Nacionalističke kritike Praxisa

1. a. praxis
Uvek sam se užasavao svake vrste fanatizma. Nacionalizam jenajgora čovječja konstrukcija. A najekstremniji je kada je obložen kulturnim slojevima…Mario Vargas LjosaPred čitaocima je deo zamašne studije kulturne istorije i istorije ideja jednog značajnog perioda, traganja za slobodnim kritičkim mišljenjem, svedočanstvo i danas živog i dinamičkog procesa, uprkos tome što je prošlo više decenija od nestanka časopisa Praxis i Korčulanske ljetnje škole. Daleko od svake kulturne arheologije, knjiga Božidara Jakšića je inspiracija za sučeljavanje sa savremenim izazovima u svetu ideja, ali i praksom u kojoj se perpetuiraju nacionalizam i autoritarizam.

Priredio: O. R. (Republika)

Za razliku od partijskih nastojanja koje Praxisu odriču svaku socijalističku orijentaciju,nacionalisti se trude da dokaži ne samo privrženost Praxisa socijalizmu, nego posebno vole da ističu povezanost praksisovaca sa birokratskom strukturom jednopartijske države i staljinistički karakter praksis orijentacije. Nacionalistički govor mržnje protiv praksisovaca kao konstanta nacionalističkog stava prema praksisovcima naročito se pojačao u toku „trećeg balkanskog rata“ i pretvorio se u otvorenu optužbu za „nacionalnu izdaju“ bar kada je reč o užem krugu zagrebačkih praksisovaca,1 odnosno denuncijantskom etiketom – „mondijalista“ – koju su nacionalisti prišivali ne samo praksisovcima nego i mnogim drugim intelektualcima koji su se odlučno protivili „ratnim ciljevima srbije“ u „trećem balkanskom ratu“. Moglo bi se reći da ništa bolje ne svedoči o tome da je Praxis ostavio neizbrisiv trag u kulturi i nauci, kao naknadne nacionalističke i kleronacionalističke političke i ideološke kritike.
Taj tip napada vršen je sa pozicija narastućih snaga nacionalizma u svim jugoslovenskim republikama i centrima, izraženim pre svega u stavovima nacionalistički orijentisanih kulturnih elita. Te vrste napada bile su protkane zluradošću i zavišću. Glavni ton davala im je ideja o obračunu „u obitelji“ ili „familiji“, jer su praksisovci, zaboga, bliski vrhovima „srbokomunističke vlasti“, kako se rado govorilo i govori u Zagrebu. Oni su bili ordinarne „komunjare“, kako se rado govorilo i govori u Beogradu. Nisu ni zaslužili ništa drugo nego da ih pomete val nacionalističkog zanosa, ne toliko zbog njihovog marksizma, koliko zbog njihovog antinacionalizma. U takvom stavu ogledala se njihova zluradost, dok je njihovu zavist izazivala okolnost da praksisovci sebi dozvoljavaju javno suprotstavljanje centrima političke moći na koje se oni nisu smeli da se odvaže. služili su „Savki i Miki“ zato što su Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo bili osnovni centar političke moći i došli su pod udar represivnog aparata tek nakon Titovog obračuna sa rukovodećom političkom garniturom u Hrvatskoj, a potom i u Srbiji. Nacionalistički intoniranim napadima trebalo bi svakako dodati iklerikalne, svejedno o kojoj se konfesiji radilo, o katoličkoj ili pravoslavnoj. kako je etnonacionalizam i u Hrvatskoj i u srbiji i u Bosni i Hercegovini prožet klerikalizmom, to se ni u ovom slučaju ne mogu povući precizne granice između ta dva tipa napada. Populistički etnonacionalizam našao je svoje pribežište u veri, a konfesije – i katolička i pravoslavna – videle su u tom tipu nacionalizma mogućnost da se „na velika vrata“ uključe u javni život kao institucije koje će taj život bitno kontrolisati i imati u njemu glavnu reč.
Zanimljivo je da će jedan od prvih sukoba Praxisa sa nacionalistički orijentisanim intelektualcima i političarima zapravo biti sukob sa prvim glavnim i odgovornim kourednikom Gaje Petrovića, profesorom Danilom Pejovićem. Njegov „razlaz“ sa Praxisom je rezultirao sukobima, prvo na skupštini Hrvatskog filozofskog društva, 26. decembra 1966. godine, a zatim i na godišnjoj skupštini Matice Hrvatske, 31. marta 1968. godine. Pejović će, nakon što je isključen iz redakcije, optužiti svoje kolege da su prekoračili ovlašćenja otvorivši časopis prema kolegama iz Beograda i drugih evropskih i svetskih kulturnih centara, da su se otrgli kontroli uprave Hrvatskog filozofskog društva na čijem je čelu stajao. Tada se, kaopredsednik HFD, Danilo Pejović zalagao da se jugoslovensko udruženje za filozofiju pretvori u savez filozofskih društava SFRJ: „struktura saveza temelji se na delegatskom sistemu, tj. svako republičko društvo u organima saveza i skupštini, bez obzira na broj članova, predstavlja jednak broj delegata.“2 Praksisovci se nisu popravili,3 pa Pejović upozorava javnost da je ta grupa „opet otvoreno branila centralizam“! Njemu će posebno smetati široka otvorenost Praxisa, saradnja sa kolegama iz Beograda i beogradskim časopisom Filosofija.
Kao iskusan čovek u mnogim oblastima, profesor Pejović ipak nije imao suviše poverenja u javnost i pragmatično je smatrao da joj treba nešto „doturiti“, pa u istim broju časopisa odbranu prepušta glavnom i odgovornom uredniku Kola Igoru Zidiću. U odbrani Pejovića čiju kandidaturu za predsednika matice hrvatske četiri člana redakcije Praxis osporavaju na Godišnjoj skupštini Matice 31. marta 1968, Zidić se nije libio da „intelektualnu i moralnu razinu vokabulara“ snizi! Napad je najbolja odbrana! Tako Rudiju Supeku prigovara da jeizrekao „cio niz neistina, kleveta i ucjena“, da je „bojovni profesor“ koji je podlegao štetnim strastima, Milanu Kangrgi da podleže lažnim vestima, Branku Bošnjaku da neosnovano optužuje Maticu Hrvatsku „zbog (zlo)namjerne netaktičnosti prema Srbima u Hrvatskoj“, da lažno svedoči i unakazuje istinu, a Gaju Petrovića, kao „posljednjeg govornika apokalipse na matičinoj skupštini“, da se ne ograđuje od Rudija Supeka, nego optužuje Danila Pejovića kao potkazivača.4 Zidić je posebno revoltiran što je Supek ukazao na vezu Pejovića sa političkim vrhom Hrvatske, što se nije dao galamom ućutkati jer to nije dozvoljavao ni osamdesetorici frankovskih advokata pre dvadeset godina, što je Maticu podsetio na desničarsku prošlost i Filipa Lukasa i ukazao na to da se pretvara u desničarsku falangu.
Skupština Matice Hrvatske održana u proleće 1968. bila je samo uvertira u veliki sukob praksisovaca sa nacionalizmom u vreme „lipanjskih gibanja“ iste godine, kada je nekoliko nacionalista u ime Partije, Saveza komunista, koristilo priliku i bilo korišćeno da se oštro obračuna s Praxisom. u tom pravcu su se posebno isticali Šime Đodan i Marko Veselica, ali i mnogi drugi nisu zaostajali.5 Drugi prelomni momenat su napadi nacionalista u vremena nacionalističke euforije u Hrvatskoj početkom sedamdesetih godina, eufemično nazvane „hrvatsko proljeće“.6
Ključni ljudi „hrvatskog proljeća“ među književnicima, „matičarima“ i studentima, delovali su u dosluhu sa ključnim ljudima iz političkog vrha Hrvatske, odnosno Saveza komunista Hrvatske, ma koliko da su ih ovi poslednji javno kritikovali i osuđivali. služili su oni tom političkom aparatu, a kada je taj aparat politički bio onemogućen Titovom intervencijom (ne samo) u Karađorđevu potkraj 1971, onda su mnogi među njima, za razliku od svojih političkih mentora bili uhapšeni i osuđeni na više godina robije. Nikakva velikosrpska hegemonija, nego autoritarna Titova moć prekinula je tu nit u političkom životu Hrvatske, kao što je ta ista Titova moć, samo godinu dana kasnije, prekinula onaj tok političkog života u Srbiji koji je nosio nešto liberalniji politički i društveni potencijal. naravno, hrvatskim šovinistima je u naknadnim osvrtima odgovaralo da za neuspeh ranih sedamdesetih optuže „velikosrpski hegemonizam“, kao što su srpskim šovinistima za sve njihove neuspehe i služenja endemičnom Brozovom totalitarnom režimu bili krivi Titovo hrvatstvo i Jugoslavija, posebno podstaknuti politikom Vatikana i davno preminule Kominterne! Radilo se, dakle o ketmanskoj poziciji i kulturnih delatnika i političara u Hrvatskoj, koja sa demokratskim duhom praškog proleća ima veze samo preko neadekvatno preuzete zgodne metafore („hrvatsko proljeće“) za političku manipulaciju, pre svega zapadnog javnog mnjenja. ako se događaji razmatraju u ovom svetlu, postaje jasnije odakle tako snažne namrze i ostrvljenosti bivših partijskih sluga u nauci i kulturi, bivših partijskih rukovodilaca i ideologa na Praxis. Neprikosnoveni vođa Josip Broz, kao vešt dirigent, davao je tim napadima osnovni ton, a „izvođači su obavljali radove“.
U naknadnoj reminiscenciji na „hrvatsko proljeće“, četvrt veka posle zbivanja koja su označena tim imenom, Slobodna Dalmacija je pisala: „To je sinonim za zbivanja koja su označila kraj šezdesetih i posebno 1971. godinu, u kojoj je procvjetao, ali se i silom ugasio pokret kojeg su označavali matičari, studenti, književnici i svi drugi koji su sanjali slobodnu Hrvatsku i djelovali za nju.“7 Jedan od učesnika u raspravi, Dražen Budiša, ovako je formulisao osnovne ideje „proljeća“: „Dvije su bitne ideje tog političkog pokreta: težnja za nacionalnom državom i ideja o nužnosti demokratizacije političkih odnosa u Hrvatskoj.“8 Da ni prigodni razgovor povodom „četvrt stoljeća hrvatskoga proljeća“ nije mogao proći bez napada na odavno ugašeni Praxis, pobrinuli su se učesnici koji su imali bogato partijsko policijsko iskustvo u tim napadima – Marko Veselica i Šime Đodan. Veselica je Praxispovezao sa „neorankovićevskim snagama“: „u Praxisu su bili protiv rješavanja hrvatskoga nacionalnog pitanja, Praxis je nas smatrao fašistima i pisali su da smo mi fašisti, mislim da to treba naglasiti. Treba reći da je u okviru Praxisa u većini bila jedna antihrvatska formacija i antitržišna, negirali su, dakle, nacije jer su ih smatrali reliktom prošlosti, što je vrlo opasno, a mi znamo da su nacije generator demokracije, i pored toga negirali su tržište, i htjeli mi ili ne htjeli, i tržište je ključni generator demokracije. Bez tržišta kao ekonomske forme nemapolitičke demokracije, prema tome, u našoj borbi tržište i nacija bile su dvije glavne karike kao jedan komplementaran proces, i to je bilo ključno polazište i moje i Đodanovo u borbi protiv velikosrpske oligarhije. a Praxis je u svojoj igri 1968. godine htio sprečiti hrvatski nacionalni pokret i držim da je čak bio obavještajno instrumentaliziran od strane neorankovićevskih snaga, ali o tome ćemo još dalje istraživati.“9
Nekako u isto vreme, krajem 1995, Feral Tribune preštampava ovde već citirani prilog akademika i predsednika sabora Vlatka Pavletića o Praxisu iz daleke 1966, objavljen uVjesniku.10 Pavletić je na ovaj potez Ferala reagovao ljutitim pismom u kome tvrdi da je taj tekst napisao „na crti svog zalaganja za nacionalne interese“ i da se i „danas“ njime ponosi: „u pogledu ’Praxisa’ također valja reći punu istinu, zbog koje se ja i danas ponosim da sam bio jedan od prvih koji je udario po opasnom zmijskom leglu antinacionalnog, protuhrvatskog, jugounitarističkog, velikosrpskog, čak četničkog programa (urednik Praxisa bio je i Mihailo Marković, jedan od autora memoranduma sanu,11 et comp.). Časne iznimke među suradnicima i urednicima, koliko ih je i ukoliko ih je bilo, samo potvrđuju pravilo.“12Pavletićeva ljutnja, ipak, nije sasvim bezrazložna! Uhvaćen je kako falsifikuje vlastitu poziciju! Pavletiću je, naime, u feralovskom duhu naslovljenom „Teorija i praxis Vlatka Pavletića. Zmije u jedrima“, odgovorio urednik Viktor Ivančić, jednostavno pokazavši da je njegova pozicija 1966. bila dijametralno suprotna onoj iz 1996. godine. Lamentirao je Pavletić 1966. da „’marksisti filozofi moraju dati stvaralačku podršku političarima koji su u državnoj vlasti i u partijskim forumima’, jerbo u protivnom takvo ’štetno i partijski neprihvatljivo ponašanjepovlači pitanje partijske odgovornosti’; napokon – najoštrije je prozvao neprijateljsko leglo uPraxisu zbog toga što ’u časopisu nije došlo do konkretne kritike desnih devijacija’. U svom lovu na zmije s protuhrvatskim otrovom, punom osobnih rizika i neizvjesnosti, uvaženi akademik nije izgovorio ni veliko ni malo slovo h, nije spominjao ni Hrvatsku ni hrvatsko, nije spominjao ni dom ni domovinu, pa čak ni famoznu ’crtu nacionalnih interesa’.“13
Ovako naznačeni pravac analize, koji donekle odstupa od ustaljenih shema, nije neosnovan. na mogućnost pomeranja analitičke pažnje u ovom pravcu upućuju dva nesumnjivo meritorna svedoka iz političkog i kulturnog života – Savka Dabčević Kučar i Stanko Lasić. o tome su ostavili pažnje vredna svedočanstva.
Stanko Lasić, ličnost izuzetnog intelektualnog potencijala, u svojim Autobiografskim zapisima, zapisao je: „…poklonio sam cijelog sebe prvo Školi, zatim Partiji i na koncu znanju.“14 Malo je pisaca koji su tako brutalno otvoreno govorili o svojim strahovima („upoznao sam politički strah kao važnu moralnu kategoriju“), kukavičluku, licemerju, lukavstvima, pa i lažima, prećutkivanjima, šutnjama („zatvorio sam se u šutnju i odobravanje svega što je Centralni komitet od nas tražio.“), kao što je to učinio Lasić. Nad tim stranicama ne bi trebalo likovati nego ih razumeti. Lasić govori i piše kao samosvesni i dostojanstveni hrvatski nacionalist (nipošto šovinist) koji će radije „šutjeti za Hrvatsku“ nego „gorjeti zaHrvatsku“. Praksisovska pozicija mu je strana, pa ni uspomene na detinjstvo u Karlovcu i porodično prijateljstvo između Lasića i Petrovića, neće u njegovoj ličnosti izazvati pozitivne treptaje prema Praxisu, kao što će jednostavno prećutati s koliko je simpatija i pozitivnog angažmana u Beogradu primljena njegova knjiga o sukobu na književnoj levici,15 Kada je u Zagrebu bila praktično proskribovana. Bliži mu je bio „realpolitik“ nego „nerealizam“ leve orijentacije. Priči o Praxisu „ne vraća se laka srca“. Praksisovcima prigovara da, kao „prononsirani branitelji slobode“ nisu dali podršku Deklaraciji o položaju hrvatskoga jezika, da nisu primetili njihovo „potiskivanje hrvatstva“, da se Srbi u Hrvatskoj svrstavaju iza njih.studentski pokret ’68, na koji su ugledni praksisovci imali najviše uticaja vidi kao eksploziju samostalne misli u kojoj je nestalo „šutnje, pa i straha“. krajnji rezultat Lasić vidi kao Pirovu pobedu političkog vrha Hrvatske: „Partijski je vrh odlučio da se obračuna sa svojom ’ljevicom’ i pritom se oslanjao na ’svoje’ trupe i na ’nacionalnu’ struju koja je postala najglasnija. ’Praxis’ je preživio, Korčulanska škola nastavila s radom, ali su iz Partije bili isključeni važni ’praksisovci’ i njihovi sljedbenici. umjesto povijesnog kompromisa – pobjeda. Pirova. s tim sam dojmom ušao u razdoblje koje je prethodilo slomu ’hrvatskog nacionalizma’.“16zanimljivo je da se Lasić ne osvrće šire na učešće nacionalpopulističke struje (Veselica–Đodan) u toj pobedi. istina, prema kasnije još više razbuktalom nacionalpopulizmu Lasić pokazuje uzdržanost: „Prevladala je gostiona u kojoj se pjeva i urla… simbioza populizma i partijskog vođstva neće odvratiti slom koji se naslućivao.“17 Kada je došlo do sloma, praksisovci nisu, po Lasićevom mišljenju, protestovali protiv hapšenja nacionalista na adekvatan način, tako da su ostali diskreditovani. izgubili su uticaj, pošto se Praxis ugasio.18
Pod pretpostavkom da je Lasić u pravu i da se uticaj praksisovaca u kulturnom životu Hrvatske a i drugih novonastalih država na tlu bivše Jugoslavije ugasio, šta je ostalo na sceni od one linije kojoj se Lasić, kao pobedničkoj, priklonio. Po Lasićevom kazivanju rezultat je razočaravajući: svet izgona, pljački, silovanja i ubistava, svet uživanja u snazi, a ne u misli i moralu. Lasić se s rezervom odnosi prema likovanju Hazu koja govori o „ovim sretnim trenucima hrvatske povijesti“, „svetoj hrvatskoj zemlji“, „jedinstvenoj radosti i slavlju hrvatskoga naroda“. Okreće se onima koji „nas zovu da lucidno vidimo što radimo“, da „prepoznamo, priznamo i kaznimo zločin“: „s tjeskobom u srcu pitao sam se hoće li moj rad – ono što sam napisao, što pišem ili ću napisati – barem malo pridonijeti svijesti o neukidivoj razlici između dobra i zla, pravde i sile. Jedino nam svijest o toj razlici može pomoći da od nasilnih i osvetničkih ljudi postanemo moralna i ljudska bića: ako drugi ne prepoznaju, ne priznaju i ne kazne svoje zločine (od onih ’nevinih’ koji se zovu rušenje tuđeg doma i useljenje u tuđe tople krevete do onih strašnih koji se zovu silovanje i ubojstvo), mimoramo prepoznati i priznati svoje zločine te učiniti sve da budu kažnjeni. To je linija koja nas odvaja od onih koji se prave slijepima i gluhima te ostaju ravnodušni prema onom što je počinjeno. najteže je zatražiti oprost, ali se veličina čovjeka sastoji u tome da ponizno prizna krivnju bez obzira na to što se gori od njega smije (ovoj) njegovoj uzvišenosti.“19 Teško da bi se našao bilo koji čovek dobre volje koji se s ovim lasićevim stavom ne bi saglasio. Da je taj stav konsekventno zastupao, verovatno bi lasić pokazao više razumevanja za osnovnu poziciju praksisovaca, koja, naravno, u mnogim svojim aspektima podleže kritici, ali ne zaslužuje odbacivanje ali mine.
Posebna meta nacionalističkih napada bio je glavni urednik i spiritus movens Praxisa, Gajo Petrović, koji je uživao veliki ugled i kao izuzetan polemičar. mnogi su se pribojavali Gajinog oštrog pera ili čuvenog „kašljucanja“ u usmenim raspravama. Stoga će mnogi, koji za njegova života nisu ni pomišljali da stupe s njim u polemiku, posle njegove smrti nastojati da ga obaspu najapsurdnijim optužbama. nacionalistima je posebno smetalo njegovo srpsko „podrijetlo“ koje nikada u svom radu i životu nije smatrao nekom relevantnom činjenicom. Potreba nacionalista da Petrovića uvuku u neki nacionalistički glib bila je očevidna i zanjegova života i posle njegove smrti. Najdalje je u tome, kao što i jeste red, otišao dr Franjo Tuđman, kao predsednik republike Hrvatske. u beskrajno dugom intervjuu za zagrebačkiGlobus od 4. oktobra 1996, datom novinaru Darku Hudelistu, najkrupnijim verzalom na dve strane biće izvučeno: „kad sam se 1961. vratio u zagreb, filozof Gajo Petrović kazao je: što taj Franjo Tuđman govori da je Hrvat kad znamo da je židovskoga podrijetla.“20 Kako je dr Franjo Tuđman imao problema sa optužbama za antisemitizam i nikako nije mogao da ostvari želju i poseti izrael, njemu je ona verovatno izgledala toliko snažna da je izruči na jednu od retkih umnih glava koju su Hrvatska i Jugoslavija imale! Tako je svim mogućim i nemogućim optužbama vrhovnik hrvatskog nacionalizma „dodao“ do tada jednu nečuvenu – za antisemitizam! Na ovaj neverovatni napad reagovao je kolega i prijatelj Gaje Petrovića, Milan Kangrga, pismom objavljenim takođe u Globusu.21 svoje pismo Kangrga počinje rečima: „Vi ste u šest godina svoje vladavine u Hrvatskoj izrekli dosta neutemeljenih stvari,pa je to često bilo teško slušati i čitati. sada ste… sasvim izgubili mjeru… reći ću vam: to je doslovno skandalozno! Već više od četiti i pol desetljeća Gaju Petrovića povlače po ovoj našoj provincijskoj baruštini, blateći ga na najodvratniji način, a sad se i vi – nakon njegove smrti – priključujete tom pljuvanju po jednom od najboljih i najpoštenijih intelektualaca ove naše sredine.“22 Dr Tuđman nije morao, Kangrgi je imao ko da piše. Bio je to Željko Krušelj koji je i u prethodnom režimu obavljao istu funkciju, ali za druge naručioce. on će praksisovce kao autiste optužiti da se nisu pridružili „novom tijeku hrvatske povijesti“, a prigovoriće im i ljevičarski sindrom neosetljivosti na političke i životne realnosti. sa iskustvom u napadima na praksisovce u prethodnom, titoističkom režimu, krušelj daje kroki praksisovske istorije u jednom pasusu, priznajući im da su bili „demokratskiji i neortodoksniji“ od čelnika togrežima. Optužiće ih da su bili protivnici privredne reforme, da su bili kritičari srednje klase, kao i da je levičarska kritika 1968. zaustavila reformske zahvate. oni su „pripomogli povećanju političkih sukoba, a i raspadu šestočlane federacije“. Napokon, „zazirali su od pojma nacije“, „smatrajući je prevladanim oblikom društvenog organiziranja“.23
Do kojih granica, ako se o granicama uopšte može govoriti, ide bezobzirnost u obračunu sa praksisovcima, pokazao je i Ivica Buljan, novinar zagrebačkog Jutarnjeg lista u jednom od nastavaka feljtona „Milošević od Požarevca do Haga“. Pod naslovom „Tko su ljudi koji su slobi osigurali moć“, Buljan, je u one „koji će kasnije s miloševićem raditi na pokušajuuspostave Velike Srbije“ uvrstio ličnosti kao što su „Dobrica Ćosić, filozof Ljuba Tadić, Vojislav Šešelj, ali i ugledni intelektualci kao Rudi Supek, Gajo Petrović, Nebojša Popov te najpoznatiji jugoslovenski disident Milovan Đilas“.24
Otpor erupciji nacionalizma i nacionalističkoj ideologiji „krvi i tla“ do kraja života dosledno je pružao i Rudi Supek, predsednik upravnog odbora Korčulanske ljetne škole tako da ga je jedan od nacionalističkih ideologa, dr Nedeljko Kujundžić, nazvao „glavnim ’teoretičarem’ antihrvatstva“. Supek se dosledno suprotstavljao „dežurnim napadačima na Praxis“, ističući otvorenost i tolerantnost i časopisa i Škole,25 a pojavu nacionalističkog populizma je ocenio kao oblik učvršćivanja totalitarističke vlasti i uporedio je sa metodama Hitlera i Musolinija.26
Nedeljko Kujundžić se još oštrije ostrvio na Praxis, Gaju Petrovića (za ovu priliku pokrštenog u „Gavrilo“, jer Gajo ne zvuči dovoljno „srpski“) i Milana Kangrgu, povezavši ih sa Rankovićem, velikosrpstvom i svetosavljem! Pošto ih je optužio da su posle pada Rankovića i dalje nastojali da državnim udarom ostvare ideju „Velike Srbije“, Kujundžić izriče neverovatne optužbe koje se ne daju prepričati: „Praksisovske ideje vodilje bile su: ukinuti republike, stvoriti jedinstven srpski prostor, uvesti diktaturu pod firmom ’integralnogsamoupravljanja’, a sve pod fintom približavanja zapadu, kako bi se na tu udicu lakše uhvatili slovenci i Hrvati. Da bi za taj model pridobili i zapad, praksisovci otvaraju korčulansku školu i na nju pozivaju prikladne filozofe i sociologe. Budući da sam imao sreću pratiti sve te seanse obmanjivanja javnosti, brzo sam uočio svetosavsku bit te rabote.“27 Uveren da „kujundžićevština neće biti hrvatska budućnost“ i da je Kujundžić „hrvatska intelektualnasramota“, Milan Kangrga je odbio insinuaciju o antihrvatstvu i istakao da govori „…o našoj cjelokupnoj situaciji danas u Hrvatskoj i o politici stranke na vlasti (HDZ, prim. B. J.), za koju tvrdim i ondje i sada da svojom politikom i Hrvatsku i hrvatski narod vodi u velike nevolje, mrak i bespuće. Govorio sam o onima kojima Hrvatska i hrvatski narod služi samo kao ideologijski paravan za pljačku onoga što je taj narod stvarao i privređivao pola stoljeća unatrag.“28
Nisu svi filozofi i sociolozi išli tako daleko kao Kujundžić. Tako je, na primer, dr Mislav Kukoč, priznao Praxisu mesto u hrvatskoj kulturi i naglasivši njegov hrvatski karakter, ali će svoje kolege, praksisovce druge generacije optužiti za konvertitstvo tvrdeći da su oni: „preko noći promijenili stranu, neobrazloženo odbacili svoj kolektivističko egalitaristički marksističkisvjetonazor i zamijenili ga njemu disparatnim varijantama liberalnog individualizma. Donekle zabavno izgleda to što sponzore svoje nove orijentacije nalaze u institucijama i zakladama s nekada odioznog im dekadentnog buržoaskog zapada, pri čemu posebno upada u oči povezanost tih dojučerašnjih marksista s međunarodnim burzovnim mešetarom Georgom sorosom i njegovom zakladom ’otvoreno društvo’…“29 Nasuprot Kukoču, dr Jure Zovko odbija svaku pomisao da bi Praxis mogao biti deo filozofske baštine u Hrvatskoj, apraksisovce iz srbije povezuje direktno sa Miloševićevom politikom: „Praxis je bio hrvatska filozofija kao što je JNA bila hrvatska vojska. ona bi, dakle, trebala biti hrvatska samo zato što je djelovala na hrvatskome teritoriju. sumnjam da su oni filozofi, bili su uglavnom teoretičari društvenog zbivanja, a kategorički su se izjašnjavali protiv demokracije. Praxis je kao pokret bio negacija filozofije. naime, nositelji katedara na odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta uporno su u svojim publikacijama negirali tradicionalne discipline etiku, ontologiju, metafiziku kao ostatke građanskog društva.“30
Tonovi koje su artikulisali Kujundžić i Zovko bili su dominantni u recepciji Praxisa i Škole u poslednjoj deceniji dvadesetog veka u Hrvatskoj, ali bi bilo jednostrano reći da su bili jedini i da im se suprotstavljao samo Milan Kangrga. Tako je, na primer, Branko Despot izjavio: „Hrvatska filozofija ne postoji“, s namerom da naglasi da je nacionalno obeležje filozofije jednostavno nebitno.31 Dve godine pre Despota, Vinko Grgurev se u Vjesniku osvrće na pregled hrvatske filozofije koji je za knjigu Moja Hrvatska napisao Zlatko Posavac i prigovara autoru što filozofiju u Hrvatskoj posle Drugog svetskog rata smešta u „mračni tunel“,32 dok jedan od promotera Posavčeva zbornika Hrvatska filozofija u prošlosti i sadašnjosti, predsednik Hrvatskog filozofskog društva, profesor dr Mislav Ježić, prigovara praksisovcima da su zanimanje za hrvatsku filozofsku baštinu smatrali „padom u kontrarevoluciju“.33
U poslednjoj deceniji dvadesetog veka u Hrvatskoj, naročito posle smrti svojih prijatelja Gaje Petrovića i Rudija Supeka,34 dominaciji fašistoidnog manira u politici i šovinističkog nacionalizma u javnom životu dosledno se suprotstavljao milan kangrga, nizom članaka i intervjua, uglavnom u riječkom Novom listu i novinama Feral Tribune, upuštajući se u oštre polemike sa starim i novim borcima protiv Praxisa.35 obrat starih u nove moćnike i kritičarePraxisa Kangrga opisuje na sledeći način: „Perverzija je u nas u tome što su bivši ortodoksni staljinisti i partijci, koji su nesmiljeno uništavali sve oko sebe, danas kao preko noći postali ’veliki Hrvati’. sadašnji članovi nove stare partije pod imenom HDZ, opet pokušavaju i uspijevaju uništavati sve oko sebe za svoje najbanalnije materijalne interese. zato bi oni sami sebi za uho trebali zataknuti ceduljicu s napisom ’komunjara’, da ih svijet prepozna!“36na zgražanje nacionalista nailazi Kangrgin glas protiv vlastodržaca koji su Hrvatsku ponizili i opljačkali,37 tako da je jedan od ključnih saradnika predsednika dr Tuđmana, Vladimir Šeks, potpredsednik Državnog sabora, našao za shodno da u više članaka, objavljenih takođe u Novom listu pozove Kangrgu „na red“ i da ga u javnosti prikaže kao jednog filozofa „zlovolje na djelu“. Šeks nastoji da u javnosti Kangrgu prikaže kao boljševika koji negira građansko društvo i nove tokove u Hrvatskoj posmatra „iz špekulativne zabiti“ distancirajući se od ustava Hrvatske iz 1990. i „hrvatskog domoljublja“. 38 Kangrga je odgovorio Šeksu da ne poznaje pravo raspoloženje naroda – šta se priča u tramvaju – da je „povijesno razočarenje na djelu svakodnevno“ i da je zlovolja „preblaga riječ“. Pokušao je da mu objasni da su Praxis i Korčulanska škola bili istinski kritičari staljinizma i da je Evropa u to vreme „’dolazila k nama’ kao ravnopravnim partnerima u dijalogu o bitnim pitanjima suvremenosti“.39 Šeks se ponovo oglasio tekstom pod naslovom „Moguća je samo Kangrgina tramvajska demokracija“, prigovarajući mu bajatost njegovog stanovišta („moralno misaoni skorbut“) koje bi trebao osvežiti pomerajući ga od Aristotela i Kanta ka Marku Maruliću, Anti Starčeviću i Stjepanu Radiću, hrvatskoj domoljubnoj i hrvatskoj kršćanskoj etici.40 naravno, Kangrga je u novom odgovoru bio neposredan i težio je da izrazi samu bit problema: „Povijesna mogućnost hrvatskog naroda nazire se danas prvenstveno protiv i s onu stranu cjelokupne prakse hadezeovske vlasti i njezine profašističkoustaške ideologije, kojom trujete hrvatski narod, a naročito omladinu (posebice u školama)! Ta se – u ovom slučaju doista povijesna i dalekosežna – mogućnost za hrvatski narod može realizirati prije svega uspostavljanjem institucija građanskog društva i istinske parlamentarne demokracije. To će biti – a ja u to iskreno vjerujem – prvi korak u onakvu budućnost hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske, kakvu su ti ljudi zaslužili u svojoj mukotrpnoj historiji. I – da navedem naslov jednog mojeg napisa iz 1990. god. – Hrvatskoj nije potreban vođa, nego parlament! Jer, vođa je potreban plemenu, a ne narodu i građanima demokratske države.“41
Većina ljudi koji su učestvovali u „domovinskom ratu“ u Hrvatskoj imali su pred sobom viziju nezavisne i samostalne Hrvatske i u ratu su učestvovali iz patriotskih motiva. Međutim, u tom ratu su učestvovali ustaški i proustaški elementi i imali su značajnu ulogu u „etničkom čišćenju“ Hrvatske i zločinima nad srbima i drugim građanima Hrvatske koji nisu Hrvati i u oblastima Hrvatske u kojima nije bilo ratnih dejstava. Hrvatski nacionalizam se tih ustaških elemenata nastojao otresti kao nečiste savesti. Pozivajući se na matricu hrvatskognacionalizma izraženu u „hrvatskom proljeću“ iz ranih sedamdesetih godina Jozo Ivičević, bivši glavni tajnik Matice Hrvatske, konstatovao je da se 1989. „’na velika vrata’ u Hrvatsku vratila ’71., a potom se pokazalo da taj politički povratak nije bio uspješan“.42 Ivičević nije propustio priliku da se osvrne na praksisovce kao jednu od marksističkih frakcija koja se sporila oko pravoverja: „Politički su pak, nažalost, imali i nedvojbeno protuhrvatsku predrasudu. Što je god bilo iole hrvatsko, njima je samim tim bilo zastarjelo i provincijalno, pa i politički opasno. inače, praksisovci su bili članovi matice i ona ih je objavljivala. To što nije došlo do suradnje, svojevrsna je nesreća.“43 Taj Ivičevićev stav poslužiće članovima „udruge ’11. siječnja 1972“ dr Šimi Đodanu, Zvonimiru Komarici, akademiku Vlatku Pavletiću, dr Hrvoju Šošiću i dr Marku Veselici da u Vjesniku 4. aprila 2002. u „Priopćenju za javnost“ pod naslovom „Hrvatskom vlada antikroatizam“ nastave, ali bez žaljenja: „slično bi se moglo kazati i za ne mali dio komunističkih rukovodilaca u Hrvatskoj koji su odlučno negativnotretirali sve pojave, časopise, edicije, knjige, govore i simpozije posvećene prošlosnim i aktualnim temama s hrvatskim sadržajem ili tek s hrvatskim predznakom. na sve hrvatsko alergični, olako su posezali, i u najbanalnijim slučajevima, za teškim optužbama o nacionalizmu, da bi na kraju to pojačali uhićenjima tobožnjih ’kontrarevolucionara’, pa je u konačnici staljinističkog obračuna matici hrvatskoj zabranjen rad kao žarištu i leglu ’nacionalista’ i ’kontrarevolucionara’.“44
Nema nikakve sumnje u to da bi bilo kakva generalizacija o „ustaškom karakteru“ Republike Hrvatske bila na nivou jeftine političke manipulacije, mada su određeni ustaški činioci u Hrvatskoj igrali značajnu ulogu u tragičnim ratnim zbivanjima (kao i četnički u Srbiji), ali proces oslobađanja od „ustaškog balasta“ može i treba da bude rezultat kristalizacije kritičke svesti u hrvatskom društvu, a ne ideološkog naganjaštva koje svaku kritiku hrvatskog nacionalizma proglašava antihrvatstvom: „samostalnu, hrvatsku Hrvatsku ne može nismisliti, a kamoli prihvatiti već prilično brojan buljuk hrvatomrzaca. zbog sve nestrpljivijih i nasrtljivijih njihovih podrivačkih nedjela antikroatizam postaje aktualno zaoštren problem koji više nikako ne smijemo ignorirati, jer su najzadrtiji osporavatelji svega hrvatskoga zauzeli najbolje snajperske položaje u najprikladnijim medijima, pa dokazano zaslužne, državotvorne Hrvate drže neprestano na nišanu.“45
Tako je krug zatvoren! od skupštine Matice Hrvatske u proleće 1966. preko juna/lipnja 1968, „hrvatskog proljeća ’71“, do proleća 2002. godine! I napadi i napadači su isti! Čak su i neka imena ista, ali sa različitih pozicija. Nihil novi sub sole! a onaj ko hoće da ostane hladne glave i topla srca, neka se obrati Ivi Andriću: „Kad god sam i gde god sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opšti interes ili preteranu osetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidu sebičnost.“

 ——————————————-
1 Ton je naravno dao „vrhovnik“ Franjo Tuđman, formulišući blasfemičnu optužnicu protiv Gaje Petrovića, o čemu će još biti reči, a u orkestriranim napadima na zagrebačke praksisovce kao nacionalne izdajnike učestvovali su često i isti oni ljudi koji su iz sigurne zavetrine komitetskih naloga CK SKH optuživali praksisovce za antisamoupravno delovanje. Kako je jedan deo beogradskih praksisovaca prihvatio zov nacionalističkih (jerihonskih) truba, nacionalistička namrza na beogradski deo praksisovaca bila je nešto manje žestoka. S dobrim razlozima taj deo praksisovaca bio je kritikovan kao deo Miloševićevskog propagandnog aparata. Nepravda je, međutim, napravljena onim beogradskim praksisovcima koji su dosledno ostali na antinacionalističkim pozicijama, kao što su Zagorka Golubović, Nebojša Popov, Miladin Životić, Andrija Krešić i još neki. na nevladinoj sceni i u Zagrebu i u Sarajevu njihova dosledna borba protiv rata i nacionalističkih manipulacija ostala je sasvim marginalizovana i svakako nedovoljno primećena. Pa, Miladin Životić je, na primer, doslovno presvisnuo ulažući sve svoje životne energije – do bezobzirnosti i prema ljudima koji su mu bili naklonjeni i delili mnoge od njegovih uverenja – u antiratne kampanje i borbe sa srpskim nacionalistima!
2 Danilo Pejović, „jedno objašnjenje o ’ljevičarstvu’ i ’desničarstvu’“, Kolo, časopis za kulturu i umjetnost MH, br. 6/1968, str. 532. kako se i uprava jugoslovenskog udruženja za filozofiju nalazila u Zagrebu, i (predsednik i sekretar bile su kolege iz Praxisa, profesori sveučilišta u Zagrebu) između HFD i JUF izbio je spor. Pravoverni profesor Pejović prigovara svojim kolegama da neće da se reorganizuju po delegatskom sistemu, mada bi u tome bili među poslednjima! Ovaj njegov javni prigovor ima posebnu težinu, jer će naknadni nacionalistički napadi na Praxis sadržavati optužbe da je časopis slepo sledio političke intencije saveza komunista, dok su ih nacionalisti odbijali! A zapravo je Danilo Pejović u ovoj stvari zastupao partijsku liniju, a praksisovci je odbijali!
3 Ivo Kuvačić u Sjećanjima beleži: „naši međusobni odnosi bili su pod snažnim vanjskim pritiskom. Od samog početka napadi su po nama pljuštali sa svih strana. No, nisu nas nimalo pokolebali. naprotiv, slobodno se može reći da su nam oni u dobroj mjeri pomogli da se održimo na okupu. Pokušaji odmah u početku, da nas iznutra posvade i razbiju, neslavno su propali.“ Sjećanja, str. 134.
4 Igor Zidić, „viši ideali ili filozofija s vrha mača (Bilješke za skupni portret četiri jahača apokalipse)“, Kolo, časopis za kulturu i umjetnost MH, br. 6/1968, str. 512–530.
5 Videti: DokumentiJunLipanj 1968, str. 186–215.
6 „Hrvatsko proljeće“ je modifikovana pozajmica iz Čehoslovačke, samo što će prisvojni pridev „praško“ biti zamenjen prisvojnim pridevom „hrvatsko“. Slična pozajmica se može zapaziti i u populističkom valu u Srbiji ranih devedesetih – „plišana revolucija“. ova „pozajmica“ nije modifikovana, ali se prisvojni pridev „srpska“ podrazumevao. Koliko su i jedna i druga pozajmica adekvatni izrazi socijalnih zbivanja u Hrvatskoj i Srbiji moći će da pokažu tek neke buduće analize. Za sada se može primetiti da su odigrale veoma značajne ideološke funkcije i pokazale se kao efikasna manipulativna sredstva.
7 „U Hrvatima je 1971. umrla Jugoslavija. okrugli stol SlobodneDalmacije: četvrt stoljeća hrvatskog proljeća“, SlobodnaDalmacija, 28. svibanj 1996, str. 6. učesnici u raspravi bili su: Vlatko Pavletić, Dražen Budiša, Ivan Supek, Marko Veselica, Hrvoje Šošić, Ivan Zvonimir Čičak, Šime Đodan i Goran Dodig.
8 Ibid., str. 6. Pavletić je dodao: „Bila je to samo jedna stranka, Hrvatska. za sve nas.“ A Marko Veselica je taj stav šire obrazložio: „Mislim da je hrvatsko proljeće dokaz genija hrvatskog naroda, ali također i svih naših slabosti. narod i njegove elitne snage, znanstvene, kulturne i političke, izabrali su tada ona sredstva borbe koja su bila moguća u danoj povijesnoj situaciji. Desne se snage tada uopće nisu mogle ni boriti jer su bile potučene fizički na Bleiburgu i križnom putu 1945., bačene u tamnice i istjerane iz Hrvatske i na sve moguće načine diskriminirane.“ U objavljenom tekstu Vlatko Pavletić je dopisao nešto što u razgovoru nije rekao: „Ovdje valja posebno istaknuti, zapravo otkriti javnosti, da je sve poteze u Matici i u DKH, ali i izvan toga, dogovaralo nekoliko nas na tajnim sastancima, uvijek na drugom mjestu. osim Holjevca i mene, bili su obvezatno i dr. Tuđman, dr. Đodan i Petar Šegedin. razrađivao se strateški plan i utvrđivali praktički pravci djelovanja, unatoč pritiscima“ (ibid., str. 7).
9 „Krtica pod Kalemegdanskim zidinama: četvrt stoljeća hrvatskog proljeća“,SlobodnaDalmacija, 29. i 30. svibanj 1996, str. 8. Đodan je na to dodao: „ja vam moram reći samo ovo, da je preambula optužnice protiv nas bila prepisana iz Praxisa!“
10 U svom komentaru uz Pavletićev tekst redakcija Feralapiše između ostalog: „Prisjetimo se. Prije pet šest godina, usporedo s prvim inventurama mračne prošlosti u javnosti je načeta polemika o dosezima ovoga časopisa. većina njemu nesklonih kritičara zauzimala se za ocjenu kako je Praxisdostojan tek prezira. uvrijeđeni članovi redakcije i suradnici spremno su uzvraćali argumentima obrane: stranice časopisa bile su otvorene i autorima koji nisu dijelili marksistički svjetonazor, popis stalnih i povremenih suradnika uključivao je gotovo sve relevantne sociologe i filozofe toga vremena iz cijeloga svijeta, upravo u Praxisuiniciran je ozbiljan dijalog između vjernika i ateista, a dotična je tiskovina, uz ostalo, bila i prestižan izvozni proizvod koji je dobivao komplimente čak i u desničarskim krugovima. To, međutim nije ušutkalo grlate oponente koji su odlučno podvukli: premda nitko ozbiljan ne može zanijekati utemeljenost ovih tvrdnji, one teško da mogu dovesti u pitanje načelni zaključak kako nam je Praxis tijekom godina donio ipak više štete negoli koristi.“ videti: FeralTribune, 18. prosinac 1995, str. 20.
11 Činjenica da je Mihailo Marković naknadno postao ideolog Miloševićeve (nacional) socijalističke partije u Srbiji nanela je mnogo štete Praxisuu svim naknadnim napadima nacionalista. U Hrvatskoj niko nije hteo da čuje i razumnije glasove. a i takvih glasova je bilo. Tako Vinko Grgurev u VjesnikuSDU, br. 22, od 20. travnja 1996. piše: „Onodobna prisutnost u širem praksisovskom krugu srpskog filozofa Mihaila Markovića, koji je među poticateljima velikosrpske nacionalfundamentalističke politike Slobodana Miloševića kao njezin ideolog, nimalo ne diskreditira (respektivno) praksisovsku filozofiju, dapače, govori o Markovićevoj izdaji ideala za koji se (deklarativno) zalagao i na osnovu kojih su ga drugi prihvaćali… u ostalom institucionalno Praxisne djeluje od sedamdesetih.“ slična je i reakcija Milana Kangrge u intervjuu datom FeralTribune, 22. prosinac 1995, str. 11: „Marković je odabrao svoj politički put na strani Miloševića, dok su neki ostali kolege iz nekadašnjega praksisovskoga kruga odabrali put demokratske borbe protiv Miloševićeve velikosrpske politike. To nema nikakve veze sa nekadašnjim izlaženjem Praxisa, kao ni s njegovom orijentacijom, uspjesima, domašajima i promašajima u razdoblju od 1964. do 1974. godine. Prema tome, ovo podmetalačko Pavletićevo spominjanje Markovića danas, samo je pitanje političkoga (zapravo: prozirno obranaškog) nivoa čovjeka, koji danas kao predsjednik Hrvatskog sabora (treba da) reprezentira čitavu Hrvatsku pred svijetom i pred nama samima. u ovom pak slučaju to baš nije visoki nivo.“
12 Vlatko Pavletić, „Dobronamjerno pisamce ’Feralovcima’“, Feral Tribune, 22. prosinac 1995, str. 9. Pavletić je izgleda bio toliko ljut da „pisamce“ nije ni pregledao, pa citirana rečenica više liči tekst koji nije prošao ni osnovnu lekturu.
13 Viktor Ivančić, „Teorija i praxis vlatka Pavletića. zmije u jedrima“, Feral Tribune, 22. prosinac 1995, str. 8–10. 14 Stanko Lasić, Autobiografski zapisi, nakladni zavod Globus (Plava biblioteka 202), Zagreb 2000, str. 392.
14 Stanko Lasić, Autobiografski zapisi, Nakladni zavod Globus, (Plava biblioteka 202) Zagreb 2000. str. 392.
15 Stanko Lasić, Sukob na književnoj ljevici 1928–1952, Liber, Zagreb (izdanja instituta za znanost i književnost), 1970.
16 Stanko Lasić, Autobiografski zapisi, str. 549–550.
17 Ibid., str. 556.
18 Lasić piše: „iskreno sam žalio što ’radikalni marksisti’, prije svega ’praksisovci’, nisu protestirali protiv hapšenja na način kakav se očekivao od branitelja slobode i ideologa ’istinskog socijalizma’. Njihovi su protesti bili mekani, da ne kažem mlitavi, a trajali su vrlo kratko. s idejama pohapšenih ’nacionalista’ i politički likvidiranih ’proljećara’ raspravljali su kao da će im ovi odgovoriti u ’Vjesniku’. jesu li zaboravili gdje žive? Jesu li na taj način mislili produžiti slobodu za svoje djelovanje? U takvim se iluzijama čovjek lako utopi. Bili su daleko od hrabrosti i postupaka nekih drugih intelektualaca,koji su u tom času posjećivali pohapšene, svjedočili u istrazi i na sudu, pisali protestna pisma. kada se sve smirilo tada su zašutjeli. To ih je do kraja diskreditiralo. neoprezno su protežirali osobe za koje su držali da su im vjerne, a samostalne istraživače su potcjenjivali jer su bili kritični prema imperijalizmu političkog u mišljenju. Podupirali su i preporučivali Stipu Šuvara ne nadajući se da će im jednog dana na njihove bijesne kritike odgovoriti njihovim nekadašnjim neumjerenim pohvalama. Malo pomalo gubili su utjecaj, osobito pošto se ’Praxis’ ugasio“ (ibid., str. 565–566). ovde su neophodne bar dve primedbe. Prvo, neka su praksisovci i mlako, mlitavo branili „nacionaliste“ i „proljećare“, ali su ih branili. Branili su svoje neistomišljenike, dok su „drugi intelektualci“ branili svoje istomišljenike! kada se to desilo u Hrvatskoj da su nacionalisti branili svoje neistomišljenike, čak i „mlako i mlitavo“, s izuzetkom Ivana Zvonimira Čička?! Drugo, Lasiću je verovatno dobro poznato da je Milan Kangrga, uz podršku Rudija Supeka, napisao protivreferat povodom izbora Stipe Šuvara u zvanje redovnog profesora Zagrebačkog sveučilišta! izabrana amnezija o nekim stvarima je možda korisna kao politička laž, ali je u intelektualnom diskursu nedopustiva. Žalosno je da se i Lasiću takva izmišljotina omakne!
19 Ibid., str. 585.
20 Darko Hudelist, „Globusov novi veliki ekskluziv: neautorizirana biografija dr. Franje Tuđmana“, Globus, 4. listopad 1996.
21 Milan Kangrga svedoči da se Gajo Petrović u vreme o kome dr Tuđman govori nalazio na studijskom boravku u sjedinjenim američkim Državama. Kolege i prijatelji Gaje Petrovića su objavili zbornik ZbiljaikritikaPosvećenoGajiPetroviću(Antibarbarus, Zagreb 2001, urednik Gvozden Flego) za koji je priloge dalo 36 autora (trinaest iz Hrvatske). Činjenica da je ta spomenica godinama „stajala“ neobjavljena u fiokama jednog izdavača kojeg su upravo praksisovci proslavili i koji je u međuvremenu svoju orijentaciju promenio u rasističku; govori o poteškoćama s kojima su se članovi uredništva i prof. Flego suočavali u svom poslu dok, napokon, u „antibarbarusu“ nisu našli korektnog izdavača. Prikaze zbornika objavili su Zvonko Šundov u časopisu Filozofskaistraživanja, br. 4/2001, str. 805–808; Srećko Pulig, u:FeralTribune, 16. veljače 2002; Dušan Žubrinić u zagrebačkoj reviji za kulturu Zarez, 17. siječanj 2002; Lino Veljak u beogradskom listu Danas, 2–3. mart 2002. i Veselin Golubović u zagrebačkoj Prosvjeti, 15. jun 2002.
22 Kangrga ističe da praksisovci nisu bili opterećeni nacionalnom pripadnošću i poručuje Tuđmanu da u svojim autobiografskim izmišljotinama ne stavlja u usta pokojnom Gaji Petroviću stavove koje on nikada ne bi mogao izgovoriti. on pita Tuđmana: „Da li vi ovakvim svojim izjavama želite, postfestumi postmortemnekih ljudi, prikazati sebe kao nekog o komu su i filozofi reflektirali kao o relevantnoj osobi, čim ste se 1961. vratili u Zagreb, to ja ne znam. ali vam moram poručiti: vi ste za nas filozofe i sociologe u Zagrebu ne samo 1961. nego i kasnije, sve do 1989, bili i ostali doista potpuni anonimus! U praksisovskom krugu vaše ime nikada nije ni spomenuto, a kamo li da se o vama bilo šta razgovaralo. A i čemu? To bi bilo posve irelevantno u horizontu idejne borbe što smo je mi praksisovci javno i radikalno kritički vodili protiv tadašnjeg staljinističkog sistema i režima, u kojem ste vi bili postali i bili politički podobni general JNA… ne znam da li vaša narcisoidnost ima genetsku osnovu, ili vam je vaša apsolutna vladavina u Hrvatskoj udarila u glavu, pa ste se dobrano izgubili, ali vas molim jedno: pustite na miru mrtve i žive filozofe praksisovske orijentacije, koji pod vašom vlašću ionako ne mogu doći do reči, jer su nasilno izbrisani iz javnog života ove naše ’demokratske Hrvatske’.“ Milan Kangrga, „Dr Franji Tuđmanu Gajo Petrović nije mogao tvrditi da ste vi Židov!“ Globus, 11. listopad 1996, str. 62. (Beogradska Politikaje 11. oktobra 1996.inextensoprenela Kangrgino pismo pod naslovom „neistine o Gaji Petroviću“.) Da je reč o grubom falsifikatu kangrginoj argumentaciji se može dodati još nešto relevantno – Gajo Petrović u svojim delima ne upotrebljava termin „podrijetlo“.
23 Željko Krušelj, „Praksisovski autizam“, Večernjilist, 14. listopad 1996, str. 4. Milan Kangrga je u listu FeralTribuneovaj članak tretirao kao maliciozni falsifikat. Videti:Feraltribune, 21. listopad 1996, str. 4.
24 Ivica Buljan, „Milošević od Požarevca do Haga“,„Tko su ljudi koji su slobi osigurali moć“,Jutarnjilist, 6. srpanj 2001. na Buljanov tekst reagovao je Milan Kangrga u Jutarnjemlistu, 13. srpanj 2001. pismom „Supek i Petrović su bili protiv svakog nacionalizma“ nazivajući napis „sramotnim“ jer sadrži „notornu laž“, dok Buljana proglašava „lašcem i klevetnikom“. U odgovoru na istom mestu, štampanom masnim slovima Buljan ističe da je napravio „jasnu distinkciju“ između Supeka, Petrovića i Popova za koje zna „da nisu imali veze sa Miloševićem“ u odnosu na druge koje je pomenuo. Da Jutarnjilistnije bio osobito spreman da tu laž tek tako demantuje, pokazuje neuspeo pokušaj dr Ante Lešaje da pozove Buljana na red, a list da objavi njegov demanti. ni glavni urednik Wruss, ni njegova zamenica Sanja Modrić, ni Tanja Rudež, urednica rubrike „znanost“ nisu odgovorile ovom redovnom profesoru Zagrebačkog sveučilišta. naravno, Kangrgino pismo ipak nisu mogle prećutati, mada su ga objavile u skraćenom obliku.
25 U intervjuu za zagrebački nedeljnik Danas, 2. jun 1987, supek je konstatovao: „nisu to bile nikakve škole, nikakvo šablonizirano mišljenje… nisu svi praksisovci bili radikalni… ali oPraxisuse ne može govoriti kao o nekakvoj školi mišljenja ili isključivoj orijentaciji, jer je on uvijek bio koloplet različitih mišljenja, a u posljednje se vrijeme javljaju međusobne netrpeljivosti, što je, smatram najviše rezultat naših općih nezdravih prilika. O Praxisuse može govoriti samo kao o reakciji na dogmatsko mišljenje i ta njegova otvorenost nipošto još nije potrošena“ (ibid., str. 15–17).
26 O tome je Rudi Supek govorio u nekoliko intervjua 1989: za osječki TEN, sredinom 1989, zagrebački Start, 14. listopad 1989, sarajevski Valter,17. studeni/novembar 1989. Tako je iz intervjua za Valterredakcija posebno istakla sledeća mesta: „Hitler i Gebels su deset godina govorili da svi mrze njemačku naciju, da postoji germanofobija, samo zato da bi ljudi mislili da su zbilja potlačeni… Populizam koji se u posljednje vrijeme javlja kod nas uopće nije spontan. To organizuju grupe sa svojim plaćenim vođama i centrom iz kojeg se svim tim rukovodi… imamo apsurdnu situaciju da postoje mnogi odbori za zaštitu ljudskih prava, a nijedan nije uputio zahtjev za ukidanje političke policije i da se objave njihovi tajni dosjei: to bi bila najbolja groteska i humor, koji bi naši građani mogli čitati.“
27 Nedeljko Kujundžić, „Kangrgizam je antihrvatska ideologija“, Vjesnik, 18. ožujak 1995, str. 12–13. ista osoba je u listu Tomislav, takođe ožujka 1995, str. 7, potpisana kao prof. dr. Nediljko Kujundžić, objavila tekst „Zadnji trzaji jugosaura“ u kojem je optužbe protiv Kangrge ponovila i proširila ih na Dubravka Škiljana koji se usuđuje tvrditi da su srpski i hrvatski isti jezik; Krešu Bezića koji se zalaže za građansku a ne nacionalnu državu, Mislava Ježića koji se usuđuje tvrditi da su Hrvati sloveni itd. svoj tekst Kujundžić počinje rečima: „u okruženju partizanskog slavlja i pojave Z4 boljševici (udbaši, kosovci orijunaši, autonomaši, regionalisti, četnici, mimarijanci, gildaši) i svi Yu nostalgičari digoše glave iz svojih bunkera i po treći put se obrušiše na Republiku Hrvatsku.“ u istom stilu je i kraj: „cijeli ovaj povratak na javnu scenu boljševika, četnika i ostalih ništitelja Hrvatske je zaista minoran i on predstavlja samo krik izumirućeg 50 godišnjeg dinosaura koji je otišao u povijesnu ropotarnicu točno o 200. obljetnici Francuske revolucije. oni se zato dobro uklapaju u maškare u Feralovom panoptikumu voštanih figura. a oklevetani vitezovi Hercegovine, zagore, like i drugih hrvatskih kraljeva ostaju vitezovi, branitelji i graditelji hrvatske države pod vodiljom svih Hrvata omnE aD maiorEm DEi ET croaTiaE Gloriam (sve za slavu Boga i Hrvatske).“ inače, Kujundžić je studirao filozofiju na zagrebačkom sveučilištu, ali odbija i pomisao da mu je Milan Kangrga predavao etiku! Takođe, samo beskrajno bolesna mašta, sklonost ka preterivanju bez granica može u radu korčulanske ljetne škole otkriti njenu „svetosavsku bit“.
28 Milan Kangrga, „kujundžićevština neće biti hrvatska budućnost“, Vjesnik, 25. ožujak 1995, str. 13. Ponavljajući tvrdnju „Biti samo Hrvat, znači još ne biti čovjek“, svoj stav prema Hrvatskoj kangrga obrazlaže na sledeći način: „konkretno pak – da to kažem sasvim otvoreno nakon ovog Kujundžićeva napada na mene – ja sam za hrvatsku filozofiju (i – duh!), a to znači i za Hrvatsku, dao više nego ne znam koliko Kujundžića i njemu sličnih, čije se hrvatstvo iscrpljuje samo verbalno napuhano, javnim busanjem u prsa, ili ovakvim razularenim denuncijantskim ispadima spram drugih ljudi, kojima on s visoka lijepi svoje ’hrvatsko pravovjerne’ etikete.“
29 Mislav Kukoč, filozof i sociolog, „neki praksisovci preko noći postali liberalnim demokratama“, intervju za Obzor, 6. studeni 1999, str. 34–35. Kukoč misli na Žarka Puhovskog, Linu Veljaka i Gvozdena Flega. oni još oprezniji su izražavali poštovanje za filozofski opus, ali ne i za praksisovsku kritiku nacionalizma. Tako slavko radeljić jakić uNedeljnojDalmaciji, 26. travanj 1991. izražava poštovanje i prezir u isti mah: „misaoni i znanstveni doprinos Gaje Petrovića i Milana Kangrge poštujem, ali zato njihovu antinacionalnu političku poziciju prezirem.“
30 Dr Jure Zovko, intervju za Vjesnik,7. prosinac 1997, „napadaju me oni koji su napisali više knjiga nego što su ih sami pročitali“. Dr Zovko je iz Širokog Brijega, preko nemačke stigao početkom devedesetih u Zagreb i vrlo brzo počeo da uvodi red u filozofskom životu Hrvatske, postavši ne samo profesor na tri fakulteta, nego i rukovodilac istraživačkih projekata, član upravnih odbora i pomoćnik ministra znanosti i tehnologije. riječki Novilistpisao je o njemu kao „znanstvenom tajkunu iz Širokog Brijega“. ni drugi javni nastupi dr zovka se ne razlikuju po intonaciji. Na njegov intervju u NedeljnojDalmacijiod 10. veljače 1995, pod naslovom „studiranje Hrvatske“ reagovao je Milan Kangrga, takođe u SlobodnojDalmaciji, 24. ožujak 1995. prilogom pod naslovom „izmišljotine, dezinformacije, laži“, preporučivši zovku kao pomoćniku ministra znanosti da se okane „hrvatske ideološke podobnosti“.
31 Branko Despot, „udomiti se pri sebi“, intervju za Vijenac, br. 95/v, 17. srpanj 1997. nije teško zamisliti kako su ovaj iskaz mogli doživeti profesionalni „uređivači“ filozofije kao nacionalne discipline.
32 Vinko Grgurev, „je li filozofija bila u ’mračnom tunelu’?“, Vjesnik, 7. lipanj 1995, str. 14. sa stanovišta kritičke analize kulturnih prilika karakterističan je sledeći stav Grgureva: „ugledni mislitelj Gajo Petrović češće izvrgnut invektivama napuhanih skribenata nego što se njegova filozofija nastoji predočiti široj javnosti. Simptomatičan je za hrvatsku kulturu obrnut razmjer između svjetskog priznanja pojedinih hrvatskih intelektualaca i njihova ocjena u domaćim krugovima.“ A u drugoj prilici Grgurev piše: „Korčulanska ljetnja škola i časopis Praxissu u desetak godina paralelnoga življenja odredili središnju liniju onakvoga marksističkoga filozofiranja koje je nasuprot etatizmu i nacionalnom fundamentalizmu istaknulo subjektivnost čovjekove individualnosti i kreativnosti. Praksisovska filozofija se profilirala u višeljetnjem publicističkom i nastavničkom radu njezinih aktera.“ videti: Vinko Grgurev, „Ideje i ideologije“, Hrvatskaljevica, br. 12/1997, str. 38.
33 Mislav Ježić, „Da, okrutno smo napali Šešelja“, intervju za Vjesnik, 19. lipanj 1993, str. 19. ni novinarka koja je intervjuisala Ježića nije zaostajala prenoseći Posavčevu tvrdnju da „niti jedan od ’moćnih uglednika Praxisa nije se angažirao, kao što se uopće za zbornik nije angažirao nitko čija je riječ mogla biti moćan zagovor’“.
34 Ivo Kuvačić beleži: „Rudi (Supek) umire početkom devedesetih, a Gajo (Petrović) nekoliko godina kasnije. ne poštujući uljudnost koja traži da se mrtve ljude ostavi na miru, desnica odmah nakon njihovih smrti, grubo napada i jednog i drugog. rudija napada čovjek koji mu se godinama uvelike klanjao i ulagivao. na napad odgovaraju studenti i to ne jedan ili dva nego čitava grupa. argumentirano brane svog bivšeg profesora i diskreditiraju napadača. Gaju napada predsjednik Tuđman osobno. U jednom intervjuu otvoreno sugerira da je Gajo u nekom, navodnom slučaju, istupao nacionalistički. na tu je grubu insinuaciju reagirao Milan (Kangrga)…“ (Sjećanja, str. 107). Kuvačić takođe ukazuje na još jednu bitnu okolnost. Supekovi (Sociologija) i Petrovićevi (Logika) srednjoškolski udžbenici, posle mnogo godina, izbačeni su iz školskih i izdavačkih programa, a izvršen je i veliki udar na studijske grupe filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu zagrebačkog sveučilišta, uvođenjem „Hrvatskih studija“!
35 Većinu tih priloga Milan Kangrga je objavio u svojevrsnoj „triologiji“:Izvanpovijesnogdogađanja, Feral Tribune, Split 1997, Švercerivlastitog života, republika, Beograd 2001, Feral Tribune – kultura & rasvjeta, Split 2002, i Nacionalizamilidemokracijau izdanju Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci – Novi Sad 2002.
36 Milan Kangrga, „s HDZ om na ispašu“, intervju za Feral Tribune, 21.listopad 1996, str. 4–6. „Današnju Hrvatsku vidim kao poludiktaturu. Ali reći ću otvoreno: ako ova hadezeovska vlast dobije sljedeće izbore, onda sam posve siguran da ćemo se naći u apsolutnoj diktaturi najgorega tipa. Nemojmo se zavaravati i uljuljkivati u neke nebulozne samoobmane. Tada ćemo zbilja jesti travu! jer takve beskrupulozne otimačine tuđega ova zemlja ne pamti!“, izjavio je Kangrga.
37 Tako je u prilogu „Božanstvena država“ Kangrga napisao: „ako se prati ’historijat’ Hrvatske od 1990. naovamo do 1997. godine, parola iz 1990. ’imamo Hrvatsku’ danas ima ironičan prizvuk, često s primjesom nelagode, a katkad svojevrsnoga gađenja… nacionalnost podignuta na nivo vrhunskog moralnog principa, i time pretvorena u nacionalizam i rasizam najgore provinijencije u suvremenom svijetu, postaje pokriće za sve, pa čak i za najočitije javne zločine i nekažnjena ubojstva.“ videti: Novi list, 19. rujan 1997. str. 18–19. a u članku „Hrvatska domoljubna etika nije dostojna čovjeka“ (Novi list, 22. listopad 1997, str. 18–19). Kangrga piše: „s gledišta ’hrvatske domoljubne etike’
– i u tome leži srž same stvari – postoji samo ’dobar Hrvat’, ili zaoštreno formulirano: samim tim što je netko Hrvat, on je – dobar Hrvat. nema zlih Hrvata, o tome je riječ! Dovoljno je da je Hrvat (dakako samo na riječima, onaj koji se javno busa u prsa i stavlja ruku na srce) domoljub, pa da samim tim postane ’dobar Hrvat’. zato Hrvati samim tim što su Hrvati ne mogu činiti zlo: oni ne mogu biti lopovi, kradljivci, pljačkaši narodne imovine, oni ne mogu biti ni ratni zločinci, nego samo heroji i vitezovi, jer se bore za Hrvatsku tako, da u jeku najžešćeg Domovinskog rata za odbranu Hrvatske od agresora opljačkaju tu svoju domovinu i obogate se, postavši u samo nekoliko godina pravi kapitalistički milijuneri.“
38 Vladimir Šeks, „Filozof Kangrga ili zlovolja na djelu“, Novi list, 13. studeni 1997, str. 18–19. Šeks prigovara Kangrgi da širi „…svoju zlovolju na postojeće hrvatske političke i druge ustanove i vrijednosti u ime kojih je vođen Domovinski rat“.
39 Milan Kangrga, „zlovolja je preblaga riječ, gospodine Šeks!“, Novi list, 29. studeni 1997, str. 18–19. „Poželio bih Hrvatskoj danas da se tako nešto ponovi, kad se već toliko deklariramo o Europi i ’potrebi za njom’ ovdje. Taj veliki posao na europeiziranju ove sredine morao bi biti prekinut od vlasti, kao što bi i danas vjerojatno bio prekinut, jer bismo ’ugrožavali Hrvatsku’ i njezinu demokratski izabranu vlast.“
40 Vladimir Šeks, „moguća je samo kangrgina tramvajska demokracija“, Novi list, 15. prosinac 1997, str. 16–17. Videti takođe: Vladimir Šeks, „Tko će koga čekati u građanskom društvu“, Novi list, 28. siječanj 1998, str. 20–21, i „Gospodine Kangrga, koja je vaša istinska razina“, Novi list, 19. veljače 1998, str. 21.
41 Milan Kangrga, „Šeksova demokracija“, Novi list, 4. siječanj 1998, str. 32.
42 Jozo Ivičević, intervju za Vjesnik, 16. ožujak 2002, str. 12–14.
43 Ibid., str. 14
44 „Priopćenje za javnost udruge ’11. siječnja 1972.’ Hrvatskom vlada antikroatizam“,Vjesnik, 4. travanj 2002, str. 16. Petorica članova udruge svoje Priopćenje su potvrdili i vlastoručnim potpisima.

45 Ibid., str. 16. jezik ratne propagande i vojne strategije, kojim se pisci, profesori univer­ziteta (sveučilišta) i akademici služe kada opisuju poziciju neistomišljenika politička je moda na onom delu Balkana, zahvaćenog ratom i nije nikakav specijalitet članova ove udruge. kao da su prepisivali saopštenja raznih društava za odbranu Miloševića, Šljivančanina, Mladića i inih u Beogradu i novom sadu. a sličan jezik se može čuti i u sarajevu, Prištini, pa i Skoplju

Oglasi