi ih mladi, prilično limitirani pravnik-zanesenjak Ante Pavelić… No, oni su potpuno nesposobna ekipa, udarnu snagu dobivaju tek uz pomoć Bugara, pravih balkanskih komita, glavosječa i bombaša, za koje su ovi hrvatski insurekcionisti obični diletanti. Pridružiti će im se, doduše, pokoji Crnogorac i još diskretnije, par Slovenaca, koji se šalju na instruktažu u odmetničku republiku Pirinsku Makedoniju, balkanski Sherwood…

Uvjeta za razvoj “proleterske” Partije bez nacionalizma u samoj Grčkoj svakako nema jer tu industrija ne postoji ni u 21. stoljeću, a nekmoli u 1923. godini. Malobrojni radnici zaposleni su u duhanskoj proizvodnji, jedinoj djelatnosti koja nalikuje na industriju. Moskva, ukratko, za Grčku nema “školsko” rješenje, revolucionarni projekt, nego ih može koristiti jedino kao zavjerenike i političku agenturu, što lokalcima otvara neslućene mogućnosti za eksperimentiranje i avanturu…

U tim procesima Grci su marginalizirani: nacionalni naboj Bugara prelijeva se na cijelu Makedoniju, pa i onu grčku. U moskovskim partijskim školama, neslavenske Grke, kao i Turke i Irance, školuju na institutima za Azijate kao što je KUTV (Komunistički univerzitet trudbenika Istoka), koji se još nazivao “Staljinovim Univerzitetom”, a završili su ga i Liu Shauqui, Deng Xiaoping, Ho Ši Min, najveći turski pjesnik Nazim Hikmet i – Nikolaos Zahariadis, budući gensek KP Grčke. Ti grčki partijci zapravo i jesu Azijati – većinom potječu iz Male Azije, gradova na obali Anatolije. Iz Grčke u Moskvu pak stižu mahom Makedonci slavenskog porijekla (tzv. Slavomakedonci) i pokoji Mavrovlah (Dalmatinci ih zovu Murlacima), odnosno “Cuzzo Vlah”, Malovlah, arumunski Makedonac, s kojima nitko ne zna što bi… No, među nijima je i jedan mladi intelektualac, Andrea Dzimas, koji ce Titu 1942. otvoriti mogućnosti projekcije utjecaja na Grčku.

Dzimas je pripadnik ”malovlaške” manjine, pa iako je komunist, marginaliziran je jer naprosto ne pripada ni jednoj državotvornoj naciji na balkanskom prostoru – ne prepoznaje se ni među Helenima ni među uglavnom probugarski nastrojenim Slavomakedoncima.

Partija je jedva prezivjela represiju koju od 1936. do 1941. provodi diktator Joanis Metaksas (Ioannis Metaxas), a posve će se raspasti kad 1940. počne rat talijanskom agresijom preko Albanije. Κομμουνιστικό Κόμμα Ελλάδας (KKE) razbija se na nacionalne sastavnice, a u najgorem položaju tu ostaju Heleni.

Fašizirana Bugarska već je decenijama talijanski pivot na Balkanu, što znači da bugarska struja u KKE ima prednost. Stvari se za Bugare razvijaju još povoljnije kad u Grčku, u svom pohodu na Balkan, prodru njemačke armije prethodno pokorivši Jugoslaviju aprila 1941. Pakt Ribbentrop-Molotov pritom ostaje na snazi, što dodatno utvrđuje bugarske pozicije. Sasvim logično, Metodij Šatorov “Šarlo”, čovjek kojega je Dimitrov instalirao u rukovodstvo KPJ za Makedoniju, izdvaja tada skopski Pokrajinski komitet KPJ i pripaja ga organizaciji bugarske Socijalističke radničke partije (”tesni socialisti”), članici Kominterne . Na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u oktobru 1940. Šatorov je sudjelovao kao delegati i bio je izabran za člana CK KPJ, ali kako se situacija na terenu promijenila, promijenila se i njegova dirigirana lojalnost.

Krajem juna 1941., bugarska ambasada u Ateni isposlovala je oslobadanje komunista iz Akronafplionu, grčke Sremske Mitrovice na Peoloponezu. Bugari su bili i Hitlerovi saveznici pa su zatočenici oslobodeni kao bugarski podanici naredbom njemačke tajne policije br. 621 datirane 28. juna 1941. Naravno Bugari su izabrali svoje ljude, odnosno one koji su ih zanimali. Slična situacija bila je u Kerestincu, s tim da jugoslavensko partijsko rukovodstvo nije pokazalo toliki interes da izvuče svoje kadrove koristeći pogodnosti sporazuma Hiltera i Staljina – Tito ih se radije riješio. Iz Akronaflpiona izvlači se “makedonska grupa KKE”, ukupno 27 partjskih rukovodilaca, a ostali zatočenici na otoku (bilo ih sve skupa oko 600) poumirali su od gladi ili su umoreni.

Na čelo grčke Partije (KKE), Bugari – a to znači Dimitrov – postavljaju Andreja Čipova (макед. Андреја Чипов, grč. Ανδρέας Τσίπας 1904-1956), probugarskog Makedonca koji dobiva zadatak da provede reorganizaciju. To zapravo znači stvaranje potpuno nove Partije, ono isto što je Tito proveo još 1940. u KP Jugoslaviji, a zatim i u KP Italije.

KKE će sad poslužiti bugarskom ekspanzionizmu na Balkanu. Kao što obnovljena KPI treba priznati Slovencima pravo na Julijsku Krajinu i Trst, KKE treba olakšati bugarsku aneksiju čitave Makedonije i Soluna.

Od grčkih rukovodilaca, jedino Janis Joanidis (Ioannis Ioanidis) ostaje još neko vrijeme na Akronafplionu, a ostatak odabrane ekipe na čelu sa Čipovom pristupa preustroju praktično rastočene KP Grčke. Čipov, Andreas Dzimas i Kostas Lazaridis, koji su oslobodeni u isto vrijeme, zatim Petros Rusos, Pandelis Karagicis i Hrisa Hadživasiliu sazivaju sastanak koji je od 1. do 3. jula održan u Ateni. Kasnije je nazvan Šesti plenum CK KP Grčke – tu imenuju novi Centralni komitet. Uz probugarski orijentiranog Makedonca Čipova u nj ulaze moskovski operativac Petros Rusos (Πέτρο Ρούσο) i njegova supruga, radistica Hrisa Hadživasiliu (Χρύσα Χατζηβασιλείου – koju lako prevodimo na makedonski – Zlata Hadži Vasileva). Oni su par poput Ivana Srebrnjaka ”Antonova”, rezidenta GRU u Zagrebu i njegove žene Franciške Srebrnjak-Klinc. Tu je i zagonetni Pandelis Karagicis (Παντελή Καραγκίτση) o kojemu malo znamo…

Dakle u maju – junu 1941. stvara se novi Centralni komitet potpuno vjeran „tesnim“ Bugarima. Slično se dogadja i u Vardarskoj Makedoniji pod rukovodstvom Šarla – akrobata.

Nije baš da su time svi sretni i zadovoljni. Nacistička represija pogađa ostatke grčkih organizacija komunista koji samoincijativno idu na pružanje otpora – kako bi preživjeli. Tako se već 22. maja 1941. stvara i nekakav “divlji” komitet komunističkih otpornika u Karditsi, još puno prije utemeljenja Nacionalnog oslobodilačkog fronta (EAM). EAM je, naime, stvoren tek 27. septembra 1941., ali nitko iz toga prvoboračkog tesalijskog komiteta neće igrati neku ulogu u kasnijoj historiji Partije.

Nakon njemačke agresije na Prvu zemlju socijalizma, pozicija Bugara slabi, pa se u Grčkoj uzdiže novo rukovodstvo. Na čelu mu je Georgios Siantos s nadimkom – Geros, «drug Stari», radnik u duhanskoj industriji, laburistički prakomunist, koji je prethodne dvije godine bio interniran na Krfu. Neki izvori napominju da je zamjenio Čipasa već u septembru 1941., drugi pak tvrde da je bio orgsekretar KKE još u februaru 1942. Vjerojatno razne organizacije postoje i djeluju (ukoliko uopće djeluju) paralelno jedna uz drugu. Feburara 1942. u Moskvi, naime, sigurno imaju preča posla nego da se bave grčkim CK…

Pokret otpora u Grčkoj stvara se na inicijativu Britanskih operativaca SOE (Eddie Myers i Chris Woodhouse) koji tu, kao i u Jugoslaviji podržavaju četnike. U Grčkoj bradonje vodi Napoleon Zervas. Glavna akcija im je rušenje velikog željezničkog mosta na rijeci Gorgopotamos što je zemlju praktično raspolutilo na Peloponez i Makedoniju. U Makedoniji i Atici komunisti suradjuju s četnicima, kao što to od njih očekuje Kominterna, a vodi ih Aris Veluhiotis, koji i sam, kao i Zervas i Mihailović, uzgaja raskošnu bradu. Dakle, u Grčkoj je uspjelo ono sto je u Užicama propalo – savez komunista i legitimista (ELAS, EDES), na liniji savezništva velikih – SAD, Velike Britanije i Sovjetskog Saveza.

Zervas i Mihailović posve su usporedivi u slici i prilici, dok se Tito i Veluhiotis po svemu razlikuju. No i stuacija u Grčkoj posve je različita od one u Jugoslaviji – naprosto, ekipa koju je Moskva cijelo vrijeme podržavala (bugarski Makedonci) sad se nalazi na drugoj strani jer kolaborira s bugarskom osovinskom vladom. To je bugarski paradoks – najvjerniji Staljinovi balkanski komunistički operativci, kojima upravlja sam šef Kominterne, Georgi Dimitrov, pod pokroviteljstvom su režima koji je pristupio Trojnom paktu, ali pritom je u ugovor o pristupanju sitnim slovima unio klauzulu da neće sudjelovati u ratu s Rusijom. I nije – Sofija nikad nije objavila rat Sovjetskom Savezu. Nije slala svoju vojsku na Istočni front, nego da okupira Srbiju, tako da su Nijemci mogli izvući svoje snage i poslati ih na Staljingrad i u Grčku.

Veluhiotis rukovodi svojim partizanima koji od nule prerastaju u silu od 50.000 boraca-bjegunaca, većinom Grka, koji su tom komunističkom arhikapetaniosu (nad-vojvodi) prišli zato jer im je on, poput Tita u Bosni, omogućio da prežive na oslobođenom teritoriju. Engleske su misije pak dovodile radiste, tajne agente i pisce, ali nisu donosile oružje za samoobranu, a nekmoli za napad… Za to vrijeme Makedonija miruje, a isto tako i razni tamošnji fantomski Centralni komiteti.

U Grčkoj se kuha, sprema se bratoubilački rat, što u tako kompleksnoj zemlji gdje od pradavnina žive Heleni, Slaveni i Romani, obećava genocid. Titov koncept bratstva i jedinstva i tu nudi nova, konstruktivna rješenja. I Grčka je rodjena izdvajanjem iz multinacionalnog imperija, osmanskog, koje je u pogledu upravljanja etnosima naslijedio Bizant. Promijenila se samo religija. Kršćanstvo je zamijenjeno Islamom, a Tito sad nudi i donosi komunizam, novu religiju industrijskog doba koju je – kao i ostale – smislio jedan Židov, naime Karl Marx. Nacija očito nije dobro rješenje za Balkan kojemu bolje pašu imperiji, a jedan novi upravo se stvara u bosanskoj zabiti. Neugledan je kao i mjesto nastajanja, ali imperator – no, za njega će se još čuti sve do najudaljenijih predjela zemaljske kugle…

Ustanak u Albaniji uzeo je maha, ali se u Grčkoj puno slabija razvija. Glavni uzdanici Moskve na terenu, Bugari, prišli su Trojnom paktu pa njihova Partija miruje. No, najvažnija je simbolika, ulog za budućnost: dovoljno je imati ojačani partizanski odred, povući se u branjivo planinsko selo i proglasiti republiku i revolucionarnu vladu i dočekati suverenitet, kad će blagosloviti pasti na vjerujuće… Upravo je to zadaća Titovih delegata u Grčkoj, da stvore takvu podlogu revolucionarnog suvereniteta.

Tito je imao uspjeha u Albaniji gdje je stvorio KP Albanije, dok njegovi instruktori pri CK KPA, Dušan Mugoša (vojna pitanja) i Miladin Popović (politička pitanja), rukovode ustankom. Stigli su ondje već krajem 1941. na temelju mandata Kominterne koja je Tita ovlastila da stvori partiju u Albaniji .

Za rad u vojnoj sferi u Grčkoj 1943. Tito je odredio Svetozara Vukmanovića Tempa, a Dobrivoje Radosavljević je još 1942. postavljen za instruktora CK KPJ pri CK KP Makedonije, koja tada faktički još ne postoji. Tempo u Grčku stiže u ljeto 1943. i to preko Albanije. Početkom 1943. on je u Vardarskoj Makedoniji napokon ustrojio jedan partizanski odred i na čelo mu postavio Mihajla Apostolskog kao vojnog komandanta, a Cvetka Uzunovskog za političkog delegata. Dobrivoje „Orce“ Radosavljević bio je u vezi s Veselinkom Malinskom, koja je prvo radila kao kurirka Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije – s njom i Davorjankom, svojom ljubavnicom i privatnom sekretaricom ”drugaricom Zdenkom”, Tito je i otišao iz Beograda u partizane. Veselinka je postavljena za sekretara Mesnog komiteta KPJ u Skoplju, umjesto nesretnoga Šarla. Tempo, Orce, Veselinka – kadrovi su na terenu i pokret otpora sad može prerasti u pravu vojsku.

Od bjegunaca koje vodi Veluhiotis tek treba stvarati partizane. No, politički je tu puno zanimljiviji Dzimas jer kao pripadnik vlaške (romanske) manjine koja ne može razviti nikakav iredentizam (jer je bez matične nacije), nije isključiv i strogo usmjeren, pa se najviše isplati investirati u njegovu karijeru…

Nakon rušenja mosta na rijeci Gorgopotamos, grčki se partizani uglavnom povlače u svoja planinska uporišta. Uostalom, taktika gerilskog djelovanja i za Engleze, ali i Sovjete, predviđa uglavnom sabotaže u pozadini fronte prema kojoj se 1943. sporo ali neumitno približavaju zapadni saveznici i Crvena Armija . Takvo djelovanje je u kontekstu dugog iscrpljujućeg rata pogubno po organizaciju koja je treba primjenjivati, jer Nijemci ne oklijevaju s odmazdom uništavajući gerilske grupe, dok ih istodobno terorom lišavaju podrške u narodu. Takvi gerilci narodu ne donose slobodu nego samo represalije i to radi akcija koje su planirane na nekom štabu lociranom na nekom drugom kontintentu…

Titov model sasvim je drukčije postavljen: on partizane ne vidi kao neku vrstu pomoćnih snaga strateške avijacije saveznika, nego kao vojsku koja izrasta iz naroda i njemu služi. Samo tako partizani imaju šanse preživjeti zimske nedaće i ljetne ofanzive. U ostalim evropskim krajevima (Francuska, Španjolska, Italija Grčka) prevladavaju tzv. makizari – rječ je o bjeguncima koji se skrivaju od mobilizacije, prije nego o aktivnim borcima koji se hvataju u koštac s neprijateljem, napadajući ga s ledja dok ovaj kreće u akcije čišćenja terena od bandi… Ofenzivnost partizana budi samopouzdanje i privlači borce. Uostalom, kao partizan manje riskiraš nego kao unovačeni pripadnik Wehrmachta, dobrovoljac SS-a ili radnik Organizacije Todt, gdje si svakodnevno izložen rezicima frontovskog ratovanja i savezničkim bombama.

Tito u Grčkoj mora postupati jako oprezno: grčka partija je razbijena, a medu Slavomakedoncima prevladava bugarski utjecaj. Bolje su mu šanse na zapadu zemlje gdje žive Albanci, Vlasi i Aromuni izlozeni represalijama i diskriminaciji otkako je Grčka anektirala „Zapadni Epir“ 1913. godine.
Što se tiče kronologije, zbirka arhivskih dokumenata „Егејска Македонија во НОБ” započinje s dokumentiranjem tek od početka 1944. Do 31. avgusta 1944. konvencionalno se smatra Antifašističkom vojnom, a Narodno-solobodilačka borba (dakle revolucionarni rat) počinje u Grčkoj u zoni Titova utjecaja tek u kasno ljeto 1944. i koincidira sa osnivanjem „Nove Makedonije“ u Skopju i revolucionarne vlade Antifašističkog vijeća nacionalnog oslobođenja Makedonoije (ASNOM).

Ljeta 1944. na pomolu su veliki dogadjaji – Bugarska prelazi na sovjetsku stranu pa Crvena Armija brzo zaposijeda Rumunjsku i pozicionira se za strategijsku operaciju zauzimanja Srbije s kojom će na Balkanu biti praktično okončan Drugi svjetski rat. U sklopu Ukrajinskog fronta Crvene armije djeluju sad i bugarske armije koje ulaze u Makedoniju i Kosovo. Situacija je za Titove odrede na terenu kritična – sav Tempov trud mogao bi se izjaloviti u jednom času. Titovu partizansku operativu spasila je činjenica da je bugarska armija bila regularna vojska. Sovjetske su se snage nakon zauzimanja Beograda usmjerile prema Mađarskoj gdje su doprle nakon forsiranja Dunava kod Batine. S Rusima su otisli i Bugari… I čitav prostor južnog Balkana iz kojega su se povlačile posljednje njemačke snage ostao je, dakle, prazan. Organizacioni trud Tempov na kraju se isplatio: u Makedoniji su pod jugoslavenskom paskom osnovane tri divizije ELAS, Narodno-oslobodilačke armije Grčke (Ελληνικός Λαϊκός Απελευθερωτικός Στρατός). Forimirane su 9., 10. i 11. divizija. Kao i u Albaniji i tu će glavnu ulogu provodjenja linije odigrati 9. divizija. Slično je i za sjevernu Italiju – tu je glavni slovenski IX. korpus. Čini se da broj „9“ ima neko posebno značenje – označava Titove pretorijance koji djeluju izvan prostora nadležnosti KPJ određenog moskovskom terenskom formacijom.

Zapravo tijek dogadjaja za rata u Grčkoj 1941. – 1944. izgleda upravo idealno za velike sile, odnosno Staljina i Churchilla: četnici i partizani sjajno suradjuju – akcije su im sabotaže visokog profila (Gorgopotamos se smatra najznačajnijom sabotažom u Drugom svjetskom ratu koju su izveli gerilci), a politički dogovor postignut u Libanonu nudi model, temelj na kojem se može graditi Nova Evropa nakon pobjede nad fašizmom. Grčki komunisti pak u skladu sa Staljinovim direktivama organiziraju štrajkove i blokiraju proizvodnju u gradovima i tako pomažu ratni napor Crvene Armije. Za teren su zaduženi na smrt pouzdani Bugari. Dakle, Grčka je pravi raj na zemlji gledano s perspektive „velikih“. Ali, Tito će im svima pomrsiti račune.

Na čelu makedonske grupe divizija postavljen je izuzetno sposobni Markos Vafiadis. Politički, Tito je na sektoru jako ojačao kad je u avgustu 1944. proglašena Nova Makedonija (Narodna Republika Makedonija) sa Skopjem kao glavnim gradom (po svoj prilici privremenim kao Split u Hrvatskoj ili Ajdovščina u Sloveniji). Kao vrhovno političko tijelo uspostavljen je ASNOM. Slavomakedonci iz Grčke sad su dobili novu ”krovnu organizaciju” umjesto ukinutog SNOF-a, Slavomakedonskog narodno-oslobodilačkog fronta (Славјаномакедонски Народно Ослободителен Фронт), koji je bio pandan slovenske Osvobodilne fronte (OF) koja je, međutim, i nakon 1945. nastavila djelovati u Trstu i Koruškoj. ASNOM otkriva dokle se prostiru Titove pretenzije – nesumnjivo obuhvaćaju svu Makedoniju do Egejskog mora bez obzira na etničku pripadnost satnovništva. Grci, Slavomakedonci, Albanci, Mavrovlasi, svi su ustrojeni na temelju koncepcije bratstva-jedinstva u još jednoj njegovoj ”imperijalnoj” podružnici buduće Velike Balkanije. Svima se upravlja iz Skoplja. Posebni slavomakedonski bataljun osnovan je već u junu 1944. na prostoru Kajmakčalana, planinskog masiva na granici s Jugoslavijom. Drugo važno uporiste grčkih partizana je masiv Gramos na albanskoj granici, dakle na prostoru koji kontroliraju Titovi ljudi.

Markos Vafijadis (Μάρκος Βαφειάδης) rodom je iz Male Azije . Obitelj mu se se nakon „Katastrofe“ nastanila u Makedoniji. Na početku rata vodio je gerilske skupine na Kreti, a 1943. prebačen je u Makedoniju gdje je postao kapetanios (politkomesar) 9. divizije. U diviziji su prisutni Jugoslaveni, organizirani u četvrtoj četi III bataljona 31. puka. U jesen 1944. Markos zapovijeda korpusom (6., 9. i 11. divizija) s kojim u jesen poduzima najvažniju akciju grčkih partizana: oslobadanje Soluna. Operacija je omogućena njemačkim povlačenjem prema sjeveru i bugarskim nastupanjem prema zapadu: poslije sporazuma u Libanu maja 1944. ELAS je priznao grčku londonsku vladu, a sporazumom u Caserti britanski general Scobie praktično postaje glavni zapovijednik grčkog pokreta otpora ELAS. Dogovorom su utvrdene zone na kojima ELAS moze djelovati. Epir je predat Zervasu (trupe EAM-a), a jedinice ELAS-a nisu smjele preći rijeku Vardar kod Soluna. Atena je prepuštena Britancima, a Markosova grupa divizija mogla je djelovati samo u pravcu Soluna. Združena komanda divizija nalazila se u mjestu Njeguš . Deveta divizija se nalazila u Kozani, 10. u Veriji, a 11. se već primakla Solunu. Operacijom je zapravo zapovijedao jugoslavenski general Mihailo Apostolski (koji će 1946. postati načelnik Glavnog štaba Jugoslavenske armije). Markosove jedinice ulaze u Solun 16. oktobra 1944., upravo za vrijeme Beogradske operacije koja je trajala od 12. do 20. oktobra 1944. godine. Uništavaju preostale bataljone snaga sigurnosti, bivše kvislinge koje sad podržavaju Britanci. Njihovi razbijeni ostaci povlače se prema Kukušu. Tamo su ih opkolili i uništili u glavnoj bitki grčkih partizana u drugom svjetskom ratu. Frapantno je da je Titov strateški zahvat usmjeren prema Solunu upravo onih dana kada se vodi glavna operacija čitavog rata u Jugoslaviji – Beogradska operacija. Beograd je, naravno, «glavni pravac» Titovih snaga (Schwerpunkt) gdje je angažiran 1. proleterski korpus, dok su pomoćni pravci – Solun na egejskom bojištu (Markosov makedonski korpus) i Knin na dalmatinskom (8. udarni korpus), s orijentacijom prema dalekom, konačnom vojnom cilju – Trstu, Gorici i dolini rijeke Piave, gdje su se vodile odlučne bitke za teritorij i u prošlom svjetskom ratu…

Proleterski korpus Koče Popovića imao je koncem decembra oko 50.000 boraca, a kninski Petra Drapšina oko 35.000. Slavomakedonske snage pak 15. makedonskog korpusa s oko 20.000 boraca koje politički nisu prikladne za operacije na južnom pravcu, radi mogućeg utjecaja Bugara. Prebačene su stoga odmah po osnivanju, u siječnju 1945., na Sremski front, gdje se neće započinjati napadni bojevi još puna četiri mjeseca!

DEKEMVRIANA, NERAZJAŠNJENA EPIZODA III BALKANSKOG RATA

Solunska operacija i osvajanje grada od strane makedonskih partizana koje vodi komunist Markos snažno je odjeknula Grčkom. Markos je postao zvijezda koja je zasjenila razne grčke partijske komitete (na čelu sa Sianthosom), te razne kapetaniose, pogotovu arhikapetaniosa Veluhiotisa. Što se zbivalo tih dramatičnih dana nije nikad razjašnjeno. U svakom slučaju, komunistički gerilci su ovladali Atenom prije nego što su u grad ušle veće britanske jedinice. One su ih zatim pokušale istjerati. U uličnim sukobima koji su trajali od decembra 1944. do januara 1945. britanske su trupe imale 210 mrtvih, a njihovi grčki pomagači oko 1.000. Na strani ustanika palo je oko 2.000 boraca i 3.000 civila. Bila je to velika bitka, prvi ”vrući” okršaj predstojećeg Hladnog rata! Jedno je sigurno: u toj borbi jedino Staljin nije imao nikakva interesa. O tome iscrpno svjedoči Đilas. ”Ima li Tito namjere da pobijedi u tom ratu?”, upitao je zabrinut Kardelja u Moskvi. I kad je dobio evazivan odgovor kakav se jedino i mogao očekivati od toga Titovog ”second banana” partnera, zaključio je: ”Najbolje je onda da se to riješi i sukob obustavi!”

Dekemvriana predstavlja prekretnicu povijesti XX stoljeća – to je prva oružana konfrontacija između komunističkog Istoka i kapitalističkog Zapada, kao i prvi konflikt gdje se jedan narod bori za oslobođenje od kolonijalnoga jarma, ono što će se zatim kao požar proširiti prvo po Mediteranu, uz Titovo instigiranje i svesrdnu pomoć… Dekemvriana, dakle, anticipira sukobe koji karakteriziraju drugu polovicu dvadesetog stoljeća u Aziji i Africi. Istovremeno, ona markira konačni poraz grčkih komunista – model urbane gerile neslavno je propao u uvjetima strateške inferiornosti, a s njime i njegovi protagonisti. Aris Veluhiotis, po svemu sudeći glavni inspirator pobune, poginuo je u nerazjašnjenim okolnostima šest mjeseci kasnije. Politički sponzor akcije, stari Sianthos, marginaliziran je, a umjesto njega na čelo partije postavljen je moksovski sigurni čovjek, grčki Togliatti – Zaharijades.

Markos nije nikada podržao operaciju, što znači da je nije htio ni Tito. Uostalom, da je Dekemvriana uspjela, uslijedilo bi jačanje sovjetskog utjecaja na Grčku što bi u potpunosti išlo u korist Bugara stacioniranih u Makedoniji i na Kosovu. Tito tu nije imao svoju računicu.

Dekemvriana je dakle labudi pjev jedne partije (KKE) koja je materijalno propala zbog krive taktike (urbana gerila, nepokretni odredi), a moralno jer je usvojila strategiju suradnje sa Zapadom koju je diktirala Moskva. Grčka je pritom opet, kao i uvijek, bila podijeljena na Makedoniju i Peloponez. Ista će se stvar replicirati u Italiji podijeljenoj, naravno, na Sjever i Jug. Na sjeveru se formira partizanski pokret koji se oslanja na slovenski IX korpus, kao u Grčkoj na makedonsku 9. diviziju. Talijanska Dekemvriana je pokušaj zauzimanja Milanske prefekture 1947., operacija koju vodi Ettore Troilo, komandant jedine talijanske mobilne partizanske brigade s masiva Abbruzza na jugu Italije. Politički sponzori su mu Giancarlo Pajetta i ostali koji su se 1944. našli u Rimu. Sve će to zaustaviti Togliatti, kao što je i Zaharijades dezavuirao Dekemvrianu prihvaćanjem kapitulacije u januaru 1945. Na terenu ostaju dakle dvije partije – jedna legalna koja djeluje u skladu s moskovskom politikom Narodnog fronta i dogovora se s buržoaskim snagama i jedna u ilegali, koja je u Grčkoj teritorijalizirana u Makedoniji i Zapadnom Epiru. U Italiji je to tajna frakcija KPI koja će 1948. optirati za Tita, a kasnije, od skrivenih asseta nastat će – eurokomunisti. Titovska grčka partija upravlja partizanskim pokretom u Makedoniji gdje će se od 1946. do 1949. voditi krvavi gradanski rat. U istom razdoblju „grčki scenarij“ prijeteći se nadvija nad Italijom izloženoj dvostrukom prodoru iz pravca Trsta, te iz Albanije, dakle iz dva Titova paradržavna provizorija…

Oglasi